Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4787/18 (V. T.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4787/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-4787/18, rješavajući apelaciju Vesne Tamburić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Tamburić izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci, Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 020421 17 K od 26. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Tamburić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Milenko Ljubojević advokat iz Banja Luke, podnijela je 22. augusta 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci, Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 020421 17 K od 26. januara 2018. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 020421 17 K od 26. januara 2018. godine, apelantica je sa još pet suoptuženih, proglašena krivom za izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi s krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ RS, za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U obrazloženju presude je navedeno da je Republičko javno tužilaštvo, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) protiv apelantice i ostalih suoptuženih podiglo optužnicu za izvršenje krivičnih djela opisanih u izreci presude, da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe, dokazi odbrane i da je sud izveo dokaze po službenoj dužnosti (svi dokazi detaljno pobrojani na str. 11 do 15 obrazloženja presude). Na str. 19 do 24 su navedeni sadržaji iskaza osam saslušanih svjedoka optužbe, zatim sadržaj nalaza i mišljenja vještaka za kriminalističko tehnička pitanja koji je dopunjavan dva puta, uz izjavu koju je vještak dala tim povodom i na glavnom pretresu te je na str. 26 do 31 naveden sadržaj preslušanih presretnutih telefonskih razgovora snimljenih na DVD za relevantni period.
3. Na prijedlog odbrane su saslušani svjedoci i to opruženi O.B. u svojstvu svjedoka, optuženi J.T. (suprug apelantice) u svojstvu svjedoka te D.S. i V.B. Po službenoj dužnosti je izveden dokaz sudsko medicinskim vještačenjem apelantice radi utvrđivanja njene procesne sposobnosti. Iz nalaza i mišljenja vještaka je proistekao zaključak da je apelantica s obzirom na psihičko i zdravstveno stanje sposobna učestvovati u sudskom postupku i aktivno pratiti njegov tok povodom krivičnog djela za koje je optužena.
4. Nakon detaljne analize i ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, na način kako to propisuju odredbe člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), Okružni sud je utvrdio odgovornost apelantice (i ostalih suoptuženih) za izvršenje krivičnog djela kao u izreci presude, navodeći razloge za takav stav. U tom pravcu je prije svega istaknuto da su svi optuženi, među kojima i apelantica, u vremenskom periodu od juna 2015. godine do marta 2017. godine na području Banja Luke, kao pripadnici organizovanog kriminalnog udruženja kontinuirano i planski djelovali u sastavu kriminalnog udruženja i na osnovu prethodnih dogovora nabavljali opojnu drogu kokain koju su pakovali i pripremali za uličnu prodaju, pri čemu je svaki član udruženja imao određenu ulogu u skladu sa planom udruženja. Činjenica da su optuženi, među kojima je i apelantica, djelovali u sastavu kriminalnog udruženja, sud je utvrdio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, preslušanih presretnutih telefonskih razgovora i izvedenih materijalnih dokaza. U tom kontekstu su na str. 37 i 38 obrazloženja presude interpretirani iskazi svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, koji su zatim dovedeni u vezu s materijalnim dokazima i presretnutim telefonskim razgovorima, temeljem kojih je, u relevantnom dijelu koji se odnosi na apelanticu jasno utvrđena uloga apelantice da vrši isporuku opojne droge koja se nalazi u kući. Da se radilo o opojnoj drogi, Okružni sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Jelene Janković koji je prihvaćen kao stručan i dat u skladu s pravilima nauke i vještine. U pogledu neosnovanosti prigovora apelanticine odbrane da je uvrštavanjem njenog iskaza iz istrage povrijeđeno načelo neposrednosti a time i pravo na odbranu, Okružni sud je naveo: da je apelantica u fazi istrage saslušana u svojstvu osumnjičene i u prisustvu branioca; da je pritom upozorena u smislu odredbe člana 143. stav 2. točka v) ZKP da se takav iskaz može pročitati i koristiti na glavnom pretresu bez obzira što na pretresu nije iznijela svoju odbranu; da je takva mogućnost propisana odredbom člana 288. stav 3. ZKP te da se suštinski radi o pravu a ne i obavezi davanja iskaza u fazi istrage i da se stoga ne može raditi o povredi prava na odbranu kako apelantica i njena odbrana pogrešno smatraju. Iz presretnutih komunikacija kao i iz iskaza saslušanih svjedoka Okružni sud je zaključio da je između svih suoptuženih uključujući i apelanticu postojao dogovor, sa jasno određenim ulogama kako u pogledu nabavke tako i u pogledu daljnje prodaje droge. O tome da li je apelantica mogla da shvati značaj izjave koju je dala tokom istrage Okružni sud je po službenoj dužnosti proveo dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke kao bi se utvrdila njena procesna sposobnost, budući da je izbjegavala prisustva na glavnim pretresima pravdajući to zdravstvenim problemima. Nakon sačinjavanja nalaza i mišljenja je utvrđeno da je apelantica procesno sposobna da prati suđenje. Stoga nije prihvaćen prijedlog odbrane da se odredi vještačenje temeljem koga bi se utvrdilo da li je apelantica u vrijeme saslušanja u istrazi bila svjesna svoje izjave, imajući u vidu da iz obavljenog vještačenja jasno proizilazi da nije bio promjena u pogledu njene svijesti a vještačenje na navedene okolnosti je, kako je zaključeno, mogla obaviti i odbrana ali to nije učinjeno.
5. Prilikom izricanja krivičnopravne sankcije Okružni sud je primijenio odredbu člana 9. stav
2. KZ RS koji je stupio na pravnu snagu 2017. godine, jer je blaži za počinioce budući da je propisana blaža kazna za krivično djelo izvršeno u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav
2. KZ RS u vezi s krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ RS.
6. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanticine odbrane i potvrdio presudu Okružnog suda. U obrazloženju su prije svega istaknuti žalbeni prigovori kojima je odabrana apelantice ukazala na bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o kazni s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u vezi sa žalbenim prigovorima te pažljivom analizom pobijane presude, Vrhovni sud je zaključio da u prvostepenom postupku nisu počinjene bitne povrede te su u nastavku obrazloženja navedeni razlozi za takav stav. U tom pravcu, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani prigovori žalbe kojim je ukazano na vjerodostojnost iskaza apelantice datog u istrazi upućujući na jasno obrazloženje i razloge prvostepenog suda datog na strani 42 presude u kojem je navedeno zašto je taj iskaz prihvaćen te je odgovoreno na prigovore odbrane koji su isticani u tom smislu tokom trajanja prvostepenog postupka. U pogledu neosnovanosti prigovora kojim je ukazano na pravo na odbranu, Vrhovni sud je istakao da je apelantica sve vrijeme trajanja postupka imala branioca te stoga ne postoji bilo kakav vid povrede prava na odbranu a isti zaključak je zauzet i u pogledu prigovora u vezi psihijatrijskog vještačenja jer je ono izvršeno po službenoj dužnosti i na temelju nalaza i mišljenja utvrđeno da apelantica može učestvovati u suđenju. Stoga je zaključeno da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe zakona na koje je žalbom ukazano a time nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka. Također je u pogledu zakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je pobijana presuda zasnovana, prije svega prihvatanjem iskaza apelantice u istrazi dato argumentirano i razložno obrazloženje u prvostepenoj presudi, a nemogućnost suoptuženih da je ispitaju u vezi s datim iskazom ne utiče na zakonitost navedenog dokaza jer se pobijana presuda ne zasniva jedino niti u odlučujućoj mjeri na iskazu apelantice već i na iskazima saslušanih svjedoka koji su ocijenjeni zajedno sa materijalnim dokazima i dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama i detaljno obrazloženi.
7. Dalje je navedeno da suprotno žalbenim navodima izreka presude nije nerazumljiva niti protivrječna sama sebi i datim razlozima a sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. U izreci su sadržani svi elementi bića krivičnih djela za koje je apelantica i ostali suoptuženi oglašeni krivim. Tako koncipirana izreka njihovu pripadnost organizovanoj kriminalnoj grupi i pojedinačne radnje određuje kako po realnoj djelatnosti tako i po psihičkom odnosu prema toj djelatnosti. U konačnici Vrhovni sud je zaključio da se žalba uglavnom bavi činjeničnom osnovom pobijane presude pokušavajući da kroz taj osnov izdejstvuje drugačiju ocjenu dokaza što bi vodilo revidiranju činjeničnog stanja koje je, kako je zaključeno, pravilno utvrđeno, pa navodi žalbe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno nisu osnovani. Također je zaključeno da je utvrđena kazna pravilno odmjerena.
8. Apelacijom se ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u cjelini iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica osporava presude Okružnog i Vrhovnog suda ukazujući da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude bila u neravnopravnom položaju jer sud nije proveo dokaz psihijatrijskim vještačenjem na okolnost njenog psihičkog stanja prije i u vrijeme izvršenja djela kao i u vrijeme davanja iskaza u istrazi, već samo na okolnost sposobnosti da učestvuje u krivičnom postupku. U tom kontekstu je ukazano na nevjerodostojnost iskaza iz istrage. Apelacioni navodi se suštinski tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene odredaba ZKP i nedostataka u proceduri prihvatanja određenih dokaza, konkretno iskaza iz istrage, čime joj je kako smatra povrijeđeno pravo na odbranu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose se na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni odredaba ZKP-a.
12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. U vezi s navodima apelacije koji se tiču nedostataka u prihvatljivosti i ocjeni dokaza, činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo detaljno obrazloženje povodom svakog žalbenog prigovora pojedinačno te da je u tom smislu prije svega razmotrio prigovore kojim je ukazano na bitne povrede postupka. U tom pravcu je, kako proizilazi iz obrazloženja osporene presude, ispitan prigovor nezakonitosti u prihvatanju određenih dokaza, konkretno prihvatanja iskaza apelantice iz istrage i psihijatrijskog vještačenja na okolnost sposobnosti učešća u postupku, te navedeni jasni razlozi zbog čega su takvi prigovori neosnovani. Pri tom je vijeće Okružnog suda podsjetilo na sadržaj relevantnih odredbi ZKP (član 288. stav 3. ZKP) prema kojoj se iskaz iz istrage može pročitati i koristiti na glavnom pretresu jer je apelantica u fazi istrage saslušana u svojstvu osumnjičene i u prisustvu branioca a prethodno je upozorena u smislu odredbe člana 143. stav 2. točka v) ZKP, zbog čega se iskaz iz istrage može koristiti na glavnom pretresu te se stoga ne može raditi o povredi prava na odbranu kako apelantica pogrešno smatra. Isti zaključak je proistekao i povodom vještačenja po vještaku psihijatrijske struke koji je izveden po službenoj dužnosti na prijedlog suda i utvrđeno da je apelantica sposobna učestvovati u krivičnom postupku i da nije bilo prethodnih promjena stanja svijesti, pa stoga nije bilo nužno provoditi vještačenje na okolnosti koje je predlagala odbrana apelantice – stanja svijesti prije i u vrijeme izvršena djela. Zatim je u kontekstu neosnovanosti prigovora kojim je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Vrhovni sud podsjetio na sadržaj odredbe člana 295. stav 2. ZKP cijeneći da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka da je apelantica, zajedno sa suoptuženim u sastavu kriminalnog udruženja, počinila krivično djelo za koje je osuđena, na način i u vrijeme kako je opisano u izreci prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je pri tom jasno ukazano na dokaze koji su prihvaćeni i na kojima je, nakon njihove analize i ocjene, zasnovan stav o krivičnopravnoj odgovornosti apelantice, kao i na dokaze koji nisu prihvaćeni i razloge za takav stav. Vijeće Vrhovnog suda je vrlo pažljivo i detaljno ispitalo sve žalbene razloge kako u okviru primjene procesnog tako i materijalnog zakona, izvodeći zaključak da prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon već je nasuprot tome, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanticu oglasio krivom za krivično djelo iz izreke presude za koje je u obrazloženju naveo potpune i dovoljne razloge.
14. Imajući u vidu da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su redovni sudovi dali u obrazloženjima osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da je apelantica, na način i u vrijeme opisano u izreci prvostepene presude, počinila krivično djelo za koje je oglašena odgovornom i za koje joj je izrečena kazna i da je takav zaključak proistekao nakon svestrane analize i ocjene svih izvedenih dokaza. Svi prigovori apelantice koje je iznijela tokom postupka i koje je ponovila u apelaciji, razmotreni su i pred Okružnim i pred Vrhovnim sudom, a u osporenim odlukama su o svim ključnim pitanjima data obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da ništa ne ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević