Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4240/18 (E. Š.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Upravni postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Upravni spor
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4240/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4240/18, rješavajući apelaciju Edina Šarčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Šarčevića podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 U 012415 18 Uvp od 3. jula 2018. godine i 01 0 U 012415 17 U od 2.
aprila 2018. godine i Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona broj 11/2-23-43-UP- 2/17 od 27. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edin Šarčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Austrije podnio je 27. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 012415 18 Uvp od 3. jula 2018. godine i broj 01 0 U 012415 17 U od 2. aprila 2018. godine i Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-43-UP-2/17 od 27. marta 2017. godine. Apelant je 6. i 18. novembra 2019. godine obavijestio Ustavni sud da je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te je 18. februara 2020. godine dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 U 012415 18 Uvp 2 od 30. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 24. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Vrhovnog suda 23. januara 2020. godine zatražene su dodatne informacije.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. januara 2020. godine, a Ministarstvo 3. februara 2020. godine. Vrhovni sud je dostavio tražene informacije 6. februara 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Postupajući u ponovnom postupku nakon što su prethodne odluke poništene i vraćene na ponovni postupak, Rješenjem šefa Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj UP-1-03-23-3-481/10 od 8. juna 2015. godine odobreni su Fadili Halimović (u daljnjem tekstu: investitor) izvedeni radovi na izgradnji stambeno-poslovnog objekta, te dogradnji poslovnog prostora i pomoćnih objekata (u daljnjem tekstu: predmetni objekti), koji čine tehničko-tehnološku cjelinu, bliže opisani u izreci rješenja, prema situaciji i uvjetima iz lokacijske informacije od 5. marta 2015. godine.
6. Postupajući povodom žalbi apelanta i Adnana Šarčevića, prvostepeni organ je donio zaključak od 8. septembra 2015. godine kojim je po službenoj dužnosti dopustio obnovu postupka u predmetu izdavanja odobrenja za izvedene radove na izgradnji predmetnih objekata investitora, koji je okončan rješenjem Općinske službe od 8. juna 2015. godine, te odredio da će se u obnovljenom postupku omogućiti da učestvuju zainteresirane stranke - apelant i Adnan Šarčević, kojima će se dopustiti da se izjasne o činjenicama i okolnostima u obnovljenom postupku.
7. Apelant i Adnan Šarčević, te investitor su podnijeli žalbu protiv zaključka prvostepenog organa, koje su odbijene rješenjem Ministarstva od 2. oktobra 2015. godine.
8. Postupajući povodom tužbi apelanta i Adnana Šarčevića, te investitora, Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 U 010596 15 U od 12. januara 2017. godine kojom su uvažene tužbe, poništeni rješenje Ministarstva od 2. oktobra 2015. godine i zaključak Općinske službe od 8. septembra 2015. godine, te predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
9. Postupajući povodom presude Kantonalnog suda, prvostepeni organ u ponovnom postupku nije raspravljao po predmetnoj žalbi, nego je žalbu, zajedno sa prvostepenim spisom predmeta, proslijedio Ministarstvu na postupanje.
Postupak okončan osporenim odlukama
10. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-43-UP-2/17 od 27. marta 2017 godine žalba apelanta i Adnana Šarčevića, izjavljena protiv rješenja Općinske službe od 8. juna 2015. godine, odbačena je kao izjavljena od neovlaštenih lica.
11. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da su žalbu izjavila neovlaštena lica. Dalje je navelo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da apelant i Adnan Šarčević nisu učestvovali kao stranke u postupku izdavanja odobrenja za građenje od 8. juna 2015. godine, jer, prema tada važećem Zakonu o prostornom uređenju i građenju, nisu imali svojstvo stranke. S tim u vezi, obrazloženo je da, prema članu 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja od 8. juna 2015. godine, stranka u postupku izdavanja odobrenja za građenje je samo investitor. Stoga, prema mišljenju Ministarstva, prvostepeni organ je pravilno postupio kada u postupak izdavanja predmetnog odobrenja za građenje, osim investitora, nije uključivao druge stranke. Dalje je obrazložilo da nije sporna činjenica da su stranke ranije imale pravo da učestvuju u postupku izdavanja odobrenja za građenje, budući da je strankama to pravo pripadalo na osnovu tada važećih odredaba Zakona o prostornom uređenju i građenju iz 2011. godine u kojem je članom 112. stav 1. bilo propisano da je prije izdavanja odobrenja za građenje organ uprave nadležan za poslove građenja dužan da strankama u postupku omogući uvid u glavni projekt radi upoznavanja sa ispunjenjem specifičnih uvjeta koji se odnose na pravila urbanog uređenja, te drugih preduvjeta za izdavanje odobrenja za građenje iz lokacijske informacije, odnosno urbanističke saglasnosti. Dalje je ukazalo da je „kasnijim izmjenama Zakona o prostornom uređenju i građenju iz 2013. godine izmijenjen prethodno citirani član 112, te da je tom izmjenom propisano da je stranka u postupku izdavanja odobrenja za građenje samo investitor“. Ministarstvo je navelo da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju i građenju stupio na snagu 28. maja 2013. godine, a rješenje kojim se investitoru odobravaju izvedeni radovi doneseno 8. juna 2015. godine iz čega proizlazi da je prvostepeni organ bio dužan da primjenjuje u postupku odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju i građenju.
12. Kako je prvostepeni organ obavezan da nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o prostornom uređenju i građenju postupak nastavi prema odredbama tog propisa, prema mišljenju Ministarstva, prvostepeni organ i nije bio obavezan da uključuje apelanta i Adnana Šarčevića u postupak izdavanja odobrenja za građenje, budući da je stranka u postupku izdavanja odobrenja za građenje samo investitor. Ministarstvo je citiralo član 192. Zakona o prostornom uređenju i građenju (iz 2013. godine). Shodno navedenom, prema mišljenju Ministarstva, apelant i Adnan Šarčević su nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju i građenju iz 2013. godine izgubili svojstvo stranke u postupku izdavanja odobrenja za građenje, jer im takvo pravo ne pripada shodno materijalno-pravnom propisu na osnovu kojeg je izdato predmetno odobrenje za građenje. S tim u vezi, ukazalo je i na stav sudske prakse da „pitanje stranačkog svojstva susjeda i drugih lica u postupku pribavljanja odobrenja za građenje ne ocjenjuje se samo prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku već i prema odredbama Zakona o prostornom uređenju, kao posebnog zakona, kojim su bliže uređena pojedina pitanja upravnog postupka koja se odnose na pribavljanje tog odobrenja (Vrhovni sud BiH, U 236/91 od 28. III. 1991. godine)“. Dalje je ukazalo da je ovaj pravni stav usvojio i Kantonalni sud u više svojih presuda (navedeni brojevi i datumi presuda) u kojima je navedeno da je odredba člana 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju pravilno primijenjena, jer je Zakon o prostornom uređenju i građenju u konkretnom slučaju lex specialis. Ministarstvo je navelo da je konkretno u Presudi Kantonalnog suda broj 01 0 U 009662 15 U od 18. januara 2017. godine navedeno „da je Zakon o prostornom uređenju i građenju lex specialis u odnosu na Zakon o upravnom postupku, pa je drugostepeni organ pravilno primijenio materijalno pravo kada je žalbu sadašnjeg tužitelja odbacio kao žalbu koju je podnijelo neovlašteno lice, jer on prema Zakonu o prostornom uređenju i građenju koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja i nije stranka u postupku“.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 012415 17 U od 2. aprila 2018. godine, nakon održane javne rasprave, odbijena je tužba apelanta i Adnana Šarčevića podnesena protiv rješenja Ministarstva, te je odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova postupka.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ocjenom sadržaja navoda tužbe, osporenog akta i stanja spisa zaključio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je donijelo osporeni akt, jer je pravilno ocijenilo činjenično stanje i na njega pravilno primijenilo materijalno - pravne propise. S tim u vezi, obrazložio je da se „u konkretnoj upravnoj stvari radi o izdavanju naknadnog odobrenja za građenje za izgrađene predmetne objekte“ rješenjem Općinske službe od 8. juna 2015. godine. Dalje je obrazložio da su relevantni materijalni propisi u konkretnoj upravnoj stvari Zakon o prostornom uređenju i građenju („Službeni glasnik USK“ br. 8/13, 12/13 - prečišćeni tekst), osim izmjene iz „Službenog glasnika USK“ broj 3/16 koja je stupila na snagu 18. februara 2016. godine, nakon donošenja pobijanog prvostepenog akta, pa se ta izmjena ne bi mogla primjenjivati. Istakao je da su sve izmjene i dopune iz 2013. godine bile na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog akta od 8. juna 2015. godine. Ukazao je da se primjenjuju relevantni propisi koji su na pravnoj snazi, u skladu sa shvatanjem sudske prakse, koji stav prihvata i ovaj sud. S tim u vezi, citirao je: “…kada je nakon donošenja rješenja izmijenjen propis, organ je dužan procijeniti rješenje na temelju propisa koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, odnosno u vrijeme kada je pravo stečeno“ (Už-939/65), kao i stav upravno-sudske prakse u primjeni Zakona o prostornom uređenju i Zakona o gradnji. Kantonalni sud je naveo da je konkretno pitanje odobrenja za građenje uređeno odredbama čl. od 106. do 117. Zakona o prostornom uređenju i građenju - prečišćeni tekst, koji je stupio na pravnu snagu u junu 2013. godine, te je citirao navedene odredbe. S tim u vezi, ukazao je da je stranka u konkretnom postupku izdavanja odobrenja za građenje investitor, kako to propisuje odredba člana 112. citiranog zakona, a u skladu sa odredbom člana 114, žalbu na rješenje u postupku po zahtjevu za izdavanje odobrenja za građenje može izjaviti stranka, tj. investitor. Dalje je ukazao na član 192. Zakona o prostornom uređenju i građenju - prečišćeni tekst kojim je propisano da, ako je do dana stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu u junu 2013. godine) upravni postupak pokrenut kod nadležnog organa (pokrenut je po zahtjevu investitora od 11. maja 2010. godine za donošenje naknadnog odobrenja za građenje), a nije doneseno prvostepeno rješenje, ili je rješenje poništeno i vraćeno prvostepenom organu na ponovni postupak (doneseno je 8. juna 2015. godine), postupak će se nastaviti prema odredbama ovog zakona. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno, također, govori u prilog prethodno navedenom da je taj propis relevantan za donošenje prvostepenog upravnog akta. Dalje je naveo da, budući da je pitanje stranke u postupku izdavanju odobrenja za građenje u konkretnom predmetu „decidirano propisano“ članom 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju - prečišćeni tekst, nema mjesta za supsidijarnu primjenu članova Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) koji su citirani u tužbi, jer bi se oni primjenjivali na sve ono što nije uređeno materijalnim propisom - Zakonom o prostornom uređenju i građenju. Istakao je da je Zakonom o prostornom uređenju i građenju - prečišćeni tekst jasno određeno ko je stranka u konkretnom postupku i ko je ovlašten da podnese žalbu u njemu (čl. 112. i 114). Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, navodi tužbe koji se odnose na povredu člana 1. stav 2. ZUP-a, kao i odredbu čl. 48, 5, 7, 8, člana 83. st. 1. i 2, čl. 133. i 207. ZUP-a su paušalni i nisu od utjecaja na konkretni predmet, jer je relevantni materijalni propis u konkretnoj stvari Zakon o prostornom uređenju i građenju - prečišćeni tekst.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 012415 18 Uvp od 3. jula 2018. godine odbijen je zahtjev apelanta i Adnana Šarčevića za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi iz zahtjeva da je sud prilikom donošenja odluke koja se preispituje počinio povrede odredaba Zakona o upravnim sporovima time što nije dao ocjenu dokaza koje su oni priložili uz tužbu, a to je Presuda ovog suda broj 01 0 U 010596 15 17 U od 12. januara 2017. godine (vidi tačku 10. Odluke). Prema ocjeni Kantonalnog suda, navedena presuda je irelevantna za odlučivanje o tužbi apelanta i Adnana Šarčevića. S tim u vezi, navedeno je da je uvidom u citiranu presudu utvrđeno da su tužbe uvažene i da su poništeni rješenje Ministarstva i prvostepeni zaključak i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, a da sud uopće nije dao apelantu i Adnanu Šarčeviću status stranke, kako se to neosnovano navodi u zahtjevu za vanredno preispitivanje ove odluke. Istakao je da je u toj odluci sud samo ukinuo odluke kojima su upravni organi imenovali apelanta i Adnana Šarčevića kao stranke i sve vratio na ponovni postupak.
17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 U 012415 18 Uvp 2 od 30. januara 2020. godine odbačen je zahtjev apelanta i Adnana Šarčevića za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 012415 18 Uvp od 3. jula 2018. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud osporenom odlukom već odlučio o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda donesene u upravnom sporu. Stoga se navedena presuda ne može više pobijati pred Vrhovnim sudom zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa je takav zahtjev nedozvoljen.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i član II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi).
19. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant ističe da je primjenom Zakona o prostornom uređenju i građenju onemogućen da učestvuje u upravnom postupku kao stranka i da zaštiti svoja prava, te realizira svoje pravo na žalbu i zaštiti vlastitu imovinu od nezakonite gradnje na susjednoj parceli. Ističe da je Kantonalni sud bez obrazloženja odstupio od svoje prijašnje prakse koja je za analognu situaciju apelantu priznala svojstvo stranke u području primjene člana 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju. Apelant smatra da je njegovo pravo na pristup sudu povrijeđeno budući da mu je primjenom navedenog propisa osporena aktivna legitimacija, čime mu je onemogućen efektivni pristup sudu kako bi se raspravili materijalno-pravni problemi u pogledu nezakonite gradnje na susjednoj parceli. Također, smatra da je Ministarstvo unošenjem riječi „samo“ u sadržaj člana 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju arbitrarno primijenilo navedeni propis, što je Kantonalni sud potvrdio svojom odlukom.
20. Apelant smatra da nezakonita gradnja na granici između njegove i susjedne parcele predstavlja povredu prava na mirno uživanje imovine, a propust nadležnih organa da rasprave sva sporna pitanja prije građenja i omoguće apelantu da iznese razloge koji ukazuju na kršenje njegovih imovinskih prava, te povredu pozitivne obaveze države iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek tako što mu je uskraćen status stranke u postupku, te je njegova žalba odbačena kao nedopuštena. U pogledu zabrane diskriminacije, apelant ističe da se izvan Unsko-sanskog kantona svim zainteresiranim licima priznaje svojstvo (uzgredne) stranke. Stoga, smatra da je ovakvim tumačenjem spornog propisa na osnovu teritorijalne pripadnosti tretiran nepovoljnije u odnosu na lica koja se nalaze u uporednoj situaciji. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđen princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine u formi kršenja zahtjeva za pravnu sigurnost. S tim u vezi, ističe da osporena presuda Kantonalnog suda krši princip pravne sigurnosti zbog arbitrarnog tumačenja propisa i odstupanja od ustaljene sudske prakse. Poziva se na presude kojim je određeno da su nezakonita nižestepena rješenja u pogledu isključivanja zainteresiranih lica na osnovu člana 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju, te da su obavezali organ da primjenom člana 48. ZUP-a osigura zainteresiranim licima učešće u postupku (presude Kantonalnog suda br. 01 0 U 008663 14 U od 18. maja 2015. godine i 01 0 U 011640 16 U od 20. januara 2017. godine, Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 006572 15 Uvp 5 od 13. juna 2016. godine, Presuda Saveznog vrhovnog suda broj U-4971/57 od 4. oktobra 1957. godine).
b)Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer postupanjem ovog suda nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.
22. Ministarstvo navodi da ostaje pri navodima datim u osporenom rješenju i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o prostornom uređenju i građenju - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona” br. 12/13 i 3/16) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prostornom uređenju i građenju - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona” broj 12/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 112.
(Stranke u postupku izdavanja odobrenja za građenje) Stranka u postupku izdavanja odobrenja za građenje je investitor.
Član 114.
(Žalba na rješenje o odobrenju za građenje) (1) Protiv rješenja o odobrenju za građenje koje donosi općinski organ uprave nadležan za poslove građenja, stranka može izjaviti žalbu Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
(2) Protiv rješenja Ministarstva o odobrenju za građenje ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u Bihaću u roku od 30 dana od dana prijema rješenja.
Član 192.
(Primjena Zakona) Ako je do dana stupanja na snagu ovog Zakona, upravni postupak pokrenut kod nadležnog organa, a nije doneseno prvostepeno rješenje ili je rješenje poništeno i vraćeno prvostepenom organu na ponovni postupak, postupak će se nastaviti po odredbama ovog Zakona.
24. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) glasi: Član 48.
Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 012415 18 Uvp od 3. jula 2018. godine (koja je, također, donesena povodom zahtjeva apelanta i Adnana Šarčevića za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda), ali da je ona Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 U 012415 18 Uvp 2 od 30. januara 2020. godine odbačena kao nedozvoljena. Stoga, Ustavni sud konstatira da je zahtjev za vanredno preispitivanje presude koji je podnesen Vrhovnom sudu u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 012415 18 Uvp od 3. jula 2018. godine. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelantu uručena osporena presuda Kantonalnog suda s obzirom na to da je donesena 3. jula 2018. godine, a da je apelacija podnesena 27. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi). Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi na postupak izdavanja naknadnog odobrenja za građenje objekta na parceli koja graniči sa apelantovom, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenom odlukom, kojom je odbačena njegova žalba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu. Također, apelant ukazuje i na arbitrarnu primjenu člana 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju time što je Ministarstvo unijelo riječ „samo“ u sadržaj navedenog člana.
34. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka već i pravo na „rješavanje“ spora od suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već da može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).
35. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je moralo biti omogućeno da učestvuje u upravnom postupku kao stranka i da zaštiti svoja prava, te da realizira svoje pravo na žalbu i zaštiti vlastitu imovine od nezakonite gradnje na susjednoj parceli. Nasuprot tome, Ministarstvo je, nakon opširne analize važenja i primjene relevantnih zakonskih odredaba i sudske prakse, ukazalo da apelant nije učestvovao kao stranka u postupku izdavanja odobrenja za građenje od 8. juna 2015. godine, jer, prema tada važećem Zakonu o prostornom uređenju i građenju, nije imao svojstvo stranke. Navedeni stav potvrdio je i Kantonalni sud na dvije instance, ističući da je pitanje stranke u postupku izdavanja odobrenja za građenje u konkretnom predmetu decidirano propisano članom 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju - prečišćeni tekst, pa nema mjesta za supsidijarnu primjenu članova ZUP-a na koje se apelant pozivao. Dovodeći apelacione navode u vezu sa sadržajem relevantnih odredaba čl. 112, 114. i 192. Zakona o prostornom uređenju i građenju, kao i sa obrazloženjem osporenih odluka, Ustavni sud u datim obrazloženjima osporenih odluka ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju, odnosno smatra da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjem Ministarstva o odbacivanju apelantove žalbe kao izjavljene od neovlaštenog lica povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu.
36. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Ministarstvo, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije arbitrarno primijenilo član 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju „unošenjem riječi 'samo'“ u sadržaj navedenog člana, jer je to služilo samom tumačenju navedenog člana i nije promijenilo njegov smisao.
37. Apelant, također, ističe i da je povrijeđen princip pravne sigurnosti koji dovodi u vezu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, a koji navodi se, u suštini, odnose na drugačije postupanje sudova u sličnim predmetima. Stoga će Ustavni sud ove apelantove navode ispitati u kontekstu prava na pravično suđenje.
38. Ustavni sud zapaža da se suština tih apelantovih navoda odnosi na tvrdnju da su Kantonalni sud i Vrhovni sud donijeli presude u kojima su, prema apelantovim tvrdnjama, na osnovu sličnog činjeničnog i pravnog stanja zauzeli potpuno drugačiji stav kojim je određeno da su nezakonita nižestepena rješenja u pogledu isključivanja zainteresiranih lica na osnovu člana 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju, te da su obavezani organi da primjenom člana 48. ZUP-a osiguraju zainteresiranim licima da učestvuju u postupku. S tim u vezi, apelant je naveo presude Kantonalnog suda br. 01 0 U 008663 14 U od 18. maja 2015. godine i 01 0 U 011640 16 U od 20. januara 2017. godine, te Presudu Vrhovnog suda broj 01 0 U 006572 15 Uvp 5 od 13. juna 2016. godine, koje je dostavio uz apelaciju, i Presudu Saveznog vrhovnog suda broj U-4971/57 od 4. oktobra 1957. godine (SFRJ), koja nije dostavljena uz apelaciju, pa se Ustavni sud ne može ni izjašnjavati o njoj. Iz dostavljene presude Vrhovnog suda (koji je odlučivao u postupku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje) proizlazi da su u konkretnom upravnom postupku prvostepena rješenja donesena u toku 2010. godine i da je tada na snazi bio Zakon o prostornom uređenju USK iz 2002. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju kao u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su navedene presude Kantonalnog suda donesene u toku postupka upravnog spora kojima su poništene nižestepene odluke i predmeti vraćeni na ponovni postupak. Stoga, ne ulazeći u obrazloženja tih odluka, imajući u vidu da se ne radi o konačnim odlukama kojim su okončani ti postupci, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem principa pravne sigurnosti neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1287/18 od 19. februara 2020. godine, tačka 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Ustavni sud naglašava da je prethodno ispitao da li je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava i zaključio da se u razlozima osporenih odluka ne mogu naći elementi koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
40. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelant imao mogućnost da podnese tužbu i pokrene upravni spor protiv osporenog rješenja Ministarstva, kao i da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, koje je apelant i koristio. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je Kantonalni sud na dvije instance ispitao apelantove navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, okolnost da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku da ne postoji, ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, uzimajući u obzir i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim.
Zabrana diskriminacije
41. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje.
42. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da se izvan Unsko-sanskog kantona svim zainteresiranim licima priznaje svojstvo (uzgredne) stranke, pa je predmetnim tumačenjem Zakona o prostornom uređenju i građenju na osnovu teritorijalne pripadnosti tretiran nepovoljnije u odnosu na lica koja se nalaze u uporednoj situaciji. Ustavni sud, u prvom redu, zapaža da je Zakon o prostornom uređenju i građenju kantonalni propis, donesen u okviru kantonalne nadležnosti, što znači da Unsko-sanski kanton ima određenu slobodu u zakonskoj regulativi te oblasti. Dalje, Ustavni sud se u prethodnim tačkama Odluke detaljno izjasnio o primjeni spornog propisa na konkretan slučaj i zaključio da u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje nije bilo proizvoljnosti. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu
43. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni prava, tj. okolnost da mu nije priznata pozicija stranke u predmetnom upravnom postupku), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi)
44. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđena odredba člana II/2. (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ova odredba ne garantira neko posebno-samostalno pravo, već da, zapravo, definira da se slobode i prava predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima „direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su osporene odluke upravo donesene uz poštivanje navedenih standarda.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Ministarstvo i Kantonalni sud svoj stav o nedopuštenosti apelantove žalbe jasno obrazložili uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prostornom uređenju i građenju na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu na raspolaganju bila mogućnost da podnese tužbu u upravnom sporu protiv drugostepenog upravnog rješenja, kao i da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, koje je apelant i koristio.
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnje o navodnoj diskriminaciji.
48. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević