Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6619/18 (V. I. i D. J.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javnost postupka
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6619/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6619/18, rješavajući apelacije Vida Ivanovića i Dražena Jovičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Vida Ivanovića i Dražena Jovičića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 K 048952 18 Kvlz od 29. avgusta 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vid Ivanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Broda, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luka, podnio je 19. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 K 048952 18 Kvlz od 29. avgusta 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 6619/18.
2. Dražen Jovičić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Broda, kojeg zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Broda, podnio je 15. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 84 0 K 048952 18 Kvlz od 29. avgusta 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 6664/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti apelacije br. AP 6619/18 i AP 6664/18 u kojim će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 6619/18.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 21. januara 2020. godine, te 21. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud je odgovor dostavio 12. februara 2020. godine, Okružni sud 29. januara i 28. maja 2020. godine, Osnovni sud 31. januara i 1. juna 2020. godine, te Okružno tužilaštvo 10. februara i 4. juna 2020. godine. Vrhovni sud, kojem je prvoapelantova apelacija dostavljena 22. maja 2020. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Osnovni sud je Presudom broj 84 0 K 048952 16 K od 30. marta 2017. godine prvoapelanta i drugoapelanta proglasio krivim da su radnjama bliže opisanim u izreci presude počinili, prvoapelant krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3 Krivičnog zakona RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZRS), a drugoapelant u pokušaju krivično djelo stvaranja monopolističkog položaja na tržištu iz člana 257 KZRS u vezi sa članom 20 istog zakona. Prvoapelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 6.000,00 KM, a drugoapelantu u iznosu od 5.000,00 KM.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu uvida u Sporazum o razvoju zajedničkog antenskog sistema na području opštine Bosanski Brod od 31. oktobra 2006. godine (u daljnjem tekstu: sporni sporazum) utvrđeno da je on zaključen između CATV SAT kojeg je zastupao drugoapelant (kao osnivač koji je ujedno „upravljao društvom te obavljao poslove skupštine društva, Upravnog odbora i direktora“), kao davaoca usluge i Opštine Brod koju je zastupao prvoapelant (načelnik Opštine) kao korisnika usluga. Članom 9 spornog sporazuma bilo je predviđeno da će korisnik usluga omogućiti davaocu usluga dobijanje svih neophodnih dozvola u što kraćem roku za razvoj zajedničkog antenskog sistema (kablovske televizije) na području opštine Brod i neće izdavati dozvole drugim zainteresovanim kablovskim operaterima za područje opštine dok je na snazi taj sporazum. Članom 10 spornog sporazuma bilo je određeno da za slučaj da korisnik usluge dozvoli drugom kablovskom operateru izgradnju kablovskih sistema na području opštine, davalac usluge ima pravo na naknadu štete u nivou uloženih sredstava u izgradnju kablovskog sistema.
9. Nadalje iz obrazloženja presude proizlazi da je uvidom u prvoapelantov akt u svojstvu načelnika Opštine broj 02-06-2/08 od 7. marta 2008. godine utvrđeno da je prvoapelant Odjeljenju za urbanizam i stambeno-komunalne poslove naložio da se privremeno obustavlja izdavanje dozvola za izgradnju drugog kablovskog sistema (odobrenja za rad novom kablovskom operateru) uz obrazloženje da su spornim sporazumom utvrđena određena prava i obaveze između opštine i CATV SAT, da bi uvođenje novog kablovskog operatera bilo u suprotnosti sa postojećim sporazumom i preuzetim obavezama opštine i mogućih posljedica zbog nepoštovanja. Osnovni sud je utvrdio da, za razliku od CATV SAT, za druge firme koje su bile zainteresovane za pružanje usluge kablovske televizije nisu imale obavezu Opštine dobijanja svih neophodnih dozvola u što kraćem roku, kao i naknadu eventualne štete.
10. Nadalje, pozivajući se na konkretno pobrojana rješenja Odjeljenja za urbanizam utvrđeno je da je Opština ispunila obavezu izdavanja svih potrebnih dozvola u što kraćem roku za preduzeće CATV SAT. Takođe, na osnovu konkretno pobrojanih rješenja istog odjeljenja utvrđeno je da kontrola tehničke dokumentacije preduzeća CATV SAT nije povjerena registrovanoj projektnoj organizaciji u skladu sa članom 87 stav 3 Zakona o uređenju prostora, nego stručnoj komisiji. Na drugoj strani, postupajući po vremenski bliskom zahtjevu preduzeća ELTA KABAL, tehnička dokumentacija je trebala biti provjerena označenoj projektnoj organizaciji, ELTA CABEL je zatražio da bude određena druga firma zbog troškova, da bi najzad tek 2010. godine takođe bila formirana stručna komisija. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da je CATV SAT pitanje imovinskih odnosa u svrhu izdavanja dozvola rješavao ulaganjem spornog sporazuma, dok je od ELTA KABAL traženo da riješi imovinskopravne odnose. Slijedom navedenog zaključeno je da je sporni sporazum u suprotnosti sa članom 4 Zakona o konkurenciji BiH, te da je položaj CATV SAT narušio tržišnu konkurenciju i da se njegovim položajem de facto kontrolisao tehnički razvoj i ulaganje drugih firmi.
11. Osnovni sud nije prihvatio prvoapelantovu tvrdnju da on nije imao ništa s načinom rješavanja predmeta, niti je izdavao usmene naredbe zaposlenim kako da rade po predmetima. U vezi s tim je ukazano na konkretno pobrojane akte prvoapelanta kao načelnika Opštine, izdate tokom 2008. godine Odjeljenju za urbanizam u kojim se nalaže privremeno obustavljanje izdavanje dozvola drugim kablovskim operaterima, te se moli da se preduzmu aktivnosti kako bi Opština što brže ispunila preuzete obaveze po spornom sporazumu, a koji akti su upućeni navedenom odjeljenju nakon podnošenja zahtjeva ELTA CABEL za izdavanje građevinske dozvole.
12. Osnovni sud je neosnovanom ocijenio prvoapelantovu tvrdnju da je kao načelnik opštine, u skladu sa članom 41 Statuta Opštine, imao pravo da zaključi sporni sporazum, da sporni sporazum nije mogao ići na skupštinu, kao i da po spornom sporazumu nije bilo isplata od opštine. U vezi s tim je ukazano da se prvoapelantu stavlja na teret da je iskoristio svoj položaj načelnika, a ne da je djelovao mimo svog položaja. Zaključivanjem spornog sporazuma za koji je utvrđeno da je u suprotnosti sa članom 4 Zakona o konkurenciji, prvoapelant je, prema stavu Osnovnog suda, iskoristio svoj službeni položaj. Time je radio mimo zakona i interesa službe, te je interese službe zamijenio interesima CATV SAT. U vezi s tim je ukazano i da je sam prvoapelantov akt od 7. marta 2008. godine kojim se nalaže privremeno obustavljanje svih aktivnosti oko izdavanja građevinskih dozvola drugim kablovskim operaterima bio u suprotnosti s interesima službe jer se tim de facto nalaže nezakonito postupanje i ignorisanje svih zakonskih procedura oko izdavanja dozvola, s izričitim pozivanjem na sporni sporazum.
13. Nadalje, neosnovanom je ocijenjena i prvoapelantova tvrdnja da je s funkcije načelnika otišao 2008. godine i da je naredna administracija donosila brojne odluke u vezi sa zahtjevima firme ELTA KABAL. U vezi s tim je ukazano da je krivično djelo iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS dovršeno samim iskorišćavanjem službenog položaja, a nesporno je utvrđeno da je do toga došlo potpisivanjem spornog sporazuma, kao i aktom od 7. marta 2008. godine.
14. Nadalje, kad je u pitanju drugoapelant i postojanje krivičnog djela iz člana 257 KZRS, Osnovni sud je istakao da je cijenio sporni sporazum, odnosno njegove čl. 9 i 10 za koje je utvrđeno da su u suprotnosti sa Zakonom o konkurenciji BiH, da je takav sporazum potpisan samo sa firmom CATV SAT, te da je samo ova firma uživala povlastice dobijanja svih neophodnih dozvola u što kraćem roku, a posebno predviđenu naknadu štete; da je Opština i postupala po spornom sporazumu pribavljajući tražene dozvole u ažurnom postupku, te da je služio kao dokaz za rješavanje zahtjeva za građevinsku dozvolu, da je tehničku dokumentaciju firmi CATV SAT odobravala stručna komisija. Sve naprijed navedene mogućnosti nije uživala ELTA KABAL. Sve navedeno upućuje da je sporni sporazum nezakonit i da je njim ograničena sloboda tržišnog nadmetanja.
15. Nadalje, Osnovni sud je istakao da za postojanje krivičnog djela iz člana 257 KZRS nije dovoljno samo postojanje sporazuma koji ograničava slobodu tržišnog nadmetanja, već je potrebno da je takvim sporazumom došlo do stvaranja monopolističkog položaja, te da je preduzeće ili drugo pravno lice tako pribavilo znatnu imovinsku korist ili da je za drugog nastupila šteta. U vezi s tim je ukazano da iz Rješenja Konkurencijskog vijeća BiH broj 06-26-3-04-46-1 1/12 od 7. avgusta 2012. godine proizlazi da CATV SAT kao jedini kablovski operator na mjerodavnom tržištu opštine Brod ima 100% udjela tržišta kablovskog distributivnog sistema. Nadalje, ukazano je da samo činjenica da je jedna firma monopolista u pružanju usluga sama po sebi ne znači da u određenom periodu ne počne uživati monopolski položaj kao rezultat ograničenja tržišne konkurencije, odnosno nedozvoljenih sporazuma, radnji ili ugovora. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da je CATV SAT uživao monopolski položaj na tržištu opštine Brod u periodu 2009, 2010. i 2011. godine, a što je direktna posljedica spornog sporazuma. U prilog navedenom, ukazano je da je u istom periodu ELTA KABEL objektivno gledano mogla ostvariti ulazak na tržište opštine Brod da je uživala jednak tretman kao i firma CATV SAT s obzirom na urbanističku dozvolu koju je dobila krajem 2006. godine. Zatim broj korisnika firme CATV SAT koja nema konkurenciju u ovom periodu je znatno porastao dok se ELTA KABAL bavi pitanjima koja je CATV SAT odavno obavila, odnosno nemogućnošću ostvarivanja povoljnijeg revidenta za tehničku dokumentaciju, a kasnije i rješavanjem imovinskopravnog pitanja, koje je firma CATV SAT takođe riješila na osnovu spornog sporazuma.
16. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da je prvoapelant postupao s namjerom pribavljanja imovinske koristi CATV SAT. Ukazano je da, u vezi s tvrdnjama da je prvoapelantova namjera isključivo bila da se obezbijedi bolji prijem TV signala na području opštine, ne bi potpisao sporni sporazum kojim se obezbjeđuje ekskluzivitet samo jednom preduzeću, nego bi se potrudio da postoje jasni i određeni uslovi ulaska na tržište svih zainteresovanih, čime bi obezbijedio i konkurenciju cijena, a što bi samo predstavljalo pogodnost za građane Broda. U prilog zaključku u ovom dijelu ukazano je i da je prvoapelant kao načelnik Opštine potpisao akt od 7. marta 2008. godine upućen Odjeljenju za urbanizam u kojem nalaže privremeno obustavljanje aktivnosti oko izdavanja dozvola drugim kablovskim operaterima, sa izričitim pozivanjem na sporni sporazum. Slijedom navedenog, zaključeno je i da je neosnovana prvoapelantova tvrdnja da se sporni sporazum nije sprovodio i da je bio bez uticaja. Takođe, ukazano je da je prvoapelantov navedeni akt rezultirao time da je na tržištu ostao samo CATV SAT koji je radio bez konkurencije i ostvarivao prihod.
17. Osnovni sud je raspravio i pitanje imovinske koristi koja je bitan element krivičnog djela iz člana 257 KZRS, dok to nije slučaj s krivičnim djelom iz člana 347 stav 3 KZRS. Nakon iscrpnog i detaljnog obrazloženja, Osnovni sud je istakao da je ostvarena dobit na strani CATV SAT mogla biti utvrđena samo na osnovu vještačenja koje Tužilaštvo nije sprovelo ni u istrazi kao ni na glavnom pretresu. Nadalje, Osnovni sud je istakao da bi u takvoj situaciji određivanje vještačenja od suda značilo kršenje raspravnog načela i dovelo u pitanje jednakost stranaka s obzirom na to da se radi o utvrđivanju činjenice koja predstavlja bitan element krivičnog djela iz člana 257 KZRS. Osnovni sud je dalje istakao da nije sporno da je CATV SAT ostvario imovinsku korist kao posljedicu spornog sporazuma, i to ponajviše u periodu od 2009. do 2011. godine (kada u svakoj godini bilježe porast korisnika), a kada je postojala i realna i stvarna mogućnost da na tržište uđe ELTA KABAL. Međutim, iz svih priloženih dokaza nije bilo moguće zaključiti o kojem tačno iznosu ostvarene koristi se radi. Slijedom navedenog te primjenom principa in dubio pro reo izvršeno je prilagođavanje činjeničnog opisa iz optužnice u izreci presude na način da je imovinska korist pribavljena u neutvrđenom iznosu. S obzirom na to da nije utvrđen tačan iznos imovinske koristi, to je i prvoapelant proglašen krivim za osnovni oblik krivičnog djela iz člana 347 stav 3 KZRS, a ne iz stava 4 istog člana koji podrazumijeva imovinsku korist u iznosu od 10.000, odnosno 50.000 KM.
18. Nadalje, u odnosu na drugoapelanta sud je utvrdio da je kao ovlašćeno lice u preduzeću CATV SAT zaključio sporni sporazum kojim se stvara monopolistički položaj CATV SAT i tako ispunio jedan element bića krivičnog djela iz člana 257 KZRS. Nadalje, ukazano je da je drugoapelant postupao s direktnim umišljajem, odnosno htijenjem da stvori monopolistički položaj svojoj firmi, te da na taj način pribavi znatnu imovinsku korist. Osnovni sud je istakao da nije utvrđen tačan iznos imovinske koristi, ali da je članom 20 KZRS regulisano da ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ako ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Osnovni sud je zaključio da je drugoapelant sklapajući sporni sporazum postupao s direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da se time stvara monopolistički položaj CATV SAT koji može dovesti do znatne imovinske koristi, te da je drugoapelant upravo to i htio. Na taj način se stavio u sferu pokušaja jer je započeo izvršenje krivičnog djela s umišljajem, a okolnost da u ovom krivičnom postupku imovinska korist nije mogla biti preciznije utvrđena samo ukazuje da krivično djelo nije dovršeno, a nipošto da drugoapelant nije postupao upravo u namjeri dovršenja predmetnog djela.
19. Okružni sud je Presudom broj 84 0 K 048952 17 Kž od 27. septembra 2017. godine žalbe apelanata na prvostepenu presudu odbio kao neosnovane, a žalbu Tužilaštva djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako da je prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 18.000 KM, a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 12.000 KM.
20. Iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanom ocijenjena prvoapelantova tvrdnja da je povrijeđeno načelo javnosti jer presuda nije objavljena. U vezi s tim je ukazano da iz zapisnika i službene zabilješke uloženih u spis proizlazi da je prvostepena presuda objavljena u skladu sa članom 300 stav 3 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) 30. marta 2017. godine u odsutnosti oba apelanta i njihovih branioca.
21. Okružni sud je zaključio i da prvostepena presuda sadrži jasne razloge i obrazloženja zašto nisu prihvaćeni navodi iz optužnice o visini pribavljene imovinske koristi i kako je došao do zaključka da je CATV SAT, usljed pribavljenog monopolskog položaja, pribavio imovinsku korist samo u periodu od 2009. do 2011. godine u tačno neutvrđenom iznosu. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud dao cjelovitu analizu u ocjeni svih provedenih dokaza u smislu člana 295 ZKPRS, te razloge zbog kojih nije sproveo finansijsko vještačenje po službenoj dužnosti. Prema stavu Okružnog suda, prvostepeni sud je ponudio relevantne i dovoljne razloge zbog kojih je izmijenio činjenični opis djela u odnosu na optužnicu i drugoapelanta proglasio krivim za krivično djelo stvaranja monopolskog položaja na tržištu u pokušaju iz člana 257 KZRS, a prvoapelanta za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3 KZRS, a ne za krivična djela koja su im optužnicom stavljena na teret.
22. Nadalje, Okružni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da pribavljanje imovinske koristi nije bitan element krivičnog djela iz člana 347 stav 3 KZRS, tj. da je za postojanje ovog oblika krivičnog djela zloupotreba službenog položaja i ovlašćenja dovoljno da je postojala namjera pribavljanja imovinske koristi za sebe ili drugog. Takođe, Okružni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da pribavljanje znatne imovinske koristi u smislu krivičnog djela iz člana 257 KZRS predstavlja samo posljedicu stvaranja monopolskog položaja na tržištu kao radnje izvršenja ovog krivičnog djela pa u slučaju da takva posljedica izostane (ili se ne dokaže njeno nastupanje), onda se radnje učinioca preduzete s tim ciljem mogu kvalifikovati kao pokušaj.
23. Neosnovanom je ocijenjena i prvoapelantova tvrdnja da je prvostepena presuda protivrječna u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela jer je posljedica nastupila tek u trećoj godini u odnosu na radnju izvršenja, tj. u vrijeme kada prvoapelant nije imao svojstvo službenog lica. U vezi s tim je ukazano da je članom 9 KZRS određeno da je krivično djelo učinjeno u vrijeme kada je učinilac radio ili bio dužan da radi bez obzira kada je nastupila posljedica. Stoga, činjenica da je imovinska korist za drugoapelantovo preduzeće nastupila nakon što je prvoapelantu prestalo svojstvo službenog lica nije u protivrječnosti s izvršenjem krivičnog djela iz člana 347 stav 3 KZRS za koje je prvoapelant proglašen krivim.
24. Neosnovanom je ocijenjena i drugoapelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije zauzeo jasan stav u povodu rješenja Konkurencijskog vijeća BiH koje je utvrdilo da su čl. 9 i 10 spornog sporazuma ništavi, te odbilo zahtjev ELTA KABEL u dijelu koji se odnosio na utvrđivanje zabranjenog sporazuma iz člana 4 stav 1 tačke c) i d) Zakona o konkurenciji BiH. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud izvršio ocjenu ovog dokaza u mjeri u kojoj je to bilo od značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica, te da se nije mogao upuštati u ocjenu stavova Konkurencijskog vijeća kao upravnog organa iznesenih u rješenju koje se donosi u upravnom postupku.
25. Neosnovanim su ocijenjene tvrdnje oba apelanta da su, s obzirom na to da nije utvrđen tačan iznos imovinske koristi koju je ostvarilo drugoapelantovo preduzeće, primjenom načela in dubio pro reo trebali biti oslobođeni od optužbi jer u njihovim radnjama nema obilježja krivičnog djela. U vezi s tim je ukazano da su utvrđenja i zaključci prvostepenog suda u ovom dijelu zasnovani na temeljitoj analizi i ocjeni svih provedenih dokaza i pravilnom tumačenju zakonskih propisa. Prema stavu Okružnog suda, oni sadrže odgovore na pitanja koja su i u žalbama istaknuta: pitanje namjere kao bitnog obilježja krivičnog djela iz člana 347 stav 3 KZRS, uzročne veze između zaključenja spornog sporazuma i nastale imovinske koristi za CATV SAT, pravne ocjene drugoapelantovih radnji i prigovor da sporni sporazum nije ni realizovan pa da nije mogao dovesti do imovinske koristi za CATV SAT, da sporni sporazum i prvoapelantov dopis nisu uticali na postupanje administracije Opštine. Suprotno tome, Okružni sud je zaključio da je žalba Tužilaštva djelimično osnovana. Ukazano je da iako olakšavajuće okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud cijenjene zajedno opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz člana 28 tačka 2 i člana 39 stav 1 tačka 4 KZRS jer ukazuju da se svrha kažnjavanja može postići novčanom kaznom, po stavu Okružnog suda te kazne po svojoj visini nisu primjerene težini izvršenih krivičnih djela (za koja je zakonom propisana kazna od šest mjeseci do pet godina) s obzirom na način izvršenja krivičnog djela i povećan stepen krivice optuženih apelanata imajući u vidu upornost koju su iskazali prilikom njihovog izvršenja. S obzirom na to, Okružni sud je, cijeneći olakšavajuće okolnosti u odnosu na oba apelanta, preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni s obrazloženjem da se takvim kaznama može postići svrha kažnjavanja iz člana 28 KZRS.
26. Vrhovni sud je Presudom broj 84 0 K 048952 18 Kvlz od 29. avgusta 2018. godine odbio kao neosnovane zahtjeve za zaštitu zakonitosti oba apelanta protiv presude Okružnog suda.
27. Iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanom ocijenjena drugoapelantova tvrdnja da se zaključak o njegovoj krivičnoj odgovornosti zasniva samo na jednom elementu bića krivičnog djela iz člana 257 KZRS. U vezi s tim je ukazano da jedan od oblika izvršenja ovog krivičnog djela predstavlja zaključenje sporazuma, suprotno zakonu ili drugom propisu, kojim se stvara monopolski položaj određenog preduzeća ili drugog pravnog lica, a za postojanje krivičnog djela potrebno je da je usljed zaključenja sporazuma to preduzeće ili drugo pravno lice pribavilo znatnu imovinsku korist ili je za drugog nastupila znatna imovinska šteta. Nadalje, ukazano je da je krivično djelo dovršeno kada je nastupila posljedica u vidu znatne imovinske koristi ili znatne štete. U skladu s načelnim pravnim mišljenjem Vrhovnog suda, znatna imovinska koristi ili šteta su one koje prelaze iznos od 15.000 KM.
28. U konkretnom slučaju, prema činjeničnom utvrđenju koje se ne može pobijati zahtjevom za zaštitu zakonitosti, sporni sporazum je rezultirao stvaranjem monopolskog položaja za CATV SAT na području opštine Brod usljed kojeg je od 2009. do 2011. godine ovo preduzeće pribavilo imovinsku korist u tačno neutvrđenom iznosu. Kako je drugoapelant zaključio sporni sporazum kojim je pribavljen monopolski položaj za navedeno preduzeće sa posljedicom pribavljanja imovinske koristi u tačno neutvrđenom iznosu, to se u smislu člana 20 stav 1 KZRS ima smatrati da posljedica djela u vidu pribavljanja znatne imovinske koristi (preko 15.000 KM) nije nastupila. Izostanak posljedice umišljajno započetog krivičnog djela predstavlja jedan od tri konstitutivna elementa pokušaja krivičnog djela pa kako se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, to je, u smislu člana 20 KZRS, i pokušaj ovog krivičnog djela kažnjiv.
29. Nadalje, Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je prvoapelant iskoristio službeni položaj (funkciju načelnika), te zaključio sporni sporazum sa drugoapelantom u namjeri da CATV SAT pribavi imovinsku korist. Nadalje, ukazano je da je dat vrlo jasan i precizan činjenični opis u izreci presude iz kojeg nedvosmisleno proizlazi prvoapelantova namjera za pribavljanje imovinske koristi CATV SAT. Ovo posebno imajući u vidu činjenice koje se odnose na interpretiranje spornog sporazuma u segmentu kojim je onemogućen pristup drugim kablovskim operaterima na mjerodavnom tržištu i stvoren monopolistički položaj CATV SAT kao jedinog kablovskog operatera u opštini, kao i u dijelu kojim je u ime opštine preuzeta obaveza izdavanja svih neophodnih dozvola u kratkom vremenu nakon sklapanja spornog sporazuma, te najzad imajući u vidu provapelantove preduzete radnje prema Odjeljenju za prostorno uređenje u vidu naloga (u skladu sa predmetnim sporazumom) za privremeno obustavljanje i izdavanje dozvole za izgradnju drugog kablovskog sistema. Prema stavu Vrhovnog suda, to jasno odražava subjektivnu stranu djela koja pored umišljaja uključuje namjeru pribavljanja imovinske koristi kao bitan elemenat krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 predviđenog u stavu 3 KZRS. Pri tom, ukazano je i da za postojanje svršenog oblika ovog krivičnog djela nije neophodno da je ta namjera i ostvarena pa imovinska korist zaista i pribavljena. Slijedom navedenog, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je povrijeđen Krivični zakon jer izreka presude ne sadrži element krivičnog djela iz člana 347 KZRS koji se odnosi na imovinsku korist u određenom iznosu.
30. U vezi s prvoapelantovom tvrdnjom da nije dokazano da je imao namjeru za pribavljanje protivpravne imovinske koristi, Vrhovni sud je istakao da član 350 ZKPRS ne propisuje mogućnost pobijanja pravosnažne presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovim vanrednim pravnim lijekom, niti se povreda Krivičnog zakona kao zakonski razlog za ovaj pravni lijek može graditi na tezi o manjkavom činjeničnom osnovu presude.
31. U vezi s prvoapelantovom tvrdnjom da mu je prekršeno pravo na odbranu zbog povrede principa javnosti, Vrhovni sud je ukazao da je isti prigovor istican i u žalbi na prvostepenu presudu, da ga je drugostepeni sud ocijenio kao neosnovan dajući pri tome uvjerljive i jasne razloge za takav zaključak koje kao mjerodavno obrazloženje prihvata i ovaj sud.
32. Najzad, u vezi s prvoapelantovom tvrdnjom da mu je pravo na odbranu povrijeđeno jer je prekoračena optužnica, Vrhovni sud je istakao da se pod povredu krivičnog postupka, propisanu članom 311 stav 1 tačka g) ZKPRS (povreda prava na odbranu), koji predstavlja razlog za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti (prema odredbama člana 350 stav 1 ZKPRS) ne mogu podvesti one povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda predviđene u članu 311 ZKPRS. S obzirom na to da se na taj način problematizuje povreda odredaba postupka iz člana 311 stav 1 tačka i) ZKPRS (prekoračenje optužbe), Vrhovni sud je ovaj navod ocijenio irelevantnim. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
33. Prvoapelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
34. U vezi s tim, prvoapelant tvrdi da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim je istakao da ne postoji bitno obilježje krivičnog djela za koje je proglašen krivim, tj. da nedostaje imovinska korist u određenom iznosu. Prema njegovom mišljenju, da bi postojala namjera pribavljanje imovinske koristi najprije je potrebno dokazati postojanje imovinske koristi u određenom iznosu, a Tužilaštvo nije dokazalo ni vjerovatnu ni izvjesnu korist. Slijedom navedenog, neprihvatljivim smatra stav da imovinska korist nije obilježje krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Prema njegovom mišljenju, i zaključak o postojanju namjere je uvijek proizvoljan ako nije utvrđen minimalan iznos imovinske koristi. U vezi s tim, ističe i da namjera pribavljanja imovinske koristi nije utvrđena ni u krivičnom postupku, kao ni u postupku pred RAK-om koji je odbio kao neosnovan zahtjev ELTA KABEL. On smatra, a suprotno stavu redovnih sudova, da namjera pribavljanja imovinske koristi čini obilježje i osnovnog oblika djela iz člana 347 stav 3 KZRS, a zbog čega nije mogao biti proglašen krivim za namjerno pribavljanje imovinske koristi u neutvrđenom iznosu. U prilog navedenom, ističe i da je drugoapelant osuđen za krivično djelo iz člana 257 KZRS u pokušaju, pored ostalog, i zbog činjenice da nije utvrđen iznos imovinske koristi, što je obilježje navedenog krivičnog djela, pa da se postavlja pitanje kako je dokazano svršeno krivično djelo iz člana 374 stav 3 KZRS.
35. Prvoapelant tvrdi i da se ne zna koji KZ je primijenjen jer je u periodu od 2006. do 2017. godine KZ u više navrata mijenjan. Nadalje, prema njegovom mišljenju, prvostepena presuda je protivrječna i u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela. U vezi s tim je istakao da je bio načelnik Opštine Brod u periodu od 2004. do 2008. godine, a u prvostepenoj presudi je vrijeme inkriminacije utvrđeno u periodu od 2009. do 2011. godine, a zbog čega se posljedica – imovinska korist teško može povezati sa spornim sporazumom. Nadalje, ističe da se u toku postupka branio da je sporni sporazum zaključio u namjeri da obezbijedi pokrivenost opštine TV signalom pri čemu opština nije bila ovlašćena da raspisuje tendere jer licence izdaj RAK, a drugoapelantovo preduzeće je imalo dozvolu. Takođe, ističe i da opština nije bila korisnik usluga drugoapelantovog preduzeća, te da niti jednim dokazom nije utvrđena njegova namjera da pribavi korist preduzeću CATV SAT. Prema njegovom mišljenju, Tužilaštvo nije dokazalo ni da je drugoapelantovo preduzeće ostvarilo poslovni rezultat u 2007. godini, kao i kasnije kao neposredni rezultat spornog sporazuma. On smatra da je u postupku dokazao da je to preduzeće ostvarivalo prihode i do zaključenja spornog sporazuma s tendencijom njihovog daljnjeg rasta. Takođe, tvrdi i da nije utvrđena veza između koristi i spornog sporazuma, kao i da je potpuno zanemarena činjenica da je Konkurencijsko vijeće BiH odbilo zahtjev ELTA KABEL za naknadu štete. U vezi s tim je ukazao i da sporni sporazum nije realizovan u praksi, odnosno da nije prouzrokovao ni štetu trećim licima (konkretno ELTA KABAL). Najzad, u ovom dijelu je istakao i da nije sprovedeno finansijsko vještačenje kako bi se utvrdila eventualna korist koju je CATV SAT ostvario zaključivanjem spornog sporazuma.
36. Nadalje, prvoapelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na odbranu. U vezi s tim je istakao da prvostepena presuda nije javno objavljena u skladu sa članom 293 u vezi sa članom 302 i članom 7 ZKPRS. On tvrdi da je nakon okončanja glavnog pretresa 27. marta 2017. godine postupajući sudija saopštio da će presuda biti objavljena 30. marta istovremeno najavljujući da se to vjerovatno neće desiti jer je predmet obiman. Takođe, tvrdi da je obaviješten od drugoapelantovog branioca da presuda nije objavljena 30. marta, te da je razgovarao sa postupajućim sudijom koji mu je rekao da će biti naknadno objavljena, ali da o naknadnoj objavi nije obaviješten.
37. Nadalje, prvoapelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer postoji povreda identiteta između presude i optužbe. Prema njegovom mišljenju, u situaciji kada Tužilaštvo nije dokazalo imovinsku korist u iznosima navedenim u optužnici, sud nije mogao „spasavati“ slučaj formulacijom „u periodu od 2009. do 2011. godine pribavio imovinsku korist u tačno neutvrđenom iznosu“.
38. Drugoapelant tvrdi da su mu prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6 i 7 Evropske konvencije.
39. Naime, drugoapelant tvrdi da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim je istakao da zakonsko obilježje bića krivičnog djela iz člana 257 KZRS za koje je proglašen krivim čini ostvarivanje znatne imovinske koristi ili štete za drugog. Stoga, u situaciji kada je izostala imovinska korist ili nastupanje štete za treće lice, samo zaključivanje sporazuma, suprotno stavu redovnih sudova, predstavlja grubo kršenje materijalnog prava jer u konkretnom slučaju ne postoji uzročno-posljedična veza, tj. da je zaključivanjem sporazuma došlo do stvaranja monopolskog položaja. On tvrdi da sudovi sa sigurnošću nisu ni utvrdili da je stvoren monopolistički položaj, kao i da pitanje koristi ili štete nije dokazano. U vezi s tim, apelant ističe da je za navedeno krivično djelo osuđen samo na osnovu Sporazuma koji nije realizovan, niti je na osnovu njega pribavljena korist, odnosno nanijeta šteta drugom, kao i da se ne zna o kojim iznosima se radi. Najzad, u ovom dijelu drugoapelant je citirao stav iz prvostepene presude s kojim se saglasio i drugostepeni sud „da nema smisla poricati da je firma CATV SAT ostvarila imovinsku korist pa je sasvim moguće i visoko vjerovatno da je ova firma ostvarila manji iznos imovinske koristi od one koja je inkriminisana članom 257, te članom 347 stav 4 KZRS“.
40. Drugoapelant smatra da je stav Vrhovnog suda prema kojem je ostvareno zakonsko obilježje bića krivičnog djela u pokušaju suprotan članu 20 KZRS. U vezi s tim je istakao da je pokušaj kažnjiv kod umišljajnog započinjanja krivičnog djela za koje se može izreći minimalno tri godine zatvora, a ne i za djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u rasponu od šest mjeseci do pet godina pa je unutar tog raspona moguće izreći kaznu zatvora od tri godine. Prema njegovom mišljenju, s obzirom na to da realizacija zaključenog Sporazuma nije ni pokušana, bilo je mjesta primjeni člana 22 KZRS.
b) Odgovor na apelaciju
41. Vrhovni sud je u odgovoru na drugoapelantovu apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje odluke.
42. Okružni sud je u odgovoru na apelacije oba apelanta istakao da prilikom donošenja odluke ovog suda nisu prekršena prava na koja se pozivaju u apelacijama.
43. Osnovni sud je u odgovoru na navode oba apelanta istakao da je odluka ovog suda donijeta primjenom relevantnih propisa te da nisu prekršena prava na koja se pozivaju u apelaciji.
44. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na navode oba apelanta istaklo da u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđena prava na koja se pozivaju, da je drugoapelant imao i koristio mogućnost korišćenja pravnih lijekova u kojim je, u suštini, iznio identične tvrdnje koje sad ponavlja i u apelaciji, odnosno da je prvoapelant imao pravo na javnu raspravu, da je imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da ispituje svjedoke optužbe, te predlaže i saslušava svjedoke odbrane.
V.Relevantni propisi
45. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:
Vrijeme izvršenja krivičnog djela Član 9.
Krivično djelo učinjeno je u vrijeme kad je učinilac radio ili bio dužan da radi, bez obzira kad je posljedica nastupila.
Pokušaj Član 20.
(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Dobrovoljni odustanak Član 22.
(1) Učinilac koji je pokušao izvršenje krivičnog djela, ali je dobrovoljno odustao od njegovog izvršenja, može se osloboditi od kazne.
(2) U slučaju dobrovoljnog odustanka, učinilac će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno krivično djelo.
Stvaranje monopolističkog položaja na tržištu Član 257.
Ovlašćeno lice u preduzeću ili drugom subjektu privrednog poslovanja ili preduzetnik koji suprotno zakonu ili drugom propisu zaključi sporazum kojim se drugo preduzeće ili pravno lice ograničava u slobodnom prometu robe ili usluga na određenom području ili sa određenim preduzećima ili drugim pravnim licima, ili sklopi sporazum sa kojim se na drugi način stvara monopolistički položaj preduzeća ili drugog pravnog lica na tržištu, pa usljed toga preduzeće ili drugo pravno lice pribavi znatnu imovinsku korist ili za drugog nastupi znatna imovinska šteta, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja Član 347.
(…) (3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.
46. Zakon o konkurenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
(Sporazumi) (1) Zabranjeni su sporazumi, ugovori, pojedine odredbe sporazuma ili ugovora, zajednička djelovanja, izričiti i prešutni dogovori privrednih subjekata, kao i odluke udruženja privrednih subjekata (u daljnjem tekstu: sporazumi) koji za cilj i posljedicu imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu, a koji se odnose na:
(…)
b) ograničavanje i kontrolu proizvodnje, tržišta, tehničkog razvoja ili ulaganja;
(…)
47. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(…) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Pravo na odbranu Član 7.
Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.
Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Vezanost presude za optužbu Član 294.
Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela Vrijeme i mjesto objavljivanja presude Član 300.
(1)Nakon što je presuda izrečena, sud će je odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne i objavi presudu, odgodiće objavljivanje presude najviše za tri dana i odrediće vrijeme i mjesto objavljivanja presude.
(…) Objavljivanje će se izvršiti i kad stranka, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik nije prisutan. Sud može odlučiti da optuženom koji je odsutan, presudu usmeno saopšti sudija, odnosno predsjednik vijeća ili da mu se presuda samo dostavi.
(…) VI.Dopustivost
48. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
49. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
50. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 K 048952 18 Kvlz od 29. avgusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 20. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2018. godine, a drugoapelant 19. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
52. Apelanti pobijaju navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su im prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Drugoapelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije.
53. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
54. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…) (…)
55. Oba apelanta najprije tvrde da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U prilog toj tvrdnji oba apelanta su istakla da u bićima krivičnih djela za koje su proglašeni krivim nedostaje bitan element – tačan iznos ostvarene imovinske koristi, a što, prema njihovom mišljenju, čini zakonsko obilježje krivičnih djela za koja su proglašeni krivim.
56. Prvoapelant još tvrdi da nije dokazana ni namjera niti je dokazano da postoji uzročna veza između spornog sporazuma i ostvarenih rezultata poslovanja CATV SAT, da se ne zna koji je KZ primijenjen, da postoji protivrječnost u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, da je potpuno zanemarena činjenica da je Konkurencijsko vijeće BiH odbilo zahtjev ELTA KABAL za naknadu štete, da sporni sporazum u stvari nikad nije ni realizovan, te da nije sprovedeno finansijsko vještačenje kako bi se utvrdio iznos imovinske koristi koju je ostvario CATV SAT. Prvoapelant je još istakao da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je prekoračena optužba te jer prvostepena presuda nije javno objavljena.
57. Drugoapelant još tvrdi da sudovi nisu sa sigurnošću utvrdili da je stvoren monopolistički položaj, kao i da pitanje koristi ili štete nije dokazano, da sporni sporazum nije realizovan, te da je pokušaj kažnjiv kod umišljajnog započinjanja krivičnog djela za koje se može izreći minimalno tri godine zatvora, a ne i za djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u rasponu od šest mjeseci do pet godina.
58. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
59. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
60. Ustavni sud zapaža da u postupku pred redovnim sudovima kao i u apelaciji apelanti nisu dovodili u pitanje da su zaključili sporni sporazum kojim je u članu 9 bilo određeno da će korisnik usluga (Opština Brod) omogućiti davaocu usluga (CATV SAT) dobijanje svih neophodnih dozvola u što kraćem roku za razvoj zajedničkog antenskog sistema (kablovske televizije) na području opštine i neće izdavati dozvole drugim zainteresovanim kablovskim operaterima za područje opštine dok je na snazi taj sporazum. Članom 10 spornog sporazuma bilo je određeno da za slučaj da Opština dozvoli drugom kablovskom operateru izgradnju kablovskih sistema na području opštine, CATV SAT ima pravo na naknadu štete u nivou uloženih sredstava u izgradnju kablovskog sistema. Nadalje, apelanti ni u apelaciji kao ni u postupku pred redovnim sudovima nisu osporavali da je Konkurencijsko vijeće BiH svojim rješenjem od 7. avgusta 2012. godine navedene odredbe proglasio ništavim.
61. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu i rješenje Konkurencijskog vijeća i da su ga cijenili, te da, kako je i ukazao Okružni sud, prvostepeni sud nije mogao da se upušta u ocjenu stavova ovog tijela, konkretno da je odbijen zahtjev za naknadu štete ELTA KABEL u postupku pred ovim tijelom. Stoga, prvoapelantove tvrdnje da je ova okolnost zanemarena ne mogu se prihvatiti kao osnovane.
62. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud istakao da je cijenio sporni sporazum, odnosno njegove čl. 9 i 10 za koje je utvrđeno da su u suprotnosti sa Zakonom o konkurenciji BiH, da je takav sporazum potpisan samo sa firmom CATV SAT, te da je samo ta firma uživala povlastice dobijanja svih neophodnih dozvola u što kraćem roku, a posebno predviđenu naknadu štete; da je opština i postupala po spornom sporazumu pribavljajući tražene dozvole u ažurnom postupku, te da je firmi CATV SAT predmetni sporazum služio kao dokaz za rješavanje zahtjeva za građevinsku dozvolu, da je tehničku dokumentaciju firmi CATV SAT odobravala stručna komisija, a ne ovlašćena kuća za projektovanje. Sve naprijed navedene mogućnosti, kako proizlazi iz nižestepenih presuda, nije uživala ELTA KABEL kao kablovski operater koji se pojavio na tržištu opštine Brod nakon potpisivanja spornog sporazuma. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti tvrdnje oba apelanta da sporni sporazum u stvarnosti nije zaživio, odnosno tvrdnja drugoapelanta da nije sa sigurnošću utvrđeno da je spornim sporazumom stvoren monopolistički položaj.
63. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je ostvarena dobit na strani CATV SAT mogla biti utvrđena samo na osnovu vještačenja koje Tužilaštvo nije sprovelo ni u istrazi kao ni u toku glavnog pretresa. Nadalje, Osnovni sud je istakao da bi u takvoj situaciji određivanje vještačenja od strane suda značilo kršenje raspravnog načela i dovelo u pitanje jednakost stranaka s obzirom na to da se radi o utvrđivanju činjenice koja predstavlja bitan element krivičnog djela iz člana 257 KZRS. Osnovni sud je dalje istakao da nije sporno da je CATV SAT ostvario imovinsku korist kao posljedicu spornog sporazuma, i to ponajviše u periodu od 2009. do 2011. godine (kada u svakoj godini bilježe porast korisnika), a kada je postojala i realna i stvarna mogućnost da na tržište uđe ELTA KABEL. Međutim, iz svih priloženih dokaza nije bilo moguće zaključiti o kojem tačno iznosu ostvarene koristi se radi. Slijedom navedenog, te primjenom principa in dubio pro reo izvršeno je prilagođavanje činjeničnog opisa iz optužnice u izreci presude na način da je imovinska korist pribavljena u neutvrđenom iznosu. Ustavni sud zapaža da je slijedom navedenog, s obzirom na to da nije utvrđen tačan iznos imovinske koristi, prvoapelant proglašen krivim za osnovni oblik krivičnog djela iz člana 347 stav 3 KZRS, a ne iz stava 4 istog člana koji podrazumijeva imovinsku korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, odnosno 50.000 KM.
64. Nadalje, iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je u prilog zaključku o postojanju prvoapelantove namjere da pribavi imovinsku korist CATV SAT svojim aktima od Odjeljenja za urbanizam tražio da se obustavi izdavanje dozvola drugim operaterima pozivajući se na obaveze preuzete spornim sporazumom u kojem smislu su pobrojani i prvoapelantovi konkretni akti, a čije postojanje i sadržaj prvoapelant nije osporavao ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji, a koji su za učinak imali da je na tržištu ostao samo CATV SAT koji je radio bez konkurencije i ostvarivao dobit. Takođe, Osnovni sud je ukazao i da je interes građana nalagao da se omogući ulazak na tržište svih zainteresovanih operatera čime bi se obezbijedila i konkurencija cijena.
65. Najzad, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je u prilog zaključku o postojanju prvoapelantove namjere da pribavi imovinsku korist CATV SAT imao u vidu činjenice koje se odnose na interpretiranje spornog sporazuma u segmentu kojim je onemogućen pristup drugim kablovskim operaterima na mjerodavnom tržištu i stvoren monopolistički položaj CATV SAT kao jedinog kablovskog operatera u opštini, kao i u dijelu kojim je u ime opštine preuzeta obaveza izdavanja svih neophodnih dozvola u kratkom vremenu nakon sklapanja spornog sporazuma, te najzad imajući u vidu provapelantove preduzete radnje prema Odjeljenju za prostorno uređenje u vidu naloga (u skladu s predmetnim sporazumom) za privremeno obustavljanje i izdavanje dozvole za izgradnju drugog kablovskog sistema. Prema stavu Vrhovnog suda, to jasno odražava subjektivnu stranu djela koja pored umišljaja uključuje namjeru pribavljanja imovinske koristi kao bitan elemenat krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 predviđenog u stavu 3 KZRS
66. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom prvoapelantova tvrdnja da nije utvrđena visina imovinske koristi kao bitni element krivičnog djela iz člana 347 stav 3 KZRS pa shodno tome i njegova namjera da pribavi imovinsku korist CATV SAT. Ovo posebno imajući u vidu da za postojanje svršenog oblika krivičnog djela iz člana 347 stav 3 KZRS, a kako je istakao i Vrhovni sud, nije neophodno da je ta namjera i ostvarena i imovinska korist zaista i pribavljena. Nadalje, slijedom navedenog, a suprotno prvoapelantovim tvrdnjama, proizlazi da je za postojanje krivičnog djela i njegove krivične odgovornosti bez značaja da nije sprovedeno finansijsko vještačenje imovinske koristi koju je ostvario CATV SAT, kao i da je, u vezi s tim, Osnovni sud ponudio relevantne i dovoljne razloge. Najzad, imajući u vidu navedene razloge i obrazloženja ne može se prihvatiti osnovanom prvoapealntova tvrdnja da je optužnica prekoračena i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu u situaciji kada Tužilaštvo nije dokazalo imovinsku korist u iznosima navedenim u optužnici, sud nije mogao „spasavati“ slučaj formulacijom „u periodu od 2009. do 2011. godine pribavio imovinsku korist u tačno neutvrđenom iznosu“.
67. U vezi s drugoapelantovom tvrdnjom da nije mogao biti proglašen krivim za krivično djelo iz člana 257 KZRS jer nije utvrđen tačan iznos imovinske koristi, Ustavni sud najprije zapaža da je drugoapelant proglašen krivim za krivično djelo iz člana 257 KZRS u pokušaju. Naime, kako je Vrhovni sud i ukazao u obrazloženju osporene odluke, za postojanje ovog krivičnog djela potrebno je da je usljed zaključenja sporazuma kojim se kreira monopolski položaj za preduzeće ili drugi privredni subjekat potrebno da je ono na taj način pribavilo znatnu imovinsku korist ili je za drugog nastupila znatna imovinska šteta, te da u konkretnom slučaju nije nastupila posljedica u vidu znatne imovinske koristi. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je drugoapelant postupajući umišljajno zaključio sporni sporazum kojim je CATV SAT ostvario monopolski položaj i shodno tome imovinsku korist u neutvrđenom iznosu. Slijedom navedenog, dalje je ukazano da izostanak posljedice umišljajno započetog krivičnog djela predstavlja jedan od tri konstitutivna elementa pokušaja krivičnog djela. Imajući u vidu da član 20 KZRS propisuje da ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, što su i okolnosti konkretnog slučaja, počinilac može biti kažnjen ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a ne minimalno kazna zatvora od tri godine kako drugoapelant tvrdi, te da je za krivično djelo iz člana 257 KZRS kazna propisana u rasponu od šest mjeseci do pet godina, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom drugoapelantovu tvrdnju da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
68. Najzad, u vezi s prvoapelantovom tvrdnjom da mu je prekršeno pravo na odbranu jer je povrijeđen princip javnosti pošto, kako tvrdi, prvostepena presuda nije javno objavljena, Ustavni sud zapaža da su u vezi s identičnim navodom i Okružni i Vrhovni sud istakli da je u spis uložen zapisnik i službena zabilješka prema kojoj je prvostepena presuda objavljena u skladu sa članom 300 stav 3 ZKPRS 30. marta 2017. godine u odsutnosti oba apelanta i njihovih branioca. Prvoapelant ne osporava da ni on kao ni njegov branilac 30. marta 2017. godine nisu pristupili u sud, mada su po okončanju glavnog pretresa obaviješteni da će navedenog dana presuda biti javno objavljena. Stoga, sama tvrdnja da je drugoapelantov branilac obaviješten da prvostepena presuda nije objavljena navedenog datuma ne može biti prihvaćena kao osnovana.
69. Nadalje, u osporenoj presudi Vrhovnog suda kao i prvostepenoj presudi jasno je naznačeno da je primijenjen KZRS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) pa je neosnovana prvoapelantova tvrdnja da se ne zna koji KZ je primijenjen.
70. Najzad, neosnovana je prvoapelantova tvrdnja da u odnosu na vrijeme izvršenja krivičnog djela i nastupanje posljedice krivičnog djela imajući u vidu da je članom 9 KZRS određeno da je vrijeme izvršenja krivičnog djela vrijeme kada je učinilac radio ili bio dužan da radi, bez obzira kada je posljedica nastupila. Naime, prvoapelant je proglašen krivim za radnje koje je preduzeo u vrijeme kada je imao svojstvo službenog lica, a što je u postupku bilo nesporno.
71. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, te da je prekršeno pravo na odbranu.
72. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje prvoapelanta i drugoapelanta da im je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
73. Drugoapelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Kako ovu tvrdnju apelant nije posebno obrazlagao, Ustavni sud se nije upuštao u njeno ispitivanje.
VIII.Zaključak
74. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, te da je prekršeno pravo na odbranu.
75. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
76. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević