Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4425/18 ("Aluminij" d.d. Mostar)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Propisano zakonom
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 1
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o privatizaciji preduzeća · čl. 1
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- ODLUKA o izmjenama i dopunama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji poduzeća
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Uredba o dopuni uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju
- Zakon o izmjenama Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka
- Uredba o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Odluka kojom se donose izmjene i dopune Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4425/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4425/18, rješavajući apelaciju „Aluminija“ d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „Aluminija“ d.d Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 014688 17 Gž od 5. lipnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 058-0-Dn-17-003257 od 5. rujna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Aluminij“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Palameta i Palameta“ d.o.o. iz Mostara, podnio je 3. kolovoza 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 014688 17 Gž od 5. lipnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 058-0-Dn-17- 003257 od 5. rujna 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 25. veljače 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor 18. ožujka 2020. godine. Kantonalni sud nije dostavio traženi odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda – Zemljišnoknjižni ured broj 058-0-Dn-17-003257 od 5. rujna 2017. godine na temelju Rješenja i zaključka tog suda broj Ip 166102/15 Ip od 28. kolovoza 2017. godine upisana je zabilježba Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj Ip-166102/15 Ip od 28. kolovoza 2017. godine na nekretninama preciziranim u rješenju na kojima pravo raspolaganja ima založni dužnik – apelant, te zabilježba istog rješenja na nekretninama preciziranim u rješenju na kojima založni dužnik – apelant ima pravo vlasništva (stavak 1.). Rješenjem je odbijen zahtjev za zabilježbu istog rješenja o izvršenju na nekretninama preciziranim u rješenju na kojima založni dužnik – apelant ima pravo korištenja na temelju istog rješenja i zaključka Općinskog suda (stavak 2.). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud provjeravajući zahtjev za zabilježbu izvršenja (zbog namirenja potraživanja JP Elektroprivrede HZHB d.d. Mostar po osnovi apelantovog dugovanja tom poduzeću), u smislu odredbi članka 42. Zakona o zemljišnim knjigama, izvršio uvid u zemljišnu knjigu za nekretnine upisane u zk. uloške precizirane u rješenju za koje je utvrdio da na dijelu tih nekretnina preciziranih u rješenju apelant ima upisano pravo raspolaganja, a na dijelu nekretnina, također preciziranih u rješenju, ima pravo korištenja. U svezi s tim, navedeno je da je shodno odredbama članka 72. Zakona o izvršnom postupku propisano da će sud, čim se donese rješenje o izvršenju, po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnim knjigama izvrši zabilježba izvršenja. Navedeno je da tom zabilježbom tražitelj izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne pravo vlasništva na toj nekretnini. Općinski sud je obrazložio i da nakon zabilježbe izvršenja nije dopušten upis promjene vlasništva utemeljen na pravu raspolaganja izvršenika bez obzira na to kada je raspolaganje poduzeto. Promjena vlasništva na nekretnini tijekom izvršnog postupka, kako je obrazložio taj sud, ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje poduzete prije toga, prema obrazloženju Općinskog suda, ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. U svezi s tim, navedeno je da je taj ured postupajući po zaključku Općinskog suda od 28. kolovoza 2017. godine donio rješenje kao u stavku 1. izreke. U odnosu na stavak 2. istaknuto je da je provjerom u zemljišnim knjigama utvrđeno da apelant na nekretninama preciziranim u tom stavku nema pravo vlasništva, već samo pravo korištenja, te je stoga zahtjev za zabilježbu na tim nekretninama odbijen.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 07 0 Dn 014688 17 Gž od 5. lipnja 2018. godine žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dopustio spornu zabilježbu rješenja o izvršenju na nekretninama na kojima apelant kao izvršenik ima upisano pravo raspolaganja koje je donošenjem Zakona o stvarnim pravima izjednačeno s pravom vlasništva. Navedeno je i da je inače i prije donošenja Zakona o stvarnim pravima pravo raspolaganja predstavljalo temeljno i najznačajnije imovinsko pravo na stvarima u društvenom vlasništvu, te je kao takvo ustvari bilo pravo društveno-pravne osobe da u pravnom prometu stječe i otuđuje nekretnine, i to kupovinom, prodajom, zamjenom i slično, odnosno pravo da nekretnine stječe i po drugoj pravnoj osnovi. Kantonalni sud je obrazložio i da je navedeno podrazumijevalo da društveno pravne osobe prenose nekretnine između sebe, pribavljaju ih od nositelja prava vlasništva, otuđuju nekretnine iz društvenog vlasništva, vrše njihovu zamjenu, te raspolažu tim nekretninama kao društvenim sredstvima. Kantonalni sud je istaknuo da, međutim, za razliku od prava raspolaganja, pravo korištenja omogućava poduzeću korištenje ili upotrebu sredstava, i to određenih prirodnih bogatstava te gradskog građevinskog zemljišta, zbog čega taj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio zabilježbu rješenja o izvršenju na nekretninama za koje je utvrđeno da apelant ima pravo korištenja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
7. Apelant smatra da su mu pobijanim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno utvrđeno da predmetne nekretnine nisu apelantovo ni vlasništvo ni suvlasništvo jer se nalaze u državnom vlasništvu i apelant na njima ima samo pravo raspolaganja, odnosno korištenja. Zbog navedenog apelant smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz Zakona o izvršnom postupku za provedbu izvršenja na navedenim nekretninama. Također, navodi da su pobijana rješenja kontradiktorna sama sebi jer je njima na jednom dijelu nekretnina dopuštena zabilježba, a na drugom dijelu nije, iako niti na jednoj od tih nekretnina apelant nije upisan kao vlasnik, već se radi o državnom zemljištu. Apelant navodi da su predmetna rješenja u suprotnosti i s odlukom visokog predstavnika iz 2005. godine kojom je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom FBiH. Apelant navodi i da ne postoji ni osnova za izvršenje i da je u svezi s tim pogrešno pozivanje redovnih sudova na članak 72. Zakona o izvršnom postupku jer apelant nikada nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Apelant traži i da mu Ustavni sud dosudi troškove koje je imao u svezi sa sastavljanjem apelacije.
b)Odgovor na apelaciju
8. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se on poziva te dostavlja opsežnu dokumentaciju o navedenom izvršnom postupku.
V. Relevantni propisi
9. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 66/13, 100/13 i 32/19 – odluka Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase:
Pretvorba društvenog vlasništva Članak 338.
Pretvorba prava korištenja ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovoga zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava.
(3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nositelja prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom temelju postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.
(4) Odredbe ovoga zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nositelja tih prava.
10. U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 20/05, 17/06, 62/06, 40/07, 70/07, 94/07 i 41/08). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 20/05) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak 1.
Sljedeća imovina će biti izuzeta od zabrane utvrđene u članku 1. ovog Zakona i uključuje:
1. Imovinu i prava poduzeća, registrirana kao takva, koja su predmet privatizacije kako je definirano odredbom članka 1. Zakona o privatizaciji poduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 45/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04); i koja su trenutno određena ili će biti određena kao sastavni dio odobrene aktivne bilance poduzeća kako je regulirano Zakonom o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 12/98 i 40/99) i Uredbom o metodologiji za pripremu programa privatizacije i početne bilance stanja ("Službene novine Federacije BiH", br. 10/98, 26/98, 49/99 i 40/00); kao i imovina i prava koja su predmet male privatizacije. Nadležno tijelo, sukladno pomenutim zakonima, ima pravo utvrditi izmijenjenu i dopunjenu aktivnu bilancu, ali će po službenoj dužnosti izvijestiti Povjerenstvo o svakom dodavanju bilanci imovine utvrđene u članku 1. ovog Zakona.
11. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 72. st. 1. i 2.
Ubilježba ovrhe (1) Čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježba ovrhe.
(2) Tom ubilježbom tražitelj ovrhe stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nepokretnosti (pravo na namiru), a osoba koja nakon upisane ubilježbe ovrhe stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužna je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namiru tražitelja ovrhe, stečenog tom ubilježbom.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 014688 17 Gž od 5. lipnja 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 15. lipnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. kolovoza 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
19. U odnosu na primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da su predmet ovog apelacijskog postupka odluke donesene u postupku izvršenja u kojem apelant ima poziciju izvršenika. U svezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je, u pogledu primjenjivosti članka 6. Europske konvencije, stav Europskog suda kao i Ustavnog suda, generalno, da je on ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o izvršnom postupku osim ako se u njemu utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, K. protiv Švedske od 1. srpnja 1991. godine broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine). Principijelan stav Europskog suda i Ustavnog suda u pogledu neprimjenjivosti članka 6. Europske konvencije, kada se radi o izvršnom postupku, odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje.
20. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetu broj AP 2621/07 koja se može primijeniti na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2621/07 od 2. prosinca 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da su se u konkretnom izvršnom postupku koji se odnosio na naplatu potraživanja JP Elektroprivreda HZHB po osnovu dugovanja koje apelant ima prema tom poduzeću pojavila nova pravna pitanja s obzirom na to da je od redovnih sudova zatraženo da se izvrši zabilježba izvršenja u zemljišnim knjigama na nekretninama za koje je apelant pobio da su njegovo vlasništvo. Ovo ukazuje na to da se u predmetnom postupku pobijanim odlukama odlučivalo o pitanjima koja imaju bitan značaj za prava i obveze apelanta kao izvršenika. Stoga je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja primjenjiv.
21. Ustavni sud zapaža da apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da je u postupku njihovog donošenja pogrešno utvrđeno činjenično stanje te proizvoljno primijenjeno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava te jesu li činjenice pogrešno utvrđene.
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pobijanim rješenjima dopustili upis zabliježbe izvršenja na nekretninama na kojima je na jednom broju nekretnina (preciziranim u prethodnim točkama ove odluke) upisano apelantovo pravo vlasništva, na drugom dijelu nekretnina (preciziranim u prethodnim točkama ove odluke) pravo raspolaganja u apelantovu korist, dok se one vode kao državno vlasništvo 1/1. Također, rješenjima je odbijen zahtjev za upis zabilježbe izvršenja na jednom broju nekretnina (preciziranim u prethodnim točkama ove odluke) na kojima je upisano apelantovo pravo korištenja, a na kojima također postoji državno pravo vlasništva 1/1.
24. Dovodeći u kontekst navedeno s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo ili da su činjenice u konkretnom predmetu ostale nerazjašnjene. Ustavni sud pri tom ukazuje da, suprotno apelantovim navodima, shodno odredbama članka 3. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH, proizlazi da su navedene nekretnine izuzete iz zabrane raspolaganja s obzirom na to da se radi o imovini poduzeća koje je bilo predmet privatizacije (apelant je, kako proizlazi i iz njegovog naziva, dioničko društvo), a apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje takav zaključak redovnih sudova, niti je takvo nešto vidljivo iz stanja spisa. Analogno tome, proizlazi da su predmetne nekretnine na kojima je apelant imao pravo raspolaganja shodno odredbama članka 338. Zakona o stvarnim pravima postale apelantovo vlasništvo kako su to i obrazložili redovni sudovi, čime su te nekretnine postale podobne za predmet izvršenja u izvršnom postupku. U svezi s tim, Ustavni sud smatra i da nema ništa što bi ukazivalo da su pobijana rješenja kontradiktorna s obzirom na to da je iz izreka i obrazloženja tih rješenja jasno vidljivo zašto je izvršenje na preciziranim nekretninama dopušteno. Pri tome, Ustavni sud neće ulaziti u analizu dijela rješenja kojima je odbijen zahtjev za zabilježbu izvršenja na nekretninama na kojima apelant ima pravo korištenja (a koje je, također, shodno odredbama članka 338. Zakona o stvarnim pravima pretvoreno u pravo vlasništva). Ovo stoga jer je nesporno da apelant nema pravni interes da pobija takvu odluku redovnih sudova jer su u tom dijelu rješenja u njegovu korist. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni. Pri tom, Ustavni sud ističe da u svojim odlukama ne dosuđuje troškove postupka apelantima jer takvo pravo pripada samo strankama u postupcima pred redovnim sudovima.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
26. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
27. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su dopustiti zabilježbu izvršenja na nekretninama na kojima apelant ima vlasništvo, odnosno na kojima je imao pravo raspolaganja koje je shodno odredbi članka 338. Zakona o stvarnim pravima pretvoreno u pravo vlasništva i kada apelant ničim nije dokazao da predmetne nekretnine nisu izuzete iz prometa shodno odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH.
28. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
29. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević