Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/20 („Gagi trans“ transport, trgovina, usluge d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1361/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1361/20, rješavajući apelaciju „Gagi trans“ transport, trgovina, usluge d.o.o. Banjaluka, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Gagi trans“ transport, trgovina, usluge d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 123301 19 Rev od 18.

veljače 2020. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 123301 18 Pž od 15. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Gagi trans“ transport, trgovina, usluge d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa ZOU Kremenović & Mikanović iz Banjaluke, podnio je 9. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 123301 19 Rev od 18. veljače 2020. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 123301 18 Pž od 15. listopada 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obveže tuženi („Bakić Reissen" d.o.o. Gradiška) da mu na ime duga isplati iznos od 58.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su apelant i tuženi bili u višegodišnjem poslovnom odnosu, u ulozi prodavača i kupca naftnih derivata, te da je vještak financijske struke na osnovu apelantove knjigovodstvene dokumentacije utvrdio postojanje duga tuženog prema apelantu u iznosu 58.500,00 KM (gotovo identičan dug postoji u financijskoj dokumentaciji tuženog). Dalje je naveo da vještak nije uzeo u obzir gotovinske uplate u eurima (ukupno 30.000,00 EUR), jer one nisu evidentirane u poslovnim knjigama apelanta, a ni tuženog. Pored toga je naveo da je tuženi dostavio materijalne dokaze - „nalog blagajni“ kojim je od strane apelanta potvrđen prijem novčanog iznosa od 20.000,00 EUR od tuženog, kao polog garancije za gorivo, kao i pismeni zapis o predaji novčanog iznosa od 10.000,00 EUR od strane radnika tuženog (S.M.) direktoru i vlasniku apelanta (potpisali taj radnik i direktor apelanta). Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pri donošenju svoje odluke pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da su obje stranke ispunile svoje obaveze iz međusobnog poslovnog odnosa koji se karakterizira kao ugovor o prodaji iz članka 454. Zakona o obligacionom odnosu (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pažljivo i jasno ocijenio sve relevantne materijalne dokaze, svaki pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, kako propisuje odredba članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, naveo je da je iz financijske kartice apelanta za tuženog kao komitenta proizlazilo stanje duga, ali se na kartici nalazila vlastoručna konstatacija direktora apelanta, s potpisom i pečatom apelanta, kojom preračunava iznos od 30.000,00 EUR u iznos od 58.500,00 KM (kolika je visina tužbenog zahtjeva). Pri tome, naveo je da apelant nije stavio nikakvu primjedbu na ovaj provedeni dokaz, niti je prigovarao materijalnom dokazu „nalog blagajni“ ovjerenom potpisom blagajnika i pečatom apelanta o uplati koju mu je izvršio tuženi, kao ni dokazu - pismenom zapisu o predaji novčanog od strane S.M. direktoru i vlasniku apelanta, koji su potpisali taj radnik i direktor apelanta. Osim što nije prigovarao, naveo je da apelant nije dokazao da dokazi nisu istiniti (odustao od prijedloga da se izvede dokaz saslušanjem parničnih stranaka, kada bi direktor apelanta mogao osporiti svoj potpis) pa je prema mišljenju Vrhovnog suda drugostupanjski sud imao valjano uporište za zaključak da je tuženi ispunio svoju obavezu prema apelantu i da mu ništa ne duguje. U prilog takvom zaključku Vrhovni sud je naveo i činjenicu da su saslušani svjedoci M.Đ. i S.M. potvrdili da su navedene iznose predali na blagajni apelanta i na ruke direktora apelanta. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je istakao da nije paušalna tvrdnja tuženog da je izvršena uplata navedenih iznosa, nego je zasnovana na materijalnim ispravama. Nasuprot tome, naveo je da je vještak svoj nalaz zasnovao samo na knjigovodstvenim knjiženjima apelanta i tuženog, bez uzimanja u obzir gotovinske uplate koje nisu evidentirane u poslovnim knjigama stranaka. Također, naveo je da činjenica da gotovinske uplate nisu evidentirane u poslovnim knjigama stranaka, znači da su, ne samo tuženi nego i apelant, povrijedili odredbe Zakona o unutrašnjem platnom prometu (što je stvar nekog drugog postupka), ali to nikako ne znači, da tuženi nije ispunio svoju obavezu plaćanja primljene robe. Pri tome je ukazao da je prema članku 27. stavak 2. Zakona o unutrašnjem platnom prometu upravo apelant bio obvezan primljeni gotovinski iznos novca položiti na račun u ovlaštenoj banci, u skladu sa propisima donesenim na osnovu članka 25. stavak 4. tog zakona.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ističe da se visina duga mogla utvrditi jedino uvidom u knjigovodstvenu dokumentaciju, a što je utvrđeno vještačenjem. Pri tome je naveo da se ne može smatrati da je tuženi dug platio kad je u njegovim knjigovodstvenim ispravama ostao gotovo identičan dug.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, a koje razloge je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Pri tome, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud, jasno i argumentirano obrazložio svoj stav da je drugostupanjski sud imao valjano uporište za zaključak da je tuženi ispunio svoju obavezu prema apelantu i da mu ništa ne duguje. Naime, Ustavni sud smatra da su drugostupanjski i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, budući da vještak svoj nalaz zasnovao samo na knjigovodstvenim knjiženjima apelanta i tuženog, bez uzimanja u obzir gotovinskih uplata koje nisu evidentirane u poslovnim knjigama stranaka, a na koji način je tuženi izmirio dug prema apelantu. Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/20 („Gagi trans“ transport, trgovina… | Sudska praksa | Aktio