Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6160/18 (Nikola-Nikica Bezer i Z. B.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja · čl. 2, 4
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
- Zakon o imunitetu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ispravka Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (objavljenog na hrvatskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 1
- Zakon o imunitetu Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-6160/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6160/18, rješavajući apelaciju Nikole-Nikice Bezera i Zdravka Bezera, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Nikole-Nikice Bezera i Zdravka Bezera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 170185 17 Rev od 5. lipnja 2018.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 170185 16 Gž od 25. travnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 170185 10 P od 31. prosinca 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nikola-Nikica Bezer i Zdravko Bezer (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ljubuškog, koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 30. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 170185 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 170185 16 Gž od 25. travnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 170185 10 P od 31. prosinca 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, odvjetnice Melihe Filipović koja je zastupala „Intesa Sanpaolo banku“ d.d. Sarajevo – Poslovnica Čapljina i „Intesa Sanpaolo banku“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena, odnosno tužene), te odvjetnika Josipa Krešića i Bojana Krešića koji su zastupali „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo, kao umješača na strani tuženih (u daljnjem tekstu: umješač), zatraženo je u razdoblju od 18. do 21. listopada 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, odvjetnik tuženih, te odvjetnik umješača dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 28. listopada do 11. studenog 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda u Ljubuškom broj P-421/91 od 31. ožujka 1993. godine tuženi (umješač – PJ Čapljina) obvezan je na ime naknade nematerijalne štete apelantima isplatiti iznos od 2.500.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. ožujka 1993. godine pa do konačne isplate, te na ime naknade materijalne štete, i to na ime troškova sahrane iznos od 250.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. lipnja 1992. godine pa do konačne isplate, na ime troškova održavanja grobnog mjesta iznos od 450.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. prosinca 1992. godine pa do konačne isplate, na ime podizanja nadgrobnog spomenika iznos od 1.912.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. ožujka 1993. godine pa do konačne isplate, kao i na ime troškova parničnog postupka iznos od 170.500 HRD sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. ožujka 1993. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od osam dana po pravomoćnosti predmetne presude i pod prijetnjom izvršenja. Apelanti su odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva kao previsoko postavljenim.
6. U izvršnom predmetu apelanata kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika (umješač – PJ Čapljina) Općinski sud u Čapljini je donio Rješenje o izvršenju broj 53 0 I 022915 09 I od 17. rujna 2009. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Rješenjem o ispravci rješenja o izvršenju od 3. studenog 2009. godine izvršena je ispravka u dijelu koji se odnosi na troškove izvršenja (kako je to pobliže opisano u izreci rješenja).
7. Rješenjem Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 I 022915 09 I od 6. studenog 2009. godine djelomično je usvojen prigovor izvršenika. Naime, na temelju pravomoćne i izvršne Presude Osnovnog suda u Ljubuškom broj P-421/91 od 31. ožujka 1993. godine, a na prijedlog apelanata protiv izvršenika radi naplate potraživanja (detaljno navedenih u izreci rješenja), dozvoljeno je izvršenje na sredstvima izvršenika, a koja se vode na njegovim računima (navedenim u izreci rješenja) pljenidbom i prijenosom sredstava na račun punomoćnika apelanata o trošku izvršenika do konačnog namirenja apelanata. Također je naloženo bankama (kod kojih izvršenik ima otvorene račune) da sa računa izvršenika prenesu sredstva za koja je određeno izvršenje na račun punomoćnika apelanata, te im je zabranjeno da vrše isplatu predmetnih sredstava izvršeniku i trećim osobama dok se apelanti ne namire, a izvršeniku je zabranjeno da ta sredstva naplati i njima raspolaže. Osim toga, ako na računu izvršenika nema sredstava, bankama je naloženo da s deviznog računa i drugih eventualnih računa prenesu sredstva na račun izvršenika u iznosu za koji je određeno izvršenje. U konačnici, određeno je da se u preostalom dijelu prigovor izvršenika odbija, a izvršenje u ostalom dijelu rješenja o izvršenju obustavlja i provedene radnje stavljaju izvan snage. Osporeni postupak
8. Apelanti su 13. travnja 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Čapljini protiv tuženih kojom su tražili da se tužene obvežu apelantima solidarno na ime naknade štete isplatiti iznos od 116.553,32 KM sa zakonskim zateznim kamatama, i to počev od 13. travnja 2010. pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Osim toga, apelanti su tražili da se tužene obvežu apelantima naknaditi troškove parničnog postupka. U tužbi je, između ostalog, navedeno da su tužene odbile provesti izvršenje shodno rješenju Općinskog suda u Čapljini, a čime je za apelante nastala šteta u utuženom iznosu.
9. Općinski sud u Čapljini proglasio se nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te je cjelokupan spis dostavljen na postupanje Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.
10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 170185 10 P od 31. prosinca 2014. godine drugotužena je obvezana apelantima isplatiti iznos od 45,86 KM na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. prosinca 2014. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelanti su odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 116.147,62 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 13. travnja 2010. godine, kao i sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 45,86 KM za razdoblje od 13. travnja 2010. do 31. prosinca 2014. godine. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Također je konstatirano povlačenje tužbe u odnosu na prvotuženu, te je određeno da se u odnosu na prvotuženu tužba smatra povučenom. Osim toga, konstatirano je i povlačenje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate na troškove postupka, te je određeno da se tužba smatra povučenom i u odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva.
11. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo da su tijekom postupka provedeni brojni materijalni dokazi (kako je to pobliže navedeno na stranici 3. presude), te da je, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, donio odluku kao u izreci. Nadalje, da je uvidom i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđeno da je vještak sačinio osnovni nalaz i mišljenje, a po prigovoru punomoćnika apelanata i dopunski nalaz. Pri tome je Općinski sud istaknuo da je, cijeneći sačinjeni nalaz, kao i dopunu nalaza, u cijelosti poklonio vjeru osnovnom nalazu od 19. svibnja 2014. godine jer je navedeni nalaz sačinjen u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, kao i da je primijenjena i Odluka Ustavnog suda broj AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine. Općinski sud je dalje naveo da nije poklonio vjeru dopuni nalaza i mišljenja s obzirom na to da je obračun u navedenoj dopuni rađen isključivo prema odredbama koje je predložio punomoćnik apelanata, a ne u skladu s važećim zakonskim propisima.
12. Općinski sud je naveo da je utvrdio da je drugotužena, prilikom provođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, obračun i isplatu zateznih kamata izvršila u skladu s važećim zakonskim propisima, tj. u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Međutim, Općinski sud je naveo da je nastala razlika u obračunu u nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na obračun i isplatu koje je izvršila drugotužena, ali da se u konkretnom slučaju radi samo o različitosti u datumu od kojeg je vršen obračun kamata, a ne o različitoj i nepravilnoj primjeni zakonskih propisa od strane drugotužene. Općinski sud je dalje naveo da je, kako je poklonio vjeru osnovnom nalazu i mišljenju, utvrdio da je razlika između ukupno obračunate i isplaćene zatezne kamate 45,86 KM.
13. U konačnici, Općinski sud je naveo da je odbio apelante sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa jer je utvrdio da je drugotužena pravilno izvršila obračun kamata, primjenjujući na pravilan način Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Općinski sud je također naveo da je odluku o zateznim zakonskim kamatama donio na temelju članka 277. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to počev od 31. prosinca 2014. godine, kao dana presuđenja pa do isplate, jer je utvrdio da je s danom presuđenja utvrđena i visina materijalne štete.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 170185 16 Gž od 25. travnja 2017. godine odbijene su žalbe apelanata i umješača, dok je žalba drugotužene djelomično uvažena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da su apelanti obvezani drugotuženoj naknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
15. U obrazloženju drugostupanjske presude Kantonalni sud je naveo da je predmet spora naknada štete u iznosu od 116.533,32 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 13. travnja 2010. godine pa do isplate, a koja je apelantima nastala zbog toga što drugotužena navodno nije izvršila obračun zakonskih zateznih kamata u skladu s rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Čapljini.
16. Kantonalni sud je naveo da je nakon izvršene konverzije HRD u KM nesporan iznos glavnog duga u visini od 1.352,61 KM, a koji je apelantima isplaćen 17. veljače 2010. godine po rješenju o izvršenju. Nadalje, da je nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke od 19. svibnja 2014. godine navedena činjenica potvrđena, kao i da je apelantima istog dana isplaćena i zakonska zatezna kamata na glavni dug u ukupnom iznosu od 2.252,11 KM, s tim što je 23. veljače 2010. godine apelantima isplaćen i iznos od 455,91 KM na ime zakonske zatezne kamate obračunate za ratno razdoblje. Pri tome je Kantonalni sud istaknuo da apelanti neutemeljeno osporavaju primjenu odredbi Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11), a koji je primijenjen prilikom obračuna zatezne kamate. Nadalje, da je tim Zakonom propisan način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima nastalim na temelju ugovora iz dužničko-vjerovničkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ broj 51/01). Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 4. i 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, te je istaknuo da je izmjenama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ broj 48/11) iza stavka 2. (članka 2.) dodan stavak 3. kojim je propisano da se na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i osoba za isto razdoblje plaća zatezna kamata po stopi od 0,5 % godišnje. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju financijskim vještačenjem utvrđeno da je drugotužena i za ratno razdoblje izvršila obračun zatezne kamate po stopi od 12 % godišnje, a koja je primijenjena za obračun za cijelo razdoblje kašnjenja u isplati glavnog duga.
17. U odnosu na pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 1311/06 kojom je utvrđeno da je otpisivanje zakonske zatezne kamate za razdoblje rata, po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, protuustavno i nezakonito jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate, Kantonalni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju, primjenom odredbe članka 4. navedenog Zakona, koja nije proglašena neustavnom, drugotužena izvršila obračun kamate i za ratno razdoblje u opsegu koji je određen izvršnom ispravom, kojom nije određena stopa zatezne kamate, zbog čega se ne može smatrati da je postupljeno suprotno izvršnoj ispravi. Kantonalni sud je također naveo da je drugotužena, u skladu sa člankom 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, izvršila obračun zatezne kamate po pravomoćnoj sudskoj odluci primjenom metode prostog kamatnog računa za godišnja razdoblja, a ne prema konformnoj metodi, koja je propisana navedenim člankom za razdoblje kraće od godinu dana. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da apelanti u žalbi neutemeljeno ističu pogrešnu primjenu materijalnog prava.
18. Kantonalni sud je također istaknuo da je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda da se ne može prihvatiti dopunski nalaz vještaka financijske struke, prema kojem zatezna kamata obračunata na glavni dug u visini 1.353,61 KM iznosi 116.193,48 KM, kada se odbije isplaćena kamata u iznosu od 2.708,02 KM, a s obzirom na to da iz nalaza vještaka proizlazi da je prilikom tog obračuna sa 15. srpnja 1994. godine izvršeno pripisivanje kamata glavnici, što od istog dana čini glavnicu za daljnji obračun kamata. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da primjena konformne metode obračuna zatezne kamate dovodi do obračuna kamate na kamatu jer se na glavni dug uvećan za prethodno obračunatu kamatu obračunava kamata, a što je suprotno ZOO, te da ne postoji ustavna i zakonska osnova za primjenu konformne metode u obračunu zatezne kamate u konkretnom slučaju. Pri tome je Kantonalni sud istaknuo da je Ustavni sud u predmetu broj AP 4460/10 izrazio mišljenje da bi bilo izvan njegove nadležnosti utvrđivati metodu obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga koji je apelantu dosuđen, odnosno odlučivati o tome na temelju kojih propisa o zateznoj kamati treba izvršiti obračun te kamate na dosuđeni iznos glavnog duga.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 170185 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine revizija apelanata je odbijena. Osim toga, odbijeni su zahtjevi drugotužene i umješača za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je presuda drugostupanjskog suda pravilno i zakonito donesena, da je apelantima obračunata zatezna kamata po Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, te je parafrazirao sadržaj odredbe članka 4., kao i članka 2. navedenog Zakona. Pri tome je Vrhovni sud naveo da je prvostupanjski sud na temelju financijskog vještačenja utvrdio da je drugotužena i za ratno razdoblje izvršila obračun zatezne kamate po stopi od 12 % godišnje, a koja je primijenjena za obračun za cijelo razdoblje kašnjenja u isplati glavnog duga. Nadalje, da je nižestupanjski sud utvrdio da je u skladu sa člankom 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, obračun zatezne kamate po pravomoćnoj sudskoj odluci izvršen primjenom metode prostog kamatnog računa za godišnja razdoblja, a ne po konformnoj metodi, koja je propisana ovim člankom za razdoblje kraće od godinu dana.
21. Vrhovni sud je istaknuo da apelanti u reviziji neutemeljeno ističu pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je u konkretnom slučaju obračun zateznih kamata izvršen u skladu s prinudnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršnog postupka, tj. odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, te da to nije u sukobu s načelom zabrane povratnog djelovanja zakona. Nadalje, da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da se ne može prihvatiti da obračun zatezne kamate na glavni dug u visini 1.353,61 KM iznosi 116.193,48 KM kada se odbije isplaćena kamata u iznosu od 2.708,02 KM.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti navode da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio nalaze vještaka, te ističu da je vještak sačinio i osnovni i dopunski nalaz u skladu sa strukom, a da je razlika između ta dva vještačenja primjena materijalnog prava prilikom vršenja obračuna zakonskih zateznih kamata, iz čega je i proizašao predmetni parnični postupak. Nadalje, apelanti ističu da je sud smatrao da je pravilan obračun kamata iz osnovnog nalaza, te da je zauzeo stajalište da je pravilno retroaktivno primijenjen Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ broj 56/04) i članak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/05). Pri tome, apelanti ističu da je navedeno stajalište suda u potpunosti nezakonito i neustavno, kao i da je u suprotnosti s temeljnim načelima Europske konvencije, a naročito s pravom na imovinu. Nadalje, apelanti navode da prvostupanjski sud nije cijenio, a niti utvrdio činjenicu da njihovo potraživanje proizlazi iz pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P 421/91 od 31. ožujka 1993. godine, odnosno da navedeno potraživanje potječe iz 1992., tj. 1993. godine, dok je sporni Zakon stupio na snagu 2004. godine. Osim toga, apelanti ističu da se navedeni Zakon primjenjuje isključivo na ugovore u gospodarstvu, a što u konkretnom nije slučaj. Nadalje, apelanti navode da načelo pravne i društvene sigurnosti nalaže da se poštuju ona prava koja su bila utvrđena pravomoćnim pojedinačnim aktima za vrijeme važenja ranijeg Zakona. Apelanti, također, smatraju da je sud propustio primijeniti odredbe članka 5. stavak 2. Poglavlja IX. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odluke o visini zatezne kamate koje su vrijedile od vremena početka tijeka kamate, a nisu proglašene neustavnim (detaljno nabrojane u apelaciji). U svezi s tim, apelanti ističu da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa, između ostalog, počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 8. i članka 191. stavak 4. ZPP u svezi s odredbom članka 209. ZPP, kao i da su povrijeđene i odredbe članka 278. ZOO. Osim toga, apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbe članka 39. stavak 2., u svezi sa člankom 175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), pri čemu ističu da obračun kamata vrši banka, a ne sud. Apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1311/06, ističući da je u navedenoj Odluci obrazloženo da je otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za razdoblje rata po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja protuustavno, kao i na odluke Ustavnog suda broj U 24/03 od 22. rujna 2004. godine i U 50/01. Osim toga, apelanti se pozivaju i na odluke Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000659 od 10. srpnja 2007. godine i Gž- 70/01 od 16. listopada 2001. godine, te na Odluku Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07- 000378 od 28. lipnja 2007. godine, odnosno ukazuju na povredu načela vladavine prava i pravne sigurnosti iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
b)Odgovori na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi. Dalje je istaknuo da je navedena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, te predložio da se odbije jer u postupku pred Kantonalnim sudom nije došlo do povrede Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom zaštićenih prava koja se navode u apelaciji.
25. Općinski sud je ukratko naveo kronologiju predmetnog parničnog postupka, nakon čega je istaknuo da je postupajući sudac sve radnje provodio poštujući i uvažavajući ravnopravnost stranaka pred sudom, te uvažavajući njihova prava u skladu sa zakonskim normama. Općinski sud je dalje istaknuo da nije povrijeđeno niti jedno pravo stranaka u postupku, te da postupajući sudac nije doprinosio odugovlačenju postupka.
26. Odvjetnik tuženih je naveo da su apelanti imali sva prava na pravično suđenje i javnu raspravu, te da su odluke donesene u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim zakonom ustanovljenim sudom. Nadalje, da je apelantima omogućeno da provode sve predložene dokaze i da postavljaju konkretna pitanja u svezi s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke. Odvjetnik tuženih je naveo da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o bilo kojem vidu štete, a pogotovo ne vezano za obračun kamata i načina obračuna kamata. Odvjetnik tuženih je također istaknuo da su svi sudovi u predmetnom postupku primjenjivali pozitivne zakone koji su bili na snazi, a koji su vezani za potraživanja apelanata. Odvjetnik tuženih je naveo i da su se apelanti pogrešno pozvali na zakone, tj. odluke o visini stope zatezne kamate na području HZHB, kao i da se u konkretnom predmetu primjenjivala zakonska regulativa na području Federacije Bosne i Hercegovine. Odvjetnik tuženih je predložio da se apelacija odbije budući da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud omogućili apelantima sva prava na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu u opsegu koji im po zakonu pripada.
27. Odvjetnik umješača je naveo da je apelacija u cijelosti neutemeljena i paušalno izjavljena, te da se u apelaciji ne navodi na koji je način konkretno apelantima učinjena povreda „ustavnog prava na saslušanje“, niti na koji način im je povrijeđeno pravo na imovinu. Nadalje, da nije sporno da su apelanti imali pravo na pristup sudu tijekom čitavog postupka, te da su sve vrijeme bili zastupani po profesionalnom punomoćniku, kao i da im nije uskraćena mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova. Odvjetnik umješača je istaknuo da apelanti niti jednim navodom nisu dokazali da su im tijekom postupka povrijeđena prava na koja se pozivaju. Nadalje, da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise. Također je istaknuo da su sudovi u parničnom postupku pravilno odlučili da je drugotužena, prilikom obračuna i isplate zatezne kamate, bila dužna postupati po važećem Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ broj 56/04) i Zakonu o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/05 i 48/11). Osim toga, odvjetnik umješača je naveo da su redovni sudovi svoje odluke detaljno obrazložili. Nadalje, da Odlukom Ustavnog suda broj AP 1311/06 nije proglašen neustavnim Zakon o visini stope zakonske zatezne kamate na neizmirena dugovanja, već odredba članka 2. stavak 2. tog Zakona, kao i da drugotužena nije postupila prema toj odredbi, već prema odredbi članka 4. navedenog Zakona, koja nije proglašena neustavnom. Odvjetnik umješača je istaknuo da su „promašeni“ prigovori apelanata o navodnoj povredi ustavnih propisa, te je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neutemeljena i paušalno izjavljena.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 – ispravka, 29/05 i 48/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 1.
Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i dugovanja nastalih temeljem naknade štete iz temelja obveznih osiguranja u razdoblju od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).
Članak 2.
Na iznos duga iz članka 1. ovoga Zakona, nastalog na temelju dužničko-povjeriteljskih odnosa na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.
Zatezna kamata iz stavka 1. ovog članka neće se obračunavati za razdoblje ratnog stanja od 18.09.1991. godine do 23.11.1995. godine.
Iznimno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog članka, na iznos naknade štete (glavnica) određene ovršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95 i 6/98) za razdoblje od 18.09.1991. godine do 23.12.1996. godine, plaća se zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje.
Članak 3. st. (1) i (3) Obračun zateznih kamata iz članka 1. ovog zakona obavlja se primjenom metoda prostoga kamatnog računa za godišnja razdoblja, a konformnog kamatnog računa za ispodgodišnja razdoblja.
Obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima obavljaju komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune, uz naplatu provizije.
Članak 4.
Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu obavljeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
III - ZATEZNA KAMATA
Kad se duguje Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorne kazne viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.
Pravo na potpunu naknadu Član 278.
(1) Poverilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpeo kakvu štetu zbog dužnikove docnje.
(2) Ako je šteta koju je poverilac pretrpeo zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtevati razliku do potpune naknade štete.
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 191. stavak (4) (4)U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud utemeljio presudu.
Članak 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud tijekom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
31. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka
USBiH).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12 i 35/12 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 39. stavak (2) Rješenje o ovrsi (2)Ukoliko je rješenjem o ovrsi određena obveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražitelja ovrhe obavit će ovršni sud, osim kada se naplata obavlja nad sredstvima na računima u bankama. U ovome drugom slučaju obračun kamate izvršit će banka na teret ovršenika.
Članak 175.
Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi sukladno rješenju o ovrsi i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu uzročenu tražitelju ovrhe po općim pravilima o naknadi štete. VI.Dopustivost
32. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 170185 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 31. kolovoza 2018. godine, a apelacija je podnesena 30. listopada 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te ukazuju na povredu načela vladavine prava i pravne sigurnosti iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
38. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa apelanti u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
40. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i na proizvoljnu ocjenu dokaza, te na kršenje načela vladavine prava i pravne sigurnosti.
41. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. U svezi s prigovorima apelanata kojima dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
43. U svezi s navodima apelanata kojima ukazuju na kršenje načela vladavine prava i pravne sigurnosti, Ustavni sud ističe da, u načelu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. svibnja 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. travnja 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema stajalištu Europskog suda, načela pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su u predmetnom postupku, između ostalog, apelanti odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva kojim su potraživali iznos od 116.147,62 KM na ime naknade štete sa zateznim kamatama počev od 13. travnja 2010. godine. Ustavni zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi detaljno razmotrili sva pitanja koja apelanti ponavljaju u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da redovni sudovi nisu mogli retroaktivno primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je stupio na snagu 2004. godine budući da predmetno potraživanje potječe iz 1992., tj. 1993. godine, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11), koji je primijenjen prilikom obračuna zatezne kamate, propisan način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima nastalim na temelju ugovora iz dužničko-vjerovničkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ broj 51/01). Budući da je nesporno da u konkretnom slučaju predmetna šteta potječe iz navedenog razdoblja, Ustavni sud ove navode apelanata ocjenjuje neutemeljenim.
45. Apelanti, također, smatraju da je prvostupanjski sud proizvoljno ocijenio nalaz vještaka, kao i da je zbog pogrešnog pravnog pristupa počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 8. i članka 191. stavak 4. ZPP u svezi s odredbom članka 209. ZPP, da su povrijeđene i odredbe članka 278. ZOO, kao i da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbe članka 39. stavak 2., u svezi sa člankom 175. ZIP-a. U odnosu na ove apelacijske navode, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je Općinski sud proveo dokazni postupak tijekom kojeg je izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud detaljno analizirao provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, navodeći koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja iznio i svoj zaključak glede tužbenog zahtjeva apelanata, posebno naglašavajući da je osnovni nalaz vještaka sačinjen u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, te da je primijenjena Odluka Ustavnog suda broj AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine, dok je obračun u dopuni nalaza i mišljenja rađen isključivo prema odredbama koje je predložio punomoćnik apelanata, a ne u skladu s važećim zakonskim propisima. Nadalje, slijedi da je drugotužena, prilikom provođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, obračun i isplatu zateznih kamata izvršila u skladu s važećim zakonskim propisima, odnosno u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da se ne može prihvatiti dopunski nalaz vještaka financijske struke, prema kojem zatezna kamata obračunata na glavni dug u visini 1.353,61 KM iznosi 116.193,48 KM, kada se odbije isplaćena kamata u iznosu od 2.708,02 KM, a s obzirom na to da iz nalaza vještaka proizlazi da je prilikom tog obračuna sa 15. srpnja 1994. godine izvršeno pripisivanje kamata glavnici, što od istog dana čini glavnicu za daljnji obračun kamata. U svezi s tim, da primjena konformne metode obračuna zatezne kamate dovodi do obračuna kamate na kamatu, a što je suprotno ZOO. Na temelju izloženog, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, odnosno ne nalazi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, niti da su provedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
46. Apelanti su se također pozvali i na odluke Ustavnog suda br. U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine i U 24/03 od 22. rujna 2004. godine. U odnosu na ove apelacijske navode, Ustavni sud zapaža da je u Odluci Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, utvrđeno da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine nije u suglasnosti sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 37. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine je glasio: „Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za čitavo razdoblje rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.“ Budući da na konkretni predmet nije ni primijenjena navedena odredba, Ustavni sud smatra da se izreka i obrazloženje Odluke broj U 50/01 ne mogu dovesti u vezu s navodima apelanata. Potom, u Odluci Ustavnog suda broj AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine Ustavni sud je zaključio: „Otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za razdoblje rata, po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, protuustavno je, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate.“ Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostupanjske presude, drugotužena izvršila obračun kamate i za ratno razdoblje u opsegu koji je određen izvršnom ispravom primjenom odredbe članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koja nije proglašena neustavnom, te da je drugotužena, u skladu sa člankom 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, izvršila obračun zatezne kamate po pravomoćnoj sudskoj odluci primjenom metode prostog kamatnog računa za godišnja razdoblja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u svezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u vezu s Odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 1311/06. Ustavni sud dalje zapaža da je u Odluci Ustavnog suda broj U 24/03 od 22. rujna 2004. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu devet delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i zahtjevu predsjedatelja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, utvrđeno da su članak 6. stavak 2., članak 7. stavak 2. i članak 8. Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 37/03), te članak 6. stavak 3., članak 7. stavak 2. i članak 8. Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 19/03) u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U svezi, s tim, Ustavni sud smatra da se navedena odluka, također, ne može dovesti u vezu s predmetnom apelacijom.
47. U svezi sa spornim pitanjem Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda, utvrđeno da odredbe članka 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te su navedene odredbe stavljene izvan snage, dok je utvrđeno da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj Odluci, između ostalog, konstatirano da je, prema ocjeni Ustavnog suda, odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jasna, precizna, predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12 % godišnje, pri čemu su izjednačeni vjerovnici koji imaju potraživanje iz dužničko-vjerovničkih odnosa i vjerovnici koji imaju potraživanje iz osnova naknade štete obveznih osiguranja. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, navedena odredba ne predstavlja miješanje u ustavno pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je drugotužena izvršila obračun kamate i za ratno razdoblje u opsegu koji je određen izvršnom ispravom primjenom odredbe članka
4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja.
48. U svezi s ukazivanjem apelanata na sudsku praksu u predmetu Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000378 od 28. lipnja 2007. godine, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja navedene presude Kantonalnog suda u Mostaru, da u tom predmetu tužena banka nije obračunala kamatu na temelju pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Čapljini, a čime je prouzročila štetu tužitelju. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu, prema obrazloženju redovnih sudova, drugotužena, prilikom provođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, izvršila obračun i isplatu zateznih kamata u skladu s važećim zakonskim propisima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000659 od 10. srpnja 2007. godine odnosi na naknadu štete u prometnom udesu nastalu zbog zaleđenog kolovoza, te da je pri donošenju navedene Odluke Vrhovni sud imao u vidu odredbe članka 262. ZOO, članka 5. stavak 1. poglavlje IX. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, članka 60. stavak 1. Zakona o putevima, te članka 18. stavak 1. Uredbe o cestama HZHB. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se navedena Odluka Vrhovnog suda ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje kao u konkretnom predmetu. Ustavni sud, također, zapaža da iz Presude Vrhovnog suda broj Gž-70/01 od 16. siječnja 2001. godine slijedi zaključak da se glavnica ranije dospjelog potraživanja u domaćoj valuti stalno uvećana pripisivanjem obračunate zatezne kamate definitivno formira 15. srpnja 1994. godine i da se od tada zatezna kamata, bez obzira na koji način se obračunava, ne pripisuje glavnici. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u predmetnoj odluci glede ocjene dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da pozivanje apelanata na navedenu odluku Vrhovnog suda ne može biti od utjecaja na drugačije odlučenje Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede načela vladavine prava i pravne sigurnosti.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
50. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a koje su apelanti istaknuli i u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove Odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u predmetnom postupku provedeni dokazi nisu proizvoljno ocijenjeni, te kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge glede primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, kao i kada nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede načela vladavine prava i pravne sigurnosti.
52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević