Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1640/20 (O. C.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protjerivanje stranaca
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1640/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1640/20, rješavajući apelaciju Okana Ceylana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Okan Ceylan protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034406 20 U od 19. marta 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Okan Ceylan protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034406 20 U od 19. marta 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Okan Ceylan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 034406 20 U od 19. marta 2020. godine.
2. Osporenom presudom Suda BiH odbijena je tužba apelanta podnesena protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-II-06-07-2-83/19 od 18. novembra 2019. godine, kojim je odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-167/19 od 30. oktobra 2018. godine. Tim prvostepenim rješenjem je apelantu izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH i zabranjen ulazak i boravak u BiH, na period od 3 (tri) godine, te mu je naloženo napuštanje teritorije BiH u roku od 3 dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju.
3. U obrazloženju osporene presude, Sud BiH je naveo da je, prema stanju spisa predmeta, apelant podnio zahtjev za produženje privremenog boravka u BiH po osnovu obrazovanja, pa je prvostepeni organ u skladu sa članom 75. Pravilnika o ulasku i boravku stranaca po službenoj dužnosti izvršio potrebne provjere. Sud BiH je naveo da iz spisa dalje proizilazi da je Obavještajno sigurnosna agencija BiH dostavila u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima akt u kojem je navedeno da prisustvo apelanta u BiH predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti BiH ili međunarodnim odnosima BiH, te je zbog toga primjenom odredbe člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima apelantu izrečena mjera protjerivanja iz BiH, a što je tuženi drugostepenim rješenjem potvrdio. Sud BiH je naveo da je izvršio uvid u akt Obavještajno sigurnosne agencije i ocijenio da je prvostepeni organ, a potom i tuženi, pravilno i zakonito utvrdio činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalni propis. Ovo iz razloga što iz akta Obavještajno sigurnosne agencije koji nosi oznaku „povjerljivo" nesporno proizilazi osnovanost zaključka tuženog, pa je tužena prilikom donošenja odluke pravilno cijenila relevantne informacije dostavljene od strane Obavještajno-sigurnosne agencije i samim tim pravilno primijenila odredbu člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Sud BiH je ukazao da pravo stranca da uđe ili ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javno-pravnih ovlaštenja određene države, odnosno, na osnovu jasno utvrđenog međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju. Sud BiH je naveo da navodi apelanta da je dobrovoljno napustio BiH i platio troškove povratka, kao i da je u BiH doputovao radi studiranja, kao redovni student i da ne predstavlja prijetnju javnom poretku i bezbjednosti BiH, po ocjeni Suda BiH nisu od značaja za drugačije rješavanje ove upravne stvari. Sud BiH je naveo i da je izvršio uvid u cjelokupan spis Obavještajno sigurnosne agencije, čiji sadržaj nije doveo u sumnju zaključak prvostepenog organa da apelant predstavlja opasnost po nacionalnu bezbjednost i javni poredak BiH.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da se ne može zaključiti da je Sud BiH informaciju Obavještajno sigurnosne agencije o apelantovoj prijetnji javnom poretku i bezbjednosti BiH podvrgao adekvatnoj procjeni, što je u kontekstu svog ovlaštenja da ispita da li su ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o strancima za donošenje rješenja o protjerivanju stranca, trebalo da učini. Apelant navodi i da je osporenom odlukom lišen prava na obrazovanje, jer mu je istom onemogućen nastavak redovnog studiranja. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
7. U konkretnom slučaju apelant osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njegovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojim mu je kao strancu određena mjera protjerivanja i zabrane ulaska i boravka u BiH, na period od 3 (tri) godine. Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća da određivanje mjere protjerivanja i zabrane ulaska i boravka na teritoriji BiH zbog razloga nacionalne sigurnosti spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizlazi da član 6. stav
1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, predstavka broj 3325/67, X, Y, Z, V i W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968), Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012. godine, stav 72, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3307/08 od 28. marta 2009. godine, stav 33, dostupna na www.ustavnisud.ba).
a)U odnosu na navode o povredi prava na obrazovanje
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na obrazovanje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenice i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević