Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5828/18 (N. I.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Vještak
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5828/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine , u predmetu broj AP-5828/18, rješavajući apelaciju Nemanje Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nemanje Ilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 002573 18 Kž od 16. avgusta 2018. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 K 002573 15 K od 12. decembra 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nemanja Ilić (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Dejan Bogdanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. oktobra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 002573 18 Kž od 16. avgusta 2018. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 K 002573 15 K od 12. decembra 2015. godine.
2. Okružni sud je presudom broj 15 0 K 002573 15 K od 12. decembra 2015. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 15 0 K 002573 18 Kž od 16. avgusta 2018. godine, apelanta oglasio krivim da je na način bliže opisan u izreci presude s umišljajem pokušao da liši života dva lica, pri tom lišio života M.B. i pokušao lišiti života Mi.B., čime je počinio krivično djelo teško ubistvo u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona RS pa mu je izrekao kaznu zatvora od 16 godina i šest mjeseci.
3. Okružni sud je detaljno interpretirao nalaz i mišljenje vještaka D.D. (Dt-8) koji je izvršio obdukciju leša M.B. koji je prihvatio ocijenivši ga stručnim, kvalitetnim i objektivnim. Iz obrazloženja presude dalje proizilazi da je Okružni sud zaključio da je zaustavljanje apelantovog vozila preprečavanjem vozila kojim je upravljao stradali M.B. i vozila kojim je upravljao B.B. predstavljalo neuobičajeno i bahato postupanje, ali da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije predstavljalo napad na apelanta koji mu je, u smislu instituta nužne odbrane davao pravo da se brani. U prilog navedenog ukazano je da ni apelantov život kao i imovina (njegovo vozilo) ovim činom još uvijek nisu bili ugroženi odnosno nije nagovještavao bilo kakvu napadačku orijentaciju, a nužna odbrana nije dozvoljena protiv budućih, vremenski i prostorno, neodređenih napada. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je percepcija događaja vezanih za usmrćivanje M.B. utvrđena na osnovu iskaza svjedoka očevidaca Mi.B., B.B. i B.V. koji su detaljno interpretirani i koji su potvrđeni nalazima i mišljenjima vještaka Ž.K. i M.M., kao dokaza optužbe, te nalazima i mišljenjima vještaka V.P. i D.B. kao dokaza odbrane. S tim u vezi je ukazano da su se vještaci saglasili o pravcu kanala projektila kojim je pogođen M.B. a koji je detaljno opisan. Slijedom navedenog je zaključeno da se nastradali M.B. u trenutku nanošenja povrede nalazio sa lijeve bočne strane apelantovog automobila i pognut ka naprijed. U prilog navedenog ukazano je i da su na prednjoj strani njegove majice, koja je bila predmet vještačenja KTC Banjaluka (Dt-16) nastala dva oštećenja prolaskom jednog ispaljenog projektila. Naime, saginjanjem gornjeg djela tijela stvaraju se uslovi za presavijanje majice na određenom dijelu. Neosnovanom je ocjenjena apelantova tvrdnja da je njegovom autu prišlo nepoznato lice koje ga je tom prilikom napalo. S tim u vezi je ukazano da je prilikom fotografisanja nakon spornog događaja na apelantovm vratu zabilježena lakša tjelesna povreda u vidu crvenila sa blažim otokom. Međutim, svjedok i očevidac događaja B.B. je izjavio da je nakon završetka predmetnog događaja i po dolasku policije napao i udario apelanta. Svjedok policajac T.P. je potvrdio tvrdnju B.B. a svjedok policajac M.S. da se ne može sa sigurnošću izjasniti ali da je takva mogućnost postojala. U prilog navedenog ukazano je da, iako to nema dokaznu snagu, apelant u interpretaciji spornog događaja trojici vještaka psihijatrijske struke, niti jednom nije spominjao da je bio napadnut od M.B.. Slijedom navedenog zaključeno je da je u trenutku kada je apelant pucao u M.B. ovaj je njegovom automobilu prišao da bi ostvario verbalni kontakt a ne da ga fizički napadne. Nadalje, na temelju nalaza KTC Banjaluka (Dt-16) utvrđeno je da je apelant pucao u M.B. sa udaljenosti od 80 cm a što je podržano od vještaka i optužbe i odbrane.
4. Okružni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da je bio napadnut i da je krivično djelo počinio u nužnoj odbrani. S tim u vezi je ukazano da iz provedenih dokaza proizilazi da nije postojao napad na apelanta kao ni bilo koje druge aktivnosti koje bi apelanta u krivičnopravnom smislu ugrožavale. Stoga, pucanje u tijela golorukih lica predstavlja grub nesklad između apelantovog postupka i postupka oštećenih koji su bili nenaoružani. Također, ukazano je i da je uslov za postojanje nužne odbrane da je napad usmjeren isključivo prema napadaču a apelant svoju odbranu nije usmjerio samo prema M.B. koji je prišao njegovom autu, već je tom prilikom povrijedio i njegovog brata Mi.B. Prema stavu Okružnog suda, apelant je, ukoliko je već očekivao napad, imao realnu mogućnost da preduzme preventivne mjere: zatvori prozor, vozilo je, kako je sam naveo, bilo iznutra zaključano, u krajnjem slučaju ispali upozoravajući metak. U vezi sa apelantovim insistiranjem da je presretanje izvršeno „u četiri sata ujutro“ ukazano je da je apelant značajan dio kritične noći proveo u označenoj kafani, konzumirao alkohol i doveo sebe u stadij srednjeg pijanstva. Apelant je napustio kafanu, zatim se ponovo vratio, te period do konfliktnog događaja proveo na parkingu kafane. Slijedom navedenog zaključeno je da rani jutarnji sati nemaju značaj koji im apelant želi dati.
5. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da je osporenim presudama prekršen princip in dubi pro reo i princip jednakosti u postupanju.
6. U prilog navedenog apelant tvrdi da su redovni sudovi malo pažnje poklonili utvrđivanju odlučnih činjenica pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka D.D. (Dt 8) – da li je njegova ruka iz sjedećeg položaja mogla biti postavljena pri pucanju na način kako je to ovim nalazom utvrđeno i s obzirom na povrede koje je zadobio M.B.; i nalaz KTC Banja Luka (Dt-16) – s obzirom na tragove na majici i ugao pod kojim je metak ušao i izašao. On tvrdi da upravo jedino njegov iskaz potvrđuje nalaz Dt-16. Slijedom navedenog smatra da je diskriminisan u pravu da traži rasvjetljavanje segmenta događaja koji se odnosi na njegovu i poziciju M.B. prilikom ispaljivanja metka. Apelant ističe da su sudovi propustili da ocjene činjenice koje su mi išle u prilog: da se napad desio u gluvo doba noći, nemotivisano, bahato i nezakonito preprečavanje puta, izlazak iz automobila nepoznatih ljudi, pokušaj da bude izvučen iz automobila kada je dobio udarac od M.B..
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant u apelaciji u suštini tvrdi da su redovni sudovi prekršili princip in dubio pro reo i princip jednakosti stranaka u postupku jer su propustili cijeniti dva vještačenja koja su, kako proizilazi iz njegovih tvrdnji bila odlučna za utvrđivanje u kom su se položaju nalazili on i M.B. prilikom ispaljivanja metka, kao i da pravilno cijeni okolnosti koje su mu išle u korist.
10. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi brižljivo i savjesno cijenili provedene dokaze, pa i konkretna vještačenja, kako pojedinačno tako i u uzajmnoj vezi sa drugim provedenim dokazima. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su dovedeni u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka, te vještačenjima koja su provedena i po prijedlogu tužioca i po apelantovom prijedlogu. Pri tom, a što apelant i ne osporava, proizilazi da su svi vještaci bili suglasni o pravcu kanala projektila kojim je pogođen M.B. a koji je detaljno opisan, kao i udaljenosti sa koje je pucano a što je i utvrđeno temeljem nalaza KTC Banjaluka (Dt 16). Slijedom navedenog, a suprotno tvrdnji apelanta, ne može se zaključiti da su okolnosti vezane za ispaljivanje pucanja prema M.B. ostale nerasvijetljene odnosno da ostavljaju sumnju koja bi, u skladu sa načelom in dubio pro reo, imala da se tumači u apelanovu korist ili da je apelant na bilo koji način doveden u diskriminatorski položaj pa da je narušen princip jednakosti stranaka u postupku. Nadalje, u osporenim presudama detaljno su obrazloženi razlozi zbog koji se samo zaustavljanje apelantovog vozila, iako neuobičajeno i bahato, ne može smatrati napadom na apelantov život i imovinu (vozilo) odnosno zbog čega nije postojao napad koji bi u krivičnopravnom smislu bio od značaja ni u trenutku kada je apelantovom automobilu prišao M.B. Ovo posebno imajući u vidu da je apelant propustio preduzeti eventualne preventivne mjere ukoliko je smatrao da mu napad i prijeti. Također, nije izostalo ni valjano obrazloženja zbog čega je irelevantno da se zaustavljanje apelantovg vozila desilo u kasne sate, kao i zbog čega se ne može prihvatiti tvrdnja da ga je M.B. fizički napao kada je prišao njegovom automobilu.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati
12. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević