Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6877/18 (Ž. I. i M. I.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-6877/18
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6877/18, rješavajući apelaciju Željke Iličić i Marije Iličić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. srpnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Željke Iličić i Marije Iličić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 019347 15 Rev od 14. kolovoza 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 019347 14 Gž od 8.
siječnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 019347 13 P od 3. siječnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željka Iličić i Marija Iličić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, odnosno apelantice) iz Gruda, koje zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac, odvjetnice iz Mostara, podnijele su 22. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 019347 15 Rev od 14. kolovoza 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 019347 14 Gž od 8. siječnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 019347 13 P od 3. siječnja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, u razdoblju od 20. siječnja do 5. lipnja 2020. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: zastupnik prvotuženog), i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) koju zastupa Ured za suradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: zastupnik drugotužene) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zastupnik drugotužene su u razdoblju od 23. siječnja do 15. lipnja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Zastupnik prvotuženog nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantice su 30. siječnja 2013. godine podnijele tužbu protiv tuženih radi naknade štete.
7. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 019347 13 P od 3. siječnja 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se tuženi obvežu da prvoapelantici solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete na poslovnom prostoru sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se tuženi obvežu da drugoapelantici solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete – uništenog inventara sa zakonskom zateznom kamatom.
8. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušane apelantice, svjedoci P. B., M. P., L. M., D. M. i V. I., provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke i vještaku financijske struke, te izvršen uvid u detaljno pobrojanu materijalnu dokumentaciju) utvrđeno da je prvoapelantica vlasnica preciziranog poslovnog prostora u Grudama, dok je drugoapelantica u poslovnom prostoru obavljala samostalnu ugostiteljsku djelatnost, odnosno držala kafić (u daljnjem tekstu: ugostiteljski objekt). Nakon provedenog dokaznog postupka apelantice su konačno opredijelile tužbeni zahtjev na način da su potraživale manje novčane iznose od onih koje su prvobitno tražile. Dalje je utvrđeno da je 16. srpnja 2009. godine od strane NN učinitelja ili više njih postavljena i aktivirana eksplozivna naprava u ugostiteljskom objektu, da je uslijed postavljene eksplozivne naprave došlo do štete u poslovnom prostoru i na inventaru za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Općinski sud je naveo da apelantice tvrde da je prvotuženi nekoliko dana prije događaja zaprimio prijavu o upućenim ozbiljnim prijetnjama po život i imovinu osoblju ugostiteljskog objekta, zbog čega su policijski službenici koji su zaprimili prijavu bili dužni po njoj ozbiljno postupiti i osigurati sigurnost objekta, njegovog osoblja i vlasnika.
9. Međutim, Općinski sud je zaključio da je na temelju suglasnih iskaza apelantica, svjedoka, kao i materijalnih dokaza utvrđeno da je prije eksplozije M. M. u ugostiteljskom objektu konobarici
– T. Š. rekao da prenese D. M. da mu vrati novac, te je uputio prijetnje D. M. O tome su obaviješteni D. M. i njegova supruga L. M., a oni su o tome obavijestili policiju koja je privela M. M. i od njega uzela iskaz. Općinski sud je pojasnio da je L. M. kćerka prvoapelantice, odnosno sestra drugoapelantice, a da je D. M. zet apelantica. U svezi s tim, Općinski sud je zaključio da prijetnje nisu bile upućene apelanticama i da se apelantice nisu obraćale policijskim službenicima u svezi s bilo kakvim događajem. Općinski sud je naveo da su policijski službenici po prijavi poduzeli potrebne operativne radnje s ciljem pronalaženja M. M., osobe koja je uputila prijetnju D. M., i s njim su obavili informativni razgovor, ali tom prilikom nisu utvrđene bilo kakve indicije koje bi ukazivale da bi moglo doći do postavljanja eksplozivne naprave u ugostiteljskom objektu apelantica.
10. Dakle, Općinski sud je zaključio da prijetnja nije bila upućena apelanticama, niti su je apelantice tako shvatile budući da se nisu obraćale policiji. Zbog toga nije ni postojala potreba da policijski službenici vrše osiguranje ugostiteljskog objekta i vlasnika jer nisu postojale nikakve indicije koje bi ukazivale na bilo kakav događaj koji bi se mogao eventualno dogoditi u odnosu na ugostiteljski objekt, radnike ili vlasnice. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da nema propusta, odnosno štete kao rezultata postupanja policijskih službenika prvotuženog u izvršenju ili u svezi s izvršenjem zadataka policijskog tijela u smislu odredbi članka 121. Zakona o policijskim službenicima Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), niti u smislu odredbe članka 172. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na koji se pozivaju apelantice.
11. Općinski sud je dalje naveo što je propisano odredbom članka 180. ZOO, ali je istaknuo da citiranom odredbom nije propisana bezuvjetna odgovornost društveno-političke zajednice za naknadu štete, već samo pod uvjetom da su organi društveno-političke zajednice bili dužni štetu spriječiti. Štetu nastalu uslijed terorizma dužni su spriječiti organi Federacije BiH, što proizlazi iz odredbe III članka 1.g) Ustava Federacije BiH, te članka 2. Zakona o unutarnjim poslovima Federacije BiH, dok bi organi Kantona bili dužni spriječiti štetu nastalu prilikom javnih demonstracija i manifestacija, što nije bio predmetni slučaj. Općinski sud je naveo da je terorizam definiran člankom 201. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te je naveo da sam čin terorističkog akta podrazumijeva da bi djelo moralo biti učinjeno iz političkih pobuda, a protiv državnog poretka ili protiv međunarodne organizacije. Samo podmetanje eksplozije nije teroristički akt ako nije učinjeno iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha i osobne nesigurnosti, a dokazi provedeni u postupku nisu dali osnova za zaključak da je cilj, odnosno motiv počinitelja kaznenog djela bila politička pobuda, niti provedeni dokazi upućuju na političku pozadinu tog čina. Osim toga, Općinski sud je naveo da se kod nadležnog tužiteljstva djelo tretira kao kazneno djelo izazivanja opće opasnosti iz članka 323. stavak 1. KZFBiH. Dakle, Općinski sud je naveo da su apelantice dokazale da je podmetnuta eksplozivna naprava, dok ničim nije dokazano da je eksplozivna naprava podmetnuta iz političkih pobuda i da predstavlja teroristički akt, te je naglasio da svaki teroristički akt jeste akt nasilja, međutim svaki akt nasilja nije teroristički akt.
12. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je zaključio da apelantice nisu dokazale da su prije štetnog događaja njima bile upućivane prijetnje ili da se moglo naslutiti da će se dogoditi štetni događaj u ugostiteljskom objektu, te da su o tome prethodno obavijestile MUP prvotuženog, čiji su službenici propustili poduzeti radnje iz svoje nadležnosti u sprječavanju podmetanja eksplozivne naprave u ugostiteljski objekt. Općinski sud je zaključio da štetni događaj u kojem su apelantice pretrpjele štetu nedvojbeno predstavlja akt nasilja, ali takav akt nasilja nepoznatih osoba, koji nastaje iz nekih osobnih motiva (jer drugačije nije dokazano) nije bilo moguće predvidjeti, pa ni poduzeti mjere radi otklanjanja njegovog nastajanja, pa se ne radi o aktu nasilja koji bi bili dužni spriječiti organi društveno-političke zajednice, odnosno odgovarajuća tijela države.
13. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nije dokazano da se radi o aktu terorizma, zbog čega drugotužena nije odgovorna za štetu apelanticama, niti postoji odgovornost za štetu prvotuženog, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelantica primjenom odredbi čl. 180. i 172. ZOO u svezi sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
14. Apelantice su 30. siječnja 2014. godine izjavile žalbu protiv prvostupanjske presude od 3. siječnja 2014. godine.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 019347 14 Gž od 8. siječnja 2015. godine odbijena je žalba apelantica i potvrđena prvostupanjska presuda.
16. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelantice nisu dokazale da su prije štetnog događaja njima upućivane bilo kakve prijetnje ili da se moglo naslutiti da će se dogoditi štetni događaj u ugostiteljskom objektu, niti je dokazano da su se apelantice obraćale policijskim službenicima u svezi s bilo kakvim događajem. Naime, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je prvotuženi prije događaja zaprimio prijavu o upućenim prijetnjama po život i imovinu osoblja ugostiteljskog objekta, a što je pravilno zaključio prvostupanjski sud i u potpunosti obrazložio. Kantonalni sud je zaključio da MUP prvotuženog nije prethodno obaviješten o navodnim prijetnjama, pa nije mogao niti poduzeti radnje iz svoje nadležnosti s ciljem sprječavanja podmetanja eksplozivne naprave u ugostiteljski objekt apelantica, te da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je M. M. preko konobarice uputio prijetnju D. M., a ne apelanticama, a provedenim dokazima nije dokazano da ta prijetnja ima veze s podmetnutom eksplozivnom napravom u ugostiteljskom objektu.
17. Apelantice su 2. veljače 2015. godine izjavile reviziju protiv drugostupanjske presude od 8. siječnja 2015. godine.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 63 0 P 019347 15 Rev od 14. kolovoza 2018. godine odbijena je revizija apelantica i potvrđena drugostupanjska presuda.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud u okviru kontrolne funkcije prihvatio da je prvostupanjski sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno, te da apelantice ne mogu sa uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstavljati ocjeni dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi u skladu s odredbom članka 8. ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge.
20. Vrhovni sud je naveo da je teret dokazivanja činjenica na apelanticama, a da bi sud mogao odbiti tužbeni zahtjev, primjenom pravila o teretu dokazivanja, ocjena svih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi mora biti pravilna, kao i da pored toga nije mogao sa sigurnošću utvrditi postojanje iznijetih činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo kako smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili sve dokaze koje su stranke izvele na glavnoj raspravi i da je tužbeni zahtjev utemeljeno odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.
21. Vrhovni sud je dalje naveo da za nastalu štetu uslijed akata nasilja ili terora u smislu odredbe članka 180. ZOO Federacija BiH odgovara po načelu društvene solidarnosti i pravičnosti prema žrtvama nasilja i terora. Vrhovni sud je istaknuo da je ta odgovornost izvorna, primarna i neposredna, tako da ona postoji neovisno o tome je li štetnik poznat, dostupan organima gonjenja, kazneno gonjen ili proglašen krivim. Za postojanje odštetne odgovornosti Federacije BiH po članku
180. ZOO odlučno je samo pod kojim okolnostima je došlo do štetnog događaja, odnosno je li riječ o aktu nasilja ili terora. U svezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da apelantice nisu dokazale postojanje akta nasilja ili terora, imajući u vidu i da je podnijeta kaznena prijava zbog kaznenog djela izazivanja opće opasnosti.
22. Vrhovni sud je dalje istaknuo da su nižestupanjski sudovi dali jasne, pravilne i potpune razloge zbog čega su odbili tužbeni zahtjev apelantica za naknadu materijalne štete prema oba tužena, zbog čega je pravno irelevantno pozivanje apelantica na prigovore koje su tuženi istaknuli u odgovoru na tužbu jer tužbeni zahtjev nije odbijen iz tih razloga. Vrhovni sud je također naveo da je iskaz svjedoka P. B. pravilno ocijenjen jer je taj svjedok potvrdio da je prijavu o postojanju prijetnje podnio D. M. kojem je prijetnja upućena, a nije potvrdio činjenične navode tužbe da je apelanticama upućena prijetnja i da su one podnijele prijavu policiji. Svjedok je dalje rekao da policija nije imala ni indicija o mogućem postavljanju eksplozivne naprave u ugostiteljski objekt tako da nije mogla predvidjeti, niti spriječiti eksploziju koja se kasnije dogodila. Vrhovni sud je dalje istaknuo da je i prvoapelantica u svom iskazu rekla da prema njoj nije bilo prijetnji od strane M. M., nego da je ta prijetnja preko radnice upućena njezinom zetu D. M., što je on i prijavio policiji. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantica ispravno odbijen.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelantice navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
24. Apelantice, prije svega, ističu da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je tužba podnesena 30. siječnja 2013. godine, a postupak je okončan nakon pet i pol godina, te ističu da je postupak pred Vrhovnim sudom neutemeljeno trajao gotovo četiri godine.
25. Apelantice navode da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO i Zakona o policijskim službenicima, te da je prvotuženi odgovoran zbog nezakonitog postupanja policijskih službenika, dok je drugotužena odgovorna za štetu nastalu kao rezultat nasilja ili terora. Apelantice smatraju da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze jer iz provedenih dokaza proizlazi da su policijski službenici ugostiteljski objekt dovodili u vezu sa D. M., zbog čega su onda i prijetnje trebali shvatiti kao potencijalnu opasnost za ugostiteljski objekt. Apelantice, također, smatraju da je drugotužena odgovorna za štetu jer je ugostiteljski objekt oštećen u „jednom u nizu bombaških napada na području Općine Grude“ zbog kojih je vladao osjećaj straha i nemira među stanovnicima općine. Apelantice dalje navode da su sudovi donijeli odluke izlazeći iz okvira odgovora na tužbu prvotuženog i mimo postavljenih zahtjeva i istaknutih prigovora, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku. Osim toga, apelantice navode da viši sudovi nisu adekvatno preispitali pobijane presude po pravnim lijekovima koje su ulagale, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek.
b)Odgovori na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene presude, da nisu povrijeđena navedena prava apelantica, te predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Vrhovni sud je posebno naglasio da apelantice nisu prijavile prijetnje policiji, niti su tražile osiguranje objekta.
27. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelantica, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
28. Općinski sud je naveo da su neutemeljeni navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da svi sudovi postupali u razumnim rokovima, te da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava.
29. Zastupnik drugotužene je kronološki opisao tijek postupka, te je naveo da su redovni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje, na koje su pravilno primijenili materijalno pravo, a nisu povrijedili ni pravila parničnog postupka. U svezi s tim, zastupnik drugotužene je naveo da apelanticama nisu povrijeđena navedena prava i predložio je da se apelacija odbaci. V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Odgovornost usled terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180. stav (1) (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usled akta nasilja i terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno - politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spreče takvu štetu.
32. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 201. stavak (1) Terorizam (1) Tko počini teroristički čin s ciljem ozbiljnog zastrašivanja pučanstva ili prisiljavanja tijela vlasti u Federaciji da što učini ili ne učini, ili s ciljem ozbiljnog narušavanja ili uništavanja temeljnih političkih, ustavnih, gospodarskih ili društvenih ustrojbenih jedinica u Federaciji, kaznit će kaznom zatvora najmanje tri godine.
Članak 323. stavak (1) Izazivanje opće opasnosti (1) Tko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
33. Zakon o policijskim službenicima Zapadno-hercegovačkog kantona („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“ br. 8/07, 16/07, 13/08, 17/08, 12/15 i 4/18).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“ br. 8/07, 16/07, 13/08 i 17/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 121.
Odgovornost Kantona za štetu (1) Sukladno zakonu, Kanton je odgovoran za štetu pričinjenu fizičkim i pravnim osobama kao rezultat postupanja policijskih službenika u izvršenju ili vezano za izvršenje zadataka policijskoga tijela.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 019347 15 Rev od 14. kolovoza 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantice su primile 24. rujna 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. studenog 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelantice pobijaju navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi naknade štete, dakle predmet je građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
42. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantice smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno pravo, te da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze. Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelantice vide i u tome što viši sudovi nisu adekvatno preispitali pobijane presude po pravnim lijekovima koje su izjavljivale.
43. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede procjene dokaza ako ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
44. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama redovnih sudova. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je Općinski sud proveo detaljan dokazni postupak tijekom kojeg je saslušao svjedoke (P. B., M. P., L. M., D. M. i V. I.), apelantice kao parnične stranke i vještake, te izvršio uvid u veliki broj materijalnih dokaza. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno analizirao provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, navodeći koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja iznio svoje zaključke i viđenje glede utemeljenosti tužbenog zahtjeva. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi, nakon provedenog postupka i ocjene dokaza, suglasno zaključili da nadležni policijski organi nisu bili u obvezi poduzimati bilo kakve radnje na osiguranju ugostiteljskog objekta jer apelanticama nisu bile upućene prijetnje, niti su one prijetnje prijavile policiji, zbog čega prvotuženi nije odgovoran za nastalu štetu u skladu s relevantnim odredbama Zakona o policijskim službenicima i ZOO. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da apelantice nisu dokazale da eksplozija koja se dogodila u ugostiteljskom objektu predstavlja teroristički čin, pozivajući se na relevantne odredbe KZFBiH, zbog čega su zaključili da drugotužena nije odgovorna za nastalu štetu u skladu s relevantnim odredbama ZOO. Imajući u vidu da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje stajalište o odbijanju tužbenog zahtjeva, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama tih sudova.
45. U odnosu na navode iz apelacije da viši sudovi nisu adekvatno preispitali pobijane presude po pravnim lijekovima koje su apelantice izjavljivale, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61.). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su viši sudovi, suprotno navodima apelacije, u osporenim odlukama odgovorili na one žalbene, odnosno revizijske navode koje su ocijenili relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neutemeljenim.
46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke.
c)Pravo na suđenje u razumnom roku
47. Ustavni sud zapaža da apelantice smatraju da im je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Relevantna načela
48. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
49. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe 30. siječnja 2013. godine, a da je okončan 14. kolovoza 2018. godine donošenjem presude Vrhovnog suda. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine postupka je razdoblje od pet godina i sedam mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
50. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji su apelantice pokrenule radi naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, te imajući u vidu provedene dokaze (saslušanje apelantica kao parničnih stranaka, saslušano pet svjedoka, provedeno vještačenje po vještacima građevinske i financijske struke, te izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju) Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu. Glede ponašanja apelantica, Ustavni sud zapaža da su apelantice nakon provedenog dokaznog postupka konačno opredijelile tužbeni zahtjev, što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz stanja spisa slijedi da su redovni sudovi u razdoblju od pet godina i sedam mjeseci donijeli tri meritorne odluke. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostupanjski postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao jednu godinu, drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom, također, jednu godine (računajući od dana izjavljivanja žalbe na prvostupanjsku presudu), dok je revizijski postupak trajao oko tri i pol godine (računajući od dana izjavljivanja revizije na drugostupanjsku presudu). Ustavni sud naglašava da duljinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak po reviziji trajao zaista dugo, što per se ne bi moglo biti prihvatljivo, u okolnostima konkretnog slučaja (koji po zakonu nije žurne naravi), sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su redovni sudovi u analiziranom razdoblju donijeli tri meritorne odluke, kao i okolnost da su apelantice do konačne odluke u predmetu došle prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelantica na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
52. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava, proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje), koje je Ustavni sud ocijenio kao neutemeljene u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije u svezi s kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe
53. U svezi s navodima apelantica o kršenju prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji su apelantice pokrenule radi naknade štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje u odnosu na ovo pravo (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili da nema odgovornosti tuženih za naknadu štete u skladu s odredbama čl. 172. i 180. ZOO i članka 121. Zakona o policijskim službenicima, te kada su viši sudovi u svojim odlukama odgovorili na sve žalbene, odnosno revizijske prigovore koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje.
55. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ s obzirom na to da su sudovi u razdoblju od pet godina i sedam mjeseci donijeli tri meritorne odluke u postupku koji je složen, a koji nije žurne naravi.
56. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević