Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5097/18 (D. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u privatni život
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5097/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5097/18, rješavajući apelaciju Daneta Maleševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Daneta Maleševića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 227349 18 Gž od 12. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dane Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 227349 18 Gž od 12. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Radio-televizije BN d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. aprila do 12. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 227349 15 P od 15. decembra 2017. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog klevete, isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Takođe, predmetnom presudom obavezana je tužena da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 939,44 KM, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u dijelu koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant 20. novembra 2015. godine podnio tužbu protiv tužene zbog klevete. Dalje, Osnovni sud je konstatovao da su na ročištu za glavnu raspravu izvedeni dokazi parničnih stranaka čitanjem materijalnih dokaza (preciziranih na strani 2 predmetne presude), pregledom i slušanjem audio-video zapisa tužene, Dnevnik 2 i Dnevnik 3 od 10. novembra 2015. godine, pregledom osam fotografija Osnovne škole „Vuk Stefanović Karadžić“ u Bijeljini, zahtjev za objavljivanje demantija od 18. novembra 2015. godine i objavljivanje tužene apelantovog demantija 12. novembra 2015. godine, saslušanjem svjedoka Ognjena Vučena i vještaka medicinske struke, dr Nere Zivlak- Radulović (u daljnjem tekstu: vještak medicinske struke). Ocjenjujući izvedene dokaze, Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama nesporno da je tužena 10. novembra 2015. godine u svojim informativnim emisijama Dnevnik 2, koji je emitovan u 19.30 časova, i Dnevnik 3, koji je emitovan u 22 časa, objavila prilog sa naslovom “Katastrofalno stanje”, koji je najavljen rečenicom: “Bijeljina, katastrofalni radni uslovi u Osnovnoj školi 'Vuk Karadžić' u Račanskoj ulici”. U navedenom prilogu je, između ostalog, izneseno da su dugogodišnja neispunjena obećanja Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) o sanaciji Osnovne škole “Vuk Karadžić” u Bijeljini razljutila i roditelje đaka i zaposlene u školi, jer je objekat škole u predruševnom stanju, higijenski uslovi su neadekvatni, a zaposleni navode da škola ne posjeduje ni elementarne uslove za odvijanje nastavnog procesa, da je apelant, koji obavlja funkciju ministra prosvjete i kulture u Vladi RS, nedavno posjetio Gradsku upravu Grada Bijeljina i izjavio da je upoznat sa stanjem u navedenoj školi i izrazio nadu da će se škola sanirati u toku sljedeće godine, da su zaposleni u školi bezbjedni, da od apelantovog obećanja nema ništa jer su već mnogo puta čuli ista obećanja. U nastavku priloga u donjem dijelu ekrana prikazan je tekst “Ministru kafana preča od škole”, te navedeno „da je apelant pri svojoj posjeti Gradskoj upravi Grada Bijeljina, poslije sastanka u istoj, otišao na ručak, odnosno nije posjetio predmetnu školu, a da je stanje u Osnovnoj školi 'Vuk Karadžić' u Bijeljini lice i naličje obrazovanja RS u 21. vijeku, da je ovakvo stanje simbol [apelantovog] ministrovanja kao šlag na tortu svih afera u kojima je [apelant] do sada učestvovao“, zatim se apelant savjetuje da se prestane baviti medijskim i političkim prepucavanjima i da učestvuje u aferama u kojima zloupotrebljava svoju funkciju da bi preko reda upisao učenike u elitne škole po stranačkoj i rodbinsko-prijateljskoj liniji i da za svog mandata konačno uradi nešto korisno. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant tuženoj dostavio demanti koji je tužena objavila u Dnevniku 2 12. novembra 2015. godine. Dalje je utvrđeno da je među parničnim stankama sporno da li predmetno iznošenje predstavlja klevetu, jer apelant nije osporavao osam fotografija navedenog školskog objekta. Iz nalaza vještaka medicinske struke proizilazi da kod apelanta nisu nađeni simptomi koji govore u prilog poremećaju psihičke ravnoteže, ali da postoje pojedinačne negativne emocije tokom podsjećanja na sporne priloge tužene, koje su lakšeg intenziteta i koje se ogledaju kao simptomi nelagode, osjećanje frustracije, napetosti i neraspoloženja te koji su praćeni nesanicom. Dalje je konstatovano da su duševni bolovi kod apelanta bili prisutni u trajanju od dva mjeseca, a da se sada pojavljuju osjećanja nelagode i napetosti. Ocjenjujući izvedene dokaze i dovodeći ih u vezu sa relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), Osnovni sud je ukazao da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Predmet klevete, odnosno prenošenja ili iznošenja činjenica mogu biti samo određene tvrdnje koje se odnose na određeni događaj, radnje, pojave koje su se desile u prošlosti ili sadašnjosti i slično, a čija istinitost može da se objektivno utvrđuje i ocjenjuje. Ostale tvrdnje predstavljaju samo vrijednosne sudove i ne mogu da se smatraju klevetom. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je kleveta radnja sa posljedicom apstraktne opasnosti i da za njeno postojanje nije neophodno da je nečiji ugled i faktički povrijeđen, već je dovoljno da je, usljed iznošenja neistine, postojala mogućnost povrede ugleda, što je u uslovima društvenog uređenja, moralnih principa okruženja u kojem oštećeni živi, pravnog poretka podobno da umanji njegovu moralnu i društvenu vrijednost, da ga izloži poruzi i potcjenjivanju.
7. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da su o apelantu iznesene neistinite činjenice, što predstavlja radnju klevete kojom mu je nanesena šteta ugledu, zbog čega postoji osnov za obeštećenje apelanta na osnovu odredaba ZZK. Naime, Osnovni sud smatra da djelo klevete predstavlja dio priloga tužene emitovan 10. novembra 2015. godine u emisijama Dnevnik 2 i Dnevnik 3, koji je najavljen tekstom “…katastrofalni radni uslovi u Osnovnoj školi 'Vuk Karadžić' u Bijeljini” u kojem je preneseno „da [apelant] prilikom službene posjete Bijeljini nije posjetio Osnovnu školu 'Vuk Karadžić', već da je poslije sastanka sa gradonačelnikom Grada Bijeljina otišao na ručak, da je katastrofalno stanje ove škole simbol [apelantovog] ministrovanja i kao 'šlag na tortu' svih afera u kojima je [apelant] do sada učestvovao u kojima zloupotrebljava svoju funkciju da bi preko reda upisao učenike u elitne škole po stranačkoj i rodbinsko-prijateljskoj liniji“. Naime, Osnovni sud je utvrdio da dio navedenog priloga sadrži uvredljivu i klevetničku izjavu koja grubo vrijeđa apelanta kao javnu ličnost, njegovo dostojanstvo, čast i ugled. Stoga, Osnovni sud je zaključio da ne postoji osnov za oslobađanje tužene odgovornosti prema članu 6 ZZK, jer iznošenje navedenog teksta ne predstavlja tačnu informaciju, niti vrijednosni sud, a tvrdnja tužene da je prenijela informacije koje potiču od trećih lica smatra da nije od uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari. Dakle, Osnovni sud smatra da je tužena sopstvenom aktivnošću dva puta objavila u svojim informativnim emisijama neistinite i uvredljive sadržaje i tako omogućila da trećim licima bude dostupan klevetnički prilog protiv apelanta, čiji je autor tužena. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo, da bi se neka izjava mogla smatrati klevetom, potrebno je da njen činjenični sadržaj, prema objektivnoj ocjeni, može škoditi ugledu dugog lica, da se postojanje štete ocjenjuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim, kao i da je bitno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo izvjesno da dovede do nastupanja štete ugledu i časti oštećenog. Nadalje je Osnovni sud ukazao na sadržaj člana 127 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te čl. 198 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je u vezi sa visinom apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade na ime nematerijalne štete ocijenio da je ona previsoko postavljena, pa je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu djelimično usvojio, smatrajući da naknada nematerijalne štete predstavlja jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom licu daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Osim toga, ocjenjujući da se radi o specifičnom vidu štete, koji se ogleda u neugodnostima kojima je apelant bio izložen u svakodnevnom životu i radu, te osjećanju povrijeđenosti i nelagode koju je uzrokovalo samo slušanje teksta, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 10 stav 1 ZZK, člana 127 ZPP a u vezi sa članom 200 stav 2 ZOO, shodno kojim je ocijenio značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, apelantu na ime naknade nematerijalne štete dosudio iznos od 2.000,00 KM. Taj iznos je, po ocjeni suda, adekvatan i srazmjeran sa nanesenom štetom ugledu apelanta kao fizičkog lica oštećenog klevetom. Pri tome Osnovni sud je posebno ocijenio činjenicu da je tužena istog dana, 10. novembra 2015. godine, u dva navrata objavila istu neistinitu informaciju, da je apelant tražio da se objavi ispravka neistinitih činjenica i da je tužena 12. januara 2015. godine emitovala apelantov demanti, te je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan (iznos od 3.000,00 KM), tj. kao previsoko postavljen. Osnovni sud je o visini zakonske kamate odlučio na osnovu odredbe člana 277 stav 1 ZOO, dok je o visini troškova postupka odlučio primjenom odredbe čl. 386 stav 2, 387 i 396 stav 1 ZPP.
8. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 227349 18 Gž od 12. juna 2018. godine žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu od 15. decembra 2017. godine u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu i troškovima postupka preinačio, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
9. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da tužena žalbom osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da ZZK uređuje prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i istovremeno deklariše pravo na slobodu izražavanja koje je zagarantovano Ustavom RS i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojima se štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, te naglašava značajnu ulogu sredstava informisanja kao javnih posmatrača i snabdjevača javnosti informacijama u demokratskom procesu. Dalje je podsjetio da sloboda izražavanja predstavlja jednu od najvažnijih osnova demokratskog društva i jedan od najvažnijih uslova za njegov napredak i napredak svakog pojedinca kao člana društvene zajednice. U zavisnosti od člana 10 stav 2 Evropske konvencije, sloboda izražavanja primjenjuje se ne samo na „informacije” i „ideje” koje su prihvatljive ili se smatraju bezopasnim ili nebitnim već i na one koje su uvredljive, šokantne ili uznemirujuće, da su takvi zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokih pogleda bez kojih nema ,,demokratskog društva”. Novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije. S tim u vezi, Okružni sud je podsjetio da je članom 5 stav 1 ZZK propisano da je svako poslovno sposobno lice, koje je fizičko ili pravno lice iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Članom 6 ZZK propisani su izuzeci od odgovornosti, tako da se neće odgovarati za klevetu ako se radi o izražavanju mišljenja, ili kada je izražavanje u suštini istinito, ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno da iznosi ili da pronosi izražavanje, ili da iznosi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje ili prenošenje izražavanja bilo razumno. Okružni sud je, takođe, ukazao da je apelant javna ličnost koja obavlja funkciju ministra prosvjete i kulture u Vladi RS, pa za razliku od privatnih lica javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivom ispitivanju javnosti, pa stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije.
10. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud smatra da u objavljenom prilogu tužene sa naslovom [„katastrofalno stanje” koji je najavljen rečenicom „Bijeljina, katastrofalni radni uslovi u Osnovnoj školi 'Vuk Stefanović Karadžić' u Račanskoj ulici”..., da je objekat škole u predruševnom stanju, da su higijenski uslovi neadekvatni, da zaposleni navode da škola ne posjeduje ni elementarne uslove za odvijanje nastavnog procesa, što tužena dokazuje sa osam priloženih fotografija iz kojih proizilazi da Osnovna škola 'Vuk Stefanović Karadžić' u Bijeljini nema adekvatne oslove za odvijanje procesa rada“ ] tužena nije objavila neistinite činjenice, već da se radi o suštinski istinitom izražavanju za koje se, saglasno odredbi člana 6 stav 1a) ZZK, ne odgovara za klevetu. Ostali dio objavljenog priloga „[Bijeljina, katastrofalni uslovi u Osnovnoj školi 'Vuk Stefanović Karadžić' u Račanskoj ulici, da je ovakvo stanje u Osnovnoj školi 'Vuk Stefanović Karadžić' u Bijeljini simbol [apelantovog] ministrovanja kao šlag na tortu svih afera u kojima je [apelant] do sada učestvovao, zatim, da se [apelantu] savjetuje da se prestane baviti medijskim i političkim prepucavanjima i učestvovati u aferama u kojima zloupotrebljava svoju funkciju da bi preko reda upisao učenike u elitne škole po stranačko rodbinsko-prijateljskoj liniji i da za svog mandata konačno uradi nešto korisno“, po ocjeni Okružnog suda, predstavlja vrijednosni sud i izneseno mišljenje autora teksta koji je objavila tužena, a za koju istinitost mišljenja se ne zahtijeva dokazivanje. Ovaj dio teksta, objavljen u informativnim emisijama tužene Dnevniku 2 i Dnevniku 3 10. novembra 2015. godine, koji je obuhvaćen apelantovom predmetnom tužbom, po mišljenju Okružnog suda, predstavlja uznemiravajuće izražavanje za apelanta, zbog kojeg je apelant, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, osjećao nelagodu, napetost i neraspoloženje, praćeno nesanicom, koji su kod apelanta bili prisutni dva mjeseca i koji se i sada, prema apelantovim navodima, javljaju prilikom podsjećanja na sporno izražavanje. U vezi s tim, Okružni sud smatra da navedeno izražavanje tužene ne predstavlja povredu apelantovog prava na ugled koje je zagarantovano članom 8 Evropske konvencije, da pravo na slobodno izražavanje, kao demokratski princip, štite odredbe Evropske konvencije (član 10 stav 1), kao i odredbe ZZK (član 6 stav 1a)) i da je primjenljivo ne samo na informacije ili ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu, neki segment stanovništva ili pojedinca. Granice prihvatljive kritike su mnogo šire kada su u pitanju javne ličnosti, kao što je apelant, nego kada su u pitanju privatna lica. Okružni sud je nadalje obrazložio da, po njegovoj ocjeni, „cjelokupni objavljeni prilog tužene predstavlja prihvatljivo ograničenje slobode izražavanja, zbog čega se nisu ispunili uslovi za primjenu odredbe člana 10 stav 2 EK za odgovornost tužene za naknadu nematerijalne šteteapelantu“. Prema tome, Okružni sud je primjenom člana 229 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 397 stav 2 ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
12. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant u apelaciji opširno iznosi svoje viđenje činjenica u predmetu i izvedenih dokaza, te ističe da je podnio tužbu protiv tužene radi iznošenja neistinitog izražavanja, koje se može dokazati. Ističe da je izražavanje koje je iznijela tužena neistinito, a neistinito izražavanje predstavlja klevetu. Iako je apelant javna ličnost, te izvještavanja novinara u odnosu na njegova činjenja i aktivnosti podrazumijevaju postupanja novinara u svojstvu „čuvara demokratije, međutim, zadiranje u apelantov privatni i porodični život mora imati jasno uspostavljena ograničenja“. Pored navedenog, nesporno je da u navedenom prilogu koji je objavila tužena nije uzeta njegova izjava, tako da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o klevetničkim navodima. Dalje, apelant smatra da ne postoji činjenični osnov koji je tokom parničnog postupka prezentovala tužena a koji bi potkrijepio navode „da je predmetno stanje simbol tužiočevog ministrovanja kao šlag na tortu svih afera u kojima je tužilac do sada učestvovao, te se tužiocu 'savjetuje' da je krajnje vrijeme da se prestane baviti medijskim i političkim prepucavanjima i učestvovati u aferama u kojima zloupotrebljava svoju funkciju da bi preko reda upisao učenike u elitne škole i zapošljavao po stranačkoj i rodbinsko-prijateljskoj liniji, te da za svog mandata konačno uradi nešto korisno". Stoga, apelant smatra da osporenom odlukom nije uspostavljena ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu ugleda kao segmenta porodičnog života i prava na slobodu govora tužene.
b)Odgovori na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja osporene presude tog suda, smatrajući da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji. Smatra da je odluka donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud je naveo da smatra da su apelacioni navodi neosnovani.
15. Tužena je navela da je potpuno jasno utvrđeno da su njeni navodi suštinski tačni. U predmetnom prilogu se jasno govori o sramotno lošem stanju u jednoj od gradskih škola u Bijeljini. Upoređujući tužbu sa apelantovim navodima, smatra da je apelant promijenio ono što je, prema njegovom mišljenju, sporno u prilogu i kada je vidio da u vezi sa tim katastrofalnim stanjem ne može uspjeti, on je pokušao da se ,,izvuče“ tako što tvrdi da su sporedni komentari razlog za klevetu. Ističe da je apelant, nakon ovog priloga, reagovao na način da se škola počne renovirati (u stvarnosti se gradi druga škola, ali to je već pitanje njegovog nepoznavanja posla). Dakle, smatra da se radi o suštinski tačnom prilogu, da teze iznesene u prilogu na koje se apelant naknadno pozvao, u stvari, predstavljaju mišljenje novinara o apelantovom radu. Nadalje, smatra da tokom postupka nije izveden niti jedan dokaz o postojanju povrede apelantovog ugleda, jer niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da je ugled tužioca povrijeđen, te zato što iz samog nalaza vještaka ne proizilaze dokazi koji govore u prilog apelantovoj tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na ugled. Imajući sve u vidu, smatra da je jasno da nema nikakvih dokaza da je povrijeđen apelantov ugled. Tužena, takođe, smatra da niti jednom riječju tokom postupka nije rečeno o tome koliko je povrijeđen apelantov ugled, jer te povrede nije ni bilo.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
17. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
DEFINICIJE
Član 3. tač. a) i g) U smislu ovog zakona:
a) „izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;
g)„autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
[…]
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 227349 18 Gž od 12. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
23. Ustavni sud ima u vidu da je konačnom osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog klevete. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite prema tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
25. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvu i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004- VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između ovih suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojima se piše ili saopštava putem medija. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kog je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Na taj način, između ostalog, utvrđuje se da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
27. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud ukazuje da je apelant, u vrijeme kada je objavljen sporni prilog, obavljao funkciju ministra prosvjete i kulture u Vladi RS iz čega je proizašao zaključak iz osporene presude prema kojem je u pitanju javna ličnost (političar), koja u smislu standarda Evropskog i Ustavnog suda, s obzirom na to da djeluje u javnom domenu, mora biti spremna da prihvati viši nivo kritike nego privatna lica. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su se sporne izjave tužene ticale apelanta kao javnog zvaničnika, a ne njegovog privatnog života. Nadalje, sporni prilog se bavio navodima, između ostalih, da je „katastrofalno stanje u Osnovnoj školi 'Vuk Stefanović Karadžić' u Bijeljini, da je objekat u predruševnom stanju, da su higijenski uslovi neadekvatni, da zaposleni navode da škola ne posjeduje ni elementarne uslove za odvijanje nastavnog procesa, što tužena dovodi u vezu sa [apelantovim] obavljanjem dužnosti ministra“, navodeći „da je ovakvo stanje u Osnovnoj školi 'Vuk Stefanović Karadžić' u Bijeljini simbol [apelantovog] ministrovanja kao šlag na torti svih afera u kojima je [apelant] do sada učestvovao“, „da se [apelantu] savjetuje da se prestane baviti medijskim i političkim prepucavanjem i učestvovati u aferama u kojima zloupotrebljava svoju funkciju da bi preko reda upisao učenike u elitne škole, po stranačko-rodbinsko-prijateljskoj liniji i da za svog mandata uradi nešto korisno“. S tim u vezi se može zaključiti da je sporni prilog imao cilj da ukaže na teške-loše uslove rada u predmetnoj školi (da je objekat škole u predruševnom stanju, da su higijenski uslovi neadekvatni, da škola ne posjeduje ni elementarne uslove za odvijanje nastavnog procesa), te na kritički način doprinese javnoj debati o ponašanju apelanta u svojstvu izabranog predstavnika naroda (ministra prosvjete i kulture u Vladi RS) u čijoj je nadležnosti kao resornog ministra upravo i oblast osnovnog obrazovanja. Iz navedenog jasno proizilazi da pitanje uslova rada u školi i, u vezi s tim, apelantovog ponašanja u toku obavljanja javne funkcije predstavlja doprinos temi od opšteg interesa. Pri tome Ustavni sud ponavlja da mediji uopšteno imaju zadatak da objavljuju informacije i ideje o političkim i drugim pitanjima od javnog značaja, jer javnost ima pravo da dobije takve informacije, pa su stoga javne ličnosti, naročito političari, neizbježno i svjesno izloženi pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti. Stoga, javne ličnosti moraju da pokažu i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica.
28. U pogledu dijela navoda iznesenih u spornom prilogu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tužene, te da je Okružni sud u osporenoj odluci utvrdio da dio navedenog izražavanja koji glasi „[katastrofalni radni uslovi u Osnovnoj školi 'Vuk Stefanović Karadžić' u Račanskoj ulici] ..., da je objekat škole u predruševnom stanju, da [zaposleni] navode da škola ne posjeduje ni elementarne uslove za odvijanje nastavnog procesa, što [tužena] dovodi u vezu sa [apelantovim] obavljanjem dužnosti ministra i što dokazuje sa osam priloženim fotografija iz kojih proizilazi da Osnovna škola 'Vuk Stefanović Karadžić' u Bijeljini nema adekvatne uslove za odvijanje procesa rada [...]“ ne predstavlja neistinite činjenicem već da se u suštini radi o istinitom izražavanju za koje se, saglasno odredbi člana 6 stav 1a) ZZK, ne odgovara za klevetu. S druge strane, Okružni sud je zaključio da ostali dio izjave o apelantu („da je stanje u Osnovnoj školi 'Vuk Stefanović Karadžić' u Bijeljini simbol [apelantovog] ministrovanja kao šlag na tortu svih afera u kojima je [apelant] do sada učestvovao, da se [apelantu] savjetuje da se prestane baviti medijskim i političkim prepucavanjima i učestvovati u aferama u kojima zloupotrebljava svoju funkciju…“) predstavlja vrijednosni sud o apelantu za koju istinitost mišljenja se ne zahtijeva dokazivanje. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, saglasno odredbi člana 6 stav 1a) ZZK, ocijenio da u konkretnom slučaju nema klevete i da cjelokupni objavljeni prilog tužene, zapravo, predstavlja prihvatljivo dopušteno miješanje u apelantovo pravo na privatni život radi „zaštite prava i sloboda drugih“, tj. prava tužene koja je, kako je naveo Okružni sud, ostvarila svoje pravo zaštićeno članom 6 stav 1a) ZZK i članom 10 Evropske konvencije. Tom odredbom ZZK je propisano da se neće odgovarati za klevetu „ako se radi o izražavanju mišljenja, ili kada je izražavanje u suštini istinito“. Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, te dovodeći ga u vezu sa dokazima koji su sprovedeni u postupku, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Okružnog suda da navedeno izražavanje tužene ne predstavlja klevetu.
29. Po mišljenju Ustavnog suda, navodi tužene iz spornog priloga ukazuju da je tužena iznijela svoj vrijednosni sud o apelantu, kao i istinite činjenice koje su potkrijepljene validnim dokazima. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da se mora uspostaviti jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene se ne može ponuditi dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S tog aspekta Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti, jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
30. S obzirom na sve navedeno, imajući pri tome u vidu relevantne kriterijume uspostavljene sopstvenom i praksom Evropskog suda, ocjenjujući posebno sadržaj i kontekst spornog priloga, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da je u konkretnom slučaju, u jednom dijelu spornog izražavanja, iznesen vrijednosni sud, a u drugom činjenična tvrdnja koja je u postupku dokazana adekvatnim dokazima o apelantu kao nosiocu javne i političke vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je u datim okolnostima odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, zbog nepostojanja odgovornosti tužene za klevetu, postignuta pravična ravnoteža između njegovog prava na ugled i prava tužene na slobodu izražavanja. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke obavio odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na ugled kao dijela prava na privatnost zaštićenog članom 8 Evropske konvencije i prava tužene na slobodu izražavanja zagarantovanu članom 10 Evropske konvencije, te da je u okolnostima konkretnog slučaja odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva zadovoljen princip proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između ova dva prava – prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, u smislu ZZK, niti o odgovornosti tužene.
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kroz pogrešno utvrđeno činjenično stanje, nedovoljno obrazloženje osporenih presuda, kao i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava.
34. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je presudom Okružnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev, jer je, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti u smislu odredaba ZZK za šta je dao prihvatljivo obrazloženje. Uz to, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizilazi da je apelantu tokom trajanja predmetnog postupka uskraćeno bilo koje procesno pravo, te da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženom, pa činjenica da se apelantov stav o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavom Okružnog suda ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava na način kako to apelant iznosi u apelaciji. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je preinačio presudu prvostepenog suda i odbio apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu iz datog obrazloženja ne proizilazi da je primjena prava bila proizvoljna i na apelantovu štetu.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj presudi obavio odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma i dao jasno obrazloženje u pogledu zaključka o tome da sporno izražavanje u jednom dijelu predstavlja istinito izražavanje o apelantu kao javnoj ličnosti o pitanjima od opšteg interesa, a u drugom vrijednosni sud za koji se, saglasno odredbi člana 6 stav 1a) ZZK, ne odgovara za klevetu, čime je postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu ugleda iz člana 8 Evropske konvencije i prava tužene na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.
38. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je osporenom odlukom Okružnog suda dato jasno i razumno obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević