Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1693/20 (F. M.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1693/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1693/20, rješavajući apelaciju Fadila Mušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fadil Mušić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 004641 18 U 2 od 7. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Mušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnio je 11. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004641 18 U 2 od 7. februara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno Rješenje Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara broj: UP-I- 09-43-1298/06 od 19. maja 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 13. septembrom 2018. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na ličnu invalidninu (član 14. i član 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite) rješenjem od 13. septembra 2018. godine ukinulo konačno rješenje Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara od 19. maja 2006. godine i upravnu stvar riješilo na način kako je naprijed navedeno. Vrhovni sud je naveo da je nadležna ljekarska komisija na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta donijela nalaz i mišljenje od 7. februara 2018. godine, te nalaz i mišljenje od 16. marta 2018. godine (donesen po apelantovom prigovoru na nalaz od 7. februara 2018. godine) u kojima je apelantov vojni invaliditet cijenjen 0%. Vrhovni sud je naveo da je u nalazu od 7. februara 2018. godine navedeno da ne postoji osnov za primjenu tačke 201-b, jer se radi o oboljenju kičmenog stuba, jer je 1994. godine evidentirano pod dg: Lumbago acuta a tek 1998. godine - Lumboischialgia bili; što znači da služba u oružanim snagama nije uticala u tolikoj mjeri da bi po tom osnovu ostvario ratni vojni invaliditet. Također, navedeno je da ne postoji osnov za primjenu tačke 234.C, jer je apelant u toku službe u oružanim snagama zaveden u protokol 1994. godine sa dg: Neurosis ali da nema daljnjeg kontinuiteta liječenja sve do 2002. godine, što znači da služba u oružanim snagama nije uticala na nastanak niti pogoršanje psihičkog oboljenja u toj mjeri da bi po tom osnovu ostvario ratni vojni invaliditet. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije od 16. marta 2018. godine, koji je donesen u postupku revizije, potpun i jasan i donesen u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, te da je dat na osnovu neposrednog pregleda apelanta.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1693/20 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio