Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4076/18 (D. L.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ponavljanje postupka
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Penzija
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4076/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4076/18, rješavajući apelaciju Dragoljuba Lukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tač. c), h) i l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoljuba Lukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020338 17 Uvp od 10. maja 2018. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Lukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020663 17 Uvp od 19. septembra 2019. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Lukića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 I 023900 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Lukića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 066800 18 Gvlž od 25. maja 2018. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Lukića u odnosu na postupak po prijedlogu za protivizvršenje u odnosu na postupak po prijedlogu za obustavu izvršnog postupka broj 72 0 I 023900, te u odnosu na apelantov zahtjev da mu se vrati obustavljeni iznos preplaćene penzije, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragoljub Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške podnio je 19. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020338 17 Uvp od 10. maja 2018. godine.
2. Apelant je 18. marta 2019. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je osporio izvršni postupak okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 I 023900 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine i postupak po zahtjevu za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 066800 18 Gvlž od 25. maja 2018. godine. Nadalje, apelant je u dopuni od 19. septembra 2019. godine naveo da je podnio prijedlog za protivizvršenje i zahtjev za obustavu izvršnog postupka broj 72 0 I 023900 o kojima još nije odlučeno, a u dopuni od 19. februara 2020. godine osporio je Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 020663 17 Uvp od 19. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Prije podnošenja predmetne apelacije apelant je Ustavnom sudu podnio više apelacija. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3016/10 od 17. septembra 2013. godine kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku utvrđivanja novog iznosa starosne penzije, te naložio Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banja Luka da hitno okonča postupak u predmetu broj 1028103716. Nadalje, Odlukom o dopustivosti broj AP 2778/10 od 5. novembra 2013. godine odbačena je kao očigledno (prima facie) neosnovana apelantova apelacija koju je podnio protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 197 od 17. juna 2010. godine (kojom je okončan postupak u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime razlike neisplaćenih penzija za period od 1. jula 1990. godine do 28. februara 2007. godine solidarno isplate određeni novčani iznos). Takođe, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 521/16 od 10. aprila 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova apelacija podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku utvrđivanja novog iznosa starosne penzije, koji se trenutno nalazi na odlučivanju pred Vrhovnim sudom u postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 020663 17 U od 24. oktobra 2017. godine, te je odbačena kao nedopuštena apelacija podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 U 020663 17 U od 24. oktobra 2017. godine zbog toga što je preuranjena (sve navedene odluke su dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Filijala) zatraženo je 23. i 24. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je 3. februara 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 29. januara 2020. godine, dok Odjeljenje i Filijala nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak određivanja visine penzije a)Postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 020663 17 Uvp od 19. septembra 2019. godine
7. Rješenjem SIZ-a PIO Bosne i Hercegovine - Stručna služba – Filijala Banja Luka broj 1028103716 od 2. oktobra 1990. godine apelantu je priznato pravo na administrativnu starosnu penziju počevši od 30. juna 1990. godine.
8. U postupku „prevođenja“ ranije ostvarene penzije zbog stupanja na snagu novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO iz 1993. godine), uz navođenje da postupa po apelantovom zahtjevu od 20. septembra 1995. godine, Filijala je donijela Rješenje broj 1028103716 od 13. marta 1996. godine kojim je apelantu utvrdila novi iznos penzije počevši od 1. januara 1995. godine.
9. U postupku po službenoj dužnosti, u smislu člana 188 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO iz 2000. godine), Filijala je donijela rješenje od 1. oktobra 2002. godine kojim je apelantu određen novi iznos penzije (protiv kojeg je odbijena žalba, te je odbijena tužba u upravnom sporu a odbijen je i zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke).
10. Apelant je izjavio žalbu protiv rješenja Filijale od 13. marta 1996. godine, navodeći da je to rješenje primio tek 18. jula 2005. godine, te da nikada nije podnio zahtjev za prevođenje penzije.
11. Apelantova žalba je dva puta odbijana u žalbenom postupku rješenjima Odjeljenja, koja su, zatim, poništavana odlukama Okružnog suda donesenim u upravnim sporovima uz upute drugostepenom organu da u ponovnom postupku utvrdi činjenicu da li je apelant uopšte podnio sporni zahtjev za „prevođenje“ penzije.
12. U trećem žalbenom postupku Odjeljenje je donijelo rješenje od 3. oktobra 2008. godine kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
13. Rješavajući u ponovnom postupku Filijala je donijela rješenje od 20. februara 2009. godine kojim je odlučeno da se apelantu nastavlja isplata starosne penzije u periodu od 1. januara 1995. do 1. januara 1999. godine u iznosima u dinarima, a od 1. januara 1999. godine do 30. septembra 2002. godine u iznosima u konvertibilnim markama, sve bliže preciziranim u izreci rješenja, a od 1. oktobra 2002. godine penzije će se isplaćivati prema rješenju od 1. oktobra 2002. godine.
14. Nakon donošenja navedenog rješenja i izvještaja o preplati (u kojem je navedeno da je rješenjem određena manja penzija od one koju je apelant primao i da je apelantu izvršena preplata penzije), Filijala je podneskom od 7. aprila 2009. godine obavijestila apelanta da je došlo do preplate penzije u određenom novčanom iznosu, te da će se naplata preplaćenog iznosa izvršiti obustavom dijela penzije u iznosu od 30% mjesečnih primanja do izmirenja cjelokupnog duga.
15. Rješenjem Odjeljenja od 8. maja 2009. godine odbijena je apelantova žalba protiv rješenja Filijale od 20. februara 2009. godine.
16. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv rješenja Odjeljenja od 8. maja 2009. godine i prvostepenog rješenja od 20. februara 2009. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 001504 09 U od 16. aprila 2010. godine kojom je apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Odjeljenja uvažio i osporeni akt poništio uz obrazloženje da je drugostepeni organ morao poništiti prvostepeno rješenje od 20. februara 2009. godine i naložiti obustavu predmetnog postupka, jer je evidentno da nema apelantovog zahtjeva za „prevođenje“ penzije, pa nije bilo osnova za njegovo vođenje. Nadalje, Okružni sud je presudom odbacio kao nedozvoljenu apelantovu tužbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja od 20. februara 2009. godine. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 001504 10 Uvp od 13. jula 2011. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prethodno navedene presude Okružnog suda.
17. Odlučujući u ponovnom postupku Odjeljenje je donijelo rješenje od 30. juna 2010. godine kojim je uvažilo apelantovu žalbu (tačka I dispozitiva) i poništilo rješenja Filijale od 20. februara 2009. godine (tačka II dispozitiva), te naložilo prvostepenom organu da obustavi postupak određivanja novog iznosa apelantove penzije od 1. januara 1995. godine (tačka III dispozitiva).
18. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 004534 10 U od 24. oktobra 2011. godine kojom je uvažio apelantovu tužbu u dijelu koji se odnosi na tačku III dispozitiva osporenog rješenja i u tom dijelu osporeno rješenje je poništeno, dok je odbio tužbu u dijelu koji se odnosi na tač. I i II dispozitiva osporenog rješenja.
19. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da bi prvostepeni organ, s obzirom na to da je poništeno njegovo rješenje od 13. marta 1996. godine, trebalo da utvrdi da li je za apelanta povoljniji iznos administrativne penzije ili je povoljniji iznos koji bi utvrdio prema odredbama Zakona o PIO iz 1993. godine i, u zavisnosti od utvrđenog, da odluči u kojem iznosu će se nastaviti isplata penzije apelantu, na koji način će odlučiti i u smislu odredbe člana 205a) Zakona o PIO iz 1993. godine. Tom odredbom je propisano određivanje visine penzije po propisima koji su primjenjivani do 31. decembra 1993. godine, a prema penzijskom osnovu utvrđenom na osnovu ličnih dohodaka ostvarenih do 31. decembra 1991. godine. U pogledu apelantovog traženja da se naloži Odjeljenju da izvrši obračun penzije za period od 1. januara 1995. do 30. septembra 2002. godine, kao i da naloži organima da prekinu obustavu na ime preplaćene penzije i vrate razliku, Okružni sud je ukazao da navedeno znači da sud odluči u sporu pune jurisdikcije. Međutim, Okružni sud navedeno nije uvažio, jer za takvo postupanje nisu ispunjene zakonske pretpostavke. Okružni sud je naveo da, s obzirom na to da je tač. I i II dispozitiva osporenog rješenja poništeno prvostepeno rješenje od 20. februara 2009. godine i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, ne nalazi da je potrebno da daje posebne upute drugostepenom organu u pogledu donošenja novog akta u smislu člana 50 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), u pogledu poništenog dijela osporenog rješenja o čemu je prvostepeni organ dužan voditi računa postupajući u izvršenju osporenog akta, saglasno pravnom shvatanju i primjedbama suda iz ove presude.
20. U ponovnom postupku Filijala je donijela rješenje od 28. februara 2013. godine kojim je odbacila kao neuredan apelantov zahtjev za ponovno određivanje penzije, utvrdila da se apelantu nastavlja isplata ranije ostvarene starosne penzije koji iznos se usklađuje sa kretanjem plata svih zaposlenih na teritoriji Republike Srpske, te utvrdila da će se od 1. oktobra 2002. godine apelantu penzija nastaviti da isplaćuje prema rješenju od 1. oktobra 2002. godine.
21. Rješavajući po apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Odjeljenje je donijelo rješenje od 14. juna 2013. godine kojim je uvažilo apelantovu žalbu iz drugih razloga, te je prvostepeno rješenje poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje.
22. Postupajući u ponovnom postupku, Filijala je donijela rješenje od 27. avgusta 2013. godine kojim je odbacila kao neuredan apelantov zahtjev od 20. septembra 1995. godine za ponovo određivanje penzije (stav 1), odredila da se apelantu nastavlja isplata ranije ostvarene starosne penzije koja je na 1. januar 1995. godine iznosila 33,66 dinara i koja se dalje usklađuje sa platama svih zaposlenih na teritoriji RS (stav 2), te odredila da će se od 1. oktobra 2002. godine penzija isplaćivati prema rješenju od 1. oktobra 2002. godine (stav 3).
23. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Odjeljenja od 14. juna 2013. godine, dok je naknadno podnio tužbu i protiv rješenja Fonda od 27. avgusta 2013. godine.
24. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 012204 13 U od 1. novembra 2013. godine odbačene su apelantove tužbe. Međutim, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 012204 14 Uvp od 9. novembra 2016. godine kojom je uvažio zahtjev, ukinuo rješenje Okružnog suda od 1. novembra 2013. godine i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. U navedenoj presudi Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u pogledu apelantovog zahtjeva za vraćanje novčanog iznosa, Okružni sud pravilno zaključio da nije bilo osnova za takvo odlučivanje s obzirom na to da u tom upravnom postupku nije donesena odluka o pravu ili obavezi apelanta za vraćanje tog iznosa. Dalje je naveo da se nezakonito obustavljeni iznos navodno preplaćene penzije ne može osporavati u ovom upravnom postupku u kojem se osporava rješenje Odjeljenja od 14. juna 2013. godine kojim nije određena apelantova obaveza da vrati navedeni iznos.
25. Okružni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 11 0 U 012204 16 U 2 od 20. februara 2017. godine kojom je uvažio tužbu u dijelu kojim se pobija rješenje Odjeljenja od 14. juna 2013. godine i poništio navedeni akt, dok je odbacio tužbu u dijelu kojim se pobijaju rješenjā Filijale od 28. februara i 27. avgusta 2013. godine. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 012204 17 Uvp 2 od 17. januara 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prethodno navedene presude Okružnog suda.
26. Rješavajući o žalbi protiv rješenja Filijale od 28. februara 2013. godine, direktor Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje je donio rješenje od 31. marta 2017. godine kojim je uvažio žalbu i poništio rješenjā Filijale od 28. februara i 27. avgusta 2013. godine (stav I), kao i rješenje od 13. marta 1996. godine (stav II), te je odlučio da se apelantu nastavlja isplata ranije ostvarene starosne penzije po osnovu rješenja iz 1990. godine, u iznosima navedenim u izreci rješenja (u periodu od 1. januara 1995. do 1. januara 1999. godine iznosima u dinarima, a od 1. januara 1999. godine do 30. septembra 2002. godine u iznosima u konvertibilnim markama) (stav III). Rješenjem je dalje određeno da će se isplata penzije po ovom rješenju vršiti od 1. januara 1995. do 1. oktobra 2002. godine, a od 1. oktobra 2002. godine prema rješenju Filijale od 1. oktobra 2002. godine (stav IV).
27. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 020663 17 U od 24. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja direktora Fonda od 31. marta 2017. godine.
28. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 020663 17 Uvp od 19. septembra 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 24. oktobra 2017. godine.
b) Postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 020338 17 Uvp od 10. maja 2018. godine-ćutanje administracije
29. U međuvremenu Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 020338 17 U od 18. avgusta 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu podnesenu zbog „ćutanja administracije“ u predmetu ponovnog određivanje penzije.
30. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi tužbe da nije postupljeno po presudi Okružnog suda od 24. oktobra 2011. godine. S tim u vezi, obrazložio je da je rješenjem Odjeljenja od 30. juna 2010. godine poništeno prvostepeno rješenje Filijale od 20. februara 2009. godine i spis predmeta vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje, a u stavu 3 dispozitiva naloženo je prvostepenom organu da je bio dužan da obustavi postupak određivanja novog iznosa penzije od 1. januara 1995. godine, shodno članu 114 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP). Dalje je naveo da je presudom od 24. oktobra 2011. godine poništen stav 3 dispozitiva osporenog akta, tako da je prvostepeni organ rješenjem od 28. februara 2013. godine pravilno odlučivao u skladu sa st. 1 i 2 dispozitiva rješenja Odjeljenja od 30. juna 2010. godine. Takođe, po mišljenju Okružnog suda, nisu osnovani ni navodi tužbe da prvostepeni organ nikada nije donio rješenje kojim bi spor bio okončan. S tim u vezi, ukazao je da je prvostepeni organ postupao u ovoj upravnoj stvari, te donosio rješenja koja su, istina, bila osporavana, pa je tako rješenje Odjeljenja od 14. juna 2013. godine (kojim je uvažena apelantova žalba iz drugih razloga, te je poništeno prvostepeno rješenje Filijale od 28. februara 2013. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje) poništeno presudom Okružnog suda od 20. februara 2017. godine, ali to ne znači da organi nisu postupili u skladu sa presudom od 24. oktobra 2011. godine, niti postoji ćutanje uprave na koje u tužbi ukazuje apelant. S obzirom na navedeno, budući da sud, u smislu člana 29 stav 1 ZUS-a, zakonitost osporenog akta ispituje na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, pa kako ni ostali apelantovi navodi nisu mogli uticati na drugačije rješavanje predmetnog upravnog spora, proizilazi da u postupku donošenja osporenog akta nije ostvaren nijedan od razloga iz člana 10 ZUS-a za poništavanje osporenog akta zbog čega se apelantova tužba u tom dijelu pokazuje bez osnova.
31. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 020338 17 Uvp od 10. maja 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje podnesen protiv presude Okružnog suda od 18. avgusta 2017. godine.
32. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo tok predmetnog postupka, te zaključio da nisu ispunjeni uslovi za postupanje suda u smislu člana 17 ZUS-a, na koji se apelant pozvao u tužbi kojom je pokrenut upravni spor. S tim u vezi, citirao je član 17 ZUS-a i ukazao da je njen smisao davanje mogućnosti sudske zaštite u upravnom sporu onoj stranci po čijem zahtjevu, odnosno žalbi nije doneseno rješenje, što ovdje nije slučaj. Dalje je ukazao da apelant u tužbi navodi da tužbu podnosi u skladu sa članom 17 ZUS-a (tužba zbog nedonošenja rješenja) i to obrazlaže navodima da prvostepeni organ nije donio rješenje po presudi od 24. oktobra 2011. godine. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni i prvostepeni organi su rješavali u ponovnom postupku nakon donošenja te presude i postupili u smislu člana 50 ZUS-a. Istakao je da okolnost da su donesena rješenja poništavana, ne znači da organi nisu postupali po presudi, niti da postoji „ćutanje uprave“. Vrhovni sud je ocijenio da na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari ne utiču navodi da je organ postupao nezakonito i da nikad nije donio odgovarajuće rješenje, zato što nezadovoljstvo stranke donesenom odlukom nije razlog za traženje sudske zaštite po osnovu člana 17 ZUS-a. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nema uslova za podnošenje tužbe zbog nedonošenja rješenja u smislu člana 17 ZUS-a kada u ponovljenom postupku prvostepeni organ ne postupi po uputama iz presude i akta drugostepenog organa, jer nepostupanje organa po datim uputama predstavlja žalbeni razlog u smislu člana 227 stav 3 ZOUP-a, a ne razlog za podnošenje tužbe zbog nedonošenja rješenja iz člana 17 ZUS-a. Vrhovni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju iskoristio navedenu mogućnost, jer je izjavio žalbu protiv rješenja prvostepenog organa od 28. februara 2013. godine (iz sadržaja tog rješenja proizilazi da je doneseno u izvršenju rješenja Odjeljenja od 30. juna 2010. godine i presudi od 24. oktobra 2011. godine), koja je uvažena rješenjem Odjeljenja od 14. juna 2013. godine, a koje je poništeno presudom od 20. februara 2017. godine, te je Odjeljenje donijelo rješenje od 31. marta 2017. godine kojim je postupilo po uputama iz presude i samo riješilo predmetnu upravnu stvar. S obzirom na to da predmet postupka nije vraćanje apelantu novčanog iznosa od 40.000 KM na ime manje isplaćenih penzija i iznosa od 3.515,26 KM na ime obustavljene preplaćene penzije, Vrhovni sud je naveo da se o tim navodima iz zahtjeva ne može izjašnjavati u ovom postupku.
Izvršni postupak broj 72 0 I 023900
33. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 72 0 I 023900 11 I od 20. decembra 2011. godine, donesenom po prijedlogu tražilaca izvršenja protiv apelanta kao izvršenika, određeno je predloženo izvršenje na apelantovim pokretnim stvarima na osnovu pravosnažnih presuda donesenih u parničnom postupku u kojem je odbijena apelantova tužba i obavezan apelant da tuženim nadoknadi troškove postupka. Nakon toga rješenjem Osnovnog suda od 28. decembra 2012. godine odbijen je apelantov prigovor, a rješenjem Okružnog suda od 11. novembra 2013. godine odbijena je i apelantova žalba.
34. Osnovni sud je, zatim, donio rješenje o promjeni predmeta izvršenja od 15. januara 2016. godine protiv kojeg je apelant izjavio prigovor, koji je odbijen rješenjem Osnovnog suda od 7. juna 2016. godine, te protiv kojeg je odbijena apelantova žalba Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 I 023900 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine.
35. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 I 023900 11 I od 6. jula 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 I 023900 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine, odbačen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 22. maja 2017. godine kao nedozvoljeno (u izvršnom postupku nisu dozvoljena vanredna pravna sredstva).
Prijedlog za protivizvršenje i obustavu izvršnog postupka broj 72 0 I 023900
36. Apelant je 14. maja 2019. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za protivizvršenje.
37. Takođe, apelant je Osnovnom sudu 18. juna 2019. godine dostavio zahtjev za obustavu predmetnog izvršnog postupka, shodno članu 63 Zakona o izvršnom postupku. Postupak po prijedlogu za ponavljanje parničnog postupka
38. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 066800 17 Gvl od 4. decembra 2017. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 066800 18 Gvlž od 25. maja 2018. godine, odbačen je kao neblagovremen prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog Presudom Osnovnog suda u Gradišci broj 072 0 P 000092 od 29. juna 2007. godine i Presudom Okružnog suda broj 011 0 Gž 07 001688 od 28. marta 2008. godine (kojim je odbijena apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime razlike neisplaćenih penzija za period od 1. jula 1990. godine do 28. februara 2007. godine).
39. Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 P 066800 18 Rev od 11. decembra 2018. godine odbačena je revizija podnesena protiv rješenja Okružnog suda od 25. maja 2018. godine. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
40. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant opširno iznosi primjedbe na tok postupka i obrazloženja donesenih odluka, koje se, u suštini, mogu svesti na to da apelant smatra da nije izvršena presuda od 24. oktobra 2011. godine, te da traži da mu se vrati nezakonito obustavljen iznos navodno preplaćene penzije, koji je obustavljen na osnovu rješenja od 20. februara 2009. godine. Apelant smatra da je nepravilan stav Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za postupanje suda u smislu člana 17 ZUS-a, te tvrdi da Vrhovni sud izbjegava da primijeni odredbu člana 8 ZUS-a. Smatra da sudovi nisu potkrijepili svoju tvrdnju na koji način je postupljeno po presudi od 24. oktobra 2011. godine, niti su naveli kojim aktom je Odjeljenje izvršilo tu presudu. S tim u vezi, smatra da je Odjeljenje rješenje od 31. marta 2017. godine donijelo po svojoj volji da ne bi vratilo nezakonito obustavljen iznos penzije, kao i da postupi po presudi od 24. oktobra 2011. godine. Apelant, takođe, tvrdi da se sud pogrešno pozvao na član 227 stav 3 ZOUP-a, jer se ne radi o rješenjima koja su donesena, nego o nezakonitom postupanju Odjeljenja koje uopšte nije donijelo nikakvo rješenje, te da je trebalo da se pozove na član 206 stav 2 i član 231 ZOUP-a i član 8 ZUS-a. Takođe, apelant iznosi i niz primjedaba na postupak donošenja i sadržaj rješenja Odjeljenja od 31. marta 2017. godine.
41. U pogledu stava Vrhovnog suda da predmet postupka nije vraćanje određenog novčanog iznosa na ime manje isplaćenih penzija i na ime obustavljene preplaćene penzije, apelant smatra da je Vrhovni sud morao imati u vidu presude od 13. jula 2011. godine i 24. oktobra 2011. godine, po kojima je Odjeljenje trebalo da postupi, i da je postupilo, ne bi ni došlo do daljnjeg vođenja spora, kao i zaključak sudova u parničnom postupku. Tvrdi da se više puta obraćao prvostepenom i drugostepenom organu radi vraćanja nezakonito obustavljenog iznosa navodno preplaćene penzije, da se obratio Odjeljenju podnoseći žalbu 22. marta 2013. godine, koja nije riješena. Tvrdi da se obratio i podneskom od 12. decembra 2016. godine, kada ga je Kabinet direktora Fonda PIO dopisom od 16. februara 2017. godine obavijestio da nije u mogućnosti da postupi po zahtjevu, jer se kompletan spis predmeta nalazi kod Okružnog suda radi postupanja u ponovnom postupku, pa kada se vrati spis, biće moguće postupanje ovog organa ukoliko za tim bude potrebe, a u zavisnosti od ishoda upravnog spora.
42. U dopunama apelacije apelant opširno opisuje izvršni postupak, postupak po prijedlogu za ponavljanje parničnog postupka i presudu Vrhovnog suda kojim je okončan postupak utvrđivanja visine penzije, te iznosi niz primjedaba na tok postupka i donesene odluke i traži da Ustavni sud uzme u obzir i ove dopune uz predmetnu apelaciju.
b) Odgovor na apelaciju
43. Vrhovni sud navodi da ostaje kod svih činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u osporenoj presudi. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava.
44. Okružni sud navodi da ostaje kod svih razloga datih u osporenoj presudi od 10. maja 2018. godine.
V.Relevantni propisi
45. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07, 50/10 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 206. stav (2) Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtev odbijen.
Član 227. stav (3) Ako prvostepeni organ nakon poništenja rješenja od strane drugostepenog organa donese novo rješenje protivno pravnom shvatanju drugostepenog organa ili primjedbama drugostepenog organa u vezi sa postupkom, pa stranka izjavi novu žalbu, drugostepeni organ je dužan poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti upravnu stvar.
Član 231.
Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije doneo rešenje (član 206. stav 2.) drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ saopšti razloge zbog kojih rešenje nije doneseno u roku. Ako nađe da rešenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odrediće prvostepenom organu rok za donošenje rešenja, koji ne može biti duži od mesec dana. Ako razlozi zbog kojih rešenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ pošalje spise predmeta.
Ako drugostepeni organ može rešiti stvar prema spisima predmeta, doneće svoje rešenje, a ako ne može, sam će sprovesti postupak i svojim rešenjem rešiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije sprovesti prvostepeni organ, naložiće da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku, posle čega će sam rešiti stvar. Ovakvo rešenje je konačno.
46. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) glasi:
Član 8.
Pod uslovima iz člana 17. ovog zakona, upravni spor se može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt.
Član 17.
Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenim zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.
Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu.
Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
VI.Dopustivost
47. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
48. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a)Dopustivost u odnosu na postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 020663 17 Uvp od 19. septembra 2019. godine i u odnosu na izvršni postupak broj 72 0 I 023900
49. Pri ispitivanju dopustivosti dopuna apelacije kojim apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 020663 17 Uvp od 19. septembra 2019. godine i izvršni postupak pod brojem 72 0 I 023900 Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
50. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
51. Član 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
52. Ustavni sud zapaža da je apelant u tekstu apelacije osporavao odluke donesene u postupku određivanja visine apelantove penzije, a koji je u momentu podnošenja apelacije još uvijek bio u toku. Nadalje, u dopuni od 19. februara 2020. godine apelant je naveo da je donesena Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 020663 17 Uvp od 19. septembra 2019. godine kojom je okončan navedeni postupak određivanja visine apelantove penzije. Kako je apelant navedenu Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 020663 17 Uvp od 19. septembra 2019. godine primio 7. oktobra 2019. godine, a u dopuni apelacije od 19. februara 2020. godine prvi put osporio navedenu presudu, proizilazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio navedenu Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 020663 17 Uvp od 19. septembra 2019. godine.
53. U pogledu izvršnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 I 023900 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine odbijena apelantova žalba protiv rješenja kojim je odbijen prigovor izjavljen protiv rješenja o promjeni predmeta izvršenja. Nadalje, apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 22. maja 2017. godine, koji je odbačen kao nedozvoljen Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 I 023900 11 I od 6. jula 2018. godine (koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 I 023900 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine). Stoga, Ustavni sud konstatuje da je zahtjev za vanredno preispitivanje presude u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Proizilazi da je konačna odluka u predmetnom izvršnom postupku Rješenje Okružnog suda broj 72 0 I 023900 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine.
54. Kako je, dakle, rješenjem Osnovnog suda od 6. jula 2018. godine odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 22. maja 2017. godine, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum prijema navedenog rješenja Okružnog suda, jer se podrazumijeva da ga je apelant primio prije podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje. Kako je apelant u dopuni apelacije od 18. marta 2019. godine prvi put osporio predmetni izvršni postupak, proizilazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio navedeno rješenje Okružnog suda od 22. maja 2017. godine kao konačno rješenje.
55. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na postupke po prijedlogu za protivizvršenje i prijedlogu za obustavu izvršnog postupka broj 72 0 I 023900, te u odnosu na apelantov zahtjev da mu se vrati obustavljeni iznos preplaćene penzije
56. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije i dopune apelacije u odnosu na postupke po prijedlogu za protivizvršenje i prijedlogu za obustavu izvršnog postupka broj 72 0 I 023900, te u odnosu na apelantov zahtjev da mu se vrati obustavljeni iznos preplaćene penzije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
57. Član 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(l) apelacija je preuranjena;
58. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
59. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u dopuni apelacije naveo da je 14. maja 2019. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za protivizvršenje, a 18. juna 2019. godine podnio je zahtjev za obustavu predmetnog izvršnog postupka, shodno članu 63 Zakona o izvršnom postupku. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizilazi da je Osnovni sud donio odluke o navedenim apelantovim prijedlozima. Budući da je, dakle, postupak po navedenim apelantovim prijedlozima u toku pred Osnovnim sudom, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
60. Takođe, u pogledu apelantovog zahtjeva da mu se vrati obustavljeni iznos preplaćene penzije, koji je obustavljen na osnovu rješenja od 20. februara 2009. godine, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odlukama naveli da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da sud odluči u sporu pune jurisdikcije, odnosno da takav zahtjev ne može osporavati u upravnom postupku u kojem se osporava rješenje kojim nije određena apelantova obaveza da vrati navedeni iznos, odnosno da se o tim navodima iz zahtjeva ne mogu izjašnjavati u tom postupku (vidi tač. 19, 24 i 32 Odluke). S druge strane, apelant navodi da se više puta obraćao prvostepenom i drugostepenom organu radi vraćanja nezakonito obustavljenog iznosa navodno preplaćene penzije, te da ga je Kabinet direktora Fonda PIO dopisom od 16. februara 2017. godine obavijestio da nije u mogućnosti da postupi po zahtjevu jer se kompletan spis predmeta nalazi kod Okružnog suda radi postupanja u ponovnom postupku, pa kada se vrati spis, biće moguće postupanje ovog organa ukoliko za tim bude potrebe, a u zavisnosti od ishoda upravnog spora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovom dijelu preuranjena.
61. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.
c) Dopustivost u odnosu na postupak po prijedlogu za ponavljanje parničnog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 066800 18 Gvlž od 25. maja 2018. godine
62. Pri ispitivanju dopustivosti dopune apelacije u odnosu na postupak po prijedlogu za ponavljanje parničnog postupka Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
63. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
64. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
65. Ustavni sud ukazuje da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je odlukama donesenim u postupcima u kojima se odlučivalo o njegovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je da odgovori na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, Odluku Ustavnog suda broj AP 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi, u smislu autonomnog značenja tog pojma, o utvrđivanju apelantovih „građanskih prava i obaveza“, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
66. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već da se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa proizilazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Nadalje, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelantovim imovinskim pravima iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
67. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
d) Dopustivost apelacije u odnosu na osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 020338 17 Uvp od 10. maja 2018. godine
68. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 020338 17 Uvp od 10. maja 2018. protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 8. juna 2018. godine a apelacija je podnesena 19. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
69. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
70. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
71. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
72. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
73. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku upravnog spora i postupka po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke u kojem je odlučivano o „ćutanju uprave“ u upravnom postupku u kojem je apelantu utvrđivana visina penzije, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 25/17 od 19. decembra 2018. godine, tačka 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
74. Ustavni sud podsjeća da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je osporena odluka donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog prava.
75. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
76. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su i Okružni sud i Vrhovni sud zaključili da nisu ispunjeni uslovi za postupanje suda u smislu člana 17 ZUS-a. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno naveli i analizirali predmetni postupak određivanja visine apelantove penzije, ukazujući da su upravni organi rješavali u ponovnom postupku nakon donošenja presude Okružnog suda od 24. oktobra 2011. godine. Takođe, u pogledu apelantovog nezadovoljstva donesenim odlukama, redovni sudovi su ukazali da okolnost da su donesena rješenja poništavana ne znači da organi nisu postupali po presudi, niti da postoji „ćutanje uprave“, kao i da nezadovoljstvo stranke donesenom odlukom nije razlog za traženje sudske zaštite po osnovu člana 17 ZUS-a. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama predmeta i relevantnim odredbama ZUS-a, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Takođe, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda da se ne može izjašnjavati u ovom postupku o vraćanju apelantu novčanih iznosa na ime manje isplaćenih penzija i na ime obustavljene preplaćene penzije, imajući u vidu da se radilo o tužbi zbog tzv. ćutanja uprave. Ustavni sud primjećuje da apelant iznosi svoje tumačenje relevantnih zakonskih odredaba i načina na koji su sudovi trebali voditi postupak i primijeniti pravo. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise-odredbe ZUS-a, na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
77. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
78. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog prava, a da su ti navodi već razmotreni u okviru apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
79. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo u situaciji kada je utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi za postupanje suda u smislu odredbe člana 17 ZUS-a, te kada je za svoju odluku dao jasne razloge.
80. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom procesnog prava, a ti navodi su razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.
81. Na osnovu člana 18 st. (1) i (3) tač. c), h) i l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
82. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević