Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1633/20 (N.B.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Prava iz radnog odnosa
  • Naknada štete
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1633/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1633/20, rješavajući apelaciju koju je podnio N.B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N.B.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 27 0 Rs 023650 18 Rev od 7. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 27 0 Rs 023650 15 Rsž od 13. prosinca 2017. godine i Presude Općinskoga suda u Gračanici broj 27 0 Rs 023650 13 Rs od 16. siječnja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. N.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orahovice Donje, kojega zastupa Edin Harčin odvjetnik iz Gračanice, podnio je 30. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 27 0 Rs 023650 18 Rev od 7. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 Rs 023650 15 Rsž od 13. prosinca 2017. godine i Presude Općinskoga suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 Rs 023650 13 Rs od 16. siječnja 2015. godine. Apelant je na traženje Ustavnoga suda dopunio apelaciju 12. svibnja 2020. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 16. siječnja 2015. godine tužbeni zahtjev apelanta je djelomično usvojen, pa je stavkom I izreke utvrđeno da je rješenje prvotuženice („Tehna“ d.o.o. Gračanica) o prestanku ugovora o radu od 14. kolovoza 2013. godine nezakonito, pa se isto poništava i prvotuženica obvezuje da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja rješenja, te da mu uspostavi radnopravni status. Stavkom II izreke obvezana je prvotuženica da apelantu isplati određeni iznos na ime neisplaćene naknade plaća za razdoblje od 14. kolovoza 2013. godine do 14. lipnja 2014. godine, te od 14. lipnja 2014. godine pa sve do vraćanja na posao određene mjesečne iznose. Stavkom III izreke odbijen je apelant sa zahtjevom za dosudu većih iznosa na temelju naknade plaća za navedena razdoblja, kao neutemeljen. Stavkom IV izreke obvezana je prvotuženica da u ime apelanta, u korist Fonda MIO uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje za razdoblje od 14. kolovoza 2013. godine do 14. lipnja 2014. godine u određenome iznosu, te od 14. lipnja 2014. godine pa do vraćanja apelanta na posao određene mjesečne iznose. Stavkom V izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se drugotuženik („Cem bos“ d.o.o. Brčko) obveže apelanta vratiti na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnoga odnosa, te mu uspostavi radnopravni status, kao neutemeljen. Stavkom VI izreke obvezan je drugotuženik da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni iznos, i to na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, na ime fizičkih bolova, na ime straha, na ime naruženosti, sve u određenim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavkom VII izreke odbijen je dio tužbenoga zahtjeva apelanta kojim je tražio naknadu nematerijalne štete na temelju pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenoga straha i naruženosti, preko dosuđenih iznosa iz stavke VI. Stavkom VIII izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu nematerijalne štete na temelju pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, straha i naruženosti u odnosu na prvotuženicu. Stavkom IX izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 13. prosinca 2017. godine priziv apelanta je odbijen, i prvostupanjska presuda potvrđena u stavku III, V, VI, VIII, VIII i IX, dok je priziv prvotuženice djelomično uvažen i prvostupanjska presuda djelomično preinačena u stavku II i IV izreke, na način da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom da mu prvotuženica isplati naknade plaće i da u njegovu korist uplati doprinose Fondu MIO za razdoblje od 1. prosinca 2014. godine do vraćanja na posao, dok je u preostalome dijelu sadržanom u stavku I, II, IV i IX izreke prvostupanjska presuda potvrđena.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je istakao da je apelant u razdoblju od 1. veljače 2011. godine do 28. veljače 2013. godine bio zaposlenika drugotuženika, da je kao zaposlenik drugotuženika obavljao poslove na gradilištu u Kragujevcu, Republika Srbija, da je pri obavljanju poslova demontaže metalne zidne oplate došlo do teške tjelesne povrede apelanta, prijeloma kičme i butne kosti desne noge. Nadalje, Kantonalni je sud istakao da je utvrđeno da je nakon boravka na klicini apelant otpušten na kućno liječenje, da je zbog povreda koje je zadobio došlo do umanjenja životne aktivnosti apelanta od 30%, da je trpio fizičke bolove i strah intenziteta i trajanja utvrđenoga nalazom vještaka liječničke struke, da je od 1. ožujka 2013. godine pa do prestanka radnoga odnosa 14. kolovoza 2013. godine apelant bio zaposlenik prvotuženice, da je osnivač i zakonski zastupnik prvotuženice i drugotuženika ista fizička osoba. Nadalje, Kantonalni je sud istakao da je utvrđeno da je prvotuženica 14. kolovoza 2013. godine donijela rješenje o prestanku ugovora o radu apelantu zbog smanjenoga obima poslova, da prvotuženica u postupku nije dokazala da je kod iste došlo do smanjenja obima poslova i radnih zadataka, odnosno do ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih promjena zbog kojih je prestala potreba za radom apelanta. Kantonalni je sud naveo da su neutemeljeni prizivni navodi apelanta da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je pobijanom presudom odbio zahtjev apelanta za vraćanje na rad i uspostavu radnoga statusa u odnosu na drugotuženika, jer iz tužbe proistječe da je apelant tražio da se obvežu tuženici da apelanta vrate na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu. Kantonalni sud je istakao da je odbio ovako postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, kod kojega apelant nije bio u radnome odnosu u vrijeme prestanka ugovora o radu, niti je drugotuženik donio sporno rješenje o prestanku ugovora o radu. Kantonalni je sud istakao da suprotno prizivnim navodima apelanta pravilan je izneseni zaključak prvostupanjskoga suda da su potraživani iznosi naknade štete previsoko postavljeni, te da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka liječničke struke od 2. srpnja 2014. godine, pri tome vodeći računa o svim okolnostima konkretnoga slučaja, a prije svega stupnju umanjenja životne aktivnosti od 30%, pravilno utvrdio da apelantu pripadaju dosuđeni iznosi. Kantonalni sud je istakao da se utemeljeno prizivom prvotuženice osporava odluka prvostupanjskoga suda u dijelu dosuđenih naknada plaće i doprinosa počevši od 1. prosinca 2014. godine pa do dana vraćanja na rad, jer je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da se radi o nedospjeloj činidbi u smislu čl. 177. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a ne st. 2. i st. 3. istoga članka, kako to pogrešno rezonira prvostupanjski sud, zbog čega je valjalo prvostupanjsku presudu u tomu dijelu preinačiti i odbiti zahtjev apelanta za isplatu naknada plaća i doprinosa počevši od 1. prosinca 2014. kao preuranjen. Kantonalni je sud istakao da to međutim ne znači da je apelant izgubio pravo da nakon dospijeća za isplatu navedenih naknada podnese tužbu sudu za njihovu isplatu, jer pravomoćnost donesene presude odnosi se samo na činjenično stanje u vrijeme njenoga podnošenja. Kantonalni je sud istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je u kvalitativnome i kvantitativnome smislu uspjeh stranaka u predmetnoj parnici približan, te da je pravilno, imajući u vidu opredijeljene zahtjeve za naknadu troškova postupka, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, primjenom odredbe čl. 386. st. 2. ZPP.

5. Presudom Vrhovnoga suda od 7. siječnja 2020. godine apelantova revizija je odbijena.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je na temelju pravilno utvrđenoga činjeničnoga stanja pravilno drugostupanjsku sud primijenio procesno i materijalno pravo odredbi čl. 87. st. 1., 88. st. 1., 91. i 96. st. 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odredbe čl. 8., 118. i

119. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, odredbe čl. 154. st. 12. u svezi sa čl. 173., 174., 177. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbe čl. 177. ZPP, kada je odbio priziv apelanta, a priziv prvotuženice djelomično uvažio. Vrhovni je sud istakao da je u obrazloženju pobijane presude drugostupanjski sud dao jasne i pravilne razloge, koje prihvata i ovaj sud, bez potrebe da se isti ponavljaju, te uputio apelanta na odgovarajuće dijelove presude drugostupanjskoga suda.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, tj. odredbe ZOO, ZOR i ZPP.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi u obrazloženjima odluka pobijanih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOR, ZOO ili ZPP. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja ustavnih prava na koje se pozvao u predmetnoj apelaciji, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene pobijane odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1633/20 (N.B.) | Sudska praksa | Aktio