Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6524/18 (G. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Kamata
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6524/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-6524/18, rješavajući apelaciju Gordane Maglov, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Maglov protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 191429 17 Gž od 16.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Maglov (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijela je 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 191429 18 Rev od 3. oktobra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 191429 17 Gž od 16. novembra 2017. godine. Apelantica je, podnescima od 8. maja i 10. jula 2019. godine obavještavala Ustavni sud o relevantnoj praksi sudova u Bosni i Hercegovini i u regiji o istom pitanju koje se postavlja i u svojoj apelaciji.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-956/18 od 10. aprila 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 191429 17 Gž od 16. novembra 2017. godine. Imajući u vidu da je, nakon toga, osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari pa će apelacione navode apelantice ispitati u odnosu na tu presudu.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 191429 14 P od 5. maja 2017. godine, stavom I izreke, obavezana je tužena „Addiko bank“ a.d. Banjaluka (pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka, u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici omogući otplatu preostalog dijela kredita prema ugovoru o nenamjenskom kreditu uz valutnu kaluzulu CHF od 24. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) u valuti KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu već da istu uskladi sa stvarnim kretanjem Libora [Londonska međubankarska stopa]. Presudom je dalje, stavom II izreke, obavezana tužena da apelantici na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelantice i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora, utvrđenom u određenom vremenskom periodu i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za određeni period. Dalje, stavom III izreke presude, obavezana je tužena da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga po osnovu ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Presudom je, također, stavom IV izreke, obavezana tužena da apelantici nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.
4. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog predmetnog ugovora koji je zaključila apelantica kao korisnik kredita i tužena u svojstvu davaoca kredita, kojim ugovorom je tužena odobrila apelantici kredit u određenom novčanom iznosu. Dalje je utvrđeno da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu tako što je apelantici stavila na raspolaganje odobreni iznos kredita, kao i da je apelantica ispunjavala svoje ugovorne obaveze i otplaćivala mjesečne rate po otplatnom planu tužene, te da su mjesečne rate u KM mijenjane zbog promjene kursa CHF i zbog promjene ugovorene kamatne stope prilikom otplate kredita od strane tužene, na način kako je to navedeni vještak ekonomske struke utvrdio u svom nalazu. Zatim je ukazao da je odredbom člana 2. predmetnog ugovora ugovoreno, između ostalog, da je rok vraćanja kredita 15 godina, da se ugovorena rata obračunava u CHF, a naplaćuje u KM obračunatim po srednjem kursu davaoca kredita na dan uplate rate, ugovara se promjenljiva kamatna stopa (vezana za godišnji Libor - 4,50 % kamatna marža godišnje, da je Libor fiksiran 31. decembra za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na sljedeću veću četvrtinu) koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 7 % godišnje na iznos kredita. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su stranke članom 11. predmetnog ugovora ugovorile promjenljivu kamatnu stopu i to: da apelantica svojim potpisom izjavljuje da je saglasna i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, da će tužena o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate izvijestiti apelanticu pismenim putem bez odgode, da se kredit plaća u KM uz valutnu klauzulu vezanu za CHF, da apelantica potpisom ugovora daje izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima utvrđenim i definisanim u članu 2. ovog ugovora. Osnovni sud je naveo da je tužena u vršenju svojih povjerilačkih prava na naplatu ugovorne kamate pogrešno tumačila odredbu člana 11. predmetnog ugovora, tako što je kamatnu stopu u određenim periodima otplate kredita uvećavala povećanjem fiksne stope od 4.50% godišnje, te je njeno postupanje u suprotnosti sa čl. 2. i 11. predmetnog ugovora, te članom 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa čl. 1065. i 1066. ZOO. Dalje je ukazao da je tužena zanemarila činjenicu da se saglasnost apelantice u pogledu prihvatanja odluka tužene o visini kamate ima vezati za odredbu člana 2. predmetnog ugovora, a to je nepromjenljivi dio kamate + promjenljivi dio vezan za Libor, a kojim je propisano da je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora kamatna stopa iznosila 7,00% godišnje na iznos kredita. Također je naveo da tužena neosnovano ukazuje da apelantica u smislu odredbe člana 211. ZOO nema pravo da zahtijeva vraćanje onog što je isplatila, jer prilikom otplate kredita nije zadržala pravo da traži vraćanje isplaćenog niti je plaćala da bi izbjegla prinudu. Dalje je ukazao da suprotno postupanje tužene predstavlja nesavjesno vršenje njenih povjerilačkih prava na naplatu ugovorne kamate. Osnovni sud je naveo da prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke proizilazi da je tužena u pogledu obračuna promjenljive kamatne stope vezane za Libor utvrđivala tržišnu vrijednost libora svojim internim odlukama i u primjeni Libora nije postupala u skladu sa ugovorom. Naime, odstupanje od ugovora ogleda se u tome da visinu kamatne stope nije utvrđivala dodavanjem fiksne kamatne marže na utvrđenu tržišnu vrijednost Libora već je u periodu kada je tržišna vrijednost Libora padala povećavala stopu kamatne marže, a koja je ugovorena kao fiksna od 4,50% pa je ukupna kamatna stopa takvim utvrđivanjem veća u odnosu na ugovorenu. Osnovni sud je istakao da je ovakvim postupanjem tužena apelanticu dovela u nepovoljan položaj, kao druge ugovorne strane, te apelantica temeljem odredbe člana 124. ZOO-a osnovano zahtijeva da se kod budućih naplata mjesečnih anuiteta tužena pridržava ugovorene obaveze o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da prema utvrđenju vještaka, a zbog gore opisanog postupanja tužene, apelantica je uplatila više na ime mjesečnih anuiteta za određeni vremenski period, na ime glavnog duga po osnovu razlike između uplata rata apelantice i anuiteta kredita neusklađeni sa tržišnim vrijednostima Libora, na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita, po osnovu kursne razlike u određenom vremenskom periodu, te na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, kao i na ime zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga. Stoga je Osnovni sud obavezao tuženu da apelantici isplati utvrđeni iznos duga od strane vještaka pozivom na odredbe člana 210. ZOO-a, kao i kapitaliziranu kamatu i opisnu kamatu na iznos glavnog duga.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 191429 17 Gž od 16. novembra 2017. godine žalba tužene je djelimično usvojena i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim traži da se obaveže tužena da joj omogući otplatu preostalog dijela kredita prema predmetnom ugovoru u valuti KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, već da istu uskladi sa stvarnim kretanjem Libora i u dijelu kojim je obavezana tužena da apelantici isplati iznos određeni novčani iznos na ime glavnog duga po osnovu ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Presudom je dalje preinačena odluka o troškovima postupka tako sto je tužena obavezana da apelantici isplati troškove parničnog postupka u iznosu manjem od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom (preciznije navedeno u izreci presude). U ostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao relevantne odredbe ZOO (čl. 10., 11. i 1065.) i naveo da je nesporno da su parnične stranke, u smislu tih zakonskih odredbi zaključile Ugovor o kreditu, kojim su se saglasile o bitnim elementima tog ugovora i kojim su saglasno ugovorile količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu. Dalje, Okružni sud je istakao da je općepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švicarski franak, euro i sl.), uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno, da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču. Dalje je naveo da kredit iz predmetnog ugovora je odobren u CHF, izražen u protuvrijednosti u KM, a vraćanje kredita je određeno u mjesečnim iznosima izraženim u CHF, a ispunjenje obaveze je u domaćoj valuti KM, prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Okružni sud je naveo da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti. Stoga je pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je ugovoreno u predmetnom ugovoru o kreditu da se anuiteti kredita u CHF naplaćuju u KM prema vrijednosti CHF u vrijeme vraćanja anuiteta, suprotno gore navedenim zakonskim propisima.
7. Okružni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu u kojem su stranke zaključile ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, čija rata je izražena u CHF, preračunata u KM na dan isplate rate, pa bi obavezivanje tužene da apelantici omogući otplatu kredita po istom kursu koji je primijenjen pri isplati kredita dovelo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u obligacionom odnosu. Kako tužena ne može predvidjeti kako će se CHF kretati u narednom periodu, niti kakav će biti odnos valuta CHF u odnosu na KM, niti koliko će u konačnici iznositi obaveza korisnika kredita, obavezivanje tužene na ovaj način bi moglo staviti apelanticu u povoljniji položaj, jer bi eventualni pad valute CHF doveo do toga da apelantica vrati manje nego što je po osnovu kredita primila, na šta tužena u žalbi osnovano ukazuje. S obzirom da je apelantica potpisala ugovor o kreditu, čiji anuiteti su bili vezani za vrijednost CHF u odnosu na KM, apelantica je pristala na nastupanje ugovorenog rizika. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je žalbu tužene valjalo uvažiti, prvostepenu presudu preinačiti i odbiti zahtjeve apelantice da se obaveže tužena da joj omogući otplatu preostalog dijela kredita u valuti KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu i da joj na ime neosnovanog obogaćenja isplati novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u određenom periodu, te određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos preciziran na ime glavnog duga u izreci prvostepene presude. Dalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantica izabrala da od tužene zahtijeva izvršenje ugovora u skladu sa stvarnom voljom izraženom između ugovornih strana, a to je naplata ugovorene kamate u skladu sa padom i porastom Libora i vraćanje iznosa koji je tužena naplatila od apelantice, jer nije imala pravnog osnova u zaključenom ugovoru, niti u nekom drugom valjanom pravnom osnovu, pri čemu se apelantica pravilno pozvala na odredbu člana 210. ZOO, zahtijevajući da joj se vrati stečeno bez osnova. Osim toga, Okružni sud je naveo da nisu osnovni niti žalbeni navodi tužene da apelantica nema pravo zahtijevati da joj se vrati ono što je isplaćeno. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužena finansijska organizacija koja se u okviru svoje djelatnosti bavi davanjem kredita građanima uz naknadu pa je bila dužna da prilikom izmjena stope ugovorne kamate postupa u skladu sa ugovorom o kreditu i to da postupa u skladu sa pažnjom dobrog privrednika.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelantica je ukazala da je tužbeni zahtjev zasnovao „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelantica je navela da sudovi " nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje je apelantica isticala tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS." Također je navela da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se radi plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Dalje, apelantica navodi da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njenih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.
9. U dopunama apelacije, apelantica je obavještavala Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je apelantica ukazala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva (usmjerenog na isplatu razlike uplata i „anuiteta kredita usklađenim sa tržišnom vrijednošću Libora“ te kamata, kao i iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatama) s tim što je u tom predmetu tužbenim zahtjevom traženo i utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12. ugovora, razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantica u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana.“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu Okružni sud jasno ukazao zbog čega nije osnovan tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj omogući otplatu preostalog dijela kredita u valuti KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu i da joj tužena isplati određeni novčani iznos na ime naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatraj da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da navode o diskriminaciji apelantica nije učinila ni vjerovatnim, jer niti je navela osnov po kojem je navodno diskriminisana i pravo u odnosu na koje smatra da postoji diskriminacija, nije navela ni uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bila diskriminisana u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantice o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević