Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6328/18 (O. K., Z. K. i G. K.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6328/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-6328/18, rješavajući apelaciju Ostoje Kovjenića i drugih na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Kovjenića, Zvezdana Kovjenića i Gospane Kovjenić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 182289 18 Gž 2 od 17. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 182289 17 P 2 od 16. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ostoja Kovjenić, Zvezdan Kovjenić i Gospana Kovjenić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantica ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Slobodan Bulatović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 7. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 182289 18 Rev od 6. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 182289 18 Gž 2 od 17. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 182289 17 P 2 od 16. januara 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3377/18 od 17. jula 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 182289 18 Gž 2 od 17. aprila 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnoga suda revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 182289 17 P 2 od 16. januara 2018. godine, u ponovnom postupku, obavezani su apelanti da slobodne od lica i svojih stvari predaju u državinu tužiteljici M.P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) dijelove nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pobliže precizirane u izreci presude, na kojim je tužiteljica upisana kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela, i da sa tih nekretnina poruše pletenu žičanu ogradu ukupne dužine 25 m, sve opisano u izreci presude, prema skici lica mjesta vještaka geodetske struke Z.G. od 10. marta 2015. godine. Također, osporenom presudom obavezani su apelanti da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, dok je sa dijelom zahtjeva koji predstavlja razliku između traženih i dosuđenih troškova tužiteljica odbijena. S druge strane, predmetnom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant zahtijevao da se utvrdi da je po osnovu održaja stekao pravo vlasništva na dijelu predmetnih nekretnina, pobliže označenih u izreci presude, što je tužiteljica dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude drugoapelant u nadležnim evidencijama upiše kao vlasnik i posjednik nekretnina, te da trpi da se izvrši cijepanje i formiranje parcela, a sve prema skici lica mjesta vještaka geodetske struke M.P. od 5. marta 2015.godine, kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica i vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina koje su predmet spora, te da je rješenjem Odsjeka za imovinsko-pravne poslove opštine Banjaluka od 10. oktobra 1985. godine tužiteljici priznato po osnovu održaja pravo svojine na predmetnim nekretninama, koje zemljište je naslijedila iza pokojnog supruga M.P, koji je nekretnine kupio od L.A. i G.A. 1960. godine. Nadalje, utvrđeno je da iz sadržaja zapisnika o izlaganju nekretnina na javni uvid i utvrđivanju prava na nekretninama Skupštine opštine Banjaluka od 20. januara 1986. godine proizlazi da je tužiteljica pristupila pred Komisiju za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija) i izjavila da je ona vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina na kojima joj je priznato pravo vlasništva navedenim rješenjem, nakon čega je rješenjem Komisije od 20. januara 1986. godine utvrđen sadržaj nekretnina u nadležnim evidencijama, te pravo vlasništva tužiteljice na predmetnim nekretninama sa 1/1 dijela.

5. Isto tako, utvrđeno je da je ugovorom o poklonu od 2. juna 2011. godine prvoapelant poklonio svom sinu, tj. drugoapelantu 1/4 dijela nekretnina upisanih u nadležnim evidencijama, sve pobliže opisano u obrazloženju presude, te da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Z.G., te dopunama nalaza tog vještaka, proizlazi da apelanti drže u posjedu dio predmetnih nekretnina i da je na jednom od tih dijelova postavljena ograda sa pletenom žicom, sve opisano u obrazloženju presude. Također, utvrđeno je da se prema nalazu vještaka geodetske struke M.P. predmetno zemljište odnosi na dijelove nekretnina upisane u nadležnu evidenciju (različite površine od površine zemljišta navedenog u nalazu vještaka geodetske struke Z.G.) sve pobliže opisano u obrazloženju presude, da razlika između ova dva nalaza postoji zbog dijela zemljišta koje je ograđeno živicom, a koja je različite širine na pojedinim mjestima zbog čega postoji različito mjerenje, ali da se radi o odstupanjima u površini koja se može tolerisati zbog prirode dijela ograđene parcele. Najzad, utvrđeno je da je to zemljište, koje je prvoapelant poklonio drugoapelantu, koristio Đ.K., otac prvoapelanta do smrti 2003. godine, a zatim prvoapelant i trećeapelantica, zajedno sa njihovim sinom-drugoapelantom.

6. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je istakao da je tužiteljica dokazala svoje jače pravo na državinu, državinu apelanata i identitet stvari, pa je pozivom na odredbe čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima, usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, a odbio tužbeni zahtjev drugoapelanta, jer je našao da u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao jače pravo na državinu predmetnih nekretnina, odnosno da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 182289 18 Gž 2 od 17. aprila 2018. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda u dijelu odluke o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, potvrđena. Istovremeno, osporenom presudom zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav žalbe u određenom novčanom iznosu je odbijen, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbom člana 126. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem (stav 1.), te da pravo na vraćanje stvari i na prestanak uznemiraavanja ne zastarijevaju (stav 2.). Također, navedeno je da prema odredbi člana 127. Zakona o stvarnim pravima, da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog (stav 1). Shodno tome, ukazano je da se u postupku stvarno-pravne zaštite temeljem odredbe člana 127. Zakona o stvarnim pravima, radi o tužbi koju vlasnik neposjednik podiže protiv posjednika nevlasnika za predaju individualno određene stvari, pri čemu tužitelj mora dokazati da je stvar koju traži njegova, da se nalazi u faktičkoj vlasti tuženog i identitet stvari, jer se može tražiti povrat samo individualno određene stvari. Predaja stvari može se tražiti i dosuditi samo prema onom koji stvar ima u državini, a teret dokazivanja tih činjenica je na vlasniku (tužitelju).

9. Nadalje, Okružni sud je naveo da je tužiteljica na okolnosti dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva izvela niz dokaza, te da je izvedenim dokazima tužiteljica dokazala da je vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. Naime, ukazano je da iz obrazloženja rješenja opštine Banjaluka, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove od 10. oktobra 1985. godine proizlazi da je uz učešće uzurpanta, punomoćnika organa korištenja, vještaka geometra i svjedoka izvršen uviđaj i održana usmena rasprava na licu mjesta 17. jula 1985. godine, te je nakon uviđaja i izvršene identifikacije utvrđeno da je u posjedu predmetnog zemljišta tužiteljica. Dakle, neosnovani su navodi žalbe da tužiteljica nikada nije bila u posjedu predmetnog zemljišta. Također, navedeno je da je tužiteljici bilo poznato još 1985. godine da su predmetne nekretnine njeno vlasništvo, pa se ne mogu prihvatiti navodi žalbe kojim se ukazuje na iskaze svjedoka M.P. i O.P., jer tim svjedocima nije poznato kako je tužiteljica stekla vlasništvo na predmetnim nekretninama. Isto tako, istaknuto je da se na temelju rješenja Komisije od 20. januara 1986. godine tužiteljica upisala kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Prema tome, na temelju valjanog pravnog osnova tužiteljica je upisala svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u odgovarajuće evidencije. Kod takvog stanja stvari, neosnovani su navodi žalbe da tužiteljica nije dokazala na temelju kojeg pravnog osnova je upisala pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

10. Također, Okružni sud je naveo da iz iskaza svjedoka M.V., proizlazi da je tužiteljica dala predmetno zemljište prvoapelantu i da je on tu držao svinje, a prije njega da je to radio njegov otac. Prema iskazu svjedoka M.K. tužiteljica je predmetno zemljište uživala 80-ih i 90-ih godina, ali ga je dala ocu prvoapelanta, da tu drži svinje i da je u posjedu tog zemljišta sada prvoapelant. Okružni sud je istakao da iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da su predmetno zemljište otac prvoapelanta i prvoapelant koristili po odobrenju apelantice, a to znači da tužiteljica kao vlasnik predmetnog zemljišta u svako doba može tražiti njegovu predaju. Naime, ukazano je da iz prava vlasnika da raspolaže, drži i koristi svoju stvar-član 17. Zakona o stvarnim pravima, proizlazi obaveza lica, koje bez pravnog osnova drži stvar koja je tuđe vlasništvo, da je na zahtjev vlasnika preda u državinu. U vezi s tim, navedeno je da je predmetno zemljište bilo u državini oca prvoapelanta od 90-ih godina sve do njegove smrti 2003. godine, nakon toga u državini su bili prvoapelant i trećeapelantica, a drugoapelant od 2011. godine. Isto tako, istaknuto je da je prvoapelant predmetno zemljište ogradio 2010. godine žičanom ogradom u dužini od 25 m i to na dijelu predmetnih nekretnina.

11. Nadalje, ukazano je da je odredbom člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni držalac nekretnina, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nekretnini istekom 20 godina neprekidnog držanja. Kod činjenice da je tužiteljica dokazala da je vlasnik predmetnog zemljišta i da je to zemljište dala da ga otac prvoapelanta koristi za držanje svinja, što je i činio sve do smrti 2003. godine, te da je nakon toga predmetno zemljište koristio prvoapelant uz suglasnost tužiteljice, proizlazi da nisu ostvareni uslovi za sticanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu u korist drugoapelanta. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer se ni otac prvoapelanta, a ni prvoapelant, ne mogu smatrati savjesnim držateljima, jer im je tužiteljica predmetno zemljište dala na korištenje, što znači da su ga koristili uz njeno odobrenje, pa u smislu navedene odredbe Zakona o stvarnim pravima nisu ostvareni uslovi za sticanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu po tom pravnom osnovu, bez obzira što su u državini tog zemljišta, bili prvo otac prvoapelanta do smrti 2003. godine, nakon njega prvoapelant i trećetužena, a drugoapelant tek od 2011. godine. S tim u vezi, navedeno je da su neosnovani navodi žalbe da je drugoapelant dokazao da je stekao vlasništvo na predmetnom zemljištu u smislu odredbe člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, kao i navodi žalbe da je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Najzad, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u smislu odredbe člana 2. stav 1. ZPP odlučio o tužbenom zahtjevu tužiteljice pa se ne mogu prihvatiti navodi žalbe da je izreka pobijane presude u koliziji sa konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužiteljice. Slijedom navedenog, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud pobijanom presudom odlučio o tužbenom zahtjevu tužiteljice, s obzirom da je tužiteljica dokazala da je vlasnik predmetnog zemljišta, da su apelanti u njegovoj državini bez pravnog osnova, a dokazala je i identitet zemljišta, čiju predaju traži, a pravilno je istom presudom odbio protivtužbeni zahtjev s obzirom da drugoapelant, nije dokazao da su ostvarene zakonske pretpostavke u smislu odredbe člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima za sticanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu putem održaja.

13. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe ZPP i Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim, apelanti tvrde da je izreka prvostepene presude u koliziji sa konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužiteljice, kao i da je u predmetnom postupku izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u toku postupka, koji potvrđuju osnovanost protivtužbenog zahtjeva drugoapelanta i neosnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice. Također, apelanti ukazuju da je drugoapelant dokazao da je stekao vlasništvo na predmetnom zemljištu u smislu odredbe člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, dok tužiteljica nije dokazala svoje jače pravo na državinu, državinu apelanata i identitet stvari.

Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

15. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-OUS i 107/19).

16. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sadržaj prava svojine Član 17. stav (1) (1) Svojina je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje slobodno i po svojoj volji stvar držati, koristiti i s njome raspolagati, a svakoga od toga prava isključiti u granicama određenim zakonom.

Sticanje održajem Član 58. stav (2) (2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.

Vlasničke tužbe Član 126.

(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127. st. (1) i (2) (1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku usvojen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica, između ostalog, tražila da joj apelanti slobodne od lica i svojih stvari predaju u državinu dijelove predmetnih nekretnina, na kojim je tužiteljica upisana kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela, odnosno da je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant, između ostalog, tražio da se utvrdi da je po osnovu održaja stekao pravo vlasništva na dijelu predmetnih nekretnina. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6328/18 (O. K., Z. K. i G. K.) | Sudska praksa | Aktio