Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3922/18 (saudin Alić i Općina Stari Grad Sarajevo)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prekid postupka
  • Povrat stana
  • Upravni spor
  • Javna vlast
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3922/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3922/18, rješavajući apelaciju Saudina Alića i Općine Stari Grad Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Saudina Alića i Općine Stari Grad Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019453 18 U 2 od 11. juna 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saudin Alić (u daljnjem tekstu: apelant ili apelanti) iz Sarajeva podnio je 17. jula 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 019453 18 U 2 od 11. juna 2018. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 3922/18.

2. Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica ili apelanti) podnijela je 26. jula 2018. godine apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda od 11. juna 2018. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 4220/18.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije broj AP 3922/18 i broj AP 4220/18 tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3922/18.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 10. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju 22. januara 2020. godine, dok Uprava nije odgovorila.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Ustavni sud je, odlučujući o apelantovoj apelaciji protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 019453 13 U od 29. decembra 2015. godine, donio Odluku broj AP 313/16 kojom je utvrđeno da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u situaciji kada je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje naloga kojim se određuje apelantu koji je uknjižen kao vlasnik spornog stana da napusti sporni stan u korist nosioca stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 313/16 od 11. maja 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 40). Istom odlukom ukinuta je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 019453 13 U od 29. decembra 2015. godine i predmet je vraćen Kantonalnom sudu da u ponovnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Osporene odluke

8. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-1447/09 od 8. oktobra 2013. godine, tač. I i II izreke rješenja, potvrđeno je da je Š. O. bio nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Muse Ćazima Ćatića broj 17 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i utvrđeno da S. O. (član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Š.O.) pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Tač. III, IV, V i VI izreke rješenja je utvrđeno da apelant koristi predmetni stan na osnovu zaključenog Ugovora o korištenju stana broj 03/1-OH-1-2198796 od 7. septembra 1996. godine, utvrđen je prestanak korištenja predmetnog stana, kao i apelantova obaveza da predmetni stan napusti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, bez prava na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kao i da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. U obrazloženju rješenja navedeno je da je S.O. pokrenuo postupak pred nadležnim organom 1. jula 1999. godine radi vraćanja u posjed predmetnog stana, da je rješenju prethodio upravni postupak u kojem je zahtjev odbijen, ali da su u upravnom sporu po odluci Kantonalnog suda upravna rješenja ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Nadalje, Uprava se pozvala na odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene, kao i na praksu Ustavnog suda u Odluci broj U 14/00, te je imajući u vidu utvrđene činjenice, organ Uprave zaključio da je predmetni stan bio dom S.O. 30. aprila 1991. godine zbog čega je donio predmetno rješenje.

9. Apelanti su protiv rješenja Uprave podnijeli žalbe Ministarstvu. Odlučujući o žalbama Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-2987/13 od 8. novembra 2013. godine kojim je žalbe odbilo kao neosnovane. U obrazloženju je, pored ostalog, navedeno da je u konkretnom slučaju prvostepeni organ rješavao konkretnu stambenu stvar primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene, a na osnovu zahtjeva za povrat predmetnog stana koji je podnio S. O. 1. jula 1999. godine u svojstvu člana porodičnog domaćinstva svoga oca Š. O., koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Istaknuto je da, prema odredbi člana 3. citiranog zakona, nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povrat stana u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine. Ministarstvo je zaključilo da je u konkretnoj stambenoj stvari prvostepeni organ pravilno odlučio kada je utvrdio da podnosiocu zahtjeva S. O. pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, jer je nesumnjivo utvrđeno da je imenovani živio u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva i da je predmetni stan njegov ,,dom“ na 30. april 1991. godine, koji je napustio u toku 1995. godine, neposredno nakon smrti oca.

10. U ponovnom postupku, postupajući prema Odluci Ustavnog suda broj AP 313/16 od 11. maja 2018. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 019453 18 U 2 od 11. juna 2018. godine kojom je odbio tužbe apelanata.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je detaljno naveo tok postupka pred upravnim organima, te navode iz tužbi apelanata. Kantonalni sud je nadalje istakao da se u konkretnom slučaju rješava po zahtjevu S. O. za vraćanje u posjed predmetnog stana, kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Š. O. (njegovog oca). Također, Kantonalni sud je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, Zakona o stambenim odnosima, Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, zaključio da je u konkretnom predmetu od odlučnog značaja status S. O. kao člana porodičnog domaćinstva na 30. april 1991. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je on bio član porodičnog domaćinstva na predmetom stanu, da je to bio njegov dom na 30. april 1991. godine, zatim, da je otac S. O. umro 2. augusta 1995. godine, a da je S.O. napustio predmetni stan i Sarajevo krajem augusta 1995. godine. Također je utvrđeno da je S. O. do kraja 1996. godine boravio u Republici Hrvatskoj, a da je predmetni stan već bio dodijeljen apelantu kao zaposleniku vlasnika stana Općine Stari Grad, koja je raspolagala stanom.

12. U odnosu na apelanta koji predmetni stan koristi po osnovu Ugovora o korištenju stana broj 03/1 -OH-1-2198/96 od 7. septembra 1996. godine (zaključenog sa Stambenim fondom grada Sarajeva na osnovu Rješenja Općine Stari Grad Sarajevo, kao davaoca stana na korištenje, broj 05/1-372-73/93 od 12. februara 1996. godine), Kantonalni sud je zaključio da se apelant, prema članu 2. citiranog Zakona o prestanku primjene, ima smatrati privremenim korisnikom, a ugovor o korištenju stana, s obzirom na to da je zaključen 7. septembra 1996. godine, prestaje da važi prema istoj zakonskoj odredbi, pa je on, u skladu sa tačkom 7. Uputstva u postupku kontrole zaključenih i/ ili obnovljenih ugovora o korištenju stana, podlijegao postupku obnove, jer se radi o ugovoru zaključenom u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, a sve u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene. Uzimajući u obzir odredbu čl. 11. i 11a. Zakona o prestanku primjene, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni organ je pravilno utvrdio apelantu, koji koristi predmetni stan na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana od 7. septembra 1996. godine, prestanak korištenja predmetnog stana, rok za iseljenje, kao i da nema pravo na alternativni smještaj u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je stan otkupljen i da je postao apelantovo vlasništvo sa dijelom ½ i da ga on koristi 14 godina, jer se predmetni postupak tiče zahtjeva S.O. da mu se stan vrati kao članu porodičnog domaćinstva njegovog umrlog oca Š.O. koji je bio nosilac stanarskog prava, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Prema odredbama tog zakona, kako je smatrao Kantonalni sud, apelant je privremeni korisnik, a odnosi nastali zaključenjem kupoprodajnog ugovora, kako je zaključio Kantonalni sud, ne raspravljaju se u konkretnom postupku, već eventualno u posebnom postupku pred sudom. Stoga je kod utvrđenih činjenica, primjenom Zakona o prestanku primjene, kao lex specialis, Kantonalni sud donio osporenu presudu.

13. U pogledu navoda apelanticine tužbe, Kantonalni sud je naveo da, osim što je u uvodu navedeno da je tužba podnesena radi poništenja rješenja Ministarstva od 18. novembra 2013. godine, iz obrazloženja tužbe, kao i postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je predloženo da sud utvrdi da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, po valjanom pravnom osnovu i koji je upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sarajevu - Odsjek KPU Stari Grad, broj poduloška 3452 i da se utvrdi da je Ugovor o korištenju stana broj 05/2-14-736/74 zaključen 23. jula 1979. godine u Sarajevu između „Sarajevostana“ i Š.O. kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu prestao da važi po sili zakona, te da S. O. ne pripada pravo na povrat predmetnog stana, proizlazi, kako je zaključeno, da ova tužba može biti samo predmet nekog drugog postupka pred nadležnim sudom.

IV.Apelacija Navodi iz apelacije

14. Apelanti navode povrede prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je osporena presuda Kantonalnog suda u suprotnosti sa nalogom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 313/16 od 11. maja 2018. godine. Smatra da je Kantonalni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Pored toga, nije pravilno ocijenio činjenicu da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na temelju ugovora o kupoprodaji stana zaključenog 15. decembra 2011. godine sa apelanticom i potvrđenog od Općinskog pravobranilaštva 9. januara 2012. godine, te da je uknjižba provedena 17. februara 2012. godine o čemu je kao dokaz podnio izvadak iz knjige položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu od 28. marta 2016. godine.

15. Apelantica je istakla da ima interes da uspije u predmetnom sporu s obzirom na to da je apelant dugogodišnji zaposlenik Općine (prijeratni), da u domaćinstvu živi sa bolesnom suprugom i dvoje odrasle djece a da i sam u posljednje vrijeme traži ljekarsku pomoć. Također je istakla da je apelant izvršio nadovjeru ugovora o korištenju predmetnog stana u skladu s propisima, otkupio predmetni stan i formalnopravno postao vlasnik. Predmetni stan je jedini apelantov dom i osporena presuda Kantonalnog suda je dovela do još veće pravne nesigurnosti apelanta.

Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da rješenjem tog upravnog organa nisu povrijeđena prava apelanata kada je nesporno utvrđeno da član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ima pravo na povrat predmetnog stana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 142.

Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti o tom pitanju, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

(…) Član 146.

Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja u nadležnom organu, nastavit će se nakon što rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.

Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i u slučaju kad se ocijeni da više nema razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja u nadležnom organu, osim u slučaju iz stava 1. člana 143. ovog zakona.

19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 019453 18 U 2 od 11. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacije br. AP 3922/18 i AP 4220/18 su podnesene 17, odnosno 26. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti navode da je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu navedenih odredaba jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o upravnim postupcima u okviru kojih se raspravljalo o pitanju povrata predmetnog stana prijeratnom korisniku i iseljenju apelanta kao vlasnika stana, što nesporno ulazi u okvir apelantovih «građanskih prava i obaveza». Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. U odnosu na apelanticu, s obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

29. Iz apelacija proizlazi da apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda ukazujući da navedeni sud nije postupio u skladu sa stavom Ustavnog suda izraženim u Odluci broj AP 313/16. Apelanti smatraju da je Kantonalni sud presudom koju je donio u ponovnom postupku ponovo povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje. Između ostalog, ukazuju da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, što je, u konačnici, rezultiralo osporenom odlukom.

30. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 313/16 (vidi tačku 30), između ostalog, ukazao da „Ustavni sud uočava da je apelant osporavajući upravni akt pred Kantonalnim sudom ukazivao na to da je zaključio ugovor o korištenju spornog stana, te ugovor o kupoprodaji, te da je uknjižen na spornom stanu sa dijelom ½. Međutim, obrazloženje osporene presude niti u jednom dijelu ne sadrži odgovore za navedeno, što je suprotno odredbama člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima koje propisuju da sud zakonitost osporenog upravnog akta ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe, te odredbama člana 39. istog zakona kojim je propisan sadržaj presude, te da se u presudi moraju ocijeniti svi navodi tužbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine, koji je u posjedu takve nekretnine, ima jače pravo u odnosu na druga lica koja na istoj nekretnini nemaju ekvivalentna prava. Ukoliko se zemljišnoknjižnom vlasniku nekretnine nalaže da napusti svoju nekretninu i preda je u posjed drugom licu koje nije vlasnik nekretnine, te ukoliko i dalje ostaju na snazi pravni akti na osnovu kojih je vlasnik nekretnine stekao pravo vlasništva (kao što je u konkretnom slučaju), onda, prema standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, takve odluke moraju sadržavati obrazloženje zašto vlasnik (koji i dalje u formalnopravnom smislu ostaje vlasnik) mora nekretninu predati drugom licu koje nije vlasnik. Ustavni sud smatra da je suprotno (i) principu pravne sigurnosti (koji je, također, dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije) da, kao što je urađeno u konkretnom slučaju, nadležni organi uprave, kao i sud ne obrazlože niti jednom riječju zašto pravo vlasništva apelanta (Ustavni sud opet ponavlja da apelant u formalnopravnom smislu i dalje ostaje vlasnik sporne nekretnine) gubi svoje djelovanje de iure i de facto u odnosu na pravo podnosioca zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da ovakvo obrazloženje odluka upravnih organa (nedostatke nije otklonio ni sud u upravnom sporu) ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer sadrži samo obrazloženje razloga zašto se potvrđuje da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, a uopće ne sadrži obrazloženje zašto apelant (koji i dalje ostaje vlasnik u formalnopravnom smislu) de facto gubi to svoje pravo u odnosu na pravo podnosioca zahtjeva. Dakle, osporene odluke suprotne su standardu prava na pravično suđenje da odluka mora imati obrazloženje, posebno u odnosu na pitanja koja su od bitnog značaja u konkretnom slučaju, kao što je pitanje djelovanja prava koje ima posjednik i zemljišnoknjižni vlasnik sporne nekretnine u odnosu na prava koja ima podnosilac zahtjeva prema spornoj nekretnini“.

31. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda Kantonalni sud u ponovnom postupku odbio tužbe apelanata kao neosnovane. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je istakao da se predmetni postupak, prije svega, odnosi na zahtjev člana porodičnog domaćinstva prijeratnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu za povrat u posjed, a koji se rješava prema Zakonu o prestanku primjene. U odnosu na apelanta, Kantonalni sud je utvrdio da, prema Zakonu o prestanku primjene, apelant ima status privremenog korisnika kome je utvrđen prestanak korištenja predmetnog stana, kao i obaveza da predmetni stan napusti u ostavljenom roku, bez prava na alternativni smještaj. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na činjenicu da je apelant postao vlasnik predmetnog stana i da je uknjiženo njegovo pravo vlasništva u zemljišnim knjigama, Kantonalni sud utvrdio da je utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora kojim je apelant otkupio predmetni stan predmet drugog postupka pred nadležnim organom, odnosno da se to pitanje ne rješava u postupku upravnog spora u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku pred Kantonalnim sudom odlučivano o apelantovim pravima (utvrđen prestanak prava korištenja stana i njegovo napuštanje) a da prethodno nije utvrđena pravna valjanost kupoprodajnog ugovora kao važećeg pravnog osnova na temelju kojeg je apelant stanovao u predmetnom stanu, i to kao njegov vlasnik.

32. Ustavni sud, dalje, ističe da su organi uprave i Kantonalni sud u upravnom sporu utvrdili da S. O. pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, shodno članu 8. Evropske konvencije i članu 3. Zakona o prestanku primjene, dok su u odnosu na apelanta koji je predmetni stan koristio kao zemljišnoknjižni vlasnik odlučili da je dužan predmetni stan napustiti bez prava na smještaj. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da se na jednoj strani nalazi član porodičnog domaćinstva prijeratnog nosioca stanarskog prava, a da se na drugoj strani nalazi apelant koji je kupio predmetni stan i uknjižio se kao vlasnik, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja,, zapravo postoji sukob između prava vlasništva koje posjeduje apelant i prava na povrat stana članu porodičnog domaćinstva prijeratnog nosioca stanarskog prava u smislu Zakona o prestanku primjene.

33. Dakle, Ustavni sud u takvim okolnostima smatra da se u postupku povrata prava na korištenje stana samo po sebi kao prethodno pitanje nametnulo pitanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, a samim tim i sva prava koja vlasništvo za sobom povlači. Stoga, Ustavni sud smatra da se organi uprave i Kantonalni sud nisu mogli upustiti u raspravu o zahtjevu za povrat predmetnog stana sve dok je na pravnoj snazi postojao kupoprodajni ugovor, čija se validnost ne ispituje u upravnom postupku, već u parničnom postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud zaključili da je otkup predmetnog stana suprotan zakonu iako pitanje pravne valjanosti kupoprodaje stana i, s tim u vezi, stjecanja prava vlasništva spada u sudsku nadležnost. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo o pitanju zaštite prava vlasništva ili zaštite apelantovog posjeda, već o vraćanju prava korištenja stana članu porodičnog domaćinstva prijeratnog nosioca stanarskog prava, te da su ta pitanja predmet eventualnih budućih postupaka. Međutim, suprotno navedenom, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak u kojem je apelantu naloženo da napusti predmetni stan u čijem se posjedu nalazio kao vlasnik stana istovremeno odnosio i na prava apelanta koja je stekao na predmetnom stanu. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi zanemarili odredbe člana 142. ZUP-a, koje jasno propisuju da se upravni postupak prekida u situaciji kao u konkretnom slučaju, kada se kao prethodno pitanje za rješavanje konkretne upravne stvari nametne pitanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4771/17 od 15. oktobra 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedeno stoga što se validnost kupoprodajnog ugovora koji je apelant zaključio u decembru 2011. godine može, kako je već naglašeno, ispitati samo u okviru parničnog postupka, a ne u upravnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i na analognu primjenu Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (CRPC) koji u članu 7. stav 7. propisuje da, „u slučaju kada lice ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, nadležni organ uprave će, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98) kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom radi odlučivanja o navodima“.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, ne ulazeći u pitanje konačnog ishoda postupka u vezi sa povratom predmetnog stana, zaključuje da je, zbog arbitrarne primjene zakona i datog obrazloženja Kantonalnog suda u vezi sa činjenicom da je apelant vlasnik predmetnog stana, a koja okolnost nesporno predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu S. O. za povrat predmetnog stana, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno apelanticino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ponovnom postupku povodom zahtjeva člana porodičnog domaćinstva prijeratnog nosioca stanarskog prava za povrat predmetnog stana, zbog procesnog propusta organa uprave i redovnog suda da prekinu postupak do rješavanja ključnog pitanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora kojim je apelant stekao pravo vlasništva, prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti presudu Kantonalnog suda, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima kada su se organi uprave i redovni sud u ponovnom postupku povodom zahtjeva člana porodičnog domaćinstva prijeratnog korisnika stana upustili u raspravu povodom zahtjeva za povrat stana, zanemarivši okolnost da je apelant u decembru 2011. godine zaključio kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan otkupio i na osnovu koga se i uknjižio kao vlasnik u javnim evidencijama.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3922/18 (saudin Alić i Općina Stari Grad… | Sudska praksa | Aktio