Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/20 (MPT d.o.o. Posušje)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1686/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, godine, u predmetu broj AP-1686/20, rješavajući apelaciju MPT d.o.o. Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MPT d.o.o. Posušje protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 028368 16 Pž2 od 28. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MPT d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnio je 8. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 028368 17 Rev od 4. februara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 028368 16 Pž2 od 28. novembra 2016. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-165/17 od 19. aprila 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak po reviziji koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 28. novembra 2016. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 028368 17 Rev od 4. februara 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, naloženo je apelantu da tužitelju (Zapadnohercegovački kanton) isplati dug u novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužitelju naknadi troškove postupka u novčanom iznosu, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.
4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su tužitelj i apelant potpisali Ugovor o koncesiji kojim se koncesija dodjeljuje radi proizvodnje bezalkoholnih pića te punjenja i prodaje vode na tržištu, na vrijeme od 20 godina. Shodno ugovoru o koncesiji, apelant kao korisnik je obveznik plaćanja koncesijske naknade u visini od 1,5% prihoda ostvarenog proizvodnjom bezalkoholnih pića, odnosno punjenjem i prodajom vode na tržištu i to u periodu od 8. marta 2004 godine do 16. decembra 2013 godine, a nakon potpisivanja Aneksa od 16. decembra 2013 godine - koncesijsku naknadu u visini od 1,5% prihoda ostvarenog punjenjem i prodajom vode na tržištu. Prvostepeni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva koncesijska naknada u visini 1,5 % prihoda ostvarenog proizvodnjom bezalkoholnih pića za 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu jer je apelant u traženom periodu uredno izmirio koncesijske naknade u visini 1,5 % prihoda ostvarenog punjenjem i prodajom vode na tržištu. Prvostepeni sud je naveo da se nalazi vještaka ekonomske struke od 5. novembra 2014. godine i 9. februara 2016. godine odnose na koncesijsku naknadu od proizvodnje i prodaje vode na tržištu, a ta naknada nije predmet tužbenog zahtjeva. Prvostepeni sud je naveo da je u dopunskom nalazu vještaka ekonomske struke od 23. februara 2016. godine tabelarno prikazan prihod apelanta od prodaje bezalkoholnih pića i od prodaje vode po godinama, te je na ukupan prihod obračunata naknada u visini od 1,5% . Dobiveni iznos naknade je umanjen uplatama apelanta po osnovu prihoda od prodaje vode, s tim da se dobivena razlika odnosi na obaveze apelanta po osnovu prodaje bezalkoholnih pića. Prvostepeni sud je naveo da je članom 17. stav l. i članom 262. stav l. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su učesnici u ugovorno odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, odnosno da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Prvostepeni sud je naveo da je u predmetnom postupku tužitelj dokazao da ima potraživanje prema apelantu u novčanom iznosu, da je potraživanje dospjelo i da nije plaćeno pa je sud temeljem naprijed navedenog i u skladu s odredbom člana 295. ZOO odlučio kao u presudi.
5. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje žalbe na nalaze vještaka ekonomske struke, da ne postoji dug shodno Ugovoru o koncesiji od 8. marta 2004 godine, iz razloga što je vještak ekonomske struke u svom dopunskom nalazu, tabelarno prikazao prihod apelant od prodaje bezalkoholnih pića i od prodaje vode po godinama za 2009, 2010, 2011 i 2012 godinu (koje godine su obuhvaćene tužbom tužitelja), te je na ukupan prihod obračunao naknadu u visini od 1,5%. U odnosu na prigovor zastare za sva potraživanja, Kantonalni sud je naveo da je isti neosnovan jer je prvostepeni sud u pogledu prigovora zastare isti dijelom uvažio, te dio tužbenog zahtjeva u novčanom iznosu na ime zastare odbio. Kantonalni sud je naveo i da, uzevši u obzir gore navedeni ugovor, bez ikakvog uticaja je pozivanje žalbe na nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke da je pregledom cijeloga objekta utvrdio da se bezalkoholna pića pune u punionici u Posušju sa gradskog vodovoda, s obzirom da apelant nakon potpisivanja Ugovora o koncesiji od 8. marta 2004 godine nije pružio niti jedan dokaz da je na strani apelanta bilo mana volje prilikom potpisivanja predmetnog ugovora.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II.3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da redovni sudovi nisu na pravilan način cijenili izvedene dokaze, te da samim tim nisu pravilno primijenjene odredbe ZOO. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog i Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević