Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5271/18 (Autoprevoz-putnički saobraćaj d.o.o)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Propisano zakonom
- Zastara
- Pasivna legitimacija
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5271/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5271/18, rješavajući apelaciju Autoprevoz-putnički saobraćaj d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Autoprevoz-putnički saobraćaj d.o.o. Mostar.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 050608 18 Rev od 22. maja 2018. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Autoprevoz-putnički saobraćaj d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 050608 18 Rev od 22.
maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 050608 13 Rsž od 7. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 050608 09 Rs od 17. juna 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Autoprevoz-putnički saobraćaj d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnio je 13. septembra 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 050608 18 Rev od 22. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 050608 13 Rsž od 7. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 050608 09 Rs od 17. juna 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Karmele Musa i Kristine Musa (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 23. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 27. augusta 2019. godine, Općinski sud 5. septembra 2019. godine, a Kantonalni sud 13. septembra 2019. godine. Tužiteljice nisu dostavile traženi odgovor. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 050608 09 Rs od 17. juna 2013. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 050608 13 Rsž od 7. novembra 2017. godine, a protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 050608 18 Rev od 22. maja 2018. godine) usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljica i obavezan apelant da im, kao zakonskim nasljednicama pokojnog Marka Muse (u daljnjem tekstu: prednik tužiteljica), na ime naknada plaća za period od 3. aprila 1992. do 5. maja 2000. godine isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. juna 2000. godine do isplate, na ime otpremnine iznos preciziran u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od 6. maja 2000. godine pa do isplate (stav 1). Presudom je obavezan apelant da putem nadležnog Fonda za PIO na ime prednika tužiteljica uplati doprinose na PIO za period preciziran u presudi, a radi pripadnosti i određivanja visine porodične penzije koja po predniku tužiteljica pripada tužiteljici Karmeli Musa (stav 2). Presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev Ljiljane Galić i Tanje Musa kojim su tražile da im apelant na ime naknada plaća za periode precizirane u presudi, na ime otpremnine, te na ime doprinosa PIO iza prednika tužiteljica isplati iznose precizirane u presudi (stav 3). Presudom je obavezan apelant da tužiteljicama naknadi troškove postupka precizirane u presudi (stav 4).
6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su tužiteljice 16. februara 2009. godine podnijele tužbu protiv apelanta s naprijed preciziranim tužbenim zahtjevom. Navedeno je da je Općinski sud (koji je održao ukupno tri ročišta) na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prednik tužiteljica bio apelantov zaposlenik na dan 31. decembar 1991. godine, da je prednik tužiteljica u periodu od 7. aprila 1992. do 23. decembra 1995. godine bio angažiran u jedinicama HVO-a, ali da po tom osnovu nije imao nikakvih primanja; da prednik tužiteljica nije zasnovao radni odnos kod nekog drugog poslodavca te da je umro 22. februara 2008. godine. Utvrđeno je i da je predniku tužiteljica u smislu odredbe člana 143. stav 2. Zakona o radu rješenjem kantonalne Komisije za implementacija člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrđeno pravo radnika na čekanju počev od 3. aprila 1992. pa sve do 5. maja 2000. godine kada mu je prestao radni odnos po sili zakona. Također je navedeno da je u stavu 3. istog člana propisano da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, dok je stavom 4. propisano i da zaposlenik ima pravo na otpremninu pri čemu, kako je obrazloženo, u članu 143. Zakona o radu ne postoji niti jedna naznaka koja bi ukazivala na to da se pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu i onih za koje će se smatrati da jesu (a takav stav je zauzet i u Odluci Ustavnog suda broj 1407/08). Obrazloženo je i da je članom 7. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ br. 21/92, 16/93 i 13/94) propisano da se radnik za čijim je radom privremeno prestala potreba zbog smanjenog obima posla za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti može uputiti na čekanje, a najduže do prestanka ovih okolnosti, da takav radnik ima pravo na novčanu naknadu u iznosu utvrđenom odlukom poslodavca u skladu s materijalnim mogućnostima poslodavca ako plaću, odnosno novčanu naknadu ne ostvaruje po drugom osnovu.
7. U obrazloženju je navedeno i da apelant, kojem je uredno dostavljena tužba na odgovor u kojoj su tužiteljice predložile donošenje presude zbog propuštanja, nije dostavio odgovor, ali da Općinski sud nije donio presudu zbog propuštanja kojom se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljica s obzirom na to da je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan u odnosu na tužiteljice Ljiljanu Galić i Tanju Musa, a kako je to propisano odredbama člana 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Ovo stoga, kako je obrazloženo, jer je uz tužbu dostavljeno i pravomoćno rješenje o nasljeđivanju precizirano u presudi, iz kojeg proizlazi da su kao nasljednice iza prednika tužiteljica proglašene tužiteljice, dok su se Ljiljana Galić i Tanja Musa odrekle svog zakonskog nasljednog dijela, a onaj ko je pozvan na naslijeđe ne ostaje nasljednikom ako se naslijeđa odrekne. U vezi s tim je istaknuto i da smrću lica ne prestaju pravni odnosi koji su zasnovani do kraja života tog lica, već oni prelaze na njegove nasljednike. U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, prava koja su predniku tužiteljica pripadala u momentu njegove smrti, uključujući i njegova imovinska potraživanja vezana i za prava koja proizlaze iz utvrđivanja statusa radnika na čekanju, nasljeđuju se, pa su tužiteljice aktivno legitimirane u ovom predmetu.
8. Dalje je obrazloženo i da je apelant istakao prigovor zastare predmetnog potraživanja. U vezi s tim je navedeno da je prigovor zastare potraživanja neosnovan jer tek rješenjem kojim je predniku tužiteljica bilo potrebno utvrditi status radnika na čekanju počinje da teče rok zastare, odnosno pravo na podnošenje tužbe, jer do tada prednik tužiteljica nije znao niti je mogao znati da li će mu biti utvrđen status zaposlenika na čekanju, odnosno, kako je obrazloženo, obaveza apelanta nije bila dospjela prije pravomoćnosti takvog rješenja pa nije ni mogao teći rok zastare (stav Vrhovnog suda iz predmeta broj 58 0 P 008215 Rev 2 od 22. marta 2011. godine). U vezi s tim je obrazloženo i da apelant nije odlučio o radno-pravnom statusu prednika tužiteljica po njegovom zahtjevu, zbog čega se prednik tužiteljica i obratio Komisiji koja je donijela rješenje od 21. decembra 2007. godine kojim je apelantu naloženo da u roku od 15 dana predniku tužiteljica uspostavi radno-pravni status radnika na čekanju. Obrazloženo je i da je neosnovan apelantov prigovor da je tužbu trebalo usmjeriti i na Autoprevoz bus d.o.o. Mostar s obzirom na to da apelant svoje navode o pravnom sljedništvu tog preduzeća zajedno s njim nije dokazao, kao i zato što iz rješenja Komisije kojim je utvrđen status radnika na čekanju predniku tužiteljica proizlazi pasivna legitimacija samo apelanta. Imajući u vidu navedeno, kao i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima. Pri tome je Kantonalni sud naglasio i da je kojim slučajem bila donesena presuda zbog propuštanja to ne bi onemogućilo tužiteljice da podnošenjem nove tužbe zatraže da se apelant obaveže da im isplati i razliku između iznosa za koji je apelant smatrao da im treba isplatiti i iznosa isplaćenog u konkretnom slučaju. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra i da je postupak trajao neopravdano dugo jer se vodio više od devet godina. Apelant navodi da su redovni sudovi postupili suprotno zakonskim odredbama jer nije donesena presuda zbog propuštanja već je postupak, i pored toga, nastavljen i tužiteljicama dopušteno da više puta preinače prvobitni tužbeni zahtjev i konačno opredijele potraživani iznos u skladu s nalazom vještaka koji je mnogo veći od prvobitno traženog. Također smatra da redovni sudovi nisu adekvatno riješili pitanje legitimacije, kako aktivne tako i pasivne, budući da je kao tuženi trebalo biti označeno i preduzeće Autoprevoz bus d.o.o. Mostar koje je zajedno s apelantom preuzelo sve obaveze u vezi s reguliranjem radno-pravnog statusa radnika, uključujući i prednika tužiteljica.
b)Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
11. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
12. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
[…]
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/03, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 182. stav 1.
1) Kada tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužitelj predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.
15. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
Član 31. stav 1. alineja 1.
Vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se na slijedeći način:
- prvo se propisuje i procjenjuju sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao testamentom kao i sva njegova potraživanja pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa;
Član 133.
Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
Član 134. st. 1. i 3.
1) Nasljednik se može odreći nasljeđa izjavom kod suda do završetka rasprave zaostavštine kojom se dioba zabranjuje ili ograničava.
3) Nasljednik koji se odrekao od nasljeđa samo u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Opće pravilo Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Kad zastarjelost počinje teći Član 361.stav 1.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 372. stav 1.
1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, […], zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 050608 18 Rev od 22. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, a na zahtjev nasljednika lica kome ta potraživanja u toku života nisu isplaćena. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
a)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
26. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
27. Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak pokrenut tužbom od 16. februara 2009. godine, a okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 25. maja 2018. godine. Dakle, postupak je trajao devet godina i tri mjeseca. Ustavni sud, dalje, podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su tužiteljice kao nasljednice prednika tužiteljica potraživale isplatu naknada plaća, otpremnine i doprinosa za PIO koji su proizlazili iz radnog odnosa, a koje apelant predniku tužiteljica nije isplatio za njegovog života, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali raspraviti.
28. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao četiri godine i četiri mjeseca pri čemu je taj sud održao samo tri ročišta, dok je postupak pred Kantonalnim sudom trajao daljnjih četiri godine i pet mjeseci, dok je postupak pred Vrhovnim sudom okončan za šest mjeseci. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je postupak, koji po svojoj prirodi nije bio posebno složen, i pred Općinskim sudom i pred Kantonalnim sudom trajao više od četiri godine, a da pri tome ti sudovi u svojim odgovorima nisu ponudili ništa što bi ukazivalo da su postojale objektivne okolnosti koje bi bile od utjecaja na dužinu trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka osnovani.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
30. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
31. S obzirom na odluku u ovom predmetu, te činjenice da je apelant pravno lice i da se s navodima o nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka Ustavnom sudu obratio tek nakon njegovog okončanja, te da nije zahtijevao kompenzaciju, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta. c)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava
32. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene presude redovnih sudova tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim presudama dali jasne i argumentirane razloge i obrazloženja za sva pitanja koja je apelant postavio kako u postupku pred tim sudovima tako i u apelaciji, te da su takva obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama relevantnih propisa koji su citirani u prethodnim tačkama ove odluke jasno propisano da radnik kojem je priznato pravo na status radnika na čekanju ima i pravo na naknadu plaća u skladu s mogućnostima poslodavca, kao i pravo na otpremninu i uplatu doprinosa za PIO ukoliko u tom periodu nije imao primanja iz nekog drugog izvora, a koju činjenicu primanja prihoda iz drugog izvora apelant za prednika tužiteljica nije dokazao. Ustavni sud, dalje, zapaža i da su redovni sudovi obrazložili da se, shodno odredbama člana 182. ZPP, presuda zbog propuštanja može donijeti ako tužbeni zahtjev nije neosnovan, a da u konkretnom predmetu to nije bio slučaju s obzirom na to da su se kao tužiteljice pojavila i lica koja su se odrekla naslijeđa. Pri tome, Ustavni sud zapaža da činjenica da je Kantonalni sud istakao i da donošenje takve presude ne bi utjecalo ni na apelantov status ni na pravo tužiteljica da podnesu i novu tužbu kojom bi potraživale i ostale naknade koje su pripadale predniku tužiteljica, ne vodi ka kršenju apelantovog prava na pravično suđenje s obzirom na to da je taj sud prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu donošenja presude zbog propuštanja, pri čemu je obrazloženje prvostepenog suda u skladu s naprijed citiranim odredbama ZPP. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da su redovni sudovi obrazložili da predmetno potraživanje nije zastarjelo jer su zastarni rokovi počeli teći tek od donošenja rješenja Komisije (doneseno 21. novembra 2007. godine, a tužba podnesena 16. februara 2009. godine) na osnovu kojeg je prednik tužiteljica i saznao da mu je uspostavljen status radnika na čekanju te da iz činjenica predmeta nesumnjivo postoji kako aktivna legitimacija tužiteljica tako i pasivna legitimacija apelanta. S obzirom na navedeno, te kako apelant svojim tvrdnjama ničim nije doveo u pitanje ovakve zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
37. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji nije bio posebno složen, trajao više od devet godina, od čega po četiri godine pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom, a da ti sudovi nisu ponudili nikakve argumente i razloge iz kojih bi proizlazile objektivne okolnosti koje su utjecale na tako dugo trajanje postupka pred tim sudovima.
38. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke pozivajući se na relevantne zakonske propise, pri čemu nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.
39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da ta prava nisu proizvoljno primijenjena.
40. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević