Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1760/20 (D. J. i N. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1760/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1760/20, rješavajući apelacije Dušana Jojića i Nacime Memić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dušan Jojić protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 077801 18 Rsž od 26. februara 2020. godine;
Nacima Memić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 301199 20 Rev od 17. marta 2020. godine;
zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu..
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1760/20
1. Dušan Jojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 20. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 077801 18 Rsž od 26. februara 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 077801 16 Rs od 17. oktobra 2018. godine, u postupku radi isplate otpremnine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta podnesena protiv tužene Osnovne škole „Branko Ćopić“ iz Prijedora.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 17. oktobra 2018. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 77 0 Rs 077801 18 Rsž od 26. februara 2020. godine odbio žalbu i potvrdio predmetno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 201. stav (4) Zakona o radu propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od 6 mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili od dana učinjene povrede, dok je odredbama člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je rok za podnošenje posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najdalje jedna godina od učinjene povrede. Okružni sud je ukazao da je u smislu navedenih zakonskih odredbi jasno da je u konkretnom slučaju nastupila prekluzija, a imajući u vidu da je apelant tužbu podnio 19. jula 2016. godine (u kojoj tužbi navodi da mu je 31. avgusta 1992. godine prestao radni odnos kod tužene). Okružni sud je zaključio da je pravilno Osnovni sud, u smislu člana 67. stav (1) tačka 2. Zakona o parničnom postupku, u fazi prethodnog ispitivanja tužbe, predmetnu tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu.
4. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 201. stav (4) Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18) i člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 66/16) u propisanom roku podnese tužbu nadležnom sudu protiv tužene.
2. AP-1764/20
5. Nacima Memić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Galiba Hrvačić- Karačić advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 301199 20 Rev od 17. marta 2020. godine.
6. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 301199 12 P od 15. januara 2015. godine, u postupku radi diskriminacije, klevete i naknade štete, odbačena je kao neblagovremena tužba apelantkinje podnesena protiv tužene M.V.
7. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 15. januara 2015. godine, Kantonalni sud u Sarajevu je rješenjem od 30. oktobra 2019. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio rješenje Općinskog suda.
8. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 301199 20 Rev od 17. marta 2020. godine odbio predmetnu reviziju. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. navedenog zakona tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjene povrede. Dalje, da je odredbama člana 12. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u smislu navedenog zakona tri mjeseca od dana kada oštećeni sazna ili je trebao saznati za izražavanje neistinite činjenice i za identitet štetnika i taj se rok ni u kom slučaju ne može produžiti nakon isteka jedne godine od dana kada je to izražavanje izneseno trećem licu. Vrhovni sud je ukazao da neosnovano apelantkinja ukazuje u reviziji da se subjektivni rok ne može računati od 7. juna 2012. godine, kada je data zadnja izjava tužene koja se odnosi na državljanstvo apelantkinje, nepoznavanje jezika i drugo, niti od 11. juna 2012. godine, kada se apelantkinja obratila žalbom šefu Odsjeka i dekanu Fakulteta, nego da se računa od momenta odluke po žalbi, navodeći da se pri tome nije mogao zanemariti objektivni rok od jedne godine. Vrhovni sud je zaključio da je, budući da je apelantkinja saznala za zadnje izražavanje tužene 7. juna 2012. godine (što je pravilno cijenio i drugostepeni sud), a tužbu je podnijela 23. oktobra 2012. godine, predmetna tužba neblagovremena u smislu citiranih zakonskih odredbi pri čemu objektivni rok od jedne godine nema uticaja na blagovremenost.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkinja propustila da, u skladu sa odredbama člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 66/16) i odredbama člana 12. Zakona o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije BiH“ 59/02, 19/03 i 73/05) u propisanom roku podnese tužbu nadležnom sudu protiv tužene.
Spajanje predmeta
10. S obzirom da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1760/20.
Apelacioni navodi
11. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 13. Evropske konvencije, te navode da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u predmetu AP-1760/20 ukazuje da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije se ne mogu razmatrati.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević