Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1690/20 (M. F.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1690/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1690/20, rješavajući apelaciju Maria Frimela, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Frimela podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 016612 19 Kž 3 od 25. februara 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mario Frimel (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 11. maja 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 016612 19 Kž 3 od 25. februara 2020. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 016612 17 K 2 od 27. marta 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 016612 18 Kž 2 od 26. februara 2019.godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 016612 19 Kv od 3. decembra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda 25. februara 2020. godine, odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka pravosnažno okončanog presudom Kantonalnog suda od 27. marta 2018. godine (koja je pravosnažna 26. februara 2019.godine). U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za ponavljanje postupka propisani članom 343. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH, jer se navodi zahtjeva za ponavljanje postupka ne odnose na nove činjenice ili nove dokaze, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje osuđenog ili njegovu osudu po blažem krivičnom zakonu. Naime, Vrhovni sud je naveo da pravilno prvostepeni sud nije prihvatio razloge iz apelantovog zahtjeva za ponavljanje postupka o nemogućnosti predlaganja i saslušanja svjedoka J.Č. i G.M. u vrijeme vođenja glavnog pretresa, imajući u vidu da je optužnica podignuta 29. novembra 2013. godine, potvrđena 5. decembra 2013. godine, a da je postupak pravosnažno okončan 26. februara 2019. godine i da se ne radi o novim dokazima, jer je apelant imao dovoljno vremena da obezbijedi njihovo prisustvo na glavnom pretresu, s obzirom da su sve vrijeme boravili na području BiH. Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio da se u odnosu i na svjedoka F.Š. (koji je saslušan u predmetnom postupku 27. februara 2015. godine, a za kojeg apelant tvrdi da bi sada promijenio iskaz jer nije imao hrabrosti sve ispričati zbog upućenih prijetnji, koje nisu argumentirane), te svjedoka M.K. (apelantova odbrana u toku glavnog pretresa odustala od provođenja ovog dokaza) očigledno ne radi o novim dokazima. Također, Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi i u ostalom dijelu ne mogu biti cijenjeni u ovoj fazi postupka, jer se odnose na dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka, a apelant prigovara njihovoj ocjeni i izvedenim zaključcima, što se odnosi i na drugostepeni postupak.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant se žali i na povredu drugih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine (pravo na ličnu slobodu i sigurnost), ali ih posebno ne obrazlaže niti argumentuje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, a ne odlučuje se o „osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta“ (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP 1206/10 od 15. juna 2010. godine i AP 781/11 od 20. aprila 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud smatra da postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje ne pokreće pitanje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te su, stoga, i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević