Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6786/18 (B. R.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Radni spor
  • Konkurs
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6786/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-6786/18, rješavajući apelaciju Bobana Rakovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bobana Rakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 239083 18 Rsž od 30. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boban Raković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 239083 18 Rsž od 30. avgusta 2018. godine.

2. Apelant je 24. maja 2016. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 239083 16 Rs od 22. januara 2018. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište, kao nezakonite, odluke JU Osnovna škola „Aleksa Šantić“ (u daljnjem tekstu: I tuženi), i to Rješenje o prestanku radnog odnosa od 15. marta 2016. godine i Odluka v.d. direktora od 29. februara 2016. godine, da se obaveže I tuženi da vrati apelanta na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu, te da zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati apelantu određene novčane iznose za određeni vremenski period sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da uplati doprinose Fondu PIO na ime apelanta (sve bliže opisano u izreci navede presude). Takođe navedenom presudom, obavezna je apelant da I tuženom i II tuženom M. P. (u daljnjem tekstu: II tuženi) naknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je cijeneći izvedene dokaze našao da je I tuženi 30. septembra 2015. godine objavio Konkurs za popunjavanje upražnjenog radnog mjesta nastavnik likovne kulture (u daljnjem tekstu: predmetni konkurs), na neodređeno vrijeme, te da su u predmetnom konkursu navedena dokumenta koja se trebaju priložiti uz prijavu, a između ostalog da se treba priložiti i “dodatak diplomi, koji sadrži podatke o prosjeku ocjena tokom studiranja ili uvjerenje visokoškolske ustanove o prosjeku ocjena tokom studiranja”. Nadalje je istakao da su na predmetni konkurs, pored ostalih kandidata, prijave podnijeli apelant i II tuženi, a da je II tuženi uz prijavu, kao dokaz o prosjeku ocjena priložio Svjedodžbu Pedagoškog fakulteta u Rijeci od 7. oktobra 1986. godine (u daljnjem tekstu: Svjedodžba), koja sadrži podatke o položenim predmetima u toku studiranja i ocjene za svaki predmet (ocjene 3, 4 i 5), ali ne sadrži podatke o prosječnoj ocjeni. Zatim je istakao, da je I tuženi prijave oba kandidata cijenio potpunim, te je u odnosu na II tuženog, obzirom da Svjedodžba nije sadržavala izračun prosječne ocjene, komisija I tuženog sama izvršila izračun iste (aritmetičku sredinu ocjena). Takođe je istakao, da je na osnovu prednjeg I tuženi utvrdio rang listu na kojoj je apelant rangiran na prvom mjestu (sa 21,05 bodova), a II tuženi na petom mjestu, te je Odlukom od 12. oktobra 2015. godine, na radno mjesto nastavnika likovne kulture primio apelanta, o čemu su zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 23. novembra 2015. godine.

5. Osnovni sud je ukazao, da je protiv Odluke od 12. oktobra 2015. godine II tuženi podnio prigovor, koji je odlukom Školski odbor I tuženog djelimično usvojio, u dijelu koji se tiče bodovanja radnog staža, dok je u ostalom dijelu prigovor odbio i sačinio novu rang listu po kojoj je apelant bio rangiran na prvom, a II tuženi na petom mjestu. Zatim je II tuženi, nezadovoljan takvim obrazloženjem, podnio prigovor Republičkoj prosvjetnoj inspekciji, koja je postupajući po navedenoj prijavi izvršila nadzor i donijela rješenje od 25. decembra 2015. godine, kojim je naložila da škola izvrši bodovanje prosjeka ocjena II tuženog na osnovu ocjena sadržanih u Svjedodžbi, a prema formuli koja je sadržana u Odluci Fondacije „Dr Milan Jelić“ od 23. oktobra 2009. godine. I tuženi je protiv navedenog rješenja podnio žalbu, koja je odbijena rješenjem Ministarstva prosvjete i kulture od 20. januara 2016. godine. I tuženi je podnio tužbu protiv tog rješenja koju je povukao.

6. Osnovni sud je naveo, da je postupajući po nalogu inspekcije I tuženi izvršio preračunavanje ocjena II tuženog i korekciju rang liste o izboru kandidata, te nakon otklanjanja nepravilnosti utvrdio da je II tuženi ostvario najveći broj bodova (ukupno 23,78 bodova), na osnovu čega je I tuženi donio Odluku od 29. februara 2016. godine da se na radno mjesto nastavnik likovne kulture primi II tuženi (protiv koje odluke je apelant podnio prigovor koji je odbijen), te je donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta od 15. marta 2016. godine (uz obrazloženje da je u postupku po osnovu predmetnog konkursa, a nakon postupanja I tuženog po rješenju Ministarstva prosvjete i kulture od 20. januara 2016. godine utvrđeno da se II tuženi nalazi prvi na rang listi).

7. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da se u toku provođenja predmetnog konkursa za I tuženog pojavilo spornim ko i na koji način treba vršiti preračunavanje ocjena II tuženog iz sistema visokoškolskih ocjena iz Hrvatske u sistem ocjena u Republici Srpskoj, a što je razriješeno tek nakon donošenja rješenja Ministarstva prosvjete i kulture od 20. januara 2016. godine (kojim je potvrđeno rješenje prosvjetne inspekcije), te je dato mišljenje da I tuženi treba izvršiti preračunavanje ocjena II tuženog i isto mu je naloženo. Nadalje je istakao, da iz stanja spisa proizlazi da rješenje Ministarstva prosvjete i kulture od 20. januara 2016. godine, ima svojstvo konačnog i pravosnažnog upravnog akta. U vezi s tim je istakao, da se parnični sud ne može baviti ocjenom zakonitosti upravnog akta, ali je navode tužbe o nezakonitosti postupka u dijelu preračunavanja ocjena II tuženog ispitao u smislu odredbe člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sa stanovišta postojanja prethodnog pitanja. Zatim je istakao da nisu osnovane tvrdnje tužbe da prijava II tuženog na predmetni konkurs nije bila potpuna, odnosno da nije podnio ispravu kojom dokazuje ostvareni prosjek ocjena u toku studiranja. Naime, kriterijumi, način bodovanja kandidata i procedura prijema radnika u javnim osnovnim školama je propisana Pravilnikom o proceduri i kriterijumima prijema radnika u radni odnos u osnovnoj školi (u daljnjem tekstu Pravilnik). Osnovni sud je citirao šta je propisano odredbama člana 8. stav 1. i 2. tačka 3. i člana 10. stav 3. i 4. Pravilnika, te je naveo da odredbe Pravilnika u kojima se govori o dostavljanju dokaza o prosjeku ocjena valja tumačiti na način da je potrebno dostaviti dokument u kojem je naveden prosjek ocjena ukoliko kandidat sa istim raspolaže, odnosno koji je u mogućnosti pribaviti, ali da Pravilnik propisuje izuzetke, da je dovoljno podnijeti ispravu koja sadrži podatke o pojedinačnim ocjenama (index ili dodatak diplomi).

8. Osnovni sud je ukazao, da je II tuženi u svojoj izjavi u svojstvu parnične stranke istakao da je u svrhu dokazivanja prosječne ocjene studiranja podnio Svjedodžbu, koja sadrži podatke o položenim predmetima u toku studiranja i ocjenu za svaki predmet, a da je isto podnio i na konkursima u druge dvije škole, gdje je vršeno preračunavanje njegovih ocjena prema određenoj formuli. Naime, Svjedodžba II tuženog je nesporno javna isprava, koju je izdao nadležni organ u skladu sa svojim ovlaštenjima, a istinitost njenog sadržaja tokom postupka nije ni dovedena u pitanje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da navedena isprava u konkursnoj proceduri ima dokaznu snagu „dodatka diplomi koji sadrži podatke o prosjeku ocjena tokom studiranja”, isprave koju kandidat može podnijeti u smislu člana 9. stav 1. i 2., te člana 10. stav 3. Pravilnika, a što je pravilno cijenio i I tuženi, te prijavu II tuženog cijenio potpunom.

9. Osnovni sud je ukazao, da pozitivnim propisima nije izričito propisana nadležnost određenog organa za preračunavanje ocjena, pa nije mogao prihvatiti apelantovie navode da je za isto nadležan samo Univerzitet, odnosno Visokoškolska ustanova u Republici Srpskoj (na koje okolnosti je apelant predočio i ispravu Univerziteta u Banjoj Luci, gdje je od strane Univerziteta izvršeno preračunavanje ocjena drugog lica). U vezi s tim je istakao, da je sve prednje I tuženom pojašnjeno od strane prosvjetne inspekcije, a zatim i od strane Ministarstva prosvjete i kulture (koje je rješenjem od 20. januara 2016. godine odbilo kao nesnovanu žalbu I tuženog, protiv rješenja prosvjetne inspekcije), pa je dalji postupak po predmetnom konkursu I tuženi proveo u skladu sa naloženim (izvršio preračunavanje ocjena II tuženog, izmijenio rang liste, a što je imalo za posljedicu i njegov prijem u radni odnos, te otkazivanje ugovora o radu apelantu).

10. Osnovni sud je naveo, da postupak po predmetnom konkursu nije bio završen izborom apelanta, kako je to pogrešno ukazivao apelant, odnosno donošenjem Odluke od 12. oktobra 2015. godine, jer je ta odluka faktički izmijenjena u daljem toku postupka Odlukom od 29. februara 2016. godine (kojom je izvršen izbor II tuženog). Naime, tačno je da to nije izričito navedeno u posljednjoj odluci (što jeste formalni propust), ali to ni u kom slučaju, samo iz tog razloga, ne može značiti i ništavost iste odluke, a niti činjenicu egzistiranja obje odluke.

11. Osnovni sud je istakao, da je u konkretnom slučaju postojala opasnost da zbog propuštanja detaljnog pravnog normiranja II tuženog na konkursu, u dijelu “ko, kako i na koji način, da izvrši preračunavanje ocjena i prosjek ocjena”, isti bude stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na lica koja su diplomu stekla u Republici Srpskoj ili BiH, pa da se istom u konačnom i onemogući učestvovanje na konkursu. Nadalje je ukazao, da je stoga I tuženi, pravilnom primjenom odredbi Pravilnika i načela ravnopravnosti iz člana 2. Zakona o radu, preduzeo mjere da II tuženi bude na jednak način, kao i drugi kandidati, tretiran u postupku zapošljavanja, te da se otklone okolnosti koje uzrokuju takvu neravnopravnost, a koje se ogledaju u nemogućnosti istog kandidata da predoči diplomu ili uvjerenje svoje visokoškolske ustanove, koje sadrži srednju ocjenu u toku studiranja usklađenu sa sistemom ocjenjivanja u Republici Srpskoj. Zatim je naveo, da prednje postupanje I tuženog jeste imalo negativne posljedice na apelanta u smislu zasnivanja, a zatim i prestanka radnog odnosa u roku od tri mjeseca, ali pravo jednog lica, u konkretnom apelanta, se ne može temeljiti na protivpravnom uskraćivanju prava drugom licu (u konkretnom II tuženom), čime su i odluka o prijemu u radni odnos apelanta, kao i njegov Ugovor o radu, pravno neodrživi.

12. Na kraju, Osnovni sud je istakao da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je postupak po predmetnom konkursu proveden suprotno odredbama materijalnog prava, iz kojeg razloga je zahtjev za poništenjem spornih odluka odbijen kao neosnovan, a slijedom toga i zahtjeve apelanta za reintegraciju prava iz radnog odnosa (vraćanje na rad, naknadu plata i uplatu doprinosa).

13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 239083 18 Rsž od 30. avgusta 2018. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je apelant u žalbi naveo da je prvostepeni sud zanemario činjenicu da prijava II tuženog na konkurs nije bila potpuna jer se Svjedodžba ne može smatrati dodatkom diplomi kako propisuje član 8. stav 2. tačka 3. Pravilnika. U vezi s tim je istakao, da iz Svjedodžbe II tuženog proizlazi da ista sadrži podatke o položenim ispitima u toku studiranja, sa iskazanim brojčanim ocjenama 3, 4 i 5 za svaki predmet pojedinačno, a da se u Republici Srpskoj, sistem ocjenjivanja na visokoškolskim ustanovama (fakultetima) iskazuje brojčanim ocjenama od 5-10. Okružni sud je pojasnio, da se ne mogu osnovanim prihvatiti tvrdnje apelanta da je prijava II tuženog na javni konkurs bila nepotpuna zbog nedostatka uvjerenja sa prosjekom ocjena, jer bi i samo uvjerenje glasilo na brojčano izražene ocjene koje se koriste u Republici Hrvatskoj (3, 4 i 5) gdje je II tuženi i stekao diplomu, te bi se ovakav sistem ocjenjivanja u svakom slučaju morao prilagoditi ekvivalentnim ocjenama u Republici Srpskoj (od 5-10), odnosno primijeniti formulu koja je određena Odlukom Fondacije ,,Dr Milan Jelić“ od 23. oktobra 2009. godine, a koja Fondacija (Fond) je u sastavu Ministarstva prosvjete i kulture RS.

15. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito iz razloga što Komisija I tuženog nije mogla izvršiti preračun ocjena, pošto je za to ovlašten jedino Univerzitet u Banjoj Luci. U vezi s tim je naveo, da u pogledu tih žalbenih navoda treba imati u vidu da je prosvjetni inspektor, nakon izvršene kontrole kod I tuženog, rješenjem od 25. decembra 2015. godine, naložio I tuženom da otkloni nedostatke u postupka izbora nastavnika likovne kulture po predmetnom konkursu, na način da Komisija za izbor izvrši bodovanje prosjeka ocjena II tuženog, uz ostavljanje roka za postupanje po rješenju. Naime, iz odredbe člana 64. Zakona o inspekcijama u RS proizlazi da je subjekat nadzora obavezan da postupi po rješenju inspektora, a u slučaju da se obaveza izrečena u rješenju inspektora sastoji u izvršenju određene radnje, a izvršenik postupa protivno takvim obavezama, prema članu 69. istog zakona, inspektor će novčanim kaznama prinuditi izvršenika na izvršenje obaveze. Okružni sud je ukazao, da iz navedenog proizlazi da je I tuženi bio u obavezi izvršiti pomenuto rješenje inspekcije. Naime, navedeno rješenje se moglo osporavati redovnim i vanrednim pravnim sredstvima u upravnom postupku na način propisan Zakonom o opštem upravnom postupku i upravnom sporu (koji je I tuženi pokrenuo ali je povukao tužbu). Stoga, kako je svojom pravosnažnoću rješenje prosvjetnog inspektora proizvelo pravno dejstvo, Okružni sud je naglasio da isto veže i parnični sud po pitanju o kojem je odlučeno upravnim rješenjem.

16. Takođe je Okruženi sud istakao da su neosnovane i apelantove žalbene tvrdnje da je rješenje o prestanku radnog odnosa od 15. marta 2016. godine nezakonito jer isto nije doneseno iz razloga predviđenih članom 179. Zakona o radu. U vezi s tim je istakao, da apelant treba imati u vidu da je uočena nepravilnost u toku konkursnog postupka koji nije bio okončan, koja je ispravljena pravilnim bodovanjem II tuženog, te je na taj način i otklonjena nezakonitost odluke o prijemu apelanta u radni odnos.

17. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra, u suštini, da mu je navedeno pravo, kao i pristup sudu, prekršeno jer su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

18. Apelant je istakao, između ostalog, da II tuženi nije imao kompletnu dokumentaciju prilikom prijave na predmetni konkurs, odnosno da nije dostavio dodatak diplomi sa prosjekom ocjena. Zatim je istakao, da prvostepeni sud nije mogao utvrditi da Svjedodžba ima karakter dodatka diplomi koji sadrži podatke o prosjeku ocjena tokom studiranja, a koja se kao takva može podnijeti u skladu sa odredbama Pravilnika, kada ista ne sadrži podatke o prosjeku ocjena. Nadalje je istakao, da rješenje prosvjetne inspekcije, kojim je naloženo I tuženom da izvrši bodovanje prosjeka ocjena za II tuženog, ne može biti opravdanje za ponašanje I tuženog, a ni za odluke prvostepenog i drugostepenog suda, jer su upravo nižestepeni sudovi bili dužni da utvrde zakonitost i pravilnost postupka za izbor kandidata kod I tuženog. Apelant smatra da preračunavanje ocjena nije moglo biti vršeno od strane I tuženog, već je to moralo biti učinjeno od strane Univerziteta u Banjoj Luci. Apelant je takođe istakao, da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe čl. 19. (u vezi sa članom 22. stav 1. tačka 1.), 179. i 185. Zakona o radu, te člana 8. stav 2. tačka 3) Pravilnika, odnosno da nižestepeni sudovi nisu primijenili navedene odredbe. Nadalje je istakao da su proizvoljno tumačene i odredbe čl. 8. i 191. stav 4. ZPP.

19. Vezano za dužinu trajanja postupka, apelant je istakao, između ostalog, da su od podnošenja tužbe do dostavljanja drugostepene presude (24. septembra 2018. godine), protekle dvije godine i četiri mjeseca, da su postupci u radnim sporovima hitnog karaktera, pa je evidentno da je postupak trajao izvan razumnih rokova.

Relevantni propisi

20. Pravilnik o kriterijumima i proceduri prijema radnika u radni odnos u osnovnoj školi (,,Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 102/14 i 42/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Pravilnik o kriterijumima i proceduri prijema radnika u radni odnos u osnovnoj školi (,,Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 102/14), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. stav 1. i 2. tačka 3.

(1) Uz potpisanu prijavu i dokumentaciju iz člana 7. ovog pravilnika potrebno je dostaviti dokumentaciju na osnovu koje se dokazuje ispunjenost posebnih uslova i dokumentaciju na osnovu koje se vrši bodovanje po kriterijumima iz člana 9. ovog pravilnika.

(2) Dokumentacija iz stava 1. ovog člana podrazumijeva:

3) dodatak diplomi koji sadrži podatke o prosjeku ocjena tokom studiranja ili uvjerenje visokoškolske ustanove o prosjeku ocjena tokom studiranja, ukoliko u diplomi ne postoje podaci o prosjeku ocjena, Član 9.

(1) Kriterijumi za bodovanje prilikom utvrđivanja liste kandidata za prijem u radni odnos u školi su:

1) prosjek ocjena koji je kandidat ostvario tokom studiranja, 2) vrijeme provedeno na evidenciji nezaposlenih lica koju vodi Zavod za zapošljavanje za područje jedinice lokalne samouprave gdje je nezaposleni kandidat prijavljen, 3) rezultati ostvareni na intervjuu i testu, 4) socijalni status i 5) dužina radnog staža.

(2) Kriterijum iz stava 1. tačka 5) ovog člana boduje se ako je objavljen konkurs za prijem u radni odnos lica sa radnim iskustvom.

Član 10. stav 3. i 4.

(3) Prosječna ocjena tokom studiranja dokazuje se diplomom koja sadrži podatke o prosjeku ocjena, uvjerenjem izdatim od visokoškolske ustanove ili dodatkom diplomi.

(4) U izuzetnim slučajevima, ukoliko kandidat ne može iz opravdanih razloga pribaviti dokument iz stava 4. ovog člana, prosječna ocjena može se dokazati i ovjerenom foto-kopijom indeksa.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog povrede prava na pristup sudu, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku.

24. U vezi sa navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, najprije zapaža da apelant ove navode ustvari dovodi u vezu sa primjenom pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

25. Nadalje, vezano za apelacione navode kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu činjenice koje su utvrđene u predmetnom parničnom postupku, odnosno da je prosvjetna inspekcija utvrdila određene nepravilnosti u postupku izbora kandidata po predmetnom konkursu, te da je naložila I tuženom da ispravi te nepravilnosti i da je dalji postupak po predmetnom konkursu I tuženi proveo u skladu sa naloženim (izvršio preračunavanje ocjena II tuženog, pa u skladu s tim izmijenio rang liste, a što je imalo za posljedicu i prijem II tuženog u radni odnos, te otkazivanje ugovora o radu apelantu), Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao i toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili Osnovni sud i Okružni sud, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.

27. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom apelanta od 24. maja 2016. godine a da je okončan osporenom presudom Okružnog suda od 30. avgusta 2018. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu nakon jedne godine i oko osam mjeseci, a da je Okružni sud, postupajući po žalbi, donio drugostepenu presudu nakon oko sedam mjeseci. S obzirom na činjenicu da je predmetni postupak, na dvije sudske instance, trajao oko dvije godine i tri mjeseca, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6786/18 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio