Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1652/20 (D. A., M. Đ., D. E. i D. P.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1652/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1652/20, rješavajući apelaciju Daria Antića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dario Antić, Miodrag Đurić, Dževad Emić i Dubravko Petrušić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 044232 17 Rsž od 4. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dario Antić iz Modriče, Miodrag Đurić iz Modriče, Dževad Emić iz Odžaka i Dubravko Petrušić iz Vukosavlja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 5. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 044232 17 Rsž od 4. decembra 2017. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-895/18 od 10. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Kantonalnog suda jer je pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) bio u toku postupak po reviziji koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda od 4. decembra 2017. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 044232 18 Rev od 4. februara 2020. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH) da apelantima isplati određene iznose na ime neisplaćenih naknada-dnevnica za službena putovanja, neisplaćenog dijela plate za minuli rad, dok su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata za uplatu neisplaćenog dijela plate, pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na ime manje obračunate i isplaćene plate, naknade za topli obrok u određenom dijelu, naknade za korištenje godišnjeg odmora, te naknade na ime neisplaćene naknada-dnevnica za službena putovanja u određenom dijelu. Takođe, obavezana je tužena da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je u dijelu spornog perioda pravni odnos između radnika sudske policije bio regulisan Zakonom o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama) kojim je propisan način utvrđivanja osnovice za obračun plate. Pored navedenog na snazi je bio i granski Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU), čijim je odredbama propisan način obračuna osnovne plate službenika. Kantonalni sud je naveo da se plata službenika utvrđuje prema parametrima iz Zakona o platama i naknadama, a odredbama Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) se zaposlenicima samo garantuje plata koja ne može biti manja od najniže koju predviđa OKU. Budući da odredbama OKU-a nije uređena plata službenika sudske policije, Kantonalni sud je naveo da se ne može primijeniti načelo povoljnijeg prava. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se na obračun plata radnika sudske policije primjenjuje Zakon o platama i naknadama kao lex specialis, imajući u vidu da je takvo pravno shvatanje iznio i Vrhovni sud na svojoj sjednici građanskog odjeljenja održanoj dana 17. marta 2017. godine u odluci broj 65 0 Rs 539250 16 Spp. Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe GKU kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade razlike za topli obrok za navedene periode, te naknadu za regres za 2016. godinu. Kantonalni sud je ukazao da, suprotno navodima apelanata, i ovaj sud nalazi da su prema Sporazumima između Vlade F BiH i Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika koji su zaključeni 4.marta 2016. godine, 1. jula 2016. godine, te 10. novembra 2016. godine i za period koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, odnosno do stupanja na snagu posljednjeg Kolektivnog ugovora o izmjenama kolektivnog ugovora dana 12. novembra 2016. godine, važile izmijenjene odredbe člana 31. i 32. GKU, a kojim su bile predviđene manje naknade za topli obrok i regres. Forma u vidu Sporazuma umjesto izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora ne može biti prepreka valjanosti postignutih Sporazuma, koji su potpisani od strane ovlaštenih pregovarača i objavljeni u Službenim novinama FBIH (stav Vrhovnog suda FBiH u odluci broj 65 0 Rs 564161 17 Spp, od 4.oktobra 2017. godine). Kantonalni sud je naveo da je djelomično osnovana žalba apelanata u vezi dosuđenih troškova parničnog postupka, imajući u vidu da prvostepeni sud pogrešno nije punomoćniku apelanata priznao troškove prijevoza na relaciji Tuzla-Orašje, te odsustvo iz kancelarije iako je to predviđeno Odvjetničkom tarifom, pogrešno nalazeći da bi se priznavanjem ovih troškova postupilo suprotno Zakonu o izmjenama Zakona o advokaturi FBIH. Kantonalni sud je ukazao da je ovim Zakonom limitirana nagrada advokatima za obavljene pravne radnje na prosječnu plaću u FBIH, dok se ostale naknade posebno računaju, pa je Kantonalni sud preinačio odluku o troškovima postupka.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u kojima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-4989/19 od 8. aprila 2020. godine i AP-4499/19 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1652/20 (D. A., M. Đ., D. E. i D. P.) | Sudska praksa | Aktio