Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1454/20 (J. M. i S. M.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1454/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1454/20, rješavajući apelaciju Jasminke Mazić i Sabine Mazić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Jasminka Mazić i Sabina Mazić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 293303 14 Rsž od 6. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminka Mazić i Sabina Mazić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnijele su 14. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 293303 14 Rsž od 6. veljače 2020. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog (Kanton Sarajevo - Vlada Kantona Sarajevo, MUP Kantona Sarajevo) i preinačena je prvostupanjska presuda u usvajajućem dijelu, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantica, kojim je traženo da se obveže tuženi da apelanticama na ime razlike naknade za ishranu u toku rada i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora isplati određene novčane iznose. Također, odbijena je žalba apelantica i potvrđena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu (kojim je traženo da se isplati određeni novčani iznos na ime jednokratne novčane pomoći za slučaj teške bolesti).
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je žalbom tuženog osnovano ukazivano da prvostupanjski sud nije pravilno riješio prigovor vezano za nedostatak aktivne legitimacije apelantica. Naime, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da su apelantice zakonske nasljednice umrlog Dž. M. i da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju naslijedile pobliže označenu imovinu. Također, naveo je da nije sporno da novčana potraživanja koja potiču iz radnog odnosa prednika apelantica, a koja prednik apelantica nije ostvario za vrijeme svog života, ne predstavljaju njegovu imovinu i ne ulaze u ostavinu, pa stoga i nisu mogla biti predmetom nasljeđivanja apelantica. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je točno da univerzalna sukcesija podrazumijeva prelazak prava sa ostavitelja na nasljednike, ali samo prava koja su ostavitelju priznata pravomoćnim odlukama sudova i nadležnih organa, kao i prava ostavitelja koja proizilaze iz javnih isprava. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da apelantice nisu aktivno legitimirane u ovom sporu, jer se radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa njihovog prednika i njegovog poslodavca, koje prednik apelantica nije ostvario, niti je podnošenjem tužbe sudu zahtijevao za vrijeme života. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjska presuda u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva preinačena i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom članka 229. stav 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku, dok je zbog nepostojanja aktivne legitimacije apelantica, a ne iz razloga koji su sadržani u obrazloženju prvostupanjske presude, žalba apelantica odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, primjenom članka 226. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
4. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević