Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1712/20 (Predrag Đalamić vl. "Info Centar" agencija za pružanje intelektualnih usluga Bijeljina)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1712/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1712/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Predrag Đalamić vl. "Info Centar" agencija za pružanje intelektualnih usluga Bijeljina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Predrag Đalamić vl. "Info Centar" agencija za pružanje intelektualnih usluga Bijeljina protiv Rješenja Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 031786 19 Pž od 11. ožujka 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Đalamić vl. "Info Centar" agencija za pružanje intelektualnih usluga Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Petko Budiša odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 11. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 031786 19 Pž od 11. ožujka 2020. godine.
2. Rješenjem Okružnoga privrednoga suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) od 5. rujna 2019. godine, sud se oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari (radi utvrđenja ništavnosti i isplate duga), ukinute su sve provedene radnje, te su tužba tužitelja-protutuženika („Starion“ d.o.o. Beograd, Republika Srbija) i protutužba apelanta-protutužitelja odbačene.
3. Rješenjem Višega privrednoga suda od 11. ožujka 2020. godine priziv tužitelja-protutuženika je uvažen, rješenje Okružnoga privrednoga suda od 5. rujna 2019. godine ukinuto u pobijanome dijelu (dijelu kojim je tužba tužitelja odbačena) i predmet vraćen istome sudu na daljnji postupak.
4. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud istakao je da iz razloga pobijanoga rješenja proistječe da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o poslovnoj suradnji 15. siječnja 2009. godine i u čl. 13. st. 2. ugovora za eventualne sporove ugovorili nadležnost suda u Beogradu, Republika Srbija, te da su dana 8. veljače 2010. godine zaključili i aneks 1 ugovora i u čl. 2. potvrdili „da prava i obveze ugovornih strana, kao i sve ostale odredbe osnovnoga ugovora ostaju na snazi“. Viši privredni sud istakao je da je tužitelj podnio tužbu 8. kolovoza 2017. godine protiv apelanta radi isplate duga iz navedenoga ugovora, a apelant je podnio protutužbu radi utvrđenja ništavnosti toga ugovora, te radi isplate duga nastaloga na temelju poslovne suradnje. Viši privredni sud istakao je da nadalje proistječe da je tužitelj u odgovoru na protutužbu istakao i prigovor nenadležnosti Okružnoga privrednoga suda, navodeći da su stranke ugovorile klauzulu kojom su predvidjele nadležnost suda u Beogradu. Viši privredni sud naveo je da je točno, kako navodi i prvostupanjski sud, da je između stranaka u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u Beogradu i da ugovaranje nije protivno nadležnosti nacionalnih sudova u kojima stranke imaju sjedište, dakle, ne radi se o sporu između stranaka koji je u isključivoj nadležnosti suda jedne zemlje. Viši privredni sud istakao je da međutim prvostupanjski sud nije primijenio odredbe čl. 50. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZRSZ), koje propisuju da kad nadležnost suda ovisi od pristanka tuženika da sudi sud u Bosni i Hercegovini, smatra se da je tuženik dao pristanak podnošenjem odgovora na tužbu, odnosno prigovora na platni nalog, a nije osporio nadležnost ili se upustio u raspravljanje. Viši privredni sud istakao je da prema stanju spisa proistječe da apelant nije prigovorio nadležnosti Okružnoga privrednoga suda i nije se pozivao na ugovorenu nadležnost suda u Beogradu, već se upustio u raspravljanje, samim odgovorom na tužbu, osporavajući tužbeni zahtjev, te da isto tako na pripremnome ročištu od 11. lipnja 2019. godine nije bilo prigovora na nadležnost prvostupanjskoga suda, niti je traženo da sudi sud u Beogradu. Viši privredni sud naveo je da kako je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta Okružnome privrednome sudu, a što je sukladno odredbi čl. 46. st. 1. ZRSZ, pri čemu se nije pozvao na ugovorenu nadležnost suda u Beogradu, niti je tuženi tome prigovorio, to je po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud pogrešno odlučio kada se oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje i tužbu odbacio. Viši privredni sud istakao je da kako apelant-protutužitelj nije izjavljivao priziv protiv prvostupanjskoga rješenja u dijelu kojim je odbačena njegova protutužba zbog nenadležnosti suda, prvostupanjsko rješenje u tomu dijelu ostaje neizmijenjeno.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskoga suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da apelant pobija rješenje Višega privrednoga suda, kojim je ukinuto rješenje Okružnoga privrednoga suda u dijelu u kojemu je tužba tužitelja odbačena, te je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da je Okružni privredni sud pogrešno odlučio kada se oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje i tužbu odbacio, iz čega slijedi da se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o pitanju nadležnosti suda. Dakle, iz navedenoga proistječe da se pobijanom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima i obvezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi s pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević