Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5704/18 (J. M.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanovi JNA
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u pravo na dom
  • Javna rasprava
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5704/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5704/18, rješavajući apelaciju Jordana Mojsića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jordana Mojsića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 157878 17 Rev od 9. avgusta 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jordan Mojsić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zubinog Potoka, kojeg zastupa Ratko Gengo, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 15. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 157878 17 Rev od 9. avgusta 2018. godine. Kako uz apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je podneskom od 23. oktobra 2018. godine zatražio od advokata Ratka Genge da dostavi posebnu punomoć za apelantovo zastupanje pred Ustavnim sudom. Apelant je 26. oktobra 2018. godine ponovo dostavio istu apelaciju koju je i potpisao, ali uz koju nije naveden punomoćnik.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. i 6. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Opštinski sud i tužena su u periodu od 12. do 26. maja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. maja 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 157878 10 P od 29. februara 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravovaljan ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti – jednosobnog stana u Hadžićima, koji je zaključen 23. marta 1992. godine između apelanta kao kupca i države SFRJ, SSNO, kao prodavca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), pa je tužena dužna da trpi da se apelant uknjiži u knjige položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Opštinskog suda.

6. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je iz pismene dokumentacije u spisu, posebno rješenja Uprave za stambena pitanja, kao i zapisnika s glavne rasprave i rješenja Vojne pošte 7357 Leskovac, utvrđeno da je apelant u službi Vojske Srbije i Crne Gore ostao do 10. maja 2005. godine, zbog čega je u upravnom postupku doneseno rješenje kojim se odbija njegov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Dalje je citirao odredbe čl. 27, 39, 39.a i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Opštinski sud je utvrdio da predmetni ugovor ne ispunjava uslove pravne obaveznosti, kako je to predviđeno odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim, obrazložio je da na predmetnom ugovoru nije naznačen datum zaključenja ugovora, dok je vidljivo da je ispod apelantovog potpisa evidentiran datum 23. mart 1992. godine, iz čega proizlazi da je, ukoliko se imaju u vidu uplatnice priložene u spis, predmetni ugovor zaključen poslije isplate kupoprodajne cijene. Dalje je obrazložio da predmetni ugovor ne ispunjava uslov forme jer nije ovjeren od nadležnog Vojnog pravobranilaštva, nego pečatom Vojne pošte, a takođe na njega nije ni utvrđena poreska obaveza, pa se predmetni ugovor ne može smatrati pravno valjanim i pravno obavezujućim. Istaknuto je da je tužena pravnu valjanost predmetnog ugovora dovela u pitanje i prezentujući dokaz da Vojna pošta 5027 čiji je komandant ovjerio predmetni ugovor prema teritorijalnoj organizaciji bivše JNA nije pripadala Garnizonu Sarajevo, već Garnizonu Zagreb. Opštinski sud je ukazao i da apelant nije dokazao da je izvršio uplatu kupoprodajne cijene koja je iznosila 164.368,00 dinara, već je prezentovao fotokopije uplatnica na iznos od 14.500.00 dinara od 22. februara 1992. godine, koje sud ne može prihvatiti s obzirom na to da je riječ o fotokopiji. Zbog svega navedenog, Opštinski sud je zaključio da apelant ne ispunjava uslove iz Zakona o prodaji stanova, odnosno konkretno odredbe čl. 39 i 39.e, iz kojih proizlazi da, prema navedenom utvrđenju, apelant nema pravo na upis prava svojine na predmetnom stanu.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 157878 12 Gž od 28. marta 2016. godine odbijena je aplantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i paušalni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da nije cijenio sve izvedene dokaze. Dalje je naveo da apelant nije konkretno naveo koji dokaz prvostepeni sud nije cijenio, a koji bi mogao uticati na drugačiju odluku prvostepenog suda, pa je stoga takav prigovor uopšten i paušalan, te se ne može posebno ni obrazlagati. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, te je donio pravilan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 157878 17 Rev od 9. avgusta 2018. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud osnovano zaključio da je prvostepeni sud izvedene dokaze, pa i predmetni ugovor, ocijenio u skladu s odredbom člana 8 ZPP-a i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice odlučne za ovaj spor. Dalje je naveo da je Opštinski sud u obrazloženju svoje presude naveo razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev usljed nedokazanosti pravno relevantnih činjenica, a kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud u razlozima svoje odluke. U vezi s tim, ukazao je da slobodnoj ocjeni dokaza od suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizionom postupku nisu relevantni (član 240 stav 2 ZPP-a). Stoga je zaključio da su u ovom revizionom postupku irelevantni svi apelantovi činjenični prigovori.

11. Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, obrazložio je da u sporovima kao što je predmetni uslovi o punovažnosti ugovora o otkupu tzv. vojnih stanova prosuđuju se u skladu s odredbom člana 39 Zakona o prodaji stanova. Dalje je naveo da iz citirane zakonske odredbe proizlazi da je potrebno da su ispunjeni svi izričito jasno i precizno propisani uslovi (kumulativno) da bi se predmetni ugovor prihvatio kao pravno valjan, a jedan od tih uslova je da je „ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi”. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovaj uslov apelant provedenim dokazima nije uspio dokazati, pa su nižestepeni sudovi pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja odbili tužbeni zahtjev. U vezi s tim, ukazao je na pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP-a. Prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovom provedenog dokaza, uvidom i čitanjem predmetnog ugovora, koji je priložen u spisu predmeta, prvostepeni sud je pravilno zaključio da njim „nije ni utvrđena poreska obaveza“, što je drugostepeni sud osnovano prihvatio potvrđujući prvostepenu presudu. Vrhovni sud je naveo da na zapisniku glavne rasprave tužena u svom završnom izlaganju osnovano ističe da na poleđini zadnje stranice predmetnog ugovora postoji otisnut poreski pečat koji nije potpisan, niti propisno popunjen, niti sadrži tzv. protokolarni broj. Dalje je naveo da su ovi navodi tačni jer se, prema ocjeni i tog suda, radi o bjanko poreskom pečatu: bez popune predviđenih crtica kod riječi „odjeljenje“, bez broja protokola o prijemu, bez datuma prijema i bez potpisa ovlašćenog lica („načelnik“), a sve je to trebalo biti popunjeno sa stanovišta odredbi tada važeće Uredbe o kancelarijskom poslovanju organa uprave i organizacija. Vrhovni sud je ukazao da između parničnih stranaka nije sporno da se predmetni stan nalazi na području opštine Hadžići, pa je na apelantu teret dokaza da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi kao pravno odlučnih činjenica koje predstavljaju stvarni osnov tužbe (član 7 stav 1 u vezi sa članom 123 stav 1 ZPP-a), a provedenim dokazima apelant to nije dokazao. Istakao je da je apelant prilažući predmetni ugovor kao dokaz znao ili morao znati da je na ugovoru poreski pečat nepopunjen – prazan. Takođe je istakao da iz stanja u spisu predmeta proizlazi da tokom postupka pred nižestepenim sudovima apelant nije ni tvrdio da je tražio potvrdu ili drugu ispravu iz službene evidencije nadležne poreske službe da je zaprimila predmetni ugovor do 6. aprila 1992. godine radi ovjere ili da eventualno nije mogao to isposlovati, a niti je u smislu člana 134 stav 3 ZPP-a predlagao da sud naredi tom organu da takvu ispravu dostavi sudu. Imajući u vidu da apelant nije dokazao ispunjenje tog zakonskog uslova, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema potrebe ocjenjivati daljnji zakonom propisani uslov u pogledu „kupoprodajne cijene“ jer sve da je u cijelosti i izmirena, ne dovodi do drugačije odluke u ovom predmetu.

12. Vrhovni sud je naveo da prema materijalnom pravu jedina situacija za upis prava svojine u zemljišnu knjigu za stanove otkupljene od bivšeg SSNO jeste ona propisana novelisanom odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova. S obzirom na to da pravna sudbina tužbenog zahtjeva u dijelu za izdavanje naloga zemljišnoknjižnom sudu za uknjižbu stana u apelantovu svojinu direktno zavisi od utvrđenja postojanja pravno valjanog ugovora (član 39 Zakona o prodaji stanova), Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepene presude u tom dijelu takođe zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije proizvoljno primijenio odredbu člana 39 Zakona o prodaji stanova, koja jasno i precizno propisuje uslove koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se smatralo da je zaključen pravno obavezujući ugovor. Istakao je da je u tom pravcu izraženo pravno stanovište u odlukama Ustavnog suda br. AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine i AP 368/14 od 22. decembra 2016. godine. Ukazao je da je ocijenio i ostale revizione navode, ali pošto nisu od odlučnog značaja na drugačiju odluku s aspekta predmeta spora (član 253 u vezi sa članom 231 ZPP-a) nije ih posebno obrazlagao, s tim da nisu cijenjeni navodi koji se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer se iz tih razloga revizija ne može izjaviti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjenom materijalnom pravu. Apelant smatra netačnim navod redovnih sudova da predmetni ugovor nije pravno valjan. U vezi s tim, tvrdi da je 12. februara 1992. godine uplatio ukupnu ugovorenu kupoprodajnu cijenu, što se vidi iz priznanice istog datuma, te je i u članu 3 predmetnog ugovoru navedeno da je cijena izmirena u cijelosti. Takođe, tvrdi da je predmetni ugovor potpisan od obje ugovorne strane, što je potvrdio ovlašćeni vojni pravobranilac sa sjedištem u Sarajevu, svojim potpisom i pečatom, što se vidi na trećoj stranici predmetnog ugovora. Ističe da na poleđini predmetnog ugovora postoji pečat nadležne poreske uprave, kao i da nije mogao uticati na nadležni poreski organ da preduzme upravni postupak po primljenom ugovoru. Posebno ističe da ovaj ugovor nije ni morao biti predat poreskom organu jer nije podlijegao obavezi oporezivanja. Apelant ukazuje da je Opštinski sud svojom odlukom broj P-1629/04 od 11. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009 0 Gž 07 000 956 od 30. maja 2008. godine, donio presudu u sličnoj situaciji, koju je dostavio redovnim sudovima, ali koje nisu uticale na stavove sudova u konkretnom slučaju. Apelant tvrdi i da ga Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu pozvali da se pred sudom izjasni o svojim navodima iz tužbe, žalbe, odnosno revizije.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke i da nema proizvoljne primjene materijalnog prava, te da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.

15. Kantonalni sud je naveo da je postupak vodio u skladu sa zakonom te da nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava iz apelacije.

16. Opštinski sud navodi da su razlozi za donošenje osporenih odluka detaljno obrazloženi.

17. Tužena smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje jer su sudovi utvrdili činjenično stanje na osnovu relevantnih dokaza uz apelantovo učešće i donijeli svoje odluke na osnovu važećih zakona. Dalje ukazuje da je odbijen apelantov zahtjev za povrat stana jer je ostao u oružanim snagama van Bosne i Hercegovine i nakon 14. decembra 1995. godine. Takođe, ukazuje i na ostale uslove za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji koji nisu bili ispunjeni. Tužena smatra da su neosnovani i apelantovi navodi koji se odnose na povredu prava na dom i imovinu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH, 11/13 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi.

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06.

aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e (1)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

(2)Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana. (3)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

(4)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U-15/11 od 16.

Januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01,61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 157878 17 Rev od 9. avgusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 1. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora i uknjižbu prava svojine u odgovarajuću javnu evidenciju, iz čega proizlazi da se radilo o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda pravosnažno okončan postupak u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora i uknjižbe prava svojine. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud, nakon izvođenja i ocjene dokaza, ocijenio da predmetni ugovor ne ispunjava uslove pravne obaveznosti, kako je to predviđeno odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud detaljno analizirao predmetni ugovor, te između ostalog, zaključio da predmetni ugovor nije ovjeren od nadležnog Vojnog pravobranilaštva (nego pečatom Vojne pošte), da na njega nije utvrđena poreska obaveza, kao i da apelant nije dokazao da je izvršio uplatu kupoprodajne cijene koja je iznosila 164.368,00 dinara, već je prezentovao fotokopije uplatnica na iznos od 14.500.00 dinara od 22. februara 1992. godine, koje Opštinski sud nije mogao prihvatiti s obzirom na to da je riječ o fotokopiji. Ustavni sud zapaža da je navedena presuda potvrđena u žalbenom postupku od Kantonalnog suda, te je odbijena revizija osporenom presudom Vrhovnog suda. U odnosu na osporenu presudu, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, u većem dijelu presude, bavio pitanjem da li je predmetni ugovor ovjeren od nadležnog poreskog ureda, s obzirom na to da se na predmetnom ugovoru nalazi bjanko poreski pečat, pa je zaključio da apelant provedenim dokazima nije uspio dokazati da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Budući da iz presude Opštinskog suda proizlazi da apelant nije dokazao da je isplatio u cijelosti kupoprodajnu cijenu, što je takođe bitan element ugovora, zatim da je drugostepeni sud prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, a da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da je presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita i da je drugostepeni sud „osnovano zaključio da je prvostepeni sud izvedene dokaze pa i predmetni ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti […] ocijenio u skladu s odredbama člana 8 ZPP-a“, ne mogu se prihvatiti apelantovi navodi da je predmetni ugovor pravno valjan (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2950/17 od 11. juna 2019. godine, tačka 43, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da apelant nema pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana jer nije dokazao da je isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.

29. U pogledu apelantovih navoda da ga Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu pozvali da se pred sudom izjasni o svojim navodima iz tužbe, žalbe, odnosno revizije, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakom pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10–11, st. 21–22). Ustavni sud, takođe, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je zadovoljeno apelantovo pravo na javnu raspravu „pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet“ s obzirom na to da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom i tom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza uvida u materijalnu dokumentaciju, te je i sam apelant saslušan u svojstvu parnične stranke. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da prema odredbi člana 217 ZPP-a drugostepeni sud „odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave“. Nadalje, iz stava 2 navedenog člana jasno proizlazi da će drugostepeni sud „zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom“. Iz navedene odredbe proizlazi da drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu jer je ocijenio da to nije potrebno s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze. Iz navedenog slijedi da je drugostepeni sud, u skladu sa svojim ovlašćenjima, odluku o žalbi donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka, odlučujući samo o pravnim pitanjima (član 217 ZPP-a). S druge strane, odredbom člana 246 ZPP-a je eksplicitno propisano: „O reviziji revizioni sud odlučuje bez rasprave“. Slijedom navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje kao neosnovane.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na dom

31. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).

32. Ustavni sud iz osporene presude zaključuje da je u postupku utvrđeno da je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u upravnom postupku. Iz navedenog proizlazi da je veza sa stanom kao apelantovim domom prekinuta, a osporenom odlukom, zbog neispunjenja pretpostavki za sticanje prava svojine na stanu u smislu odredaba Zakona o prodaji stanova, ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom budući da je o tom pravu faktički odlučivano u postupku povrata predmetnog stana, a odluke donesene u tom postupku nisu predmet ove apelacije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2158/15 od 11. novembra 2017. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

Pravo na imovinu

33. U vezi s navodima koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da su neosnovani i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

34. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom zbog čega Ustavni sud te apelantove navode neće razmatrati.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo u situaciji kada je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove iz člana 39 Zakona o prodaji stanova koji su potrebni za priznavanje pravne valjanosti predmetnog ugovora i uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu jer je utvrđeno da predmetni ugovor nije pravno valjan budući da nije dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, niti je kupoprodajna cijena u potpunosti plaćena, kao i da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana.

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog neispunjenja pretpostavki za sticanje prava svojine na stanu u smislu materijalnopravnih odredaba Zakona o prodaji stanova kojima ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom.

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5704/18 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio