Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7034/18 (Republika Srpska, Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7034/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7034/18, rješavajući apelaciju Republike Srpske, Ministarstva industrije, energetike i rudarstva na osnovu člana VI/ 3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republike Srpske, Ministarstva industrije, energetike i rudarstva podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 106855 17 Rev od 28. augusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Republika Srpska, Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske-sjedište zamjenika Banjaluka, podnio je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 106855 17 Rev od 28. augusta 2018. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 106855 13 Ps od 7. decembra 2016. godine obavezan je apelant da tužitelju „Energy MBA“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 18. decembra 2013. godine do isplate, dok je tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa odbijen. Istovremeno, predmetnom presudom obavezan je apelant da tužitelju na ime troškova parničnog postupka naknadi određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate, dok je sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa tužitelj odbijen. Isto tako, predmetnom presudom obavezan je tužitelj da apelantu na ime troškova parničnog postupka naknadi određeni novčani iznos, dok je sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa apelant odbijen.
3. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je u postupku utvrdio da su parnične stranke 28. februara 2006. godine zaključile ugovore o koncesiji za izgradnju malih hidroelektrana ,,Gradina“ i „Rudina“ na rijeci Vrbanji, te da su ti ugovori zaključeni na osnovu odluke apelanta o dodjeli koncesije tužitelju za izgradnju malih hidroelektrana, na način pobliže opisan u navedenim ugovorima, kao i da se navedenim ugovorima o koncesiji, tužitelj kao koncesionar obavezao izgraditi dvije hidroelektrane na rijeci Vrbanji, uz obavezu da obezbijedi svu projektnu dokumentaciju i saglasnosti potrebne za izgradnju, pobliže opisane u tim ugovorima. Nadalje, utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj kao koncesionar platio i jednokratnu naknadu za koncesiju i to određeni novčani iznos za izgradnju hidroelektrane „Gradina“ i određeni novčani iznos za izgradnju hidroelektrane „Rudina“, te da se navedenim ugovorima o koncesiji, tužitelj kao koncesionar obavezao, da u roku od 21 mjesec od dana zaključenja ugovora izgradi i pusti u pogon hidroelektranu „Rudina“, a u roku od 33 mjeseca od dana zaključenja ugovora, da izgradi i pusti u pogon hidroelektranu „Gradina“, kao i da je članom 52. navedenih ugovora o koncesiji ugovoreno da će se ugovor o koncesiji raskinuti, ako koncesionar u ugovorenom roku ne izgradi hidroelektrane. Isto tako, utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da tužitelj nije pustio u rad navedene hidroelektrane u ugovorenim rokovima, jer nije uspio dobiti urbanističku saglasnost, zato što nije uspio ishoditi odluku nadležnih organa o zaštiti životne sredine, a koju odluku nije mogao ishoditi jer, prema stanovištu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske, predmetni objekti, shodno izvedenim projektima, nisu bili usklađeni sa važećim vodoprivrednim aktima, odnosno sa vodoprivrednom osnovom sliva rijeke Vrbas iz 1987. godine i nivelacijom vodoprivredne osnove sliva rijeke Vrbas iz 1997. godine. Također, utvrđeno je da je iz tih razloga Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, a koje je bilo nadležno za donošenje odluke o zaštiti životne sredine, kao uslova za izdavanje urbanističke saglasnosti, prekinulo postupak po zahtjevu tužitelja.
4. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je po provedenom postupku utvrdio da iz zapisnika Komisije za izdavanje načelne saglasnosti od 2. maja 2007. godine proizlazi da tužitelj nije dobio saglasnost Željeznica Republike Srpske na izvedbene projekte za navedene hidroelektrane, jer ti projekti nisu bili u saglasnosti sa standardima, pobliže navedenim u tom zapisniku. Također, utvrđeno je da je apelant kao koncedent, shodno Zakonu o koncesijama, u par navrata, izvršio kontrolu izvršavanja obaveza tužitelja kao koncesionara, te povodom tih kontrola, zapisnički konstatovao, da koncesionar nije pribavio tražene saglasnosti radi izdavanja dozvole za gradnju i da je iz tih razloga podneskom od 25. novembra 2011. godine apelant pozvao tužitelja da sporazumno raskinu ugovore o koncesiji (jer tužitelj u ugovorenim rokovima, nije pribavio potrebne saglasnosti niti izgradio predmetne hidroelektrane). Isto tako, utvrđeno je da je tužitelj to odbio i da je apelant podneskom od 3. septembra 2012. godine obavijestio tužitelja da raskida navedene ugovore o koncesiji u smislu odredaba člana 52. tačka 4. tih ugovora, jer hidroelektrane, radi čije izgradnje je tužitelj dobio koncesiju, nisu izgrađene u ugovorenim rokovima, kao i da se tim podneskom apelant saglasio da vrati tužitelju isplaćene jednokratne naknade za koncesiju, te da će nakon provođenja određene procedure, Poreska uprava Republike Srpske izvršiti povrat tih sredstava. Najzad, utvrđeno je da je tužitelj podnio tužbu 18. decembra 2013. godine, tražeći da se apelant obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime štete koju je tužitelj pretrpio, jer apelant nije izvršio svoju ugovorenu obavezu iz člana 9. navedenih ugovora o koncesiji, kojim odredbama se obavezao pružiti podršku tužitelju u pribavljanju potrebne dokumentacije za izgradnju hidroelektrana. Na kraju, utvrđeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi, da je tužitelj povodom zaključenih ugovora o koncesiji imao troškove u ukupno određenom novčanom iznosu, u koji iznos su uračunate i jednokratne koncesione naknade u određenom novčanom iznosu, koje je tužitelj isplatio apelantu prilikom zaključenja navedenih ugovora o koncesiji.
5. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istakao da je zahtjev tužitelja djelimično osnovan, pa je sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude. Naime, ukazano je da je zahtjev tužitelja osnovan u smislu odredaba čl. 155. i 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je apelant povrijedio ugovorene obaveze iz člana 9. navedenih ugovora o koncesiji, s obzirom da apelant nije pružio podršku tužitelju u realizaciji ugovora o koncesiji “koja bi se u konkretnom slučaju svela na obraćanje nadležnoj opštini sa zahtjevom da se što prije donesu odgovarajuće odluke”. Cijeneći da je tužitelj zbog toga imao određene izdatke, shodno nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, Okružni privredni sud je obavezao apelanta da tužitelju naknadi štetu u određenom novčanom iznosu, smatrajući da tužitelju ne pripadaju naknade po osnovu bankarskih garancija, pobliže navedenih u obrazloženju presude.
6. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 106855 17 Pž od 30. maja 2017. godine žalba apelanta je usvojena i preinačena u dosuđujućem dijelu prvostepena presuda, na način što je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu određenog novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom od 18. decembra 2013. godine, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Istovremeno, predmetnom presudom žalba tužitelja je odbijena i potvrđena je u odbijajućem dijelu prvostepena presuda, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe odbijen kao neosnovan. Također, predmetnom presudom obavezan je tužitelj da isplati apelantu troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
7. Viši privredni sud je u obrazloženju presude suda naveo da je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i zaključak tog suda, pa je sudio tako što je donio odluku kao u izreci drugostepene presude. Naime, ukazano je da je neprihvatljivo stanovište prvostepenog suda kada se ima u vidu da tužitelj kao koncesionar nije mogao ishoditi potrebne saglasnosti za građevinsku dozvolu (za zaštitu životne sredine, vodoprivrednu saglasnost, suglasnost Željeznica Republike Srpske i slično), jer izvedbeni projekti za navedene hidroelektrane nisu odgovarali određenim standardima. U vezi s tim, istaknuto je da je članom 9. navedenih ugovora o koncesiji apelant se obavezao da će pružiti podršku za obezbjeđenje svih dozvola i saglasnosti koje će biti tražene u skladu sa važećim propisima. Dakle, kako tužitelj nije mogao dobiti određene saglasnosti, jer nije ispunjavao uslove u skladu sa važećim propisima, Viši privredni sud je zaključio, da nema povrede ugovorene obaveze apelanta iz člana 9. ugovora o koncesiji i da je zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorene obaveze neosnovan.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 106855 17 Rev od 28. augusta 2018. godine revizija tužitelja je djelimično usvojena, pa je drugostepena presuda preinačena na način što je žalba apelanta djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu na način što je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos (tj. jednokratne naknade za koncesiju koje je tužitelj isplatio apelantu prilikom zaključenja navedenih ugovora o koncesiji) sa zakonskom zateznom kamatom od 18. decembra 2013. godine, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Istovremeno, osporenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je odluka drugostepenog suda djelimično pravilna. Naime, ukazano je da je odredbama člana 124. ZOO propisano da u dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Isto tako, istaknuto je da je odredbama člana 132. st. 1. i 2. ZOO propisano da se raskidom ugovora obje strane oslobađaju svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu štete, a ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Nadalje, ukazano je da su nesporne činjenice da je tužitelj kao koncesionar, a na osnovu ugovora o koncesiji od 28. februara 2006. godine, imao obavezu da u roku od 21 mjesec, odnosno od 33 mjeseca, od dana zaključenja ugovora izgradi predmetne hidroelektrane, da među parničnim strankama nije sporno da tužitelj nije izgradio navedene hidroelektrane, pa ni u ugovorenim rokovima, da je navedenim ugovorima o koncesiji zaključenim između parničnih stranaka u februaru 2006. godine, dogovoreno da će se raskinuti ako koncesionar u roku ne završi izgradnju hidroelektrana i pusti ih u komercijalni rad, te da je podneskom od 3. septembra 2012. godine apelant obavijestio tužitelja da raskida ugovor. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da se kod tih nespornih činjenica ima uzeti da su navedeni ugovori o koncesiji između parničnih stranaka raskinuti.
10. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nije sporno, da je prilikom zaključenja ugovora o koncesiji za izgradnju predmetnih hidroelektrana, tužitelj kao koncesionar isplatio apelantu jednokratne koncesione naknade u određenom novčanom iznosu. Također, obzirom da apelant u toku postupka nije dokazao, da je vratio tužitelju određeni novčani iznos, uzet na ime jednokratnih koncesionih naknada, Vrhovni sud je našao da je zahtjev tužitelja na ime vraćanja jednokratnih koncesionih naknada u ukupnom određenom novčanom iznosu osnovan, u smislu odredaba člana
132. ZOO. Naime, Vrhovni sud je naveo da je ovo tim prije, što i sam apelant u svom podnesku od 3. septembra 2012. godine priznaje da je neophodno tužitelju vratiti iznose jednokratne koncesione naknade, te da se obavezuje te iznose vratiti tužitelju nakon provedene procedure. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da je preinačavajući odluku drugostepenog suda odlučio o troškovima parničnog postupka, shodno odredbama člana 397. u vezi sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu djelimični uspjeh stranke u parnici i postignuti uspjeh u parnici.
11. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe ZPP i ZOO. U vezi s tim, apelant tvrdi da je odluka Vrhovnog suda nezakonita i nepravilna odnosno da zahtjev tužitelja za vraćanje jednokratne koncesione naknade nije osnovan, jer ta naknada predstavlja preduslov za zaključivanje ugovora o koncesiji i ne može se smatrati ugovornom obavezom koju je tužitelj izvršio, a kako to obrazlaže Vrhovni sud, jer plaćanje te naknade prethodi realizaciji samog ugovora o koncesiji. Također, apelant ukazuje da je u svom dopisu od 3. septembra 2012. godine, a nakon što je tužitelj odbio sporazumni raskid ugovora o koncesiji, iskazao volju da isplati pomenutu naknadu tužitelju, ne priznajući mu nikako time svoju obavezu za vraćanje te naknade, što znači da dobra volja-dobra namjera iskazana u određenom trenutku od strane apelanta da isplati naknadu, ne može se smatrati pravnim osnovom za vraćanje te naknade. Isto tako, apelant navodi da je presuda Vrhovnog suda nepravilna i u dijelu odluke o troškovima postupka i predlaže da se tužitelj obaveže da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
Relevantni propisi
12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS”, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132. st. (1) i (2) (1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 386. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 397. stav (2) (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud nalazi da je u postupku apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos (tj. jednokratne naknade za koncesiju koje je tužitelj isplatio apelantu prilikom zaključenja navedenih ugovora o koncesiji) sa zakonskim zateznim kamatama. Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelanta, Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojem ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević