Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7724/18 (H. K.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 183
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7724/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7724/18, rješavajući apelaciju Halida Kaharevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Halida Kaharevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 043169 18 Gž od 15. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Halid Kaharević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 28. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Mal 043169 18 Gž od 15. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. odnosno 6. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Fond PIO su 19. i 20. maja dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 Mal 043169 16 Mal od 10. maja 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu isplati penzije za januar, februar, mart, april, maj i juni 2009. godine u određenom novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je određeno da svaka strana snosi svoje troškove.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je prije odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio o prigovoru zastarjelosti apelantovog potraživanja koji je istakao tuženi. U vezi s tim ukazao je da apelant tužbom potražuje naknadu štete za neisplaćene penzije u periodu od 1. januara do 1. jula 2009. godine, pa se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana
376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) o zastarjelosti potraživanja naknade prouzrokovane štete. Osnovni sud je citirao navedenu odredbu, te ukazao da je apelant za štetu i učinioca doznao u periodu od 1. januara do 1. jula 2009. godine, a tužbu je podnio 27. decembra 2016. godine. Stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, osnovan je prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja jer je tužba podnesena nakon isteka roka za njeno podnošenje.
7. Osnovni sud je dalje naveo da je između stranaka nesporno da je tuženi apelantu obustavio isplatu penzija u vremenskom periodu od 1. januara do 1. jula 2009. godine, za mjesec januar, februar, mart, april, maj i juni zato što apelant tuženom nije dostavio potvrdu o životu. U vezi s tim je ukazao da je rješenjem tuženog od 30. marta 2006. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju u određenom novčanom iznosu, te određeno da se isplata penzije obustavlja ako nastupe zakonski razlozi zbog kojih se penzija ne isplaćuje. Dalje je ukazao da se apelant obratio tuženom zahtjevom od 18. maja 2010. godine da mu se izvrši isplata neisplaćenih penzija za januar-juni 2009. godine (u presudi očitom omaškom navedeno 2010. godina) zato što je dostavio potvrdu o životu sa malim zakašnjenjem. Istaknuto je da je tuženi rješenjem od 13. augusta 2010. godine odbio zahtjev i nije dozvolio isplatu neisplaćenih penzija apelantu za utuženi period pozivajući sa na odredbu člana 180. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Osnovni sud je naveo i da je tuženi ukazao da apelant nije podnio žalbu protiv navedenog rješenja u zakonskom roku, koje je postalo pravomoćno. Dalje je naveo da je apelant na zapisniku od 30. augusta 2010. godine u prostorijama poslovnice tuženog u Mrkonjić Gradu dao izjavu da nije bio u mogućnosti dostaviti potvrdu o životu tokom januara 2009. godine zbog zdravstvenih i drugih razloga te da ju je dostavio u junu ili julu 2009. godine lično u poslovnicu Mrkonjić Grad radniku koji ju je dostavio službenom poštom u Filijalu Banjaluka za likvidaturu penzije, gdje se i danas nalazi.
8. Osnovni sud je ukazao da je između stranaka sporno da li je tuženi u obavezi izvršiti isplatu apelantovih potraživanja – neisplaćenih penzija za period od 1. januara do 1. jula 2009. godine. U vezi s tim citirao je odredbu čl. 180. i 183. Zakona o PIO, te odredbu člana 140. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (iz 2011. godine). Prema mišljenju Osnovnog suda, iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da je apelantova zakonska obaveza bila da u određenom zakonom propisanom roku tuženom dostavi dokaz o životu, odnosno potvrdu o životu kako se njegova prava na isplatu penzije ne bi prekidala. Dalje je obrazložio da iz činjenica nesporno utvrđenih u postupku jasno proizlazi da apelant nije ispunio svoju zakonom propisanu obavezu prema tuženom u zakonom određenom roku, pa je njegov zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija, odnosno naknade štete neosnovan. Osim toga, apelantov zahtjev je neosnovan i zbog zastarjelosti apelantovog potraživanja u smislu člana 376. ZOO.
9. Presudom Okružnog suda broj 75 0 Mal 043169 18 Gž od 15. novembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i takse na žalbu.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je suština apelantove žalbe da tuženi nije imao zakonski osnov da odbije isplatu penzija za sporni period jer u spornom periodu nije bio na snazi Zakon o PIO kojom je propisana sankcija za nedostavljanje potvrde o životu. Dalje je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim obrazložio je da je neisplaćivanjem penzije od strane tuženog apelantu umanjena imovina, pa je u smislu člana 155. ZOO pretrpio običnu štetu. Dalje je obrazložio da šteta koju je apelant pretrpio nije prouzrokovana postupanjem tuženog koje je suprotno zakonu, već je u uzročnoj vezi s apelantovim postupanjem, pa na strani tuženog nema protivpravnosti, odnosno nema uzročne veze između postupanja tuženog i nastale štete. Istaknuo je da kako je apelant kao korisnik penzije propustio da tuženom u smislu člana 183. stav 2. Zakona o PIO dostavi potvrdu o životu, penzije mu nisu isplaćivane zbog toga što nije postupio u smislu naprijed navedene odredbe Zakona. Ukazao je i da je uvjet za ostvarivanje prava na penziju lica kome se penzija isplaćuje van Republike Srpske, bez obzira na način isplate, dostavljanje potvrde o životu, pa proizlazi da nepostupanje po toj obavezi ima za posljedicu neisplaćivanje penzija. Prema mišljenju Okružnog suda, dospjele penzije nisu isplaćene zbog okolnosti koje je prouzrokovao apelant, pa su bili ispunjeni uvjeti za primjenu člana 180. stav 2. Zakona o PIO.
11. Okružni sud je naveo da je podnošenjem zahtjeva za isplatu neisplaćenih penzija za sporni period 18. maja 2010. godine tuženom prekinuto zastarijevanje apelantovog potraživanja u smislu člana 388. ZOO, koje je počelo teći od dospjelosti svake neisplaćene penzije za sporni period. Dalje je naveo da je u smislu člana 392. stav 3. ZOO zastarijevanje počelo teći iznova od dana kada je tuženi donio rješenje kojim je odlučeno o apelantovom zahtjevu za isplatu neisplaćenih penzija – 13. augusta 2010. godine. Kako je osnov apelantovog potraživanja naknada štete (koju je pretrpio zbog neisplaćivanja dospjelih penzija u spornom periodu), a da je od 13. augusta 2010. godine (kada je poslije prekida zastarjelosti ponovo počeo teći rok zastarjelosti) do podnošenja tužbe 7. decembra 2016. godine protekao objektivni rok od pet godina, Okružni sud je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da Zakon o PIO, koji je bio u primjeni u vrijeme propuštanja dostavljanja potvrde o životu, nije propisivao nikakvu sankciju za taj propust, te je tek u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je donesen 2011. godine propisana sankcija. Smatra da nedorečenost pravnih propisa stvara pravnu nesigurnost, te da se propis ne može proizvoljno tumačiti na apelantovu štetu. Ističe da je u rješenju o penzionisanju navedeno da se trebaju prijaviti samo promjene u pogledu zaposlenosti radi obustavljanja penzije, te da je samo za korisnike penzije koji penziju primaju u inostranstvu propisana obaveza dostavljanja potvrde o životu bez sankcije obustavljanja penzije (Sanski Most nije inostranstvo). Apelant smatra pogrešnom ocjenu Okružnog suda da u postupanju tuženog nema protivpravnosti i odgovornosti za neisplaćivanje penzije, a da je apelant odgovoran. U vezi s tim navodi da nisu nastupile okolnosti koje bi onemogućile isplatu, a koje je apelant skrivio, te ističe da se isplata vrši putem tekućeg računa. Tvrdi da osporena odluka ne sadrži razumljivo obrazloženje, te da nije naveden osnov za gubitak prava na penziju. Posebno ističe da rješenje tuženog od 13. augusta 2010. godine ne može predstavljati osnov za neisplaćivanje penzija i da je doneseno primjenom Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji nije bio u primjeni kada je slučaj nastao, te da nije primio navedeno rješenje tuženog do predmetnog postupka.
13. Apelant, također, smatra proizvoljnim stav sudova da je nastupila zastara potraživanja neisplaćenih penzija na osnovu odredbi ZOO, koji se primjenjuje samo na obligacione odnose. U vezi s tim ističe da je penzija zakonsko stečeno pravo, čije ostvarenje i isplate su regulirane posebnim zakonom, a tim zakonom nije propisana mogućnost zastare, nego samo gubitak prava pod određenim uvjetima. Smatra da kada bi se prihvatila mogućnost zastare tog potraživanja, onda bi teoretski bio moguć i gubitak samog prava iz kojeg potječe ovo potraživanje.
b)Odgovori na apelaciju
14. Okružni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na konkretan predmet zbog razloga datih u obrazloženju osporene presude, te stoga nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu.
15. Osnovni sud smatra da nije povrijedio apelantova prava navedena u apelaciji.
16. Tuženi apelaciju smatra neosnovanom. Suprotno apelantovim navodima o nepostojanju sankcije zbog nedostavljanja potvrde o životu, ističe da je članom 180. stav 2. Zakona o PIO propisano da se dospjela primanja koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik prava ne mogu naknadno isplatiti. Također ističe da je apelant svojom krivicom prouzrokovao obustavljanje penzije i da je tuženi u svemu postupao u skladu sa zakonom. Tuženi smatra da su sudovi izveli pravilan zaključak o zastarjelosti apelantovog potraživanja. V.Relevantni propisi
17. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 106/05 – prečišćeni tekst, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik RS” br. 106/05 – prečišćeni tekst, 20/07, 33/08 i 01/09) koji je važio u vrijeme obustavljanja isplate penzije, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 164. stav 1.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja obezbjeđuje Fond, ostvaruju se na način utvrđen ovim zakonom i propisima o opštem upravnom postupku.
Član 180.
Penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja, utvrđuju se u mjesečnom iznosu i isplaćuju se unazad, u tekućem mjesecu za protekli mjesec.
Dospjela primanja iz stava 1. ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti. Član 183. stav 2.
Korisnik penzije kome se penzija isplaćuje van Republike, bez obzira na način isplate, obavezan je da na kraju kalendarske godine dostavi Fondu potvrdu o životu.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 Mal 043169 18 Gž od 15. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu budući da je osporena presuda donesena 15. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi isplate neisplaćenih penzija, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev, te posebno ukazuje da se na konkretan odnos nisu mogle primijeniti odredbe ZOO koje se odnose na zastarjelost potraživanja.
28. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija, smatrajući da na strani tuženog nema protivpravnosti, odnosno nema uzročne veze između postupanja tuženog i nastale štete, kao i da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. ZOO. U vezi s tim Okružni sud je ukazao da šteta koju je apelant pretrpio nije prouzrokovana postupanjem tuženog koje je suprotno zakonu, već je u uzročnoj vezi s postupanjem apelanta koji je propustio da tuženom u smislu člana 183. stav 2. Zakona o PIO dostavi potvrdu o životu. S druge strane, apelant tvrdi da se nisu mogle primijeniti odredbe ZOO o zastari potraživanja na konkretan pravni odnos, kao i da Zakon o PIO nije propisivao nikakvu sankciju za nedostavljanje potvrde o životu.
30. Prije razmatranja apelacionih navoda, Ustavni sud smatra shodnim podsjetiti da su Zakonom o PIO, kao lex specialis, uređena prava i obaveze po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, između Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje kao predstavnika javne vlasti, s jedne strane, i pravnih i fizičkih lica kao obveznika/korisnika, s druge strane. Članom 164. stav 1. Zakona o PIO je propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja osigurava Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje ostvaruju na način utvrđen ovim zakonom i propisima o općem upravnom postupku. Dakle, radi se o posebnom odnosu između javne vlasti i pojedinaca kojim se osiguravaju prava za slučaj starosti, smanjenja i gubitka radne sposobnosti i smrti osiguranika radi osiguranja socijalne sigurnosti osiguranih lica i članova njihove porodice, a zaštita tih prava se ostvaruje u upravnom postupku i postupku upravnog spora.
31. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao apelacije koje su podnesene protiv odluka donesenih u parničnim postupcima koji su vođeni po tužbenim zahtjevima radi isplate neisplaćenih penzija i zaključio da se zaštita tih prava ostvaruju u upravnom postupku, a ne u parničnom postupku (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 3498/08 od 9. marta 2011. godine, AP 4838/10 od 15. januara 2014. godine, AP 3448/08 od 21. jula 2011. godine te, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2435/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tako je u predmetu broj AP 3498/08, u kojem je osporenim sudskim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija, neisplaćenih naknada za tjelesno oštećenje i zakonskih zateznih kamata, Ustavni sud ukazao: „Iz odredbi Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, koji je nesporno lex specialis u odnosu na član
210. ZOO (na kojem je apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev), proizlazi da se ova prava ostvaruju u upravnom postupku (čl. od 161. do 171. Zakona o PIO iz 1993. godine, odnosno član 132. Zakona o PIO iz 2000. godine) te da je sudska zaštita osigurana u upravnom sporu. Stoga, nezavisno od činjenice da su redovni sudovi obrazloženje osporenih odluka zasnovali prvenstveno na odredbama ZOO o zastari potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi u vezi s tvrdnjama o povredi njegovih ustavnih prava. Ovo stoga što je o apelantovim pravima iz PIO odlučeno rješenjima nadležnog fonda koja apelant nije osporavao u zakonom propisanom postupku (prema stanju spisa nije izjavljivao žalbu na prvostepeno rješenje, odnosno nije ni pokretao upravni spor), već je nakon proteka punih sedam godina od ostvarivanja prava iz penziono-invalidskog osiguranja pokrenuo postupak koji po odredbama relevantnog prava uopće nije mogao voditi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima 'opravdan zahtjev' koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 3498/08 od 9. marta 2011. godine, tač. 10. i 11, dostupna na www.ustavnisud.ba). Navedenom stavu korespondira i bogata praksa Ustavnog suda u pogledu odlučivanja o apelacijama koje su podnesene upravo protiv odluka upravnih organa u upravnom postupku i sudova u upravnom sporu radi isplate neisplaćenih penzija (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2754/17 od 25. juna 2019. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2525/14 od 22. marta 2017. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 3814/13 od 28. aprila 2016. godine, i dr., dostupne na www.ustavnisud.ba).
32. Ustavni sud, također, podsjeća da pitanje koji je postupak trebalo voditi u konkretnim slučajevima ne pokreće samo po sebi pitanje kršenja prava na pravično suđenje, sve dok strane u postupku koji se vodi uživaju garancije prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 254/07 od 8. septembra 2009. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba).
33. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju prihvatili da raspravljaju o apelantovom tužbenom zahtjevu u kontekstu odredbi Zakona o PIO i ZOO, da su proveli postupak u kojem su učestvovale parnične stranke i na kraju donijeli odluku o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant inicirao predmetni postupak podnošenjem tužbe i traženjem zaštite svojih prava iz penzionog osiguranja u parničnom postupku, umjesto da je tražio zaštitu svojih prava u upravnom postupku podnoseći žalbu protiv rješenja tuženog od 13. augusta 2010. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija. Pri tome, Ustavni sud nije mogao ulaziti u apelantove tvrdnje da mu rješenje tuženog od 13. augusta 2010. godine nije ni dostavljeno jer navedeni upravni postupak nije predmet ove apelacije. U takvim se okolnostima, nezavisno od činjenice da su i u apelantovom slučaju redovni sudovi obrazloženje osporenih odluka zasnovali prvenstveno na odredbama ZOO o zastari potraživanja, neosnovanim pokazuju apelantovi navodi da je osporenom presudom Okružnog suda prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
34. Stoga, podržavajući vlastitu praksu u sličnim predmetima, te imajući u vidu da je apelant u predmetnom postupku uživao sve garancije prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je apelant uživao sve garancije prava na pravično suđenje u parničnom postupku u kojem su redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev radi isplate neisplaćenih penzija.
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević