Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1709/20 (M. R.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1709/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1709/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mate Radoš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mate Radoš protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 031347 17 Rev od 18. februara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 031347 15 Rsž od 16. decembra 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mate Radoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 11. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 031347 17 Rev od 18. februara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 031347 15 Rsž od 16. decembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Kanton 10) da apelantu na ime razlika osnove plaće za naznačeni period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je apelant u spornom periodu bio policijski službenik zaposlen kod tuženog, sa činom stariji policajac, raspoređen na radno mjesto u Policijsku postaju Tomislavgrad, te da mu je tuženi obračunavao i isplaćivao plaću s obzirom na čin koji mu je dodijeljen, u skladu sa odredbama Zakona o policijskim službenicima Kantona 10, Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnika o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Vrhovni sud je kao pravilnu prihvatio odluku drugostepenog suda koji je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanta, smatrajući da se za utvrđivanje visine plaće policijskih službenika Kantona 10 ne primjenjuju odredbe Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, nego isključivo propisi Kantona 10, u skladu sa kojima je apelantu u utuženom periodu i isplaćivana plaća. Vrhovni sud je kao pravilan prihvatio zaključak drugostepenog suda da je Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH propisan samo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaće, koeficijenata i platnih razreda policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova i da se zbog toga taj zakon ne može direktno primijeniti u kantonima. Nije sporno da Kanton 10, u roku propisanom odredbom člana 35. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, nije donio propise iz člana 31. tog Zakona do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, ali istim zakonom nije propisano ni da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku iz člana 35. tog Zakona, taj Zakon primjenjivati i u kantonima sve do donošenja kantonalnih propisa. Vrhovni sud je naveo da je vještak finansijske struke utvrđivao samo razliku između isplaćene plaće apelantu i plaće koja bi apelantu pripadala primjenom odredbi Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika FBiH, pa je neosnovan apelantov navod da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelantu u utuženom periodu plaća isplaćivana u iznosima manjim od iznosa koje određuju propisi Kantona 10 u toj oblasti. Vrhovni sud je naveo da se, suprotno navodima apelanta, na plaće policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova ne mogu direktno primijeniti odredbe Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, pa u konkretnom slučaju, u kojem apelant nije dokazao činjenice na kojima se zasniva njegov zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa na osnovu tog propisa, taj zakon nije zakon koji ima u vidu odredba člana 1. Zakona o radu, kojim se na drugačiji način regulišu pitanja utvrđenja i isplate plaća, u odnosu na odredbe člana 68. Zakona o radu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da su sudovi proizvoljno primjenjivali Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, kao i Zakona o radu, te da su proizvoljno primjenjivali i Zakone i propise Kantona jer su isti u međuvremenu prestali važiti donošenjem novog propisa. Također, apelant navodi da sud zbog postojanja pravnih praznina onemogućuje apelanta u ostvarivanju njegovih prava na pravično suđenje i imovinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, AP-3620/17 od 6. decembra 2017. godine, AP-5959/18 od 10. januara 2019. godine i AP-4563/19 od 26. marta 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević