Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1577/20 (A. T. i Đ. D.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1577/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1577/20, rješavajući apelaciju Azre Tanović i Đenane Dedić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Azra Tanović i Đenana Dedić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020465 18 Uvp od 6. veljače 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 020465 17 U od 30.
studenog 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Tanović i Đenana Dedić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Siniša Marić odvjetnik iz Banjaluke, podnijele su 23. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020465 18 Uvp od 6. veljače 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 020465 17 U od 30. studenog 2017. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelantica za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude kojom je odbijena tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju) od 6. ožujka 2017. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelantica izjavljena protiv zaključka prvostupanjskog organa od 8. siječnja 2014. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantica za isplatu troškova postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je predmetni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, od strane urbanističko-građevinskog inspektora koji je nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta utvrdio da se na određenoj adresi nalazi jedan uništen i jedan teže oštećen fizički dotrajao i devastiran stambeno poslovni objekt, čiji drugi kat je između ostalog suvlasništvo apelantica. Naime, naveo je da je inspektor sačinio zapisnik na osnovu kojeg je utvrđeno da je taj objekt zbog svoje fizičke dotrajalosti i većih oštećenja opasan po život i zdravlje ljudi, kao i za okolne objekte i za promet, te je prvostupanjskim rješenjem određeno rušenje objekta. Dalje je naveo da su apelantice u tijeku postupka zatražile da im se omogući i ostavi rok za rekonstrukciju oštećenog objekta, u kom postupku nisu uspjele s obzirom da je utvrđeno da za to nema uvjeta (zaključeno da je djelovanje organa uprave u javnom interesu u cilju zaštite ljudi, prometa i okolnih objekata, a postupanje i nalaganje rušenja je zakonito). Također, naveo je da i apelantice same snose odgovornost, jer su objekt zapustile u smislu održavanja, jer je i od proteklog rata u kom je pogođen proteklo više od 15 godina od kad su ga mogli sanirati ili dovesti u uporabljivo stanje. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je člankom 103. stavak 6. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) propisano da troškove stranke i drugog lica u postupku prouzrokovane postupkom pokrenutim po službenoj dužnosti, a koje stranka, odnosno drugo lice u postupku nije izazvalo svojim ponašanjem snosi organ. S tim u vezi, naveo je da proizlazi da je za utvrđenje obveznika naknade troškova upravnog postupka po njegovom okončanju bitno utvrditi tko je izazvao ove troškove, odnosno jesu li ih izazvale apelantice ili prvostupanjski organ svojim postupanjem. S obzirom da su te činjenice već raspravljene i utvrđeno da apelantice same snose odgovornost što su objekt zapustile i doveli ga u fazu da je njegovo rušenje neophodno i u javnom interesu, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su apelantice svojim postupanjem prouzročile radnje koje su poduzele u ovom postupku. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je istakao da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 103. stavak 6. ZOUP. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da postupak nije okončan povoljno za apelantice, pa im ne pripada ni pravo na naknadu troškova po članku 102. stavak 3. ZOUP.
Apelacioni navodi
4. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević