Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1691/20 (P. R.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1691/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1691/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Puniša Rešetar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Puniša Rešetar protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 166618 19 Rsž od 18. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 11. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 166618 19 Rsž od 18. februara 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 166618 18 Rs od 13. novembra 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta „da se utvrdi da je, zbog izostanka postupanja ranijeg gradonačelnika H.S. u roku od 90 dana po apelantovom zahtjevu od 17. septembra 2010. godine za ponavljanje postupka njegovog postavljenja i usklađivanja akta o postavljenju sa Presudom Ustavnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBIH) broj U 24/09 od 20. aprila 2010. godine, na dan 16. decembra 2010. godine, a u skladu sa članom 60. stav (2) Poslovnika Ustavnog suda FBiH, prestalo da važi predmetno rješenje o postavljenju od 16. decembra 2006. godine, čime je prestao da postoji i apelantov radnopravni odnos na neodređeno vrijeme zasnovan u tadašnjoj Opštini Zenica, te da se obaveže prvotuženi (Grad Zenica) da u cilju ponovnog uspostavljanja radnopravnog odnosa u spornom periodu izvrši postavljenje apelanta na upražnjeno radno mjesto precizirano izrekom prvostepene presude, kao i da se poništi kao nezakonito rješenje drugotužene (Federacija Bosne i Hercegovine, Odbor državne službe za žalbe) od 12. novembra 2018. godine i rješenje prvotuženog od 13. marta 2017. godine i da se obaveže prvotuženi da izvrši postavljanje apelanta na upražnjeno radno mjesto koje odgovara apelantovim sposobnostima stečenim dugogodišnjim radnim iskustvom na gotovo svim bitnim poslovima iz djelokruga organa uprave“. Obavezan je apelant da prvotuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant na osnovu člana 21. stav (1) Zakona o državnoj službi u FBiH postavljen na radno mjesto viši stručni saradnik za poslove radnih odnosa u Službi za zajedničke poslove počev od 18. decembra 2006. godine. Dalje, da apelant smatra da je predmetno rješenje o postavljenju prestalo da važi sa danom 16. decembar 2010. godine, zbog neusklađivanja istog sa Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 24/09 od 20. aprila 2010. godine (u smislu člana 60. stav (2) Poslovnika Ustavnog suda FBiH), te da mu je tada prestao radni odnos sa prvotuženim. Općinski sud je ukazao da je navedenom Presudom Ustavnog suda FBiH utvrđeno da odredba člana 1. stav (1) Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, u dijelu koji glasi: „kantona, grada i općine“ nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH). Općinski sud je naveo da je odredbama člana 60. stav (1) Poslovnika Ustavnog suda FBiH propisano da svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovu odredbi koje su prestale da važe na osnovu odluke Ustavnog suda FBiH ima pravo da traži od nadležnog tijela izmjenu tog pojedinačnog akta, a nadležno tijelo je dužno da ponovi postupak i uskladi akt sa odlukom Ustavnog suda FBiH u roku od 90 dana od dana prijema zahtjeva. Općinski sud je dalje naveo da je uvidom u zahtjev načelniku Općine Zenica od 17. septembra 2010. godine za ponavljanje postupka i dopunu predmetnog zahtjeva od 14. oktobra 2010. godine, te urgenciju od 17. novembra 2010. godine utvrdio da se apelant obraćao prvotuženom sa zahtjevom da se uskladi rješenje o njegovom postavljenju od 16. decembra 2006. godine sa navedenom odlukom Ustavnog suda FBiH, te da je navedeni zahtjev u bitnim dijelovima identičan navodima predmetne tužbe. U vezi s navedenim Općinski sud je ukazao da je rješenje o postavljenju apelanta od 16. decembra 2006. godine doneseno na osnovu odredbe člana 21., a ne člana 1. Zakona o državnoj službi u FBiH, odnosno predmetno rješenje nije doneseno na osnovu odredbe koja je prestala da važi odlukom Ustavnog suda FBIH. Općinski sud je dalje naveo da apelant tokom postupka nije tvrdio, niti dokazao na koji način i koja njegova prava su povrijeđena donošenjem predmetnog rješenja o njegovom postavljenju. Općinski sud je naveo da je slijedom navedenog našao neosnovanim prvi postavljeni tužbeni zahtjev apelanta, a samim tim neosnovan je i drugi tužbeni zahtjev apelanta jer je, prema navodima, vezan za prvi zahtjev i jer je uslov za usvajanje tog zahtjeva da se prethodno usvoji prvi, utvrđujući zahtjev. Općinski sud je naveo da predmetni sporovi nisu sporovi pune jurisdikcije što znači da sud ne može nalagati poslodavcu da određenu osobu primi u radni odnos na drugo radno mjesto, nego sud jedino u slučaju otkaza ugovora o radu može narediti poslodavcu da radnika vrati na isto ili slično radno mjesto. Općinski sud je dalje naveo da u odnosu na treći tužbeni zahtjev apelanta da se ponište rješenja (prvotuženog) od 10. marta 2017. godine i (drugotuženog) od 12. novembra 2018. godine sud utvrdio da je predmetnim rješenjima apelant postavljen na radno mjesto višeg stručnog saradnika nakon donošenja novog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji prvotuženog. Općinski sud je u vezi s navedenim ukazao da je državnom službeniku zagarantovano pravo na rad do penzije, ali ne i raspored na istom radnom mjestu, te da rukovodilac može odrediti koje će poslove obavljati državni službenik uz ispunjavanja uslova takvog radnog mjesta. Općinski sud je naveo da apelant ne iznosi nijedan navod zbog kojeg bi navedena rješenja bila nezakonita, osim što je nezadovoljan time što je od 2006. godine raspoređen na radno mjesto višeg stručnog saradnika. Općinski sud je naveo da, s obzirom da taj dio trećeg tužbenog zahtjeva apelanta nije usvojen, sud ne može usvojiti ni preostali dio trećeg tužbenog zahtjeva apelanta kojim se traži da se naloži prvotuženom da apelanta rasporedi na poslove koji bi odgovarali njegovoj spremi i radnom iskustvu, a imajući u vidu da predmetni spor nije spor pune jurisdikcije, te da sud ne može nalagati poslodavcu da radnika zaposli na drugo radno mjesto, osim u slučaju otkaza.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 13. novembra 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 Rs 166618 19 Rsž od 18. februara 2020. godine odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je netačna tvrdnja apelanta da je rješenje o njegovom rasporedu od 16. decembra 2006. godine prestalo da važi sa danom 16. decembar 2010. godine zbog neusklađenosti predmetnog rješenja sa prethodno označenom presudom Ustavnog suda FBIH, te da mu je na dan donošenja presude tog suda prestao radni odnos kod prvotuženog. Kantonalni sud je dalje naveo da navedeni zaključak prvostepenog suda ima za posljedicu utvrđenje da je neosnovan predmetni dio tužbenog zahtjev apalenata, pa je u vezi s navedenim uputio na razloge koje je prvostepeni sud naveo u svojoj presudi. Kantonalni sud je dalje naveo da se navedeno odnosi i na odbijeni drugi dio tužbenog zahtjeva koji je u direktnoj vezi sa prvim u smislu da osnovanost prvog znači osnovanost drugog i obratno, kako je u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice vezane za predmetni tužbeni zahtjev, te je na iste pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu i zakonitu odluku.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe konvencijskih prava). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je „suština predmetnog postupka njegov pokušaj da redovni sudovi implementiraju presudu Ustavnog suda FBiH broj U-24/09 od 20. aprila 2010. godine“ te da su sudovi neosnovanim odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva „ faktički odobrili protivzakonito postupanje općinskog načelnika koji je, shodno članu 60. Poslovnika Ustavnog suda FBiH, morao odgovoriti na njegov zahtjev“. Apelant smatra da je akt o njegovom postavljenju, saglasno navedenoj odredbi Poslovnika Ustavnog suda FBiH, trebao prestati da važi, čime bi se onda „pristupilo donošenju novog akta o njegovom postavljenju, pri čemu je on očekivao postavljenje na radno mjesto šefa unutrašnje organizacione jedinice“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant ponavlja navode koje isticao u toku postupka, a u pogledu kojih su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević