Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1730/20 (M. A.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1730/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1730/20, rješavajući apelaciju Mirhada Abdijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirhad Abdijanović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 086841 20 Kž od 24. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 086841 17 K od 3. juna 2019 godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirhad Abdijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brekovica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija - advokat Kadić Mirsad i advokat Kadić Nisveta iz Bihaća, podnio je 14. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 086841 20 Kž od 24. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 086841 17 K od 3. juna 2019 godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 3. Krivičnog zakona FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci i krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, te osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, dok je optuženi K.A. oglašen krivim zbog krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Naime, apelant je oglašen krivim što je kritičnog dana i sata te na kritičnom mjestu, kada se na šumskom putu susreo sa K.A. i njegovom suprugom R.A., te nakon kraćeg verbalnog sukoba zbog neriješenih međusobnih imovinsko-pravnih odnosa, i nakon što ga je K.A. udario drvenim štapom, udario K.A. u predjelu glave tupim metalnim dijelom sjekire koju je nosio sa sobom, koji je uslijed siline udarca pao na tlo, te ga za vrijeme dok je ležao na zemlji nastavio udarati nogama po čitavom tijelu, a kada im je prišla R.A., apelant je i nju udario oštrim dijelom sjekire u predjelu glave, kojom prilikom je K.A. zadobio teške i po život opasne tjelesne povrede, dok je R.A. zadobila laku tjelesnu povredu.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je na glavnom pretresu održanom 30. maja 2019. godine rješenjem odbio prijedlog apelantovog branioca da se ponovo sasluša svjedok R.A. radi postavljanja dodatnih pitanja na okolnosti razjašnjenja činjenice nastanka povrede i pravca djelovanja apelanta i K.A. u sukobu, jer je apelantovoj odbrani već bilo omogućeno da ispita ovog svjedoka na navedene okolnosti (a što je apelantov branilac i potvrdio), da je na navedene okolnosti ovaj svjedok već dala iscrpan iskaz, te naglasio da ponovo pozivanje i saslušanje ovog svjedoka na iste okolnosti nije u duhu ekonomičnosti postupka. Također, prvostepeni sud je naveo da je apelant u svom iskazu kontradiktoran kada je u pitanju navodna upotreba mačete, te da je sud ocijenio njegov iskaz kao neuvjerljiv, jer je kontradiktoran i iskonstruisan, te naglasio provedeni dokazi ukazuju da nikakva mačeta nije upotrebljavana u sukobu, već je ista izmišljena u cilju poboljšanja procesne pozicije apelanta i utvrđenja postojanja navodne nužne odbrane.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da K.A. nije koristio mačetu pri napadu na apelanta, jer nije pronađena na licu mjesta niti u toku daljeg istražnog postupka, a iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da su apelantove povrede nastale djelovanjem tupotvrdog predmeta, što odgovara drvenom štapu, za koji je utvrđeno da je K.A. koristio pri napadu na apelanta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na licu mjesta kod apelanta pronađena sjekira, kojom je apelant nanio tjelesne povrede K.A. i R.A. Kantonalni sud je naveo da apelant nije postupao u nužnoj odbrani, jer je utvrđeno da su apelant i K.A. od ranije bili u lošim odnosima, da su se prethodno na licu mjesta verbalno sukobili, te naglasio da u takvim okolnostima apelantova odbrana nije bila neophodno potrebna da pri svađi upotrijebi sjekiru, kojom je nanio teške tjelesne povrede K.A. i lake tjelesne povrede njegovoj supruzi R.A., kad ga je K.A. udario sa drvenim štapom. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te nije povrijedio krivični zakon kada je apelantove radnje pravno okvalifikovao kao u izreci prvostepene presude, te da nije učinio ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na osnovu kojih je apelantu izrekao kaznu zatvora, pa je apelantu za krivično djelo teška tjelesna povreda ublažio kaznu ispod posebnog minimuma propisane kazne zatvora i utvrdio kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, dok je za krivično djelo laka tjelesna povreda utvrdio kaznu zatvora od dva mjeseca i apelantu za krivična djela u sticaju izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da je „sud na glavnom pretresu 30. maja 2019. godine odbio prijedlog apelantovog branioca da se ponovo pozove svjedoka tužilaštva R.A. radi postavljanja dodatnih pitanja na okolnosti razjašnjenja činjenice nastanka i prirode povrede prema pravcu djelovanja oruđa i lica u sukobu, a koji svjedok je na glavnom pretresu 20. marta 2019. godine ispitan direktno, unakrsno i dodatno, a nakon koje je saslušan vještak medicinske struke na istom glavnom pretresu“. Također, apelant navodi da je „satara (mačeta) korištena u napadu i da je njena upotreba prouzrokovala apelantovo ponašanje kao počinioca u nužnoj odbrani, te da je sud trebao cijeniti postojanje satare kao sredstva izvršenja koristeći se načelom in dubio pro reo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević