Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3056/19 (Š. D. i V. I.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Kazna
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3056/19
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3056/19, rješavajući apelaciju Ševala Delića i Valentine Iličić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ševala Delića i Valentine Iličić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 132880 19 Kž od 27. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 k 132880 17 K od 14. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ševal Delić i Valentina Iličić (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili apelanti), oboje iz Zenice, koje zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 25. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 132880 19 Kž od 27. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 k 132880 17 K od 14. januara 2019. godine.
2. Apelanti su (apelant 31. oktobra 2019. godine, a apelantica 17. februara 2020. godine) zatražili donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Odlukom od 13. novembra 2019. godine Ustavni sud je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 12. marta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 132880 17 K od 14. januara 2019. godine apelanti su proglašeni krivim za izvršenje produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. a u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje su osuđeni na kaznu zatvora, i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a apelantica na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom apelantima je izrečena mjera sigurnosti zabrane rada u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama u trajanju od po pet godina od dana pravomoćnosti presude s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ovih mjera sigurnosti. U izreci presude su navedene radnje koje su apelanti počinili zajedno (stav 1. tač. a. i b. izreke), radnje koje je počinio apelant (stav 2. tač. a, b. i c. izreke) i radnje koje je počinila apelantica (stav 3. a, b. i c. izreke).
7. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo protiv apelanata 6. marta 2017. godine podiglo optužnicu zbog produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja koja je potvrđena 8. marta iste godine, te da su u postupku na okolnosti iz optužbe i odbrane apelanata provedeni brojni dokazi. Na str. od 4 do 7 presude su pobrojani svi dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu koji su klasificirani u odnosu na tač. 1, 2. i 3. izreke presude, kojima su, kako je navedeno, utvrđene radnje koje su apelanti počinili zajedno i pojedinačno. Pri tome su, prije svega, navedene nesporne činjenice i to da je apelant u relevantnom periodu obavljao poslove glavnog turističko-ugostiteljskog inspektora u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove Zeničko-dobojskog kantona, a apelantica poslove kantonalnog inspektora iste uprave, da su njihova ovlaštenja propisana Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i da su u relevantnom periodu imali status službenih lica u FBiH. U nastavku obrazloženja su dati razlozi zbog čega su prigovori odbrane u pogledu nezakonitosti u prikupljanju dokaza odbijeni kao neosnovani. U tom pravcu je Općinski sud istakao da su po prijedlogu Tužilaštva i naredbama sudije protiv više lica provedene posebne istražne radnje pri čemu su prikupljene informacije i saznanja o izvršenju krivičnog djela apelanata (slučajni nalazi) koji su definirani u odredbi člana 134. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) slijedom čega je protiv apelanata određeno provođenje posebnih istražnih radnji definiranih odredbom člana 130. stav 2. tač. a) i d) ZKP, koje je rezultiralo podizanjem optužnice za produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja. Pri tome su za provođenje posebnih istražnih radnji obrazloženi osnovi sumnje navođenjem okolnosti, činjenica i dokaza u pogledu izvršenja krivičnog djela koji se, kako je dalje obrazloženo, nisu mogli pribaviti na drugi način osim posebnim istražnim radnjama. U tom kontekstu su navedene relevantne odredbe čl. 130. stav 2. i 132. stav 1. ZKP, te pojašnjeno da odbrana apelanata poistovjećuje zakonitost dokaza sa vjerodostojnošću dokaza iz kojih je vidljivo da su apelanti u relevantnom periodu putem mobilnih telefona bili u međusobnom kontaktu, kao i sa licima koja su bila predmet njihovog inspekcijskog nadzora. Tvrdnja odbrane da se službene zabilješke ne mogu koristiti kao dokazi odbijena je uz obrazloženje da se samo službene zabilješke koje sadrže iskaze svjedoka ne mogu koristiti kao dokazi, dok se ostale službene zabilješke u kojima se konstatira postojanje određenih činjenica mogu koristiti kao dokazi. Pri tome je Općinski sud ukazao na identičan stav Vrhovnog suda FBiH u pogledu korištenja takvih dokaza.
8. U pogledu prigovora odbrane apelanata da su zapisnici o saslušanju svjedoka iz istrage nezakoniti dokazi, jer su svjedocima postavljana sugestivna pitanja, Općinski sud je naveo da je saslušao svjedoke D.J. i V.S. (službena lica) na okolnost saslušanja u istrazi, te da je nakon ocjene sadržaja njihovih iskaza zaključeno da su prigovori neosnovani zbog sljedećih razloga: jer su pojedini svjedoci radi sprečavanja utjecaja apelanata na njih (svjedoke) saslušani u smislu člana 15. stav 4. Zakona o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona i u postupku njihovi iskazi korišteni u smislu člana 288. stav 1. ZKP, da se pri tome tužioci i ovlaštena lica pred kojima su saslušani nisu služili obmanama, odnosno da nisu postavljali pitanja koja sadrže odgovor, te da je takve dokaze sud u postupku protiv apelanata mogao koristiti. Iz navedenog je Općinski sud zaključio da je istraga protiv apelanata provedena u skladu sa zakonom i da su dokazi na koje je odbrana ukazala pribavljeni na zakonit način.
9. U nastavku obrazloženja presude su analizirani i ocijenjeni svi izvedeni dokazi u odnosu na pojedine tačke optužnice i izreke presude za radnje koje su apelanti počinili zajedno i pojedinačno. U tom kontekstu je na str. od 10 do 12 presude naveden sadržaj izvedenih dokaza u pogledu radnji iz tačke 1/a izreke presude, a na str. od 13 do 16 sadržaj izvedenih dokaza za radnje iz tačke 1/b izreke presude, na osnovu kojih je, kako je navedeno u obrazloženju, van razumne sumnje zaključeno da su apelanti kao službena lica počinili radnje koje su im stavljene na teret. U tom pravcu su navedeni iskazi saslušanih svjedoka iz istrage i sa glavnog pretresa i materijalni dokazi optužbe koji po svom sadržaju potkrepljuju iskaz svjedoka M.V., koji je dat u toku istrage, a to su, između ostalog, transkripti presretnutih telefonskih razgovora i drugi materijalni dokazi (pobrojani na str. 11 i 12 presude) na osnovu kojih je zaključeno da su apelanti, zajednički i dogovorno, iskoristili svoj službeni položaj tako što su prekoračili granice svojih službenih ovlaštenja propisane članom 20. Pravilnika s namjerom da sebi pribave protivpravnu korist.
10. Tačka 1/b izreke presude se temelji, kako je obrazloženo, na iskazima svjedoka koje su dali u istrazi (dva svjedoka), dok je za iskaze koje su isti svjedoci dali na glavnom pretresu ocijenjeno da su dati s ciljem da pomognu apelantima da izbjegnu krivičnu odgovornost. Iskazi su dovedeni u vezu s materijalnim dokazima optužbe i odbrane, te je zaključeno da je Tužilaštvo izvan svake razumne sumnje dokazalo da su apelanti, kao službena lica, radnjama opisanim u ovoj tački zloupotrijebili svoj službeni položaj na način kako je bliže opisano u izreci.
11. Sadržaj izvedenih dokaza i njihova ocjena za tačku 2/a, 2/b i 2/c koja se odnosi na radnje apelanta navedeni su na str. od 16 do 20 (2/a), 21 do 23 (2/b) i 24 do 25 (2/c). U tom kontekstu Općinski sud je na temelju svih izvedenih dokaza zaključio da je apelant, zloupotrebom svog službenog položaja, počinio radnje koje su mu stavljene na teret. U nastavku obrazloženja je naveden sadržaj izvedenih dokaza za tač. 3/a, 3/b i 3/c izreke presude koje se odnose na apelanticu. U tom pravcu je na str. od 25 do 35 naveden sadržaj izvedenih dokaza optužbe i odbrane iz kojih je Općinski sud zaključio da apelantica, s namjerom da drugom pribavi korist, nije obavila svoje službene dužnosti u vidu pečaćenja ili zatvaranja objekta koji je bio predmet nadzora i u kojem se obavljala ugostiteljska djelatnost bez registracije.
12. Svi izvedeni dokazi, kako je u konačnici navedeno, ukazuju da je kod apelanata u vrijeme izvršenja navedenog krivičnog djela postojao direktni umišljaj, jer je iz izvedenih dokaza proistekao zaključak da su u vrijeme počinjenja krivičnog djela bili svjesni svog službenog položaja. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije sud je imao u vidu propisanu kaznu od šest mjeseci do pet godina zatvora, težinu krivičnog djela i stepen krivice apelanata s tim što je apelantova krivica veća, jer je u relevantnom periodu obavljao poslove glavnog kantonalnog turističko-ugostiteljskog inspektora u Kantonalnoj upravi, a apelantica poslove kantonalnog turističko-ugostiteljskog inspektora. Pri tome su, također, ocijenjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, naročito okolnost da predmetna krivična djela spadaju u grupu koruptivnih krivičnih djela kojima se povređuju ili ugrožavaju temeljne vrijednosti društva. Osim navedenog, u smislu člana 76. stav 1. u vezi sa stavom 2. KZFBiH, apelantima je izrečena mjera sigurnosti zabrane rada u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama u trajanju od po pet godina zbog toga što su predmetna krivična djela učinili u vezi sa obavljanjem poslova – rada u državnim organima pri čemu su iskazali izuzetnu upornost.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 132880 19 Kž od 27. maja 2019. godine djelomično je uvažena žalba odbrane apelanata i presuda Općinskog suda preinačena u odnosu na tačku 1.a) izreke presude na način što su apelanti za ovu tačku oslobođeni optužbe, a u odnosu na tač. 1/b, 2/a, 2/b i 2/c koje se odnose na apelanta i tač. 3/a, 3/b i 3/c koje se odnose na apelanticu je prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o kazni i mjeri sigurnosti na način što su apelanti za produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, za koje su proglašeni krivim, primjenom odredaba čl. 42, 43. i 49. KZFBiH, osuđeni i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci, a apelantica na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Istom presudom je apelantima potvrđena mjera sigurnosti zabrane rada u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama, ali je preinačeno njeno trajanje na po jednu godinu i šest mjeseci, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ovih mjera sigurnosti. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je žalbom apelanata ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivičnim sankcijama s prijedlogom da se žalba usvoji i prvostepena presuda preinači. Kantonalni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 321. ZKP, te je odlučio kao u izreci navodeći u nastavku presude obrazloženje za takav stav.
15. U pogledu navoda o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka
j) ZKP, u odnosu na tačku l. izreke presude, žalbom je ukazano na nedostatak krivičnopravnih radnji za krivično djelo koje je apelantima stavljeno na teret zbog nepostojanja blanketne norme koju su apelanti navodno prekršili, pri čemu je sud izmijenio činjenični opis optužnice tako što je ubacio bitan element krivičnog djela (blanketnu odredbu), i to riječima: “Tako što su prekoračili granice svojih službenih ovlasti propisanih članom 20. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove Zeničko-dobojskog kantona.“
16. Ispitujući navedene žalbene prigovore Kantonalni sud je ocijenio da je tačno da je prvostepeni sud u opis krivičnopravnih radnji opisanih pod tačkom l/a i 1/b izreke presude koje se apelantima stavljaju na teret ubacio riječi koje su navedene u žalbi, ali da je na navedeni način samo preciznije određen status apelanata kao službenih lica pri čemu, po mišljenju Kantonalnog suda, nije povrijeđen objektivni identitet optužbe i presude, niti je počinjena bitna povreda iz člana 312. stav 1. tačka 1. ZKP. Međutim, prihvaćeni su žalbeni prigovori u odnosu na tačku l/a pobijane presude, jer ta krivičnopravna radnja, osim činjenica i okolnosti iz kojih proizlazi da su apelanti imali svojstvo službenog lica i sebi pribavili korist, mora sadržavati i činjenice i okolnosti iz kojih proilazi da te radnje nisu bile u interesu službe. U konkretnom opisu navedene radnje, po mišljenju Kantonalnog suda, nisu sadržane činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi da preduzete radnje apelanata predstavljaju iskorištavanje službenog položaja na što je žalba pravilno ukazala. Zbog navedenih razloga je žalbeni prigovor u pogledu tačke l/a pobijane presude prihvaćen kao osnovan. U ovom dijelu je, po ocjeni Kantonalnog suda, počinjena povreda krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka a) ZKP, pa je žalba u tom dijelu uvažena na osnovu odredbe člana 299. tačka a) ZKP i apelanti su za to krivično djelo oslobođeni optužbe.
17. Što se tiče radnji opisanih pod tačkom 1/b izreke presude, Kantonalni sud je istakao da je neprihvatljiv žalbeni prigovor prema kojem ubacivanje blanketne norme od suda u opis djela mora sadržavati i konkretizaciju materijalnog propisa. U konkretnom slučaju uvođenjem sadržaja člana
20. Pravilnika praktično je u opis djela unesen opći akt, što predstavlja samo dopunu i preciziranje opisa djela koje nije imalo kao posljedicu izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret, odnosno za koje su proglašeni krivim, niti su postupkom suda izmijenjene radnje počinjenja krivičnog djela za koje se apelanti terete, a niti je takvim postupanjem prvostepenog suda na bilo koji način otežan procesni položaj apelanata, pri čemu se izvršena modifikacija od suda kretala u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta (nije prekoračena optužba).
18. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora kojima je ukazano na povredu Krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka a. ZKP u odnosu na stav 1. izreke presude (radnje koje se apelantima stavljaju na teret zajedničkim djelovanjem), Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud iz činjenica i podataka koji proistječu iz izvedenih dokaza (saslušanjem svjedoka, preslušanih transkripata telefonskih razgovora) pravilno izveo zaključak da su apelanti prekršili obavezu odgovornog, profesionalnog rada i obavljanja poslova u okviru službe i u interesu službe i da su koristili svoj položaj inspektora radi ostvarivanja lične koristi (u konkretnom slučaju u vidu čašćavanja od svjedoka pri čemu visina koristi ne predstavlja kvalifikatorni element krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH). Tu korist su ostvarili upravo iskorištavanjem svog položaja i statusa koje su kao službena lica imali.
19. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora istaknutih u vezi sa krivičnopravnim radnjama koje su apelantu stavljene na teret (tačka 2/a, 2/b i 2/c) kojim se u ključnim dijelovima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je istakao da su ovi žalbeni prigovori praktično zasnovani na vlastitom viđenju i ocjeni izvedenih dokaza u odnosu na opisane radnje koje su apelantu stavljene na teret. S obzirom na pravilnost analize i ocjene koju je dao prvostepeni sud, te pravilno izvedene zaključke, Kantonalni sud je ocijenio da navedene žalbene tvrdnje nisu osnovane. U tom kontekstu su ponovljeni dokazi koje je izveo prvostepeni sud, između ostalih, snimljeni telefonski razgovori, iskaz svjedoka M.Š. koji je dat u istrazi, presretnuti telefonski razgovori obavljeni između ovog svjedoka i apelanta, te s tim u vezi ponovljeni razlozi koje je prvostepeni sud naveo na strani 17 pobijane presude (za radnje iz tačke 2/a), na strani od 21 do 24 (za radnje iz tačke 2/b), te za radnje opisane u tački 2/c, ukazujući da se žalbom paušalno osporavaju činjenice, te da je prvostepeni sud na dovoljno jasan i uvjerljiv način obrazložio razloge za činjenična utvrđenja i zaključke.
20. Žalbeni prigovori koji se odnose na pojedinačne radnje apelantice (tačka 3/a, 3/b i 3/c izreke presude), te, s tim u vezi, navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu Krivičnog zakona, nakon ispitivanja Kantonalnog suda, ocijenjeni su neosnovanim. U tom smislu Kantonalni sud je uputio na obrazloženje i razloge date na str. od 24 do 31 prvostepene presude. U tom pravcu je ocijenjeno da je prvostepeni sud u svemu postupio u skladu sa odredbom člana 296. stav 2. i člana 305. stav 7. ZKP, jer je dao potpunu, jasnu i brižljivu ocjenu svih izvedenih dokaza koji se odnose na krivičnopravne radnje opisane u citiranim tačkama presude uz razloge koji su za Kantonalni sud potpuno prihvatljivi. Navedeni razlozi, kako je obrazloženo, žele se dovesti u sumnju vlastitom ocjenom iskaza svjedoka i materijalnim dokazima odbrane. Međutim, zaključak o osnovanoj sumnji da je apelantica počinila krivičnopravne radnje opisane u tački 3. izreke presude proizlazi iz izvedenih dokaza na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje koje u svojoj ukupnosti predstavlja obilježje krivičnog djela za koje se apelantica tereti i za koje je prvostepenom presudom proglašena krivom. Stoga, nisu mogli biti uvaženi ni žalbeni prigovori koji se odnose na tvrdnju da je počinjena povreda Krivičnog zakona iz člana 313. tačka a) ZKP. Općinski sud je, kako je zaključio Kantonalni sud, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno izvršio pravnu ocjenu krivičnog djela, te radnje apelanata kako su opisane u pojedinim tačkama izreke pobijane presude, pravilno kvalificirao kao krivičnopravne radnje od kojih svaka zasebno u sebi sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, i to kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu.
21. Kantonalni sud je, zatim, naveo da je žalbom dalje ukazano na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP tvrdnjom da su izreka presude i obrazloženje međusobno kontradiktorni, odnosno da obrazloženje ne sadrži razloge o relevantnim činjenicama i da je sud u izreci presude utvrdio svojstvo apelanata kao službenih lica, ali da je propustio obrazložiti iz kojih dokaza je to utvrđeno. Svi ovi žalbeni prigovori, prema stavu žalbe, predstavljaju paušalno zaključivanje i u suprotnosti su sa načelom in dubio pro reo, te je sud propustio da utvrdi konstitutivni element krivičnog djela iz člana 383. KZFBiH. Navedeni žalbeni prigovori, po ocjeni Kantonalnog suda, nisu osnovani s obzirom na to da je izreka presude i radnje opisane pojedinačno (tač. 1/b, 2/a, 2/b i 2/c-apelant, te 1/b, 3/a, 3/b i 3/c-apelantica) u skladu sa razlozima datim u obrazloženju pobijane presude. Presuda i obrazloženje nisu međusobno kontradiktorni, niti je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima pobijane presude. Neprihvatljiv je navod žalbe da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer je prvostepeni sud na jasan, određen i, po mišljenju Kantonalnog suda, prihvatljiv način u obrazloženju pobijane presude, prije svega, naveo koji su dokazi optužbe i odbrane izvedeni tokom glavnog pretresa, te dokaze je razdvojio u pogledu pojedinih tačaka optužnice, odnosno presude, zatim je dao u bitnom sadržaj tih dokaza i prezentirao ga kroz razloge obrazloženja pobijane presude, a potom savjesno i brižljivo ocijenio sve provedene dokaze i odbrane i optužbe, i to kako one subjektivne, tako i dokaze materijalne prirode. Ocijenio je iskaze svjedoka optužbe, svjedoka odbrane (ukupno šest), te posebno nakon analize i ocjene uvjerljivosti i vjerodostojnosti navedenih dokaza dao zaključke u pogledu relevantnih činjenica koje su na osnovu tih dokaza utvrđene, odnosno dokazane ili nisu. Na taj način je prvostepeni sud u potpunosti postupio u skladu sa članom 305. stav 7. ZKP u vezi sa članom 296. stav 2. ZKP, tako da je u pogledu relevantnih činjenica, po ocjeni Kantonalnog suda, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zbog tih razloga je pravilnim ocijenjen zaključak prvostepenog suda u pogledu svojstva apelanata uz obrazloženje i navođenje razloga koje su prvostepeni sud opredijelili da izvede zaključak o nespornom svojstvu apelanata kao službenih lica u konkretnom predmetu (strana 7. presude). Pri tome se prvostepeni sud pozvao na ovlaštenja navedenih službenih lica koja su propisana odredbama čl. 19. i 20. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Kantonalnoj upravi Zeničko-dobojskog kantona, pa je pravilan zaključak da su apelanti u relevantnom (inkriminiranom) periodu imali svojstvo službenog lica u FBiH. Stoga se suprotni žalbeni prigovori, po mišljenju Kantonalnog suda, nisu mogli uvažiti.
22. Žalbom je nadalje ukazano na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP koji je obrazložen navodima da je presuda zasnovana na činjenicama i dokazima na kojima se prema odredbama ZKP ne može zasnivati presuda. S tim u vezi je navedeno da su svi svjedoci optužbe saslušani protivno uvjetima koje propisuje ZKP, konkretno policijski službenici V.S. i D.J. u pogledu pozivanja, privođenja i saslušanja svjedoka M.V. i O.B., pri čemu nijedno od ovih lica nije bilo pozvano u skladu sa članom 234. stav 2. ZKP.
23. Kantonalni sud smatra da se navedenim žalbenim prigovorima u formalnom smislu želi dovesti u pitanje zakonitost postupanja ovlaštenih službenih lica Tužilaštva i stoga izvesti zaključak da se radi o nezakonitim dokazima, te da se presuda zasniva na dokazu (iskazima navedenih svjedoka) na kojima se po odredbama ZKP ne može zasnivati presuda. Po ocjeni Kantonalnog suda, takvi žalbeni prigovori su neprihvatljivi i neosnovani, jer nigdje u odredbama ZKP nije propisana kao bitna povreda odredaba krivičnog postupka pozivanje svjedoka na način kako su to činila ovlaštena službena lica D.J. i V.S. Prvostepeni sud je njihove iskaze u pogledu načina pozivanja iz razloga hitnosti, kako su naveli (bez slanja poziva), pravilno cijenio i zaključio da taj način pozivanja i dovođenja svjedoka ne čini navedene iskaze, odnosno zapisnike o saslušanju nezakonitim dokazima. Također, iz zapisnika o saslušanju navedenih svjedoka jasno proizlazi da su svi svjedoci saslušani na zakonit način, tj. u smislu odredbe člana 234. stav 3. ZKP kojom je propisano da će prilikom prikupljanja izjave od lica ovlašteno službeno lice postupiti u skladu sa članom 92. ZKP, odnosno u skladu sa članom 100. ZKP, te da se u tom slučaju zapisnici o prikupljenim izjavama mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Kako su u konkretnom slučaju ovlaštena službena lica postupila u skladu sa članom 100. ZKP prilikom prikupljanja izjave od svjedoka (Miroslava Vrhovca, Osmana Burekovića, Miralema Šišića) zapisnici o tim izjavama su se mogli koristiti (i prvostepeni sud ih je osnovano koristio) kao dokazi u krivičnom postupku. Zbog navedenih razloga, kao i zbog činjenice da su izjave uzete u skladu sa odredbom člana 96. ZKP, jer su svi svjedoci poučeni o svojim pravima i dužnostima, shodno odredbama ZKP, žalbeni prigovori kojima se želi osporiti zakonitost iskaza navedenih svjedoka koje su dali u policijskoj upravi ovlaštenim službenim licima ne mogu se prihvatiti kao osnovani. Kantonalni sud je pri tome podsjetio da iz stanja spisa i provedenih dokaza proizlazi da je prvostepeni sud na osnovu sadržaja iskaza svjedoka iz istrage i onih sa glavnog pretresa (ovo se odnosi na sve svjedoke) prezentirao sadržaj tih iskaza kroz presudu, vršio usporedbu, a zatim dao razloge (koje je prihvatio i Kantonalni sud) zbog čega je iskaze navedenih svjedoka iz istrage prihvatio kao uvjerljive i tačne u pogledu bitnih činjenica i okolnosti koje čine sadržaj bića predmetnog krivičnog djela.
24. Nadalje je Kantonalni sud istakao da presuda nije zasnovana jedino i isključivo na iskazima svjedoka na koje je ukazala žalba, nego na iskazima svih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima na koje se prvostepeni sud pozvao u razlozima obrazloženja. U pogledu navoda o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 15. ZKP tvrdnjom da je sud apsolutno ignorirao sve dokaze koje je predlagala odbrana, ispravljao optužnicu, činjenice tumačio na štetu apelanata i na neprimjeren način povrijedio pravo na fer-suđenje, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani. U tom pravcu je ponovljeno da su u toku glavnog pretresa izvedeni kako dokazi optužbe, tako i svi dokazi odbrane koji su nabrojani i čiji je sadržaj u bitnom dijelu prezentiran kroz obrazloženje presude i taj sadržaj je ocijenjen kako samostalno, tako i u vezi sa svim drugim dokazima odbrane i optužbe. Odbrana je imala i koristila mogućnost, kao i pravo da stavlja primjedbe na provedene dokaze optužbe, da unakrsno ispituje svjedoke optužbe i odbrane (svoje svjedoke) tako da se ne može prihvatiti stav žalbe da je prvostepeni sud ignorirao dokaze odbrane, kao ni tvrdnja da je povrijeđeno pravo na fer-suđenje. Kantonalni sud je pri tome podsjetio da je pravo suda da se opredijeli koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, i da je o tome prvostepeni sud u obrazloženju presude dao primjerene i prihvatljive razloge koji su, po ocjeni Kantonalnog suda, dovoljno jasni i detaljni i koji se ne mogu dovesti u pitanje suprotnim žalbenim prigovorima, a niti stoga prihvatiti stav žalbe da su način i obrazloženje koje je u tom pogledu dao prvostepeni sud apsolutno neprimjereni.
25. Zbog navedenih razloga, po mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da prvostepeni sud nije počinio bilo kakve propuste koji bi predstavljali bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP, jer nije povrijeđeno bilo koje pravo na odbranu apelanata i cijeli aspekt tih prava, pa se ne može prihvatiti tvrdnja žalbe da je povrijeđeno pravo na fer-suđenje, niti da su sve činjenice tumačene na štetu apelanata, a niti je povrijeđena odredba člana 15. ZKP s obzirom na to da je kako optužbi, tako i odbrani omogućeno korištenje svih zakonom dozvoljenih sredstava u postupku, te je omogućeno iznošenje svih dokaza i činjenica odbrani za koje je smatrala da su od koristi za optužene.
26. U pogledu izrečenih mjera sigurnosti, Kantonalni sud je ocijenio da je neprihvatljiv stav žalbe da je počinjena povreda Krivičnog zakona s obzirom na to da je odredbom člana 76. KZFBiH jasno određeno da sud može izreći mjeru zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti i dužnosti. Imajući u vidu da su apelanti proglašeni krivim za produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, onda je, po ocjeni Kantonalnog suda, svakako postojao osnov i za izricanje ove mjere, pozivajući se na odredbe člana 76. stav 1. u vezi sa stavom 2. KZFBiH. Stoga je suprotan stav žalbe neprihvatljiv. Međutim, žalba osnovano ukazuje da je prestrogo određena dužina trajanja ove mjere od pet godina, tako da je Kantonalni sud u tom dijelu žalbu apelanata uvažio, te pobijanu presudu u pogledu ove odluke preinačio i apelantima primjenom iste odredbe (član 76. stav 1. u vezi sa stavom 2. KZFBiH) izrekao navedenu mjeru u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, nalazeći da će izrečena mjera, kao vrsta krivičnopravne sankcije, ostvariti ciljeve koji su propisani u navedenoj odredbi. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
28. Povredu prava na pravično suđenje temelje na povredi prava na jednakost postupanja prema stranama u postupku, povredom principa in dubio pro reo, pogrešnom primjenom i pogrešnim tumačenjem materijalnog prava redovnih sudova zbog koje je posljedično prekršeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom pravcu je, prije svega, ukazano na arbitrarnost u primjeni člana 76. KZFBiH u vezi sa prekoračenjem ovlašćenja suda zbog koje je apelantima izrečena sigurnosna mjera zabrane rada u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama koja kao takva nije predviđena KZFBiH, te je time sud povrijedio načelo zakonitosti krivičnog postupka koje nedvosmisleno određuje da krivičnopravna sankcija koja se izriče osuđenim mora biti propisana zakonom.
29. Apelanti su, zatim, u okviru povrede prava na pravično suđenje istakli pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s pogrešnim tumačenjem blanketnih normi iz odredaba čl. 39. i 40. Zakona o inspekcijama ZDK pri čemu, kako navode, nije utvrđen konstitutivni element krivičnog djela za koje su osuđeni. Ističu da upravo svojstvo optuženih predstavlja konstitutivni element krivičnog djela za koje su osuđeni, dakle, svojstvo službenog lica, a da je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđivanje ove odlučne činjenice bilo arbitrarno, jer u osporenim presudama nisu navedeni dokazi na osnovu kojih je to svojstvo utvrđeno. Smatraju da nisu ocijenjeni razlozi koji isključuju postojanje krivičnog djela, niti da je u tom kontekstu drugostepeni sud riješio predmet žalbe, pa je, kako smatraju, povrijeđen princip in dubio pro reo. Apelanti smatraju da je postupak u cjelini bio nepravičan i da drugostepeni sud nije ispravio propuste prvostepenog suda na koje je žalbom ukazano prihvatanjem arbitrarno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu nije navedeno obrazloženje za odbijanje žalbe. Predloženo je da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na pravično suđenje, te da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
30. Kantonalni sud je istakao da drugostepenom presudom, obrazloženjem i razlozima koji su dati kao odgovori na žalbene prigovore podnesene protiv prvostepene presude nisu povrijeđene odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije. Navedeno ja da je Kantonalni sud povodom žalbe apelanata dao odgovore i osvrnuo se na sva pitanja i prigovore koji su izneseni u žalbi na prvostepenu presudu, te da je za svoje stavove dao i potrebne razloge i to kako u pogledu krivičnog djela za koje su apelanti proglašeni krivim i osuđeni, tako i na sve prigovore koji su se odnosili na istaknute bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Kantonalni sud smatra da je u postupku koji se vodio protiv apelanata ispoštovano njihovo pravo na pravično suđenje, pri čemu nije došlo do pogrešne primjene, niti pogrešnog tumačenja materijalnog prava, niti do prekoračenja sudskih ovlašćenja, a niti je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili imovinu. Predloženo je da se apelacija odbije.
31. Općinski sud smatra da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti, jer u postupku koji se vodio protiv apelanata nije povrijeđeno niti jedno pravo zaštićeno Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Osim toga, napomenuto je da je prvostepena presuda bila predmet razmatranja i odlučivanja Kantonalnog suda u žalbenom postupku, te da su identični apelacioni navodi bili predmet odlučivanja Kantonalnog suda koji je odlučio o žalbi, te u konačnoj presudi koja se apelacijom pobija dao jasne i argumentirane razloge.
32. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti, jer u postupku koji se vodio protiv apelanata nije povrijeđeno niti jedno pravo zagarantirano Ustavom i Evropskom konvencijom. Osim toga, svi navodi apelanata o navodnom kršenju prava na koja je apelacijom ukazano su u potpunosti neosnovani, isticani tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom o kojima su dati jasni razlozi i obrazloženja navedeni u presudama koje se apelacijom osporavaju.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 55.
Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Član 76. st. 1. i 2.
Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije (1) Sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti može se izreći počinitelju koji je počinio krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost.
(2) Sigurnosna mjera zabrane vršenja određenog poziva, aktivnosti ili funkcije može se izreći u trajanju koje ne može biti kraće od jedne niti duže od deset godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
34. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 132. stav (1) Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži:
podatke o licu protiv kojeg se radnja preduzima, "osnove sumnje" iz člana 130.
st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, te utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Član 288. stav (1) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 299. tačka a) Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe Presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe sud će izreći:
a) ako djelo za koje se optuženi optužuje nije zakonom propisano kao krivično djelo, [...] Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 321.
Granice ispitivanja presude Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.
35. Zakon o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona - prečišćeni tekst („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 4/14, 13/17 - ZO i 2/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15. stav (4) (Pozivanje i obavljanje razgovora) (4)U izuzetnim slučajevima, policijski službenik je ovlašten osobu pozvati usmeno ili putem odgovarajućeg telekomunikacijskog sredstva pri čemu joj je dužan priopćiti razlog pozivanja, kao i upozoriti je na mogućnost da bude prisilno privedena. Uz saglasnost te osobe, policijski službenik može je privesti od službenih prostorija.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 132880 19 Kž od 27. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili posredstvom svog opunomoćenika 26. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 25. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te u vezi s izrečenom sankcijom i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana,što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim i osuđeni za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je nesporno da apelanti u postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku okončanom osporenom presudom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje na način kako u apelaciji tvrde, odnosno da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana
6. Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne, tako i procesnopravne norme.
42. Navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo arbitrarno utvrđenim činjeničnim stanjem i stoga arbitrarnom primjenom prava. Apelanti suštinski ponavljaju navode koji su međusobno isprepleteni i tiču se nepravičnosti predmetnog postupka kao cjeline, te da s tim u vezi u postupku koji se vodio protiv njih nije dokazano da su učinili predmetno krivično djelo (iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH).
43. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
44. Zatim, u pogledu navoda koji upućuju na ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Pri tome Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje je regulirano domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni tokom krivičnog postupka samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati da li su sudovi u tom postupku pravilno izveli zaključke iz provedenih dokaza. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
45. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKP, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u kojem odredba člana 296. stav (2) glasi: „[...] Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 661/04, stav 30).
46. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda koja je utemeljena na iskazima velikog broja svjedoka optužbe i odbrane, te velikog broja materijalnih dokaza. Ustavni sud podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, te mora se, u vezi s tim, ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi odbrane i optužbe, te da je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da su apelanti, na način opisan u izreci presude, počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim i kažnjeni. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, dok je Kantonalni sud, nasuprot žalbenim prigovorima, takvu ocjenu dokaza ocijenio pravilnom i zakonitom. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali na sadržaj iskaza pojedinih svjedoka iz istrage i sa glavnog pretresa, te s tim u vezi izvjesne protivrječnosti u iskazima povodom kojih su se očitovali, obrazlažući zbog čega je određenim iskazima poklonjena vjera, a drugima ne. Isto vrijedi i za stav koji su sudovi zauzeli u pogledu materijalnih dokaza, opisan je proces njihove ocjene kako pojedinačno, tako i u odnosu na druge provedene dokaze. Kantonalni sud je svoj pravni stav povodom žalbe apelanata obrazložio na način kojim se otklanja sumnja u arbitrarnost postupanja i odlučivanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavovi dali jasna, precizna i argumentirana obrazloženja koja se, suprotno tvrdnjama apelanata, ne mogu ocijeniti proizvoljnim.
47. Dalje, u pogledu navoda kojima je osporena odluka o krivičnopravnoj sankciji u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije „pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne“ (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). S tim u vezi, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis pri donošenju odluke o kazni. Naime, Ustavni sud zapaža da je prilikom donošenja odluke o kazni sud imao u vidu zakonom propisanu kaznu za djelo za koje su apelanti proglašeni krivim, ali i sve okolnosti koje mogu biti od utjecaja da kazna bude veća ili manja. S tog aspekta su ocijenjene sve okolnosti konkretnog slučaja na strani apelanata, olakšavajuće i otežavajuće, pri čemu je posebno ocijenjen njihov status službenih lica u FBiH i zaštićeno dobro, pa je s tim u vezi navedeno jasno obrazloženje kako u pogledu odmjerene kazne zatvora, tako i mjere zabrane iz člana 76. KZFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim navode u odnosu na odluku o kazni koja je apelantima izrečena, budući da u tom dijelu nije bilo proizvoljnosti, odnosno kršenja prava na pravično suđenje, pa su u ovom dijelu neutemeljeni i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
48. U vezi sa navodima o kršenju načela in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelanti i ove navode zasnivaju na vlastitoj interpretaciji i analizi provedenih dokaza zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovo načelo, kao dio načela pretpostavke nevinosti, prekršeno. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da su redovni sudovi u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osuđeni, proizlazi da su i ovi navodi neosnovani. Isti zaključak proizlazi i u pogledu prigovora o povredi jednakosti u postupanju jer sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o tim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine), budući da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da su zasnovane na svim izvedenim dokazima optužbe i odbrane, uz obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osuđeni, pa proizlazi da su i ovi navodi neosnovani.
49. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u odlukama redovnih sudova nije izostala savjesna ocjena svih izvedenih dokaza, niti je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te kada su redovni sudovi dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja koja u kontekstu primjene pozitivnopravnih propisa ne ostavljaju dojam proizvoljnosti.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević