Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7442/18 (R.B.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7442/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7442/18, rješavajući apelaciju R.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 034925 18 Rev od 26. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Anel Droce, advokat iz Zajedničke kancelarije Kebo& Guzin Mostar, podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 034925 18 Rev od 26. septembra 2018. godine.

2. Postupajući u ponovnom postupku nakon što je njegova prethodna odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen na ponovni postupak, Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj 95 0 P 034925 16 P 3 od 30. novembra 2016. godine, utvrdio da je „Travunija“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tužilac) nosilac prava svojine na poslovnom prostoru u prizemlju stambeno-poslovnog objekta u Trebinju, bliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), što su Srpska pravoslavna crkva-Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska-Manastir Tvrdoš Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant, kao drugotuženi, dužni priznati i trpjeti da se tužilac na osnovu ove presude upiše kao nosilac prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u javnim evidencijama. Presudom je dalje utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je ovjeren kod Osnovnog suda 11. aprila 2000. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zamjeni), u dijelu kojim je prvotuženi prenio na apelanta pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, izuzev jedne prostorije i stepenice. Presudom su dalje obavezani prvotuženi i apelant da predaju u posjed tužioca predmetni poslovni prostor, i to prvotuženi određenu prostoriju, dok je apelant dužan predati tužiocu u posjed ostatak predmetnog poslovnog prostora. Također, presudom su obavezani prvotuženi i apelant solidarno naknaditi tužiocu troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je presudom Osnovnog suda broj Ps. 165/04 od 2. marta 2006. godine, koja je u relevantnom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 463 od 10. juna 2009. godine, utvrđeno da je tužilac titular prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, te je utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu broj Ov. 168/96 zaključen 3. septembra 1996. godine između Opštine Trebinje, kao poklonodavca, i prvotuženog, kao poklonoprimca, u dijelu koji se odnosi na prenos prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru. Dalje je naveo da je spomenutom presudom Vrhovnog suda utvrđeno da je tužilac postao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu ugovora o prenosu prava raspolaganja koji je kod Opštine Trebinje kao prenosioca upisan pod preciziranim brojem od 7. jula 1987. godine, odnosno na osnovu rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda broj Dn. 227/90 od 25. maja 1990. godine. Istaknuo je da su prvotuženi i apelant 5. aprila 2000. godine zaključili predmetni ugovor o zamjeni, kojim je, uz ostalo, prvotuženi prenio na apelanta pravo svojine na prizemlju naprijed označene zgrade, izuzev jedne prostorije i izuzimajući stepenice, te je apelant na osnovu ovog ugovora upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora sa dijelom od 1/1 u javnim evidencijama i od tada se nalazi u posjedu predmetnog poslovnog prostora.

4. Osnovni sud je ukazao da je tužilac stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima. U pogledu apelantovog ukazivanja na nezakonitost odluke Vrhovnog suda od 10. juna 2009. godine, Osnovni sud je istaknuo da se radi o presudi Vrhovnog suda koja se ne može dalje pobijati i preispitivati, pa je obaveza ovoga suda da je poštuje. S tim u vezi, obrazložio je da iz navedene presude jasno proizilazi da je prilikom njenog donošenja Vrhovni sud imao u vidu činjenicu da je tužilac akcionarsko društvo, u kojem je sprovedena privatizacija državnog kapitala, kao i rješenje Zemljišnoknjižnog ureda od 25. maja 1990. godine. Kako je navedenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu od 3. septembra 1996. godine u dijelu koji se odnosi na prenos prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, po mišljenju Osnovnog suda, otpao je valjan pravni osnov u smislu člana 52. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je ocijenio da je nezakonito svako raspolaganje predmetnim poslovnim prostorom od strane prvotuženog, odnosno ništav je i predmetni ugovor o zamjeni, u dijelu kojim je prvotuženi prenio na apelanta pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, izuzev jedne prostorije i stepenica. Istaknuo je da kako prvotuženi nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, na apelanta nije mogao prenijeti više prava nego što sam ima, odnosno nije mogao prenijeti pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Također je istaknuo da je takav prenos suprotan odredbi tada važećeg člana 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), pa je navedeni ugovor ništav u pobijanom dijelu jer je suprotan odredbama čl. 103. i 105. ZOO. Kako je otpao pravni osnov stečenog vlasništva, odnosno zadržavanja posjeda predmetnog poslovnog prostora, to je apelant dužan ga predati u posjed tužiocu, kao i prvotuženi određenu prostoriju, u skladu sa odredbama člana 126. st. 1. i 2. i člana 127. Zakona o stvarnim pravima. U pogledu apelantovih navoda da je u svemu postupao savjesno, te da je izvršio adaptaciju i rekonstrukciju predmetnog poslovnog prostora, Osnovni sud je ocijenio da ne mogu voditi drugačijem pravnom zaključku i drugačijoj odluci suda. S tim u vezi, istaknuo je da je presuda Vrhovnog suda od 10. juna 2009. godine proizvela svoje dejstvo ex tunc, odnosno poništila sve pravne posljedice proizašle iz nezakonitog ugovor o poklonu.

5. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 034925 Gž 2 od 22. decembra 2017. godine, odbijene su žalbe prvotuženog i apelanta i potvrđena presuda Osnovnog suda.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Opština Trebinje, u to vrijeme društveno-pravno lice iz člana 5. Zakona o prometu nepokretnosti, odlukom od 10. decembra 1987. godine i osnovom ugovora o prenosu prava raspolaganja, prenijela na tužioca pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom, u smislu člana 5. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje je naveo da je predmetni poslovni prostor odmah predat tužiocu, koji je u njemu obavljao poslovnu djelatnost, pa slijedi da je navedeni ugovor u cijelosti realizovan i stoga ispunio sve uslove za pravnu valjanost ugovora koje propisuje odredba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, u vezi sa članom 16. stav 1. istog Zakona. Istaknuo je da je zbog nepostojanja zemljišnih knjiga, odnosno, knjige etažne svojine, stvarna prava na nepokretnosti sticala su se polaganjem ugovora kod nadležnog suda. Okružni sud je ocijenio da se pogrešno žalbom ističe da je ugovor o prenosu prava raspolaganja ništav primjenom odredbe člana 5. Zakona o prometu nepokretnosti, u vezi sa čl. 2. i 103. ZOO, jer nije zaključen između subjekata koji su mogli učestvovati u obligaciono pravnim odnosima - trebao biti zaključen između pravnog prethodnika tužioca i Opštine Trebinje, a ne između pravnog prethodnika tužioca i Skupštine opštine Trebinje. S tim u vezi, Okružni sud je citirao član 2. ZOO i ko su bile društvena pravna lica prema pravnom sistemu prethodne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ), te istaknuo da je u tom pravnom sistemu Skupština opštine predstavljala društveno-političku zajednicu. Dalje je citirao čl. 116. i 117. Ustava SFRJ, te ukazao da je Skupština opštine, kao najveći organ vlasti te društveno-političke zajednice, ovlašćena i da, pored ostalog prenosi pravo raspolaganja na nepokretnostima na kojima je to pravo imala opština. Također, ukazao je i da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da društveno-pravna lica mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije, kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade. Također Okružni sud je analizirao i rješenje Zemljišnoknjižnog ureda od 25. maja 1990. godine, i ocijenio da nesumnjivo potiče od Zemljišnoknjižnog ureda.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 034925 18 Rev od 26. septembra 2018. godine, odbijene su revizije prvotuženog i apelanta protiv drugostepene odluke.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je ugovoru o pronosu prava raspolaganja prethodila zajednička odluka Vijeća udruženog rada i Vijeća mjesnih zajednica Opštine Trebinje, te da je ugovor zaključen i potpisan od strane Skupštine opštine, kao prenosioca raspolaganja, po predsjedniku i prethodnika tužioca, kao primaoca. Dalje je naveo da je svoje pravno shvatanje u vezi sa valjanošću ugovora o pronosu prava raspolaganja, u vidu prethodnog pitanja, izrazio u odluci od 10. juna 2009. godine (koja je bila i predmet razmatranja od strane Ustavnog suda, te donesena odluka o odbijanju apelacije broj AP-2743/09 od 13. novembra 2012. godine). Vrhovni sud je istaknuo da je činjenica da se u omotu spisa broj DN-227/90 nalazi rješenje od 25. maja 1990. godine koje nije potpisano od strane predsjednika suda i zemljišnoknjižnog referenta, te da da postoji zahtjev tužioca kojim se traži upis prava raspolaganja na osnovu ugovora o prenosu tog prava, koji je zaprimljen 21. maja 1990. godine pod poslovnim brojem DN-227/90. Stoga po mišljenju Vrhovnog suda, navedeno ne može značiti da tužilac nije na valjan način i po valjanom osnovu tražio upis prava (što je priznato rješenjem). Istaknuo je da tužilac ne može da snosi posljedice eventualnog propusta na strani ovlaštene zemljišnoknjižne kancelarije i postupajućeg sudije, koje se sastoji u tome da doneseno rješenje nisu u potpisanom i ovjerenom primjerku uložili u DN spis. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni navod da je pravo vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom stečeno dosjelošću. S tim u vezi, obrazložio je da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni na snazi bio ZOSPO, koji je odredbama čl. 28. – 30. regulisao sticanje prava svojine dosjelošću. Dalje je obrazložio da savjestan i zakonit držalac nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar protokom 10 godina, odnosno protekom 20 godina ako se radi o savjesnom sticaocu. Istaknuo je da ni prvotuženi ni apelant nije zakonit sticalac jer su njihovi pravni osnovi (ugovor o poklonu i predmetni ugovor o zamjeni) utvrđeni ništavim. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 30. ZOSPO, te ukazao da kada se prihvati da su prvotuženi i apelant savjesni sticaoci, nisu imali posjed u trajanju od 20 godina. S tim u vezi, obrazložio je da je prvotuženi posjed stekao 3. septembra 1996. godine zaključenjem ugovora o poklonu sa Opštinom Trebinje, a apelant 11. aprila 2000. godine zaključenjem predmetnog ugovora o zamjeni sa prvotuženim. Kako je apelant predmetnu tužbu podnio 19. septembra 2014. godine, i kada se uračunava vrijeme posjeda i prvotuženog i apelanta, po mišljenju Vrhovnog suda, do tada nije proteklo traženih 20 godina savjesnog posjeda.

9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da Skupština opštine, kao organ Opštine Trebinje, nije imala niti je mogla imati svojstvo pravnog lica i pravnog subjekta koji bi u skladu sa članom 2. ZOO mogao učestvovati u obligacionim odnosima, koji stav je izražen i u presudi Vrhovnog suda broj Rev-1322/98 od 11. decembra 1998. godine. Smatra da se Okružni sud pozvao na pogrešne odredbe prilikom tumačenja ovog pitanja. Također ističe da rješenje Zemljišnoknjižne kancelarije od 25. maja 1990. godine nije potpisano od sudije, odnosno nema sve zakonom propisane elemente da bi se moglo smatrati odlukom. Apelant ističe da je savjesno postupao prilikom zaključenja i realizacije predmetnog ugovora o zamjeni sa prvotuženim, koji je bio u odgovarajućim evidencijama upisan kao vlasnik i posjednik objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor te da ga tužilac nije nikada obavijestio da polaže pravo na njega. Ističe da je od zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni do podnošenja tužbe (14 godina) bio savjestan i zakonit posjednik, pa smatra da je stekao pravo svojine i dosjelošću.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance bili jedinstveni u stavu da je tužilac postao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu ugovora o prenosu prava raspolaganja i da je ništav ugovor o poklonu kojim je na prvotuženog preneseno to pravo, pa slijedom toga da je ništav i predmetni ugovor o zamjeni, na osnovu kojeg je apelant stekao pravo svojine i posjeda na predmetnom poslovnom prostoru. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2743/09 od 13. novembra 2012. godine odbio kao neosnovanu apelaciju prvotuženog podnesenu protiv presude Vrhovnog suda od 10. juna 2009. godine [kojom j u konačnici utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu zaključen 3. septembra 1996. godine između Opštine Trebinje, kao poklonodavca, i prvotužene Eparhije, kao poklonoprimca, u dijelu koji se odnosi na prenos prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru], jer je zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da u obrazloženju osporene presude Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2743/09 od 13. novembra 2012. godine, tačka 39., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi raspravili sve prigovore koje apelant i u apelaciji ističe i dali iscrpno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji drugi način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant također navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7442/18 (R.B.) | Sudska praksa | Aktio