Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1720/20 (ČOLAKCOMMERCE d.o.o.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1720/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1720/20, rješavajući apelaciju ČOLAKCOMMERCE d.o.o. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ČOLAKCOMMERCE d.o.o. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 010684 16 Uvp od 16. januara 2020.
godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ČOLAKCOMMERCE d.o.o. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 010684 16 Uvp od 16. januara 2020.
godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ČOLAKCOMMERCE d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Zajednički advokatski ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 12. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010684 16 Uvp od 16. januara 2020. godine.
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 010684 14 U od 16. februara 2016. godine, kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv Rješenja tuženog Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 03-15-1835/12-J.D. od 17. aprila 2014. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja poreznih inspektora Odsjeka za inspekcijski nadzor Kantonalnog poreznog ureda Mostar broj 13-7-02-15- 319/12 od 3. decembra 2012.godine. Tim prvostepenim rješenjem o dodatno utvrđenim poreznim obavezama (donesenim u izvršenju rješenja tuženog broj: 03-15-908/11-J.D. od 14. novembra 2012. godine) naloženo je apelantuporeznom obvezniku da u roku od 8 dana od dana prijema rješenja izvrši uplatu istih po zapisniku o inspekcijskom nadzoru broj 698/08 od 8. oktobra 2008. godine, u novčanom iznosu, po vrstama obaveza i iznosima obaveza, kako je specificirano u tabelarnom dijelu izreke rješenja.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je prilikom inspekcijskog nadzora, kontrolom knjigovodstvene dokumentacije apelanta utvrđeno da je apelant-porezni obveznik izvršio uplate sa žiro računa društva na tekući račun direktora društva, kao fizičkog lica (svrha doznake „uplata OD na tekući račun“) bez propisanih obaveza na isplatu plaće. Prednje je utvrđeno na osnovu izvornih knjigovodstvenih dokumenata: izvodi sa transakcijskog računa poreznog obveznika uz pripadajuće virmane. Vrhovni sud je naveo da u toku inspekcijskog nadzora, kao i u daljem toku upravnog postupka i u (prethodnom) upravnom sporu apelant nije ponudio materijalne dokaze, izvornu knjigovodstvenu dokumentaciju: ulazne račune dobavljača, otkupne blokove, kojima bi dokazao svoju tvrdnju da su mu ta sredstva služila za otkup ljekobilja. Za taj period je apelantu na osnovu izvorne knjigovodstvene dokumentacije-izvoda sa transakcijskog računa poreznog obveznika uz pripadajuće virmane, izvršen obračun poreza i doprinosa iz i na plaće uposlenim radnicima, zajedno sa pripadajućim kamatama zbog neblagovremenog plaćanja navedenih obaveza, jer je neplaćanje doprinosa iz i na plaće za naprijed navedeni period suprotno odredbama člana 11. Zakona o doprinosima. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 19. stav 1. tačka b) Zakona o porezu na plaću propisano da na plaće i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada, porez se obračunava i plaća na dan njihove isplate, a prema Uputstvu o načinu obračunavanja i uplati posebne naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća, naknadu obračunava i isplaćuje poslodavac. Po ocjeni Vrhovnog suda, upravni organi su prilikom obračunavanja dodatnih poreznih obaveza apelantu, pravilno primijenili odredbe članova 7. i 9. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH kojim je propisano da porezna uprava i njeni zaposlenici u okviru svojih ovlaštenja utvrđenih zakonima Federacije BiH, imaju obaveze i pravo da: utvrđuju poreznu obavezu poreznog obveznika na osnovu njegove porezne prijave, poslovnih knjiga i evidencija, kao i drugih dokaza, uključujući korištenje indicija, kao dokaza u skladu sa članom 67. ovog Zakona. Vrhovni sud je ukazao da odredba člana 6. Zakona o finansijskom poslovanju propisuje da pravno lice obavlja novčani promet preko računa kod ovlaštene organizacije za obavljanje platnog prometa, pa sredstva prebačena na račun fizičkog lica, navodno u cilju otkupa ljekobilja, ne mogu služiti kao sredstva za obavljanje novčanog prometa pravnog lica. Vrhovni sud je naveo da apelant nije dostavio dokaz iz koga proizilazi da je stanje utvrđeno inspekcijskim nadzorom drugačije od utvrđenog, iako je članom 21. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH propisano da porezni obveznik snosi teret dokazivanja da određivanje porezne obaveze nije ispravno, pa se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi apelanta da su mu prvostepenim i osporenim rješenjem nametnute već plaćene obaveze. Vrhovni sud je naveo da su prilikom odlučivanja utvrđene sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke na koje je ukazano u rješenju tuženog od 14. novembra 2012. godine i presudi Kantonalnog suda u Mostaru od 13. aprila 2011. godine, te je prihvatio i jasne razloge upravnih organa o neprihvatanju iskaza ovlaštenog predstavnika Hypo banke. Vrhovni sud je naveo i da su neosnovani navodi apelanta da nije mogao kao ravnopravna stranka učestvovati u postupku, u kome je učestvovao kroz izjavljivanje prigovora protiv zapisnika o inspekcijskom nadzoru, žalbi, te podnošenjem tužbi nadležnom sudu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je osporena odluka donesena uz proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o upravnom postupku, Zakona o porezu na plaću i Zakona o doprinosima, te da je ovakvom odlukom apelantu nametnuto da ponovo plaća već uplaćene doprinose.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji su u predmetnom postupku primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmenom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o upravnom postupku, Zakona o porezu na plaću i Zakona o doprinosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević