Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1634/20 (H. G.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1634/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1634/20, rješavajući apelaciju Harisa Gluhovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Haris Gluhović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 371231 15 Rsž od 25. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Haris Gluhović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Arslanagić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 4. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 371231 15 Rsž od 25. veljače 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog („Atilla Group“ d.o.o. Sarajevo) od 22. srpnja 2013. godine, kojim je apelantu otkazan ugovor o radu, te da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni status i rasporedi ga na radno mjesto i poslove koje je obavljao prije donošenja navedenog rješenja ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te je odbijen zahtjev da se obveže tuženi da apelantu isplati naknade plaće u određenim novčanim iznosima za razdoblje od studenog 2012. pa do ponovnog uspostavljanja radno pravnog statusa, kao i naknade za topli obrok, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, obijen je zahtjev da tuženi za apelanta uplati obavezne doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je na osnovu ugovora o radu od 31. svibnja 2012. godine, zaključenog na određeno vrijeme u trajanju od tri mjeseca, apelantov rad kod tuženog (na poslovima kuhara) trajao u razdoblju od 1. lipnja 2012. godine do 1. rujna 2012. godine. Dalje je naveo da je te poslove apelant obavljao u restoranu (i nakon isteka ugovora) sve dok odlukom tuženog od 17. listopada 2012. godine, nije obustavljen rad restorana sa 1. studenim 2012. godine. Nakon toga, restoran nije ponovo otpočeo sa radom, jer je tuženi kao gospodarski subjekt u tim prostorijama nastavio obavljati gospodarsku djelatnost baveći se građevinskim radovima. Također, naveo je da nije sporno da tuženi nije apelantu uručio pismenu izjavu o ugovoru o radu, nakon isteka roka od tri mjeseca po ugovoru o radu na određeno vrijeme, ali je apelant nastavio raditi kod tuženog bez zaključenog ugovora do prestanka rada restorana, kao i nakon toga (za koje razdoblje su prema utvrđenju prvostupanjskog suda apelantu isplaćivane plaće), sve do prestanka radnog odnosa na osnovu rješenja 22. srpnja 2013. godine. U pogledu toga, naveo je da je apelant od tuženog tražio da mu vrati dokumentaciju, kako bi pronašao drugi posao, te je tuženi donio rješenje 22. srpnja 2013. godine, kojim apelantu prestao radni odnos zbog smanjenja opsega posla i otežanog izmirivanja obaveza prema uposlenima. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 19. stavak 4. Zakona o radu za preobražaj radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, te da se na konkretnu pravnu situaciju ima primijeniti odredba članka 21.a. stavak 2. Zakona o radu (propisano da ukoliko poslodavac ne uruči pismenu izjavu o ugovoru o radu na određeno vrijeme, takav ugovor smatrat će se ugovorom zaključenim na neodređeno vrijeme, ako to nije drugačije utvrđeno kolektivnim ugovorom ili ako poslodavac dokaže da je ugovor o radu bio zaključen na određeno vrijeme). Dakle, naveo je da su stvarni osnovi za donošenje odluke tuženog o prestanku radnog odnosa, prestanak rada restorana u kojem je apelant obavljao poslove kuhara na određeno vrijeme, te zahtjev apelanta da mu se vrati dokumentacija radi pronalaska drugog posla. Nasuprot tome, naveo je da nije utvrđeno postojanje namjere poslodavca i zaposlenika da nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, nastave radni odnos na neodređeno vrijeme vezano za ugovorene poslove. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i uspostavljanje radno pravnog statusa. Konačno, naveo je da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu za isplatu naknade plaće, jer je finansijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženi apelantu isplatio plaće u skladu sa zaključenim ugovorom o radu od 31. svibnja 2012. godine, u razdoblju od studenog 2012. do lipnja 2013. godine, te da je na te iznose uplatio doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povreda zabrane diskriminacije itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom da detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević