Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4825/18 (B. R. i I. T.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javni interes
  • Miješanje
  • Legitiman cilj
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4825/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4825/18, rješavajući apelaciju Borislava Rakića i Ilije Tripića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Borislava Rakića i Ilije Tripića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 035640 18 Gž 2 od 12. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 035640 17 P 2 od 15. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Borislav Rakić i Ilija Tripić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Vukosavlja, koje zastupa zajednička advokatska kancelarija Nada Milić i Miloš Đurić iz Gradačca, podnijeli su 24. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 035640 18 Gž 2 od 12. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 035640 17 P 2 od 15. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te Josipa Suvalja i Đorđa Martića (u daljnjem tekstu: prvotužilac i drugotužilac ili tužioci) zatraženo je 4. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužioci su odgovore na apelaciju dostavili 13. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 86 0 P 035640 17 P 2 od 15. marta 2018. godine kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužilaca i apelanti su obavezani da po osnovu štete zbog povrede ugleda, časti i klevete usljed širenja neistinitih navoda (objavljenih 4. septembra 2014. godine na Radio-televiziji Republike Srpske – RTRS, u informativnoj emisiji „Srpska danas“ i sajtu političke partije Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) – Opštinski odbor Vukosavlje) tužiocima solidarno isplate iznos od po 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude do isplate, kao i da tužiocima solidarno naknade troškove postupka.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da su tužioci svoj zahtjev za naknadu štete zasnovali na navodima da su apelanti 4. septembra 2014. godine podnijeli krivičnu prijavu protiv njih, da su u njoj naveli da postoji osnovana sumnja da su tužioci počinili krivična djela u sticaju (nesavjestan rad u tužbi i falsifikovanje ili uništenje službene isprave), kao i da je prijava podnesena uz „naručeno“ prisustvo medija (RTRS) i da je prijava objavljena na sajtu političke partije SNSD – Opštinski odbor Vukosavlje. Dalje je navedeno da je RTRS istog dana u informativnoj emisiji („Srpska danas“ u 16.30 časova) objavila reportažu o podnošenju krivične prijave protiv tužilaca, u kojoj su apelanti dali intervju u vezi s prijavom, da je medijsko objavljivanje prijave uznemirilo tužioce koji smatraju da su u njoj iznijete neistine. Zatim je Skupština opštine Vukosavlje (u daljnjem tekstu: SO Vukosavlje) 19. septembra 2014. godine održala vanrednu sjednicu u vezi s predmetnom prijavom, nakon čega je upućen demanti na navode iz informacija koje su objavljene u emisiji RTRS (od 4. septembra 2014. godine) u koju se direktno uključio prvoapelant koji je ponovio sve optužbe (iz prijave) protiv tužilaca. Tužioci su naveli da je Okružno javno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: OJT Doboj) 16. oktobra 2014. godine donijelo naredbu o obustavljanju istrage uz konstataciju da nisu počinili krivična djela iz predmetne prijave, dok je 5. novembra 2014. godine odbijen prigovor apelanata izjavljen protiv naredbe o obustavljanju istrage. Tužioci su istakli da je iznošenje neistinitih tvrdnji naškodilo njihovoj časti i ugledu, odrazilo se na njihovo zdravstveno stanje, prouzrokovalo duševnu patnju, narušilo ugled i čast tužilaca u sredini gdje žive i rade, posebno zbog činjenice što su tužioci nosioci javnih funkcija i podliježu ne samo krivičnoj nego i političkoj odgovornosti. U odgovoru na tužbu apelanti su osporili tužbeni zahtjev, pravni osnov i visinu zahtjeva, te su istakli da su tužioci, iako je Tužilaštvo zaključilo da u radnjama tužilaca nema elemenata krivičnog djela, izvršili radnje koje su naveli u prijavi, odnosno da su iznijeli istinit sadržaj u prijavi i izjavama koje su dali. Apelanti nisu osporili činjenicu da su podnijeli prijavu protiv tužilaca, kao i da su u medijima dali izjave o propustima u radu određenih službi u Opštini Vukosavlje, kao i tužilaca, te smatraju da iz priloženih materijalnih dokaza proizlazi da su tužioci izvršili opisane radnje iz tužbe. Dakle, s obzirom na to da su u svojim izjavama iznijeli istinit sadržaj koji bi bio predmet tužilačke istrage i bez medijskog praćenja događaja, kao i imajući u vidu stav sudske prakse da podnošenje krivične prijave ne predstavlja klevetu i uvredu, apelanti su istakli da njihovo izražavanje ne predstavlja klevetu. Apelanti su takođe istakli da se OJT Doboj, prilikom donošenja naredbe o obustavljanju istrage, nije bavilo postupkom donošenja opštih akata Skupštine (koji su obrazloženi u poslovniku o radu SO Vukosavlje), već je samo objasnilo vrste akata koje donosi Skupština (odluke i zaključke).

7. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te brojne materijalne dokaze (pobrojane u obrazloženju na str. 7 i 8 presude – između ostalog podnesenu krivičnu prijavu, pregledani snimci emisije RTRS u kojima je izvještavano o podnesenoj prijavi i demanti iste, kao i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra) koje je proveo na glavnoj raspravi i čiji je sadržaj prezentovao u daljem tekstu obrazloženja presude – str. od 8 do 28). Sud je, između ostalog, izvršio uvid u zaključak sa vanredne sjednice SO Vukosavlje (od 19. septembra 2014. godine) na kojoj je usvojena informacija predsjednika SO Vukosavlje i načelnika Opštine Vukosavlje (kojim je objašnjen način donošenja sporne odluke) i istaknuto da na spornu odluku nije bilo prigovora niti primjedbi, niti je pokrenuta procedura za njenu izmjenu ili poništavanje. Osnovni sud je nakon izvedenih dokaza, njihove analize i ocjene u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su apelanti OJT Doboj podnijeli krivičnu prijavu protiv tužilaca zbog osnovane sumnje o počinjenim krivičnim djelima (iz čl. 354 i 379 Krivičnog zakona Republike Srpske; u daljnjem tekstu: KZRS) u kojoj su naveli da su tužioci u „Službenom glasniku Opštine Vukosavlje“ broj 4/14 objavili odluku od 3. jula 2014. godine, iako tu odluku nije donijela SO Vukosavlje. Dalje je utvrđeno da su apelanti prilikom predaje krivične prijave dali izjave za RTRS, koje su emitovane u informativnoj emisiji „Srpska danas“, u kojima su ponovili navode iz krivične prijave (da su tužioci nezakonito objavili odluku o zabrani saobraćaja teškim motornim vozilima kroz mjesnu zajednicu Pećnik), da je krivična prijava objavljena i na internet stranici političke partije SNSD – Opštinski odbor Vukosavlje i da su tužioci 10. septembra 2014. godine na RTRS objavili demanti navoda apelanata, kojom prilikom se prvoapelant ponovno uključio u program navedene televizije i ponovio navode o nezakonitim radnjama tužilaca. Takođe je utvrđeno da je istraga povodom krivične prijave apelanata obustavljena (7. oktobra 2014. godine naredbom o obustavljanju istrage jer djelo koje su učinili tužioci nije krivično djelo), kao i da je odbijena pritužba apelanata izjavljena protiv naredbe o obustavljanju istrage, dok je vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su tužioci zbog navoda apelanata trpjeli duševnu patnju jakog intenziteta, dok su svjedoci Z. Đ., Z. B. i M. S. potvrdili navode tužilaca o njihovoj uznemirenosti, potresenosti i nelagodi koju su trpjeli zbog navoda apelanata.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude citirao odredbe čl. 5, 6, 8, 11 i 13 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i čl. 154 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključivši da je tužbeni zahtjev tužilaca djelimično osnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su ispunjena sva četiri kumulativna uslova za postojanje klevete u konkretnom slučaju, odnosno da je RTRS emitovala podnošenje krivične prijave protiv tužilaca, kao i da je prijava objavljena i na internet stranici političke partije SNSD – Opštinski odbor Vukosavlje. Sud, dalje, smatra da na osnovu materijalnih dokaza (snimka spornih emisija u kojima je izvještavano o podnesenoj prijavi i demanti iste i sajta političke partije SNSD – Opštinski odbor Vukosavlje) proizlazi da je predmetna krivična prijava podnesena uz prisustvo određenih medija, da su apelanti dali izjave tim medijima u kojima su iznijeli izražavanja koja su prouzrokovala štetu ugledu tužilaca, kao i da se prilikom demantovanja navoda apelanata prvoapelant javio u emisiju i ponovio navode iz prijave, koje je potvrdio i u svom iskazu koji je dao u svojstvu parnične stranke. Osnovni sud je naveo da prema odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske svaki građanin ima pravo i obavezu da podnese krivičnu prijavu o počinjenom krivičnom djelu i učiniocu, s tim što treba imati u vidu da je i lažno prijavljivanje krivično djelo, te je ukazao da tužioci (kao nosioci javnih i političkih funkcija) treba da imaju veći stepen tolerancije prema iznošenju određenih izražavanja koja nekad mogu biti i neistinita. Osnovni sud, dalje, smatra da apelanti tokom postupka nisu dokazali da je navedeno izražavanje istinito, odnosno da su tužioci (koji su obavljali funkcije predsjednika SO Vukosavlje i načelnika Odjeljenja za opštu upravu Vukosavlje) počinili navedena krivična djela, što bi apelante moglo osloboditi odgovornosti za klevetu u smislu odredbe člana 6 ZZK. Osim toga, Osnovni sud je na osnovu iskaza svjedoka koje je prihvatio kao vjerodostojne, kao i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je sud prihvatio kao objektivan i stručan, u vezi sa stanjem tužilaca (uznemirenost, potresenost i nelagoda) nakon saznanja za javno objavljivanje krivične prijave, utvrdio da su tužioci u konkretnom slučaju pretrpjeli štetu u pogledu časti i ugleda. Osnovni sud je istakao da iz svih provedenih dokaza proizlazi da su tužioci dokazali tačnost svojih tvrdnji o postojanju klevete, posebno ako se imaju u vidu iskazi apelanata (koje navode je prvoapelant ponovio u demantiju i u svom iskazu u kojem nije izrazio kajanje, žaljenje i namjeru izvinjenja tužiocima), odnosno proizlazi da su apelanti u konkretnom slučaju postupali umišljajno (posebno zbog činjenice što su znali da je u međuvremenu istraga protiv tužilaca obustavljena) i na taj način tužiocima prouzrokovali nematerijalnu štetu. Imajući u vidu izjave apelanata, Osnovni sud je ocijenio da ne može prihvatiti njihove navode, kao ni navode svjedoka koje su predložili apelanti (iskaz jednog svjedoka M. B. bio je kontradiktoran, dok je iskaze ostalih svjedoka sud cijenio, ali nisu imali uticaja na donošenje odluke). S obzirom na utvrđeno, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da krivična prijava koju su podnijeli apelanti (podnesena uz prisustvo navedenog medija i putem sajta) u smislu odredbe člana 5 ZZK predstavlja klevetničko ponašanje kojim su apelanti povrijedili nematerijalna dobra tužilaca (čast i ugled), te da je za tužioce nastala šteta u smislu odredbe člana 200 ZOO. Prilikom odmjeravanja naknade štete Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 8 ZZK, odnosno da su tužioci zakazali demanti kod navedene medijske kuće u kojem je prvoapelant ponovio svoje navode koje je dao prilikom podnošenja krivične prijave. Osim toga, sud je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, iz kojeg proizlazi da su tužioci kao javne ličnosti bili uznemireni, neraspoloženi, imali nesanicu i duševnu patnju jakog stepena zbog povrede ugleda i časti, kao i iskaze svjedoka i tužilaca.

9. Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju bavio preciziranim tužbenim zahtjevom tužilaca protiv apelanata radi naknade štete, u kojem je utvrđeno da su apelanti (u podnesenoj krivičnoj prijavi) iznijeli neistinite navode u pogledu sačinjavanja i objavljivanja sporne odluke od strane tužilaca, te da su na taj način tužiocima (kao nosiocima javnih funkcija) nanijeli duševne patnje, posebno zbog činjenice da je sporno izražavanje učinjeno pred opšte izbore u oktobru 2014. godine, te da nije odlučivao o tome da li je SO Vukosavlje u konkretnom slučaju trebalo da donese odluku ili zaključak, što bi eventualno mogao da bude predmet nekog drugog postupka. U vezi s prigovorom nedostatka pasivne legitimacije apelanata, Osnovni sud je naveo da je iz krivične prijave koja se nalazi u spisu vidljivo da su je potpisali apelanti, odnosno da apelanti u postupku nisu dokazali da je politička stranka SNSD legitimni učesnik postupka. Prilikom odmjeravanja troškova postupka Osnovni sud je naveo procesne radnje koje je preduzeo punomoćnik tužilaca u konkretnom predmetu, za koje je odredio nagradu u skladu sa Advokatskom tarifom.

10. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 035640 18 Gž 2 od 12. juna 2018. godine djelimično je uvažena žalba apelanata, ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

11. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev tužilaca kojim su tražili da se apelanti obavežu da im po osnovu štete zbog povrede ugleda, časti i klevete usljed širenja neistinitih navoda (objavljenih 4. septembra 2014. godine na RTRS u informativnoj emisiji „Srpska danas“ i sajtu političke partije SNSD – Opštinski odbor Vukosavlje) solidarno isplate iznos od po 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate i troškovima postupka. Okružni sud je dalje ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda istakavši da žalbeni navodi apelanata ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude u pobijanom (dosuđujućem) dijelu. U vezi s tim, Okružni sud navodi da su neosnovani žalbeni navodi kojima se ukazuje da je prvostepeni sud izveo kao nesporan zaključak da su tužioci 25. jula 2014. godine sačinili i objavili u „Službenom glasniku Opštine Vukosavlje“ broj 4/14, odluku SO Vukosavlje od 3. jula 2014. godine, iako istu odluku nije donijela SO Vukosavlje na svojoj redovnoj sjednici održanoj 3. jula 2014. godine. Naime, prvostepeni sud je na 27. stranici obrazloženja pobijane presude kao nespornu činjenicu utvrdio da su apelanti protiv tužilaca podnijeli krivičnu prijavu, čiju sadržinu je prvostepeni sud u tom dijelu obrazloženja interpretirao, te se stoga ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud interpretacijom sadržine krivične prijave kao nesporno utvrdio da su tužioci nezakonito sastavili i objavili u „Službenom glasniku Opštine Vukosavlje“ broj 4/14 odluku SO Vukosavlje od 3. jula 2014. godine. Neosnovani su i žalbeni navodi da je sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu trebalo da cijeni postupak donošenja sporne odluke zato što sud u parničnom postupku nije nadležan da preispituje pravilnost i zakonitost odluka donesenih u upravnom postupku. Ovo iz razloga što se pravilnost i zakonitost odluka donesenih u upravnom postupku preispituje u upravnom sporu, za šta su nadležni okružni sudovi, pa su apelanti, pored krivične prijave, imali mogućnost pobijati navedenu odluku i kroz upravni spor i na taj način dokazivati istinitost svojih navoda koje su iznijeli u svojim izjavama. Međutim, kod činjenice da tokom dokaznog postupka apelanti nisu ničim dokazali istinitost svojih navoda, Okružni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelanti svojim izjavama, u kojima su širokom auditorijumu javno iznijeli neosnovane optužbe na račun tužilaca, povrijedili njihov ugled i čast. Budući da su tužioci, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, zbog tih izjava trpjeli jaku duševnu patnju, to je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 5 stav 1 i 2 i člana 11 stav 1 ZZK, u vezi sa članom 200 ZOO, obavezao apelante da tužiocima isplate dosuđene iznose na ime nematerijalne štete. U vezi s prigovorom nedostatka pasivne legitimacije koji apelanti ističu tokom prvostepenog i žalbenog postupka (ističu da je krivičnu prijavu protiv tužilaca podnijela politička partija SNSD), Okružni sud je naveo da je on u potpunosti neosnovan zato što je iz krivične prijave koja se nalazi u spisu vidljivo da su je potpisali apelanti kao fizička lica, te su u potpunosti irelevantni navodi u pogledu označavanja svojstva apelanata u emitovanoj informativnoj emisiji. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su žalbeni navodi apelanata u pogledu dosuđujućeg dijela pobijane presude u cijelosti neosnovani, zbog čega je žalbu u tom dijelu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

12. S druge strane, Okružni sud je istakao da su osnovani žalbeni navodi apelanata kojim pobijaju prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, odnosno da u tom dijelu prvostepena odluka nije zakonita, zbog čega je, uz ukazivanje na odredbu člana 386 stav 2 ZPP, uvažio žalbu apelanata i ukinuo pobijanu odluku u tom dijelu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelanti su naveli hronologiju predmetnog postupka, te su istakli da redovni sudovi u konkretnom postupku nisu utvrdili činjenicu štete u postupku, odnosno da su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su svojim odlukama obavezali apelante da tužiocima naknade nematerijalnu štetu iako nije dokazana okolnost nastanka i visina štete u skladu sa odredbama ZOO. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što je dosuđena šteta bez sprovođenja vještačenja ili drugih dokaza kojima bi se utvrdila povreda tužilaca. Apelanti, dalje, smatraju da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže stav suda o postojanju razloga za njihovo donošenje, odnosno da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da u konkretnom slučaju postoji šteta i odgovornost apelanata ukazujući na obrazloženje prvostepene odluke (strana 27 presude). Pored navedenog, apelanti smatraju da je njihovo izražavanje u osnovi istinito, zbog čega su redovni sudovi trebali u cijelosti odbiti predmetni tužbeni zahtjev u skladu s odredbom člana 6 ZZK. Apelanti su takođe istakli da je prvostepeni sud trebalo da ima u vidu postupak donošenja opštih akata Skupštine (koji su obrazloženi u Poslovniku o radu SO Vukosavlje) i njihovu pravnu snagu u kontekstu predmetne krivične prijave i njenog sadržaja. Apelanti su ukazali na prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji su isticali tokom postupka, te su istakli da, suprotno zaključku redovnih sudova, nisu nosioci eventualnih obaveza iz materijalno-pravnog odnosa u kojem je došlo do spora jer su tužioci svoj precizirani tužbeni zahtjev mogli usmjeriti isključivo na SNSD kao pravno lice, a ne na apelante koji su kao funkcioneri SNSD-a istupali u ime stranke.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka i istakao da nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji, odnosno da je u konkretnom postupku na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke za koju je dao jasne i valjane razloge.

16. Tužioci su u odgovoru opširno naveli tok predmetnog postupka u kojem su donesene osporene presude, te su istakli da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava (ZZK i ZOO). Tužioci su naveli da nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OU, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

18. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[...]

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v)ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

OBAVEZA UBLAŽAVANJA

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

NAKNADA ŠTETE

Član 11.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

2. Sud ne može doneti mere o zabrani ili ograničavanju iznošenja i pronošenja izražavanja pre prvog objavljivanja tog izražavanja.

3. Privremene sudske mere o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja mogu biti određene samo kada oštećeni može učiniti sasvim verovatnim da je izražavanje izazvalo štetu oštećenom i da će oštećeni trpeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja. Stalna sudska mera o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja može se primenjivati samo na posebno izražavanje/izražavanja, odnosno izražavanja za koja je utvrđeno da su nezakonita, kao i na posebno lice/lica za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje izražavanja.

ODNOS OVOG ZAKONA PREMA DRUGIM ZAKONIMA

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[...] Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Presudu Okružnog suda broj 86 0 P 035640 18 Gž 2 od 12. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda Okružnog suda dostavljena punomoćnicima apelanata 25. juna 2018. godine, a da je apelacija podnesena 24. avgusta 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti smatraju da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

25. Budući da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“ i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, Ustavni sud će, s obzirom na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) i da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja.

26. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati navode apelanata o navodnoj povredi prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

27. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

28. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opšti principi

29. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav

2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju, jer svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora da bude uvjerljivo utvrđen.

30. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da je malo prostora u okviru člana 10 stav 2 Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). Evropski sud, takođe, podržava pravo na saopštavanje informacija od javnog interesa, u dobroj vjeri, čak i kada takva saopštenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC] broj 21980/93) i naglašava da se mora uzeti u obzir da li se sporne izjave odnose na lični život lica koje je u pitanju ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi od javnog interesa. U vezi s ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.

b) Primjena navedenih principa na konkretan slučaj

31. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su osporene presude donesene na osnovu ZZK, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su navedeni zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju su tužioci pokrenuli protiv apelanata zbog nanošenja štete njihovoj časti i ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno ugleda tužilaca, što je, svakako, legitiman cilj.

32. Ustavni sud, dalje, u smislu naprijed navedenih standarda koji proizlaze iz njegove prakse i prakse Evropskog suda, mora utvrditi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.

33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem koje je u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica koje je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

34. Primjenjujući konkretne kriterijume na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da je sporni tekst o tužiocima – reportažu u vezi s podnošenjem krivične prijave (čiji su autori nesumnjivo apelanti jer su prijavu potpisali apelanti) emitovala televizija RTRS 4. septembra 2014. (emisija „Srpska danas“), kao i da je prijava objavljena i na internet stranici političke partije SNSD – Opštinski odbor Vukosavlje. Predmetni prilog se u suštini bavio donošenjem sporne odluke o zabrani saobraćaja teškim motornim vozilima kroz mjesnu zajednicu Pećnik (na način naveden u krivičnoj prijavi). Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je prvotužilac u vrijeme objavljivanja spornog teksta bio predsjednik SO Vukosavlje, a drugotužilac načelnik Odjeljenja za opštu upravu Vukosavlje. Ustavni sud prihvata da je pitanje ponašanja tužilaca u toku obavljanja navedenih javnih funkcija predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je sporni tekst koji se bavio pitanjem zloupotrebe njihovih funkcija, kao takav, predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa, već i da javnost ima pravo dobijati ih, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica.

35. U pogledu navoda iznesenih u spornoj izjavi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje, u vezi sa stavom apelanata, da, prema sudskoj praksi, podnošenje krivične prijave ne predstavlja klevetu i uvredu, da je i sam Osnovni sud naveo da prema odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske svaki građanin ima pravo i obavezu da podnese krivičnu prijavu o počinjenom krivičnom djelu i učiniocu. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, nespornim proizlazi da podnošenje krivične prijave, samo po sebi, ne može predstavljati klevetu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje apelanata u spomenutoj izjavi koju su dali prilikom predaje krivične prijave i na osnovu svih provedenih dokaza utvrdili da navedeni tekst sadrži neistinite tvrdnje budući da apelanti tokom trajanja predmetnog postupka nisu dokazali tačnost spornih tvrdnji. Dakle, tokom trajanja postupka, na osnovu izvedenih dokaza, sudovi su utvrdili da su neistiniti navodi apelanata da su tužioci nezakonito objavili odluku o zabrani saobraćaja teškim motornim vozilima kroz mjesnu zajednicu Pećnik. Pri tome su sudovi cijenili izvedene materijalne dokaze (zapisnike sa sjednice SO Vukosavlje nakon koje je donesena sporna odluka, odnosno nakon koje je objavljen demanti na sporne izjave apelanata) koji se odnose na postupak donošenja sporne odluke, zbog koje su apelanti podnijeli krivičnu prijavu protiv tužilaca, sadržaj spornog izražavanja, kao i činjenicu da je sporno izražavanje učinjeno neposredno pred opšte izbore u oktobru 2014. godine. Dakle okolnost da je OJT Doboj donijelo naredbu 7. oktobra 2014. godine kojom je odlučeno da se neće sprovoditi istraga povodom naznačene krivične prijave protiv prijavljenih (tužilaca) jer djelo koje su učinili nije krivično djelo, kao i da je odbijena pritužba apelanata izjavljena protiv naredbe o obustavljanju istrage, nije bila razlog udovoljavanja tužbenom zahtjevu tužilaca, već je odluka o tužbenom zahtjevu zasnovana na okolnosti da apelanti u toku postupka provedenim dokazima nisu dokazali da su tužioci nezakonito objavili navedenu odluku. Takođe, redovni sudovi su na osnovu provedenih dokaza (nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, iskaza svjedoka i tužilaca) utvrdili da su tužioci zbog spornog izražavanja apelanata trpjeli jaku duševnu patnju, odnosno da su kao javne ličnosti bili uznemireni, neraspoloženi, imali nesanicu i duševnu patnju jakog stepena zbog povrede ugleda i časti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pri tome, dali dovoljno jasna i logična obrazloženja za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama, odnosno da apelanti nisu dokazali da su te činjenice istinite, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i činjenicu da u takvoj situaciji, kada je riječ o tužiocima kao nosiocima navedenih javnih funkcija, oni moraju pokazati veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka zapravo, iako se redovni sudovi o tome nisu eksplicitno izjašnjavali, proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da apelanti nisu postupali u dobroj vjeri. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su apelanti kontaktirali tužioce i druge nadležne organe radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda iznesenih u spornoj izjavi. U prilog navedenom govori i činjenica da se prvoapelant, prilikom objave demantija tužilaca u emisiji RTRS (10. septembra 2014. godine), ponovno uključio u program navedene televizije i ponovio navode o nezakonitim radnjama tužilaca). Sve navedeno ukazuje da apelanti, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nisu postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije.

36. Dakle, imajući u vidu sve naprijed navedeno, a u vezi s navodima apelanata da, prema sudskoj praksi, podnošenje krivične prijave, bez obzira na ishod postupka po prijavi, ne može pokrenuti pitanje odgovornosti za klevetu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak o tome da sporno izražavanje apelanata u vezi s podnesenom krivičnom prijavom predstavlja klevetu nisu donijeli samo na osnovu činjenice da je protiv tužilaca donesena naredba o obustavljanju istrage. Naime, kako je već naprijed navedeno, iz obrazloženje osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi, nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, zaključili da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, te da je razlog više za takav zaključak bila činjenica da je obustavljena istraga protiv tužilaca po podnesenoj krivičnoj prijavi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2380/17 od 24. aprila 2019. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova kojima je obavezan apelant (koji je protiv tužilaca podnio krivičnu prijavu za koju je u međuvremenu odlučeno da se neće sprovoditi istraga) da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva, isplati određene novčane iznose. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo „da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da su objavljivanjem spornog teksta 'krivične prijave' tužioci pretrpjeli nematerijalnu štetu u vidu duševnih boli zbog povrede ugleda i časti…“ U vezi s tim, Ustavni sud takođe zapaža da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da su spornim izražavanjem tužioci trpjeli nematerijalnu štetu u vidu duševnih boli zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ da se na apelante primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete.

37. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na sopstveni stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju ipak izveden i dokaz vještačenjem po vještaku neuropsihijatru u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“.

38. Dakle, prilikom odmjeravanja visine štete redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, kao i iskaze svjedoka i tužilaca, postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Pri tome su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji uvjerljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužilaca, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od po 3.000,00 KM, pri čemu je pri odmjeravanju visine štete cijenjena i okolnost da je na zahtjev tužilaca objavljen demanti klevetničke izjave u istoj televizijskoj emisiji, proporcionalna težini povrede njihovog ugleda, te da je osporena odluka donesena u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.

40. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

41. U vezi s prigovorima kojima apelanti pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, smatra da iz datih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, na šta apelanti neosnovano ukazuju. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su apelanti obavezani na naknadu štete, pri čemu su primijenjene relevantne odredbe ZZK, ZOO i ZPP, a čija se primjena u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnom i na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantima da tužiocima isplate naknadu nematerijalne štete nanesenu njihovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između prava tužilaca na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz datih obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza u osporenim odlukama kojima su apelanti obavezani da tužiocima isplate precizirane novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4825/18 (B. R. i I. T.) | Sudska praksa | Aktio