Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5839/18 (D. K.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5839/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5839/18, rješavajući apelaciju Dragane Kezunović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Kezunović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 217880 18 Rev od 25. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 217880 18 Gž od 26. marta 2018. godine i Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 217880 15 P od 11. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragana Kezunović (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijela je 19. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 217880 18 Rev od 25. septembra 2018. godine, te Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 217880 18 Gž od 26. marta 2018. godine i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 217880 15 P od 11. septembra 2017. godine.

2. Podneskom od 9. jula 2019. godine apelantkinjin punomoćnik je dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlukom Ustavnog suda odbačena je kao preuranjena apelantkinjina apelacija podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 217880 18 Gž od 26. marta 2018. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3215/18 od 5. jula 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Hypo-Alpe-Adria Bank d.o.o. Banjaluka, sada Addiko Bank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: Banka), zatraženo je 27. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Banka su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 29. januara do 6. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelantkinja je 24. juna 2015. godine pokrenula parnični postupak protiv Banke radi isplate preciziranih iznosa iz osnova neosnovanog obogaćenja na ime glavnog duga – naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike, troškova opomene po kreditu te zatezne kamate, kao i obračunate i dospjele zatezne kamate po ovim osnovama i zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga od izrade nalaza do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

8. U navodima tužbe apelantkinja je istakla da je sa Bankom 10. aprila 2007. godine zaključila ugovor o namjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) uz valutnu klauzulu u švajcarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF), na osnovu kojeg su apelantkinji isplaćena kreditna sredstva u KM po srednjem kursu na dan puštanja kredita na korišćenje. Apelantkinja u tužbi zatim navodi da je zbog povećanja kursa CHF došlo do povećanja apelantkinjinih obaveza po osnovu glavnog duga i kamata, da je članom 2 spornog ugovora ugovoreno da je početak otplate kredita 30 dana računajući od dana prenosa kredita o otplati, ali da je Banka, protivno ugovorenoj obavezi, rate kredita smatrala dospjelim svakog 1. u mjesecu. Apelantkinja u tužbi zatim navodi da je spornim ugovorom bila ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja spornog ugovora iznosila 7% godišnje, ali da je Banka kroz povećanje rate kredita nezakonito mijenjala kamatnu stopu. Apelantkinja u tužbi zatim tvrdi da prilikom zatvaranja kredita Banka apelantkinji nije vratila iznos troškova za preostali period otplate kredita, da je Banka po spornom ugovoru nezakonito naplaćivala i obračunavala zatezne kamate na ime kašnjenja pri otplati kredita i pored činjenice da je kredit bio u pretplati, a da je Banka nezakonito povećala glavni dug jer je naplatu vršila po srednjem kursu CHF na dan plaćanja.

9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 217880 15 P od 12. septembra 2017. godine kojom je obavezao Banku na isplatu u izreci preciziranih iznosa na ime neosnovanog bogaćenja, uz naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude).

10. Tokom postupka je utvrđeno da su parnične stranke zaključile sporni ugovor uz valutnu klauzulu u CHF, kojim je apelantkinji odobren kredit u iznosu od 20.717,00 CHF u protivvrijednosti KM s rokom vraćanja od 180 mjeseci i istim brojem anuiteta, da se rok otplate kredita računa 30 dana računajući od dana prenosa kredita u otplatu, da je spornim ugovorom ugovorena kamatna stopa, troškovi obrade, promjena uslova kredita i plasiranje sredstava. Članom 11 spornog ugovora, na kojem Banka insistira, između ostalog, ugovoreno je da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, o čemu će Banka obavijestiti korisnike. Utvrđeno je još da je spornim ugovorom regulisan način obezbjeđenja kredita, blokada računa, prijevremena i konačna isplata te ostale odredbe koje nisu od uticaja na predmetni slučaj. Tokom postupka je utvrđeno da je Banka (1. mart 2012. godine) obavijestila apelantkinju da je izvršeno smanjenje kamatne stope za 0,25 procentualnih poena, te je u avgustu 2012. godine apelantkinja informisana da se vrši usklađivanje visine ugovorene promjenjive kamatne stope na kredite u otplati u skladu s novim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o bankama. Još je utvrđeno da je Banka obavijestila apelantkinju da na dan 31. avgust 2011. godine neizmireno dugovanje iznosi 215,29 CHF i da su troškovi opomene po ovoj kreditnoj partiji 34,28 KM (opomena od 5. septembra 2011. godine), a iz opomene pred otkaz kredita od 28. februara 2013. godine da Banka poziva apelantkinju da u roku od osam dana od prijema opomene uplati dospjelo dugovanje u iznosu od 216,16 KM jer će u suprotnom cijeli kredit biti otkazan i stavljen na dospijeće. Zatim je Osnovni sud iz potvrde Banke od 4. maja 2015. godine utvrdio da stanje duga na taj dan iznosi 22.634,78 KM, a iz potvrde od 22. maja 2015. godine da je apelantkinja 21. maja 2015. godine likvidirala (zatvorila) sporni kredit. Tokom postupka sprovedeno je vještačenje po vještaku ekonomske struke kojim je utvrđena visina potraživanja.

11. Osnovni sud je, prihvatajući u cijelosti nalaz vještaka kao stručan i objektivan, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, pa je primjenom čl. 10, 11, 17 stav 1, 124, 262, 1065 i 1066 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s odredbama spornog ugovora (čl. 2 i 11) odlučio kao u izreci presude, obavezujući Banku na isplatu preciziranih iznosa na ime neosnovanog obogaćenja zajedno s troškovima postupka.

12. Odlučujući o žalbi Banke, Okružni sud je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je taj sud odbio apelantkinjin zahtjev kojim je tražila isplatu po osnovu neosnovanog obogaćenja, i to iznosa od 14.6239,92 na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike, zatim iznosa od 11.623,92 KM na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike i zakonsku zateznu kamata na iznos glavnog duga, uz obavezivanje Banke na naknadu troškova postupka preciziranog iznosa umjesto ranije dosuđenog iznosa. Istom presudom Banka je obavezna da apelantkinji za relevantne periode isplati iznos od 246,50 KM na ime neosnovanog obračuna troškova opomene po kreditu, te precizirane iznose na ime zakonske zatezne kamate (sve preciznije navedeno u izreci presude).

13. U vezi s djelimičnom osnovanošću žalbenih prigovora Banke Okružni sud se iscrpno izjasnio na str. od 2 do 6 obrazloženja presude. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su se u vrijeme zaključenja spornog ugovora na kreditne odnose fizičkih lica i banaka primjenjivale odredbe ZOO, konkretno odredba člana 1065, kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru koji se shodno članu 72 stav 1 ZOO smatra zaključenim kada prethodno sastavljenu ispravu potpišu sva lica koja se njom obavezuju. Navedeno podrazumijeva, kako je naglasio Okružni sud, da druga ugovorna strana prije potpisivanja, u smislu ostvarivanja principa ravnopravnosti i autonomije volje, kao i ostalih principa obligacionog prava, mora biti upoznata s odredbama i uslovima iz ugovora i mora saglasnošću volja pristati na ponuđene uslove.

14. Zatim je Okružni sud podsjetio da je kredit iz spornog ugovora o kreditu odobren u CHF, da je izražen u protivvrijednosti u KM, da je vraćanje kredita određeno u mjesečnim iznosima izraženim u CHF, a ispunjenje obaveze u domaćoj valuti KM, prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Takva ugovorna odredba zasnovana je na pravilnoj primjeni odredbe člana 395 ZOO, koja je u obrazloženju citirana. Imajući u vidu prethodno izneseno, Okružni sud je utvrdio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je spornim ugovorom ugovoreno da se anuiteti u CHF naplaćuju u KM prema vrijednosti CHF u vrijeme vraćanja anuiteta, suprotno gore navedenim propisima. Okružni sud je u vezi s tim podsjetio da je apelantkinja u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila svjesna interesa Banke da novčani iznos dat na ime kredita veže za stabilnu valutu CHF i da može doći do porasta vrijednosti, pa se apelantkinja ne može pozivati na odredbu člana 133 ZOO o promijenjenim okolnostima na osnovu kojih postoje uslovi da se određeni ugovor raskine, odnosno da se kreditne odredbe svedu na razumne okvire za stranke u postupku.

15. Dakle, shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je potraživanje kursne razlike na ime ukupno uplaćenog i naplaćenog kredita za period od početka otplate kredita pa do dana isplate ocijenio neosnovanim zato što sporni ugovor sadrži tzv. valutnu klauzulu, po kojoj se obaveza vraćanja kredita izvršava u KM, ali se visina te obaveze utvrđuje prema vrijednosti valute u odnosu na određenu stranu valutu CHF u vrijeme ispunjenja, a takvo ugovaranje je u skladu sa članom 395 ZOO. Navedeno stoga jer je prema članu 5 Zakona o deviznom poslovanju propisano da je dozvoljeno ugovaranje u devizama u RS, s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u KM, iz kojeg razloga Banka ima pravo da u smislu člana 17 stav 1 i člana 1065 ZOO naplaćuje kredit od apelantkinje kako je to ugovoreno članom 3 spornog ugovora. Iz tog razloga, prema ocjeni Okružnog suda, apelantkinja nema pravo da zahtijeva da se kredit otplaćuje u KM prema kursu CHF/KM na dan plasmana kredita, pogotovo što Banka, i da je postupila suprotno navedenim zakonskim odredbama, ima pravo i prema lex generalis odredbi člana 395 ZOO da zahtijeva ispunjenje otplate kredita u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku ispunjenja obaveza, tj. na dan uplate svakog mjesečnog anuiteta kredita. S obzirom na to da je apelantkinja potpisala sporni ugovor čiji su anuiteti bili vezani za vrijednost CHF u odnosu na KM, apelantkinja je pristala na nastupanje ugovorenog rizika.

16. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 217880 18 Rev od 25. septembra 2018. godine reviziju odbacio zbog nepostojanja uslova za reviziju propisanih članom 237 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantkinja navodi da je tužbeni zahtjev zasnovala na Zakonu o zaštiti potrošača BiH, kao i na ostalim zakonima (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju, Zakon o bankama), ali da redovni sudovi čak nisu ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje je apelantkinja isticala tokom cjelokupnog postupka kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS.

18. Apelantkinja zatim navodi da Banka ni u jednoj fazi postupka nije dokazala da se radi plasiranja spornog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i „isplaćivati pasivne kamatne stope“. Apelantkinja, takođe, navodi da Okružni sud ove njene tvrdnje nije ni uzeo u razmatranje tako da ih je bez bilo kakvog obrazloženja odbio kao irelevantne iako bi se moglo raditi o prividnom pravnom poslu koji, prema članu 62 ZOO, nema efekta među ugovornim stranama. Apelantkinja se, u odnosu na potrebu uzimanja u razmatranje odredbi Zakona o zaštiti potrošača, poziva na mišljenje Evropskog suda pravde u Luksemburgu (u daljnjem tekstu: ESP) navodeći da je u sličnom predmetu taj sud utvrdio da su prema Direktivi 93/13/EEZ nepoštene odredbe u ugovorima sklopljenima između poslovnog subjekta (banaka) i potrošača s valutnim klauzulama, a u vezi s tim apelantkinja opširno navodi stavove tog suda. Apelantkinja zatim ističe da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je ignorisanje njenih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije, kao i povredu prava na imovinu.

19. Apelantkinja se poziva i na praksu Ustavnog suda (AP 3381/14) u odnosu na to da svako miješanje u pravo na imovinu mora biti propisano zakonom, imati legitiman cilj i mora biti proporcionalno, odnosno mora se uspostaviti pravična ravnoteža između prava lica na imovinu i javnog (opšteg) interesa, uz obrazlaganje standarda i pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Apelantkinja smatra da Vrhovni i Okružni sud nisu dali odgovor na pitanje „na koji način je u konkretnom slučaju ispoštovan princip jednake vrijednosti uzajamnih davanja, zatim princip savjesnosti i poštenja i uopšte osnovni principi ZOO iz kojih je i proistekla valutna klauzula čiji je cilj da zaštiti povjerioca, ali ne i da uništi dužnika u ispunjenju njegove obaveze“.

20. U dopunama apelacije, apelantkinja je informisala Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu ESP o istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju. Apelantkinja predlaže da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporene presude i predmet „vrati Okružnom sudu na ponovno razmatranje ili da sam meritorno riješi ovu pravnu stvar tako što će potvrditi prvostepenu presudu i dosuditi apelantkinji pravičnu naknadu zbog povrede prava na pristup sudu“.

b) Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neosnovanim jer ti sudovi smatraju da su u osporenim odlukama odgovorili na sve relevantne apelantkinjine prigovore predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Banka je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenila neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Autonomija volje Član 10.

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Ravnopravnost strana Član 11.

Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja Član 14.

U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu.

Načelo jednake vrijednosti davanja Član 15.

(1) U zasnivanju dvostranih ugovora “strane” polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.

Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Sastavljanje isprave Član 72.

(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.

(2) Ugovarač koji ne zna pisati staviće na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa. [...] Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Nejasne odredbe u posebnim slučajevima Član 100.

U slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.

Dopunsko pravilo Član 101.

Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

Obaveznost Član 142.

(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.

(2) Opšti uslovi ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.

(3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora.

(4) U slučaju neslaganja opštih uslova i posebnih pogodbi važe ove posljednje.

Ništavost nekih odredbi opštih uslova Član 143.

(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.

(2) Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj Načelo monetarnog nominalizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

Valuta obaveze Član 395.

Ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.

Pojam Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

24. U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 25/06 i 88/15) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(1) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini [...] uređuje odnose između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine.

(2) Na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulirani ovim Zakonom primjenjivat će se [...] odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. U slučaju nedoumice ili sukoba odredbi, primjenjivat će se odredba koja pruža veći stepen zaštite potrošačima.

(3) Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva. (4) Proizvođač je svako fizičko ili pravno lice koje posluje u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrstu ili oblik vlasništva, javno ili privatno, koje u cijelosti ili djelimično proizvodi proizvod ili pruža uslugu.

[...] (10) Usluga je svaka djelatnost namijenjena da bude ponuđena potrošačima.

Član 2.

Potrošač se ne može odreći niti biti uskraćen za prava koja su mu data ovim Zakonom.

Član 3.

Osnovna prava potrošača su:

[...]

d) pravo na informiranost;

[...]

g) pravo na naknadu štete i kompenzaciju; [...] Član 93.

(1) Ugovorne odredbe obavezuju potrošača samo ako je prije zaključenja ugovora bio upoznat sa sadržajem ugovora, odnosno ako su mu ugovorni uvjeti trebali biti poznati u vrijeme zaključenja ugovora.

(2) Ugovorne odredbe treba da budu razumljive i u vezi s drugim odredbama u istom ili drugom ugovoru između istih strana uzimajući u obzir prirodu proizvoda ili usluge i svih drugih učesnika u vezi sa zaključenjem ugovora. (3) U slučaju nedoumice u vezi sa značenjem pojedinih odredbi u ugovoru, važit će značenje koje je povoljnije za potrošača.

(4) Smatra se da je potrošač bio upoznat o ugovornim odredbama ako ga je trgovac upozorio i ako su mu one bile dostupne.

Član 94.

(1) Trgovac ne smije zahtijevati ugovorne odredbe koje su nepravedne ili koje bi prouzrokovale štetu potrošaču.

(2) Ugovorne odredbe iz stava (1) ovog člana ništavne su.

Član 95.

Ugovorne odredbe koje potrošač nije lično ugovarao smatrat će se nepravednim ako:

a) stvaraju značajnu nejednakost između prava i obaveza ugovornih strana na štetu potrošača;

b) bi ispunjenje ugovornih obaveza značajno odstupilo od opravdanog očekivanja potrošača;

c) su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima.

Član 96.

U općim uvjetima formularnih ugovora naročito nije punovažna odredba:

[...]

d) kojom ugovorna strana predviđa da obećanu činidbu može izmijeniti ili od nje odstupiti isključivo uzimajući u obzir svoj interes; [...] VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju apelantkinja je podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 71 0 P 217880 18 Rev od 25. septembra 2018. godine kojim je revizija odbačena, iz čega slijedi zaključak da revizija u konkretnom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek i da je konačna odluka u ovom predmetu zapravo Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 217880 18 Gž od 26. marta 2018. godine protiv koje je apelantkinja podnijela apelaciju Ustavnom sudu (vidi tačku 3 ove odluke), čime je apelantkinja obezbijedila pravo na podnošenje apelacije nakon odluke Vrhovnog suda o reviziji bez obzira na to da li se radi o procesnoj ili meritornoj odluci. U takvima okolnostima Ustavni sud će ispitati blagovremenost predmetne apelacije u odnosu na procesnu odluku Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je rješenje Vrhovnog suda doneseno 25. septembra 2018. godine, a da je predmetna apelacija podnesena 19. oktobra 2018. godine nameće se zaključak da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantkinja suštinski pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u vezi s navedenim pravima i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U vezi s brojnim apelantkinjinim prigovorima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, prije svega, ukazao na Odluku broj AP 5328/15 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 13. marta 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18, dostupna i na www.ustavnisud.ba), u kojoj su razmatrana gotovo ista pitanja. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, imao u vidu Direktivu Vijeća Evropske zajednice broj 93/13 od 5. aprila 1993. godine („Službeni list EZ“ broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i odluke ESP u predmetima broj C-26/13 od 30. aprila 2014. godine i C-186/16 od 20. septembra 2017. godine, zaključivši nakon detaljne analize da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje (op. cit. AP 5328/15, tač. 33–39).

33. Ustavni sud je u predmetu broj AP 3877/17, upravo slijedeći praksu iz Odluke broj AP 5328/15 na koju se pozvao, zaključio da nema razloga donijeti drugačiju odluku u odnosu na isto pitanje koje apelantkinje postavljaju u ovoj apelaciji, u skoro istim okolnostima, pozvavši se na obrazloženje koje je dato u ranijoj odluci. Iz citirane odluke Ustavni sud izdvaja tek dio koji se odnosi na primjenu Zakona o zaštiti potrošača na koji se i apelantkinja poziva u predmetnoj apelaciji. „Pri tome, tačno je da su se apelantkinje u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1 stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može da prihvati tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantkinja u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredbi ZOO o zaštiti ugovornih strana. Tako je sud njihov tužbeni zahtjev kojim su tražile utvrđivanje ništavosti pojedinih odredbi razmotrio prema ZOO koji propisuje razloge i posljedice ništavosti. U vezi s tim, sudovi su, između ostalog, istakli da apelantkinje ni u tužbi niti u postupku nisu tvrdile da im odredbe spornog ugovora nisu bile jasne ili da izjava prvoapelantkinje za zaključenje spornog ugovora nije bila data slobodno i ozbiljno, te da na te okolnosti nisu ni predlagale izvođenje dokaza. Osim toga, nema ništa što bi ukazalo, niti su apelantkinje u tužbi, tokom postupka, pa ni u apelaciji tvrdile da im ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne u vrijeme zaključenja ugovora.“

34. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, detaljno i argumentovano obrazložio svoju odluku odgovorivši na sve relevantne žalbene prigovore apelantkinje (vidi tač. od 12 do 15 ove odluke), a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti, u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelantkinja ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije, poziva na obrazloženje koje je dato u Odluci broj AP 3877/17 (op. cit. AP 3877/17, tač. 42–48). Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud detaljno obrazložio u citiranom predmetu, uključujući i prigovor vezan za praksu sudova u regionu, na koju je apelantkinja ukazala u dopuni apelacije.

35. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga koji su navedeni u Odluci broj AP 3877/17 zaključuje da osporenom odlukom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Slijedeći sopstvenu praksu Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud dao dovoljne, jasne i relevantne razloge o svojim zaključcima da u konkretnom slučaju nije dokazano da odredbe o valutnoj klauzuli u spornom ugovoru, u vrijeme njegovog zaključenja, apelantkinji nisu bile dovoljno jasne i razumljive ili da ugovor nije zaključila slobodno izraženom voljom, odnosno da je ugovaranje tzv. valutne klauzule nezakonito.

37. Ustavni sud, takođe, smatra da su iz istog razloga neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije budući da apelantkinja navode o kršenju prava na imovinu zasniva na istim navodima koje je istakla i u vezi s pravom na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, dok u odnosu na diskriminaciju nije izneseno ništa što bi diskriminaciju učinilo vjerovatnom.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević