Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3636/18 (Općina Kakanj)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3636/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3636/18, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Kakanj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 029268 17 Gž 2 od 12. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, podnijela je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 029268 17 Gž 2 od 12. juna 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužitelja Rifeta Merdića i Adema Merdića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužitelj ili tužitelji) zatraženo je 25. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. februara do 13. marta 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 029268 14 P od 18. januara 2018. godine odbijen je zahtjev prvotužitelja za naknadu materijalne štete u iznosu od 61.600,00 KM i troškova parničnog postupka (stav I izreke presude). Istom presudom (stav II izreke presude) obavezana je apelantica da drugotužitelju na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 58.240,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz nadoknadu troškova postupka u iznosu od 3.251,80 KM, dok je (stav III izreke presude) odbijen višak zahtjeva drugotužitelja na ime naknade štete u iznosu od 14.560,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i zahtjev preko dosuđenog iznosa troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelanticini nadležni organi 1987. godine tužiteljima izdali urbanističke saglasnosti i odobrenja za izgradnju stambenih objekata. Na osnovu nalaza vještaka geodetske i građevinske struke utvrđeno je da je prvotužitelj svoj stambeni objekt izgradio na „mjestu koje je 180 m udaljeno od mjesta određenog rješenjem o odobrenju građenja stambenog objekta“. Nadalje, Općinski sud je istakao da je na osnovu nalaza vještaka geologa utvrđeno da je stambeni objekt prvotužitelja izgrađen „na uvjetno nestabilnom terenu zahvaćenom klizištem, pri čemu je na objektu došlo do velikih oštećenja zbog kojih je on postao opasan za stanovanje“.

6. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 154, 155, 172, 185, 190. i 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim su propisani uvjeti i načini za naknadu materijalne štete u slučaju kada štetu pričini organ pravnog lica u obavljanju svojih djelatnosti, te odredbe čl. 4, 5, 61, 62, 63. i 64. Zakona o prostornom uređenju kojim su propisani uvjeti izgradnje i utvrđivanja ugroženih zemljišta. Imajući u vidu utvrđenu činjenicu da prvotužitelj nije postupio po odobrenju za izgradnju stambenog objekta po urbanističkoj saglasnosti izdatoj od nadležnih organa apelantice, jer stambeni objekt nije izgrađen na parceli određenoj rješenjem o odobrenju za građenje i pod uvjetima iz rješenja o odobrenju za izgradnju stambenog objekta, Općinski sud je primjenom odredaba člana 172. ZOO u vezi sa čl. 61. i 62. Zakona o prostornom uređenju zaključio da ne postoji odgovornost apelantice za nastanak štete na stambenom objektu prvotužitelja, te je odbio zahtjev prvotužitelja za naknadu štete u cijelosti.

7. U odnosu na drugotužitelja, Općinski sud je utvrdio da je drugotužitelj svoj stambeni objekt izgradio 1987. godine na lokaciji za koju su prethodno pribavljene urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje. Prema nalazima vještaka geodetske i građevinske struke, utvrđeno je da je stambeni objekt drugotužitelja izgrađen na području na kojem je evidentirano klizište, te da je do oštećenja stambenog objekta drugotužitelja došlo zbog „čestih zavodnjavanja temelja kuće podzemnim vodama i vodama iz obližnjeg bujičastog potoka koje su negativno djelovale na temeljno tlo, a time i na stabilnost temeljne konstrukcije kuće, uvjetujući neravnomjerno slijeganje temelja stambenog objekta i njihovo pucanje“. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da postoji odgovornost apelantice za isplatu štete drugotužitelju, budući da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole nisu izvršene radnje radi određivanja geološkog sastava tla i stabilnosti tla na predmetnoj lokaciji, jer je od utvrđenja navedenih činjenica zavisila odluka da li se može graditi na toj lokaciji i pod kojim uvjetima. Također, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju postoji odgovornost i drugotužitelja u prouzrokovanju štete, odnosno njegov doprinos u njenom nastanku budući da je nesporno utvrđeno da drugotužitelj nije prijavio početak radova, da nije bilo nadzora i da nije vršeno iskolčavanje objekta u prisustvu nadležnog organa apelantice, te da drugotužitelj nije podnio zahtjev za tehnički prijem objekta i izdavanje upotrebne dozvole. Stoga, Općinski sud je zaključio da je u odnosu na drugotužitelja tužbeni zahtjev osnovan shodno odredbama člana 192. ZOO kojim je propisana tzv. podijeljena odgovornost za nastanak štete, te je, procjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, na osnovu nalaza vještaka građevinske i geodetske struke donio presudu kao u izreci.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 029268 16 Gž od 31. maja 2016. godine (stav I izreke presude) žalba prvotužitelja je uvažena i u odnosu na njega prvostepena presuda preinačena tako da je apelantica obavezana da prvotužitelju isplati iznos od 61.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom žalbe drugotužitelja i tužene su uvažene, te je prvostepena presuda ukinuta u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu drugotužitelja i o troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz odbijanje zahtjeva tužitelja za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu apelantice (st. II i III izreke presude).

9. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv dijela odluke drugostepenog suda u odnosu na prvotužitelja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 36 0 P 029268 16 Rev od 9. februara 2017. godine kojim je revizija usvojena i drugostepena presuda u odnosu na prvotužitelja ukinuta, te je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje u tom dijelu.

10. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Presudu broj 36 0 P 029268 17 Gž 2 od 12. juna 2017. godine kojom je žalba prvotužitelja protiv prvostepene presude od 18. januara 2016. godine uvažena i prvostepena presuda u odnosu na tužbeni zahtjev prvotužitelja preinačena tako da je apelantica obavezana da prvotužitelju isplati iznos od 61.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.209,94 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je taj sud, postupajući po uputama rješenja Vrhovnog suda od 9. februara 2017. godine, održao raspravu izvodeći ponovo dokaze vještačenja vještaka geološke struke i vještaka građevinske struke o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvotužitelja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke i vještaka građevinske struke, između ostalog, proizlazi da je cijelo naselje Brnjic, gdje se nalazi parcela na kojoj je sagrađen porodično-stambeni objekt prvotužitelja, „smješteno na lokalitetu gdje postoji gravitaciono razvlačenje, puženje i klizanje terena, da teren na tom lokalitetu nije prirodno pogodan za gradnju bilo kakvih objekata jer u geološkom supstratu se nalaze vrlo čvrste stijene koje imaju kosinu i do 45%, a na njima su locirani prenošeni erozivni sedimenti u geološkoj historiji debljine od 5 m, u kojima su izgrađene i temeljene kuće u tom naselju, pa i kuća prvotužitelja, što ukazuje da temeljenje kuće prvotužitelja nije izvršeno u čvrstoj stijeni, nego u pretaloženim i prenošenim sedimentima, što je sa geološkog stanovišta katastrofalno rješenje“. Osim toga, u nalazima je konstatirano da je na području na kojem se nalazi stambeni objekt prvotužitelja i ranije (1999, 2006. godine) evidentirano klizište koje je sanirano izgradnjom potpornog zida. Prema navedenim nalazima vještaka, stambeni objekt prvotužitelja je „u stanju nestabilnosti i nije siguran za stanovanje bez odgovarajuće sanacije koja nije isplativa“.

11. Ocjenjujući da nadležni organi apelantice nisu spriječili prvotužitelja da gradi stambeni objekt na parceli za koju nije dobio odobrenje za izgradnju stambenog objekta, te činjenicu da nije ni prethodno izvršeno geomehaničko ispitivanje tla parcele za koju je izdato odobrenje za izgradnju, a koja graniči sa parcelom na kojoj je izgrađen stambeni objekt, jer je, prema nalazima vještaka, utvrđeno da je „teren od skoro kilometar istog geološkog sastava sa istim problemima destabilizacije terena kao parcela na kojoj je prvotužitelj izgradio svoj porodično-stambeni objekt“, Kantonalni sud je zaključio da nesporno postoji odgovornost apelantice za navedeni propust. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su organi apelantice svojim ponašanjem (činjenjem ili nečinjenjem) dozvolili da drugotužitelj izgradi stambeni objekt bez odobrenja za građenje i bez provedenog geotehničkog ispitivanja lokacije na kojoj je izgrađen stambeni objekat, a i parcele za koju je izdato odobrenje za izgradnju stambenog objekta, koje ispitivanje je, po mišljenju vještaka geološke struke, bilo neophodno jer se znalo da se ta lokacija nalazi u „zoni umirenog klizišta“ i da je, stoga, bilo potrebno izvršiti geomehanička ispitivanja svojstva zemljišta parcele za koju se znalo da će se vršiti izgradnja stambenog objekta. Naime, Kantonalni sud je istakao da navedeno ponašanje apelanticinog organa uprave (činjenje ili nečinjenje) predstavlja apelanticin propust zbog čega postoji odgovornost apelantice, shodno odredbama člana 172. stav l. ZOO, za nezakonit i nepravilan rad njenih organa. Ocjenjujući da je vještak građevinske struke u svom nalazu istakao da je stambeni objekt prvotužitelja „u stanju nestabilnosti i da nije siguran za stanovanje, bez sanacije objekta koja nije isplativa“, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 154, 155, 172, 185, 190. i 192. ZOO kojima su propisani uvjeti i načini za naknadu materijalne štete u slučaju kada štetu pričini organ nekog pravnog lica u obavljanju svojih djelatnosti, obavezao apelanticu da prvotužitelju naknadi štetu zbog izgradnje stambenog objekta u dimenzijama evidentiranim u rješenju o odobrenju izgradnje stambenog objekta, te je donio odluku kao u izreci presude.

12. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine kojom je revizija odbijena. Nakon što je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, Vrhovni sud je istakao da predmet spora u konkretnom slučaju čini zahtjev prvotužitelja kojim traži da mu apelantica naknadi materijalnu štetu zbog uništenja stambenog objekta izgrađenog na uvjetno nestabilnom terenu i zahvaćenom klizištem. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je ocjenom provedenih dokaza, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, zaključio da je u konkretnom slučaju postojao propust nadležnog organa apelantice da prije izdavanja dokumentacije prvotužitelju za gradnju stambenog objekta izvrši geomehaničko testiranje tla na lokaciji na kojoj je dobio odobrenje za izgradnju stambenog objekta, jer je, prema okolnostima konkretnog slučaja, znao da se ta lokacija nalazi u zoni „umirenog klizišta“, zbog čega, i po mišljenju Vrhovnog suda, postoji apelanticina odgovornost za nastalu štetu na stambenom objektu prvotužitelja zbog nezakonitog i nepravilnog rada njenih organa (član 172. stav l. Zakona o obligacionim odnosima). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, te da je zaključio da su neosnovane revizione tvrdnje apelantice o proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno da sud nije pravilno ocijenio nalaze i mišljenje vještaka geološke i građevinske struke. Naime, Vrhovni sud je istakao da je vještak geološke struke u svom nalazu nakon detaljne analize okolnosti konkretnog slučaja, između ostalog, naveo da je „postojanje hidraulične veze između potočnih i podzemnih voda u zoni temeljnog tla i temelja kuće nepovoljno utjecalo na stabilnost temelja stambene kuće, pa i mnogo jačih temeljnih konstrukcija, jer uvjetuju neravnomjerno slijeganje temelja i njihovo pucanje…“. Vrhovni sud je istakao da, suprotno revizionim navodima apelantice, u konkretnom slučaju se radi o apelanticinoj odgovornosti za isplatu štete prvotužitelju, po principu pretpostavljene odgovornosti, utemeljene na odredbama člana 172. ZOO u vezi sa čl. 122, 144. i 146. st. l. i 4. Zakona o prostornom uređenju, kojima su, između ostalog, uređeni uvjeti izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, kao i da sadržina odobrenja za građenje obuhvata, između ostalog, i obavljanje „prethodnih radova istražnog karaktera“. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 154. stav 1. ZOO propisano da „ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice“, dok je odredbama člana 172. ZOO propisano da „pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija“.

13. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je, ukazujući na činjenicu da je tužitelju rješenjem nadležnog organa apelantice izdata građevinska dozvola za izgradnju stambenog objekta, istakao da su, po njegovom mišljenju, za pravilno rješenje ovog spora irelevantni apelanticini navodi da je u vrijeme izdavanja građevinske dozvole područje na kojem su sagrađeni objekti tužitelja utvrđeno kao urbano područje „u kojem nisu evidentirane promjene u vidu erozije ili klizišta...“, zbog čega nije bila predviđena obaveza pribavljanja elaborata o geološkom i geomehaničkom ispitivanju lokacije. Također, prema stavu Vrhovnog suda, ni prigovor revizije i pozivanje na prostorni plan koji je sačinio u to vrijeme Urbanistički zavod SRBiH, koji je apelantica isticala u smislu oslobađanja od odgovornosti, nije od utjecaja na drugačije rješenje ovog spora, jer eventualno postojanje propusta prostornog plana ne može biti od utjecaja na ostvarenje prava prvotužitelja na naknadu štete u odnosu na apelanticu zbog propusta njenih organa u radu. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio kao objektivan i jasan nalaz i mišljenje vještaka geološke struke, jer je ocjenom navedenog nalaza sa drugim dokazima, a posebno nalazom vještaka građevinske struke, u smislu člana 8. ZPP, nesporno utvrđeno da je šteta na stambenom objektu drugotužitelja nastala isključivo zbog pojave klizišta, usljed nepovoljnog temeljnog tla i njegovog visokog stepena vodozasićenosti, a što je, i po mišljenju Vrhovnog suda, trebalo „uvjetovati pribavljanjem posebnog projekta za gradnju kuće“. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju dokazano da postoji odgovornost apelantice u nastanku štete na objektu prvotužitelja, budući da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole za izgradnju objekta na predmetnoj lokaciji nije postupila u skladu sa propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme izdavanja građevinske dozvole na način da nije prethodno preduzela istraživačke radove radi određivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti, jer je od utvrđenja ovih činjenica zavisila odluka da li se može graditi stambeni objekt na toj lokaciji i pod kojim uvjetima. Također, Vrhovni sud je zaključio da je, shodno odredbama člana 185. ZOO, i visina dosuđene naknade pravilno odmjerena, imajući u vidu dozvoljenu veličinu objekta prema rješenju o odobrenju za građenje stambenog objekta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 248. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica je istakla da je pogrešan zaključak sudova u pogledu njene odgovornosti za nastalu štetu, jer smatra da njeni organi nisu prouzrokovali štetu tužitelju u obavljanju svoje funkcije, budući da su donijeli rješenje o urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje na području koje je utvrđeno „kao urbano područje na kojem nisu evidentirane promjene u vidu erozije ili klizišta“. Također, navodi da u tom periodu nije bilo ni sanacije klizišta na spornom lokalitetu, pa i parceli na kojoj je izgrađen stambeni objekt prvotužitelja, kao ni na parceli za koju je dobio odobrenje za građenje, već je do štete na objektu prvotužitelja „došlo usljed više sile, tj. naknadnom pojavom klizišta“. Stoga, apelantica smatra da je izdavanjem urbanističke saglasnosti i odobrenja prvotužitelju za izgradnju stambenog objekta na „spornom lokalitetu“ u cijelosti postupila po važećem prostornom planu koji je sačinio Urbanistički zavod SRBiH, a koji je tada bio na snazi. Osim toga, apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava obavezali apelanticu na isplatu štete prvotužitelju, ukazujući da nije dokazano da je šteta nastala kao posljedica nezakonitog rada apelanticinih organa uprave.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga iz osporene presude tog suda. Smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

16. Kantonalni sud je citirao zakonske odredbe na kojima je utemeljena osporena presuda tog suda, te je istakao da smatra da nisu prekršena apelanticina prava na koja se u apelaciji poziva i da je apelacija neosnovana.

17. Prvotužitelj je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili pravno relevantne činjenice u predmetnoj pravnoj stvari i pravilno primijenili materijalno pravo, dali jasne, obrazložene i na dokazima i zakonu utemeljene razloge koji nisu doveli do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kako to neosnovano smatra apelantica. Predloženo je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. S obzirom na to da je apelantica organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi je ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na zahtjev za naknadu materijalne štete iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

30. Dovodeći citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje u kontekst s apelanticinim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je, podržavajući stav Kantonalnog suda, zaključio da postoji odgovornost apelantice za isplatu štete prvotužitelju koja je utemeljena na odredbama člana 172. ZOO, pri čemu Ustavni sud u zaključcima redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da apelantica nije dokazala da je zemljište na kojem je prvotužitelj izgradio stambeni objekt, pa i zemljište parcele za koju je dobio urbanističku saglasnost i odobrenje za izgradnju stambenog objekta bilo kategorizirano kao urbano područje „u kojem nisu evidentirane promjene u vidu erozije ili klizišta“. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci, prihvatajući stav Kantonalnog suda, dovoljno jasno i argumentirano obrazložilo zaključak da materijalno pravo nije primijenjeno na apelanticinu štetu kod utvrđene činjenice da je šteta na stambenom objektu prvotužitelja nastala isključivo zbog pojave klizišta usljed nepovoljnog temeljnog tla i visokog stepena vodozasićenosti tog tla, budući da je nesporno dokazano da apelantica nije provela sve potrebne radnje radi utvrđenja građevinsko-tehničkih uvjeta za izgradnju objekta i uvjeta u odnosu na geološki sastav zemljišta na parceli za koju je prvotužitelju izdala rješenje o odobrenju građenja stambenog objekta, a koja graniči sa parcelom na kojoj je izgrađen stambeni objekt prvotužitelja. Stoga, dovodeći apelanticine navode u vezu sa sadržajem relevantnih odredaba ZOO i odredaba Zakona o prostornom uređenju na kojima su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud u datom obrazloženju u kontekstu primjene relevantnih odredaba ZOO i Zakona o prostornom uređenju, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti tako što proizlazi iz stanja spisa.

31. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica, uglavnom, ponavlja navode koje je ranije isticala u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje je Vrhovni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, nezadovoljstvo odlučenjem redovnih sudova ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje budući da se apelacioni navodi, u suštini, temelje na nezadovoljstvu i neslaganju sa stavovima redovnih sudova, pri čemu apelantica nije ponudila argumentaciju za suprotan zaključak.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

33. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva prvotužitelja za naknadu štete za svoju odluku dali jasna i argumentirana obrazloženja uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO i Zakona o prostornom uređenju, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelantica ukazala.

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica navode o kršenju ovog prava temelji na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenih prava u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3636/18 (Općina Kakanj) | Sudska praksa | Aktio