Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5053/18 (F. A.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Legitimno očekivanje
- Naknada
- Krivični postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 311
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 311
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 311
- Odluka o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 311
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5053/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5053/18, rješavajući apelaciju Fadila Abaza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvajaju se apelacije Fadila Abaza broj AP 5053/18 i broj AP 5054/18.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 016635 18 Kž 3 od 4. jula 2018. godine i broj S1 2 K 002564 18 Kž od 3. jula 2018. godine.
Predmeti se vraćaju Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fadil Abaz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 6. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 016635 18 Kž 3 od 4. jula 2018. godine i broj S1 2 K 016635 14 Krn od 6. juna 2018. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. decembra 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 5053/18.
2. Apelant je 6. septembra 2018. godine podnio još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH broj S1 2 K 002564 18 Kž od 3. jula 2018. godine i broj S1 2 K 002564 10 Krn od 7. juna 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 5054/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv presuda Suda BiH koje se zasnivaju na identičnom pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5053/18 i AP 5054/18 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5053/18.
4. Ustavni sud je, na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatražio 4, odnosno 6. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Sud BiH je dostavio odgovor na apelacije 17. marta, a Tužilaštvo BiH 16. marta 2020. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a)AP 5053/18
7. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 16635 14 Krn od 6. juna 2018. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta kao advokata ranije osumnjičenog E. I. za naknadu nagrade i nužnih izdataka branioca.
8. Sud BiH je naveo da je apelant 25. maja 2018. godine podnio zahtjev za naknadu nagrade i nužnih izdataka nastalih u krivičnom postupku koji je protiv ranije osumnjičenog E. I. vođen pred Sudom BiH u periodu od 17. decembra 2014. godine do 23. aprila 2015. godine, a u okviru istrage Tužilaštva vođene pod brojem T20 0 KTO 0008636 14. Sud BiH je utvrdio da iz stanja u spisu proizlazi da je Tužilaštvo vodilo istragu protiv tada osumnjičenog E. I., koja je obustavljena naredbom Tužilaštva BiH od 11. maja 2015. godine. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) regulirano da, kada se krivični postupak obustavi, ili kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe, ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju da troškovi krivičnog postupka iz člana 185. stav 2. tač. a) do f) ovog zakona, kao i nužni izdaci i nagrada branioca padaju na teret budžetskih sredstava, dok je odredbom člana 186. stav 2. citiranog zakona propisano da se zahtjev s podacima o visini troškova može podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke o obustavi krivičnog postupka. Dakle, Sud BiH je naveo da je u okolnostima konkretnog slučaja osumnjičeni obaviješten o obustavi istrage 30. maja 2015. godine, koji se, u smislu odredbe člana 186. stav 2. ZKPBiH, ima uzeti kao dan dostavljanja pravosnažne odluke o obustavi krivičnog postupka, pa kako je apelant zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka podnio sudu 25. maja 2018. godine, dakle, izvan roka od šest mjeseci koji se, s obzirom na cilj i pravnu prirodu, ima smatrati prekluzivnim, analogno tome je primjenom odredbe člana 311. ZKPBiH apelantov zahtjev odbačen kao neblagovremeno podnesen.
9. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 016635 18 Kž 3 od 4. jula 2018. godine apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 6. juna 2018. godine je odbijena kao neosnovana.
10. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja zbog bitne povrede odredaba ZKPBiH. Naime, apelant smatra da je Sud BiH paušalno ocijenio odredbe člana 186. stav 2. ZKPBiH, kao i da je propustio da ocijeni odredbe od čl. 168. do 177. citiranog zakona, Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi) i Odluku o naknadi troškova advokata. Dalje, apelant je ukazao da je Tužilaštvo 27. maja 2015. godine obavijestilo osumnjičenog o obustavi istrage, ali da to nije isključivalo da se obavijesti i on, kao branilac osumnjičenog po službenoj dužnosti, i da na taj način bude upoznat sa ishodom krivičnog postupka, što proizlazi iz odredbe člana 186. ZKP na koju se prvostepeni sud poziva. Apelant je, također, naglasio da pravo na naknadu troškova ima branilac, a ne osumnjičeni, te s obzirom na to da je angažiran po službenoj dužnosti, smatra da je trebalo da bude upoznat sa ishodom krivičnog postupka. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u granicama žalbenih razloga Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbom člana 186. stav 2. ZKPBiH kojom je propisano da se zahtjev sa podacima o visini troškova može podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke o obustavi krivičnog postupka, čiji je branilac po službenoj dužnosti bio apelant, dakle, upravo kako je to i propisano odredbom člana 224. stav 2. ZKPBiH. Navedenom odredbom ZKPBiH propisano je da će o obustavi istrage, kao i o razlozima za obustavu istrage tužilac pismenim putem obavijestiti oštećenog koji ima prava predviđena članom 216. ovog zakona, kao i osumnjičenog ako je ispitan i lice koje je prijavilo krivično djelo. Dakle, suprotno apelantovim žalbenim navodima, Sud BiH smatra da ne proizlazi da je obaveza Tužilaštva bila da o razlozima obustave istrage u odnosu na osumnjičenog obavijesti, pored osumnjičenog, i njegovog branioca postavljenog po službenoj dužnosti. Dalje, Sud BiH je ukazao na ulogu branioca u krivičnom postupku, u smislu da njegov odnos sa branjenikom proizlazi iz sadržaja pojma formalne odbrane koji podrazumijeva, pored ostalog, i uredno obavljanje dužnosti, prvenstveno kontaktiranje sa osumnjičenim, praćenje rokova, prisustvovanje radnjama i sl. Dakle, Sud BiH smatra da je Tužilaštvo ispunilo svoju obavezu tako što je osumnjičenog obavijestilo o obustavi postupka istrage protiv njega za šta je apelant, kao njegov branilac postavljen po službenoj dužnosti, bio dužan uredno obavljajući dužnost da bude informiran, kontaktirajući branjenika i prateći rokove važne za preduzimanje potrebnih radnji i sl. Prema tome, suprotno apelantovim navodima, Sud BiH smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je primjenom odredbe člana 186. stav 2. ZKPBiH a u vezi sa članom 224. stav 2. citiranog zakona zaključio da je apelant tom sudu dostavio troškovnik nakon proteka roka od šest mjeseci, računajući od dana dostavljanja naredbe o obustavi istrage osumnjičenom, odnosno po proteku roka propisanog u odredbi člana 186. stav 2. ZKPBiH. Stoga, Sud BiH je primjenom odredbe člana 321. st. 1. i 3. ZKPBiH odlučio kao u izreci rješenja.
b)AP 5054/18
11. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 002564 10 Krn od 7. juna 2018. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta kao advokata ranije osumnjičenog M. S. za naknadu nagrade i nužnih izdataka branioca.
12. Sud BiH je naveo da je apelant 25. maja 2018. godine podnio zahtjev za naknadu nagrade i nužnih izdataka nastalih u krivičnom postupku koji je protiv ranije osumnjičenog M.S. vođen pred Sudom BiH u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog D. J. i dr., zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. KZBiH i krivičnim djelom neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. KZBiH. Apelant je rješenjem Suda BiH od 27. maja 2010. godine postavljen za branioca po službenoj dužnosti osumnjičenom M. S. Dalje, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH 6. juna 2018. godine dostavilo dopis kojim je Sud BiH obavijestilo da je 7. februara 2014. godine donesena naredba o obustavi istrage protiv ranije osumnjičenog M. S. i drugih, koja je osumnjičenom M. S. dostavljena 12. maja 2014. godine. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 186. stav 2. ZKPBiH propisano da se zahtjev s podacima o visini troškova može podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke o obustavi krivičnog postupka. Dakle, Sud BiH je naveo da je u okolnostima konkretnog slučaja osumnjičeni obaviješten o obustavi istrage 12. maja 2014. godine, koji se, u smislu odredbe člana 186. stav 2. ZKPBiH, ima uzeti kao dan dostavljanja pravosnažne odluke o obustavi krivičnog postupka, pa kako je apelant zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka podnio sudu 25. maja 2018. godine, dakle, izvan roka od šest mjeseci koji se, s obzirom na cilj i pravnu prirodu, ima smatrati prekluzivnim, analogno tome je primjenom odredbe člana 311. ZKPBiH apelantov zahtjev odbačen kao neblagovremeno podnesen.
13. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 002564 18 Kž od 3. jula 2018. godine apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 7. juna 2018. godine je odbijena kao neosnovana.
14. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja zbog bitne povrede odredaba ZKPBiH. Naime, apelant smatra da je Sud BiH paušalno ocijenio odredbe člana 186. stav 2. ZKPBiH, kao i da je propustio da ocijeni odredbe od čl. 168. do 177. citiranog zakona, Zakon o advokaturi i Odluku o naknadi troškova advokata. Dalje, apelant je ukazao da je Tužilaštvo 12. maja 2014. godine obavijestilo osumnjičenog o obustavi istrage, ali da to nije isključivalo da se obavijesti i on, kao branilac osumnjičenog po službenoj dužnosti, i da na taj način bude upoznat sa ishodom krivičnog postupka, što proizlazi iz odredbe člana 186. ZKP na koju se prvostepeni sud poziva. Apelant je, također, naglasio da pravo na naknadu troškova ima branilac, a ne osumnjičeni, te s obzirom na to da je angažiran po službenoj dužnosti, smatra da je trebalo da bude upoznat sa ishodom krivičnog postupka. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u granicama žalbenih razloga, Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbom člana 186. stav 2. ZKPBiH kojom je propisano da se zahtjev sa podacima o visini troškova može podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke o obustavi krivičnog postupka, čiji je branilac po službenoj dužnosti bio apelant, dakle, upravo kako je to i propisano odredbom člana 224. stav 2. ZKPBiH. Navedenom odredbom ZKPBiH propisano je da će o obustavi istrage, kao i o razlozima za obustavu istrage tužilac pismenim putem obavijestiti oštećenog koji ima prava predviđena članom 216. ovog zakona, kao i osumnjičenog ako je ispitan i lice koje je prijavilo krivično djelo. Dakle, suprotno apelantovim žalbenim navodima, Sud BiH smatra da ne proizlazi da je obaveza Tužilaštva BiH bila da o razlozima o obustavi istrage u odnosu na osumnjičenog obavijesti, pored osumnjičenog, i njegovog branioca postavljenog po službenoj dužnosti. Dalje, Sud BiH je ukazao na ulogu branioca u krivičnom postupku, u smislu da njegov odnos sa branjenikom proizlazi iz sadržaja pojma formalne odbrane koji podrazumijeva, pored ostalog, i uredno obavljanje dužnosti, prvenstveno kontaktiranje sa osumnjičenim, praćenje rokova, prisustvovanje radnjama i sl. Dakle, Sud BiH smatra da je Tužilaštvo BiH ispunilo svoju obavezu tako što je osumnjičenog obavijestilo o obustavi postupka istrage protiv njega za šta je apelant, kao njegov branilac postavljen po službenoj dužnosti, bio dužan, uredno obavljajući dužnost, da bude informiran, kontaktirajući branjenika i prateći rokove važne za preduzimanje potrebnih radnji i sl. Prema tome, suprotno apelantovim navodima, Sud BiH smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je primjenom odredbe člana 186. stav 2. ZKPBiH a u vezi sa članom 224. stav 2. citiranog zakona zaključio da je apelant troškovnik tom sudu dostavio nakon proteka roka od šest mjeseci, računajući od dana dostavljanja naredbe o obustavi istrage osumnjičenom, odnosno po proteku roka propisanog u odredbi člana 186. stav 2. ZKPBiH. Stoga, Sud BiH je primjenom odredbe člana 321. st. 1. i 3. ZKPBiH odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacija
15. Apelant smatra da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, navodi da je Sud BiH paušalno ocijenio odredbe člana 186. stav 2. ZKPBiH, da je propustio da ocijeni odredbe od čl. 168. do 177. ZKPBiH [odredbe o dostavljanju pismena], Zakon o advokaturi, Odluku o naknadi troškova advokata. Apelant u apelaciji broj AP 5053/18 ukazuje da je Tužilaštvo BiH 27. maja 2015. godine obavijestilo osumnjičenog E. I. o obustavi istrage, a u apelaciji broj AP 5054/18 ukazuje da je Tužilaštvo BiH 12. maja 2014. godine obavijestilo osumnjičenog M. S. o obustavi istrage, ali da to ne isključuje i obavezu da se on, kao branilac po službenoj dužnosti ranije osumnjičenih, obavijesti o obustavi istrage. Dakle, apelant tvrdi da sud nije ocijenio činjenicu da kao branilac ranije osumnjičenih nikad nije primio odluke o obustavi istrage i da na taj način bude upoznat sa ishodom krivičnih postupaka, a što proizlazi iz odredbe člana 186. stav 2. ZKBiH na koju odredbu zakona se poziva prvostepeni sud. Također, ističe da pravo na naknadu troškova ima branilac, a ne osumnjičeni shodno odredbama Zakona o advokaturi. Stoga, apelant tvrdi da je Sud BiH prilikom donošenja pobijanih rješenja proizvoljno ocijenio odredbu člana 186. stav 2. ZKPBiH na koji način je onemogućeno da ostvari svoja prava.
16. U dopuni apelacije broj AP 5053/18 apelant je dostavio akt Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0016592 18 od 29. novembra 2019. godine u kojem je Tužilaštvo u pogledu osporenih rješenja ukazalo, a u prilog tvrdnji Suda BiH, da je Tužilaštvo bilo dužno da obavijesti apelanta o obustavi istrage protiv njegovog branjenika, sve u skladu sa odredbama člana 186. stav 2. ZKPBiH, da je isključivo pravo branioca da bude upoznat sa svim novim činjenicama u postupku, odnosno da je obaveza Suda i Tužilaštva da sve odluke i podneske dostave braniocu, u konkretnom slučaju apelantu, posebno zbog toga što se radilo o braniocu postavljenom po službenoj dužnosti osumnjičenom.
b) Odgovori na apelacije
17. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju broj AP 5053/18 naveo da je Tužilaštvo vodilo istragu protiv osumnjičenog E. I. zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio preciznije označena krivična djela, koja je obustavljena naredbom Tužilaštva od 11. maja 2015. godine. Dalje je navedeno da je apelant u ovom predmetu imao status branioca po službenoj dužnosti ranije osumnjičenog E. I. Sud BiH je, također, ukazao da je osporenim rješenjima odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za naknadu nagrade i nužnih izdataka branioca koje je preduzeo postupajući kao branilac po službenoj dužnosti na osnovu odredbe člana 311. ZKPBiH u vezi sa članom 186. stav 2. ZKPBiH. U vezi s tim je ukazao da tumačenjem uloge branioca u krivičnom postupku, te odnosa sa branjenikom koji proizlazi iz sadržaja pojma formalne odbrane proizlazi i uredno obavljanje dužnosti branioca, koja se ogleda u kontaktiranju sa osumnjičenim, praćenju rokova, prisustvovanju radnjama i sl. Stoga, Sud BiH smatra da su pobijana rješenja pravilna i zakonita, a da su navodi iz apelacije apsolutno neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.
18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju broj AP 5054/18 naveo da je Tužilaštvo BiH vodilo istragu protiv osumnjičenog M. S. zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio precizirana krivična djela, koja je obustavljena naredbom Tužilaštva BiH od 7. februara 2014. godine. Dalje je navedeno da je apelant u ovom predmetu imao status branioca po službenoj dužnosti ranije osumnjičenog M. S., te da je osporenim rješenjima odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za naknadu nagrade i nužnih izdataka koje je preduzeo postupajući kao branilac po službenoj dužnosti na osnovu odredbe člana 311. ZKPBiH u vezi sa članom 186. stav 2. ZKPBiH. U vezi s tim je ukazao da tumačenjem uloge branioca u krivičnom postupku, te odnosa sa branjenikom koji proizlazi iz sadržaja pojma formalne odbrane proizlazi i uredno obavljanje dužnosti branioca, koja se ogleda u kontaktiranju sa osumnjičenim, praćenju rokova, prisustvovanju radnjama i sl. Stoga, Sud BiH smatra da su pobijana rješenja pravilna i zakonita, a da su navodi iz apelacije apsolutno neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.
19. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelacije navelo da je Sud BiH postavio apelanta za branioca osumnjičenog E. I. rješenjem od 15. decembra 2014. godine, a osumnjičenom M. S. rješenjem od 27. maja 2010. godine. Dalje je navedeno da je Tužilaštvo donijelo naredbu o obustavi istrage 11. maja 2015. godine, odnosno 12. maja 2014. godine, te da je o obustavi istrage, kao i o razlozima za obustavu istrage u pismenoj formi obaviješten osumnjičeni E. I., odnosno M. S. Također je istaklo da sve odluke koje se tiču troškova krivičnog postupka donosi Sud BiH. V.Relevantni propisi 20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka USBiH, 42/18-Rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 7. stav (2) Pravo na odbranu (2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.
Član 50.
Preduzimanje radnji od strane branitelja (1) Branitelj mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava.
(2) Prava i dužnosti branitelja ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branitelja njegovih prava i dužnosti.
Član 163.
Vrste odluka (1) U krivičnom postupku odluke se donose u obliku presude, rješenja i naredbe. (2) Presudu donosi samo Sud, a rješenje i naredbu donose i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku.
Član 171. stav (4) Sadržaj osobnog dostavljanja (4) Ako optuženi ima branitelja, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovara, dostavit će se branitelju i optuženom po odredbama člana 170. ovog zakona. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na žalbu teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili branitelju. Ako se optuženom ne može dostaviti odluka, odnosno žalba zato što nije prijavio promjenu adrese, ta će se odluka, odnosno žalba istaći na oglasnoj tabli Suda. Po proteku roka od osam dana od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.
[…].
Član 185. stav (1), stav (2) tačka h), st. (3) (4) i (5) Vrste troškova (1) Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka.
(2) Troškovi krivičnog postupka obuhvataju:
[…]
h) nagradu i nužne izdatke branitelja, […] (3) Paušalni iznos utvrđuje se u okviru iznosa određenih odgovarajućim propisom, s obzirom na trajanje i složenost postupka i imovno stanje osobe obavezne da plati ovaj iznos. (4) Troškovi iz stava 2. tač. a. do f. ovog člana i nužni izdaci postavljenog branitelja isplaćuju se unaprijed iz sredstava Tužilaštva, odnosno Suda, a naplaćuju se kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade po odredbama ovog zakona. Organ koji vodi krivični postupak dužan je da sve troškove koji su unaprijed uplaćeni unese u popis koji se prilaže spisu.
(5) Na zahtjev odbrane, nagrada za postavljenog branitelja može se isplaćivati u toku postupka u redovnim intervalima koje Sud utvrdi, uzimajući u obzir činjenice i okolnosti svakog predmeta. U izuzetnim okolnostima, Sud može odrediti i da se isplata izvrši unaprijed, prije nego što nastanu izdaci.
[…].
Član 186. stav (2) Odluka o troškovima (2) Ako nedostaju podaci o visini troškova, Sud će donijeti posebno rješenje o visini troškova, kad se ti podaci pribave. Zahtjev s podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravomoćne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka osobi koja ima pravo da postavi takav zahtjev.
[…] Član 189. st. (1) (3) i (4) Troškovi postupka u slučaju obustave postupka, oslobađajuće ili odbijajuće presude (1) Kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka iz člana 185. stava 2. tač. a. do f. ovog zakona, kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret budžetskih sredstava, osim u slučajevima određenim u stavu 2. ovog člana.
(3) Kad Sud odbije optužbu zbog nenadležnosti, odluku o troškovima donijeće nadležni sud. (4) Ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stava 1. ovog člana ne bude usvojen ili Sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom postupku protiv Bosne i Hercegovine. Član 224. stav (2) Obustava istrage (2) O obustavi istrage kao i o razlozima za obustavu istrage tužilac će u pismenoj formi obavijestiti oštećenog koji ima prava predviđena članom 216. ovog zakona kao i osumnjičenog ako je ispitan i lice koje je prijavilo krivično djelo.
Član 311.
Odbacivanje žalbe kao neblagovremene Žalba će se odbaciti rješenjem kao neblagovremena ako se utvrdi da je podnijeta nakon proteka zakonskog roka za njeno podnošenje.
1Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 25/02, 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 25/02, 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Advokatske nagrade i naknade Član 31. st. (4) i (6) Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife.
Sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivat će nagradu advokatu prema odredbama stava 5. ovog člana, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi viša od iznosa iz stava 5., osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom ugovorio visinu nagrade u pisanom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranu.
[…].
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U predmetu broj AP 5053/18 predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 016635 18 Kž 3 od 4. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U predmetu broj AP 5054/18 18 predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 002564 18 Kž od 3. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u predmetima br. AP 5053/18 i AP 5054/18 ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je rješenjima Suda BiH broj S1 2 K 016635 18 Kž 3 od 4. jula 2018. godine i broj S1 2 K 002564 18 Kž od 3. jula 2018. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
3) Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora da se zasniva na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. U konkretnim slučajevima Ustavni sud zapaža da je apelant postavljenim zahtjevima tražio da mu se isplate naknada nagrade i nužnih izdataka nastalih u krivičnim postupcima u kojim je rješenjem Suda BiH od 15. decembra 2014. godine postavljen za branioca po službenoj dužnosti ranije osumnjičenog E. I., a rješenjem Suda BiH od 27. maja 2010. godine je postavljen za branioca po službenoj dužnosti ranije osumnjičenog M. S. Ustavni sud u konkretnim slučajevima smatra da troškovi krivičnog postupka apelantu nesporno pripadaju prema čl. 185, 186. stav 2. i članu 189. ZKPBiH i odredbama Zakona o advokaturi BiH. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant imao opravdano očekivanje koje predstavlja «imovinu» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovim slučajevima.
30. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnim slučajevima radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je osporenim odlukama apelantov zahtjev odbačen zbog formalnih razloga, jer je podnesen protekom roka od šest mjeseci od dana dostavljanja naredbe o obustavi istrage protiv osumnjičenih.
31. Ustavni sud treba utvrditi: a) da li je miješanje predviđeno zakonom, b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
32. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke Suda BiH zasnovane na odredbi člana 186. stav 2. ZKPBiH koji je javno objavljen u službenom glasilu, a odredbom navedenog člana je propisan rok od šest mjeseci od dana dostavljanja pravosnažne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka licu koje ima pravo da postavi takav zahtjev. Sud BiH je svoje odluke kojim je apelantov zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka odbacio kao podnesen neblagovremeno obrazložio „tumačenjem uloge branioca u krivičnom postupku, te odnosom sa branjenikom koji proizlazi iz sadržaja pojma formalne odbrane i uredno obavljanje dužnosti branioca, koja se ogleda u kontaktiranju sa osumnjičenim, praćenju rokova, prisustvovanju radnjama i sl.“. U pogledu apelantovih navoda da Sud BiH, u smislu citirane odredbe ZKPBiH, nije ocijenio činjenicu da kao branilac ranije osumnjičenih nije obaviješten o obustavi istrage, jer nije primio odluke o obustavljanju krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant kao branilac ranije osumnjičenog E. I. postavljen rješenjem tog suda od 15. decembra 2014. godine, a osumnjičenog M. S. rješenjem od 27. maja 2010. godine. Ustavni sud smatra da apelantovo pravo da bude obaviješten o obustavljanju istrage i da je, zapravo, on jedino ovlašteno lice za isticanje zahtjeva da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom u krivičnom postupku, a ne osumnjičeni. U takvim okolnostima je nesporno da je, dakle, apelant, u smislu člana 186. stav 2. ZKP u vezi sa čl. 185. i 189. ZKPBiH i članom 31. stav 3. Zakona o advokaturi, „lice koje ima pravo da postavi takav zahtjev“ (za isplatu troškova) i da mu je, stoga, bilo neophodno dostaviti navedenu naredbu i od tog momenta računati da li je zahtjev podnesen „najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravosnažne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka“. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 171. stav 4. propisano: „Ako optuženi ima branioca, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovara, dostavit će se braniocu i optuženom po odredbama člana 170. ovog zakona…“, kao i da se dostava pismena vrši u skladu sa članom 172. stav 1. citiranog zakona. Imajući u vidu citirane odredbe zakona, Ustavni sud je ustanovio da je rok za podnošenje zahtjeva za naknadu troškova krivičnog postupka u odnosu na apelanta trebalo da teče od dana kada je njemu dostavljena naredba o obustavi istrage kao braniocu postavljenom po službenoj dužnosti ranije osumnjičenih (koja apelantu u okolnostima predmetnih slučajeva nije nikad dostavljana), a ne od dana dostavljanja naredbe osumnjičenim. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da Sud BiH ničim nije osporio apelantove tvrdnje da mu naredba o obustavi istrage protiv osumnjičenih nije dostavljena, odnosno da je naredba dostavljena samo ranije osumnjičenim. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su se nadležni sudovi arbitrarnom primjenom relevantnih odredaba ZKPBiH „nezakonito“ umiješali u apelantovo pravo na naknadu troškova postupka u smislu da su ga osporenim rješenjima o odbacivanju apelantovog zahtjeva za naknadu troškova, kao branioca osumnjičenih po službenoj dužnosti, lišili toga prava ,, jer je apelant, u smislu prakse Evropskog suda, u takvim okolnostima imao samo teorijski i iluzorno, a ne i praktično i djelotvorno pravo na naknadu“. Samim tim ne može se prihvatiti pravni stav redovnih sudova izražen u osporenim odlukama Suda BiH, jer bi apelant u tom slučaju snosio neopravdan teret u smislu nemogućnosti da ostvari svoje pravo propisano zakonom.
33. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama Suda BiH povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH prilikom odlučivanja o pravu apelanta kao branioca po službenoj dužnosti osumnjičenih E. I. i M. S. za naknadu troškova zahtjev odbacio kao neblagovremen, proizvoljno primijenivši odredbu člana 186. stav 2. ZKPBiH kojom je jasno regulirano da rok za podnošenje zahtjeva u pogledu isplate nagrade, naknade i nužnih izdataka teče šest mjeseci od dana dostavljanja rješenja o obustavi krivičnog postupka licu koje ima pravo da takav zahtjev postavi, pri čemu Sud BiH ničim nije osporio apelantove tvrdnje da mu naredba o obustavi istrage protiv osumnjičenih nije dostavljena.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević