Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7649/18 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

  • Stanovi JNA
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7649/18

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7649/18, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 166117 17 Rev od 13. novembra 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 24. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 166117 17 Rev od 13. novembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 10. februara 2020. godine od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Vrhovnog suda, te od advokata Ahmeda Fejzića kao zastupnika tužioca Đ. D. u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužilac) i advokata Nedžle Šehić kao zastupnika drugotužene M. B. u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: drugotužena) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud su u periodu od 12. do 21. februara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok zastupnici tužioca i drugotužene nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 166117 10 U od 19. novembra 2014. godine, stavom I izreke, usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između pravnog prednika apelantice kao prvotužene, države SFRJ – SSNO – Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA i tužioca, ovjeren kod Osnovnog suda II Sarajevo pod brojem 1549/91 26. decembra 1991. godine (u daljnjem tekstu: ugovor kupoprodaji), na osnovu kojeg je apelanticin pravni prednik prodao, a tužilac kupio jednosoban stan, bliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pa je apelantici naložio da tužiocu izda podobnu tabularnu ispravu na osnovu koje će se tužilac u Zk. uredu Općinskog suda uknjižiti kao zemljišno-knjižni vlasnik s dijelom 1/1, a koju tabularnu ispravu će zamijeniti ova presuda na osnovu koje će se tužilac na naprijed navedenoj nekretnini upisati s dijelom 1/1. Zatim je stavom II izreke presude utvrđeno da je apelanticino rješenje od 28. decembra 2005. godine kao akt raspolaganja kojim je apelantica izvršila dodjelu predmetnog stana ništavo, dok je stavom III izreke presude obavezana drugotužena da se sa članovima porodičnog domaćinstva iseli iz predmetnog stana, te isprazni predmetni stan slobodan od lica i stvari i preda ga tužiocu u posjed. Presudom je dalje, stavom IV izreke, odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen između tužioca i države SFRJ – SSNO – Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je uvidom u ugovor o kupoprodaji predmetnog stana utvrdio da je navedeni ugovor potpisan od strane prodavca i ovjeren pečatom prodavca, te od strane tužioca kao kupca lično, pa je pravnu valjanost navedenog ugovora potvrdio vojni pravobranilac, te je on ovjeren pečatom Vojnog pravobranilaštva. Dalje je ukazao da je navedeni ugovor ovjeren pečatom Osnovnog suda II u Sarajevu, te je otisnut pečat Porezne uprave iz kojeg se vidi da se za otkup stana ne plaća porez. Općinski sud je na nesporan način utvrdio da je tužilac izvršio uplatu na osnovu ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, odnosno da je 6. januara 1992. godine u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu uplatom određenog iznosa u dinarima. Općinski sud je istakao da je posebno cijenio odluku CRPC-a od 2. septembra 2003. godine kojom se potvrđuje da je 1. aprila 1992. godine tužilac bio savjestan posjednik predmetnog stana. Također je utvrdio da je 15. aprila 2004. godine tužilac uveden u posjed predmetnog stana, što proizlazi iz zapisnika Sektora za stambenu oblast Općine Novo Sarajevo i uvjerenja načelnika Općine Novo Sarajevo. Zatim je ukazao da, prema evidenciji nadležnog organa Ministarstva odbrane Republike Srbije, tužilac nije korisnik stana u zakup na određeno ili neodređeno vrijeme, niti je kupio stan iz Stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije, ali da tužilac ima prihvaćen zahtjev za dodjelu troiposobnog stana prema zaključku od 3. novembra 2006. godine. Također je na osnovu dopisa upućenog Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine utvrđeno da je tužiocu priznato pravo na penziju, te da je 18. jula 2006. godine tužilac razriješen vojne službe. Općinski sud je naveo da tužilac shodno članu 6. Pravilnika o načinu, kriterijima i mjerilima za davanje stanova u zakup i dodjeljivanje stambenih zajmova za rješavanje stambenih pitanja zaposlenih u Saveznom ministarstvu za odbranu u Vojsci Jugoslavije nema riješeno stambeno pitanje na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije, a ocjenom odluke CRPC-a tužiocu je priznato svojstvo izbjeglice i raseljenog lica u Federaciji Bosne i Hercegovine. Općinski sud je dalje naveo da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istakla apelantica zato što tužilac ima pravni interes da mu apelantica izda podobnu tabularnu ispravu na osnovu koje će se tužilac uknjižiti kao zemljišno-knjižni vlasnik s dijelom 1/1, a s obzirom na to da je ocjenom naprijed navedenih dokaza utvrđena pravna valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Zatim je istakao da je apelantica ignorirala konačnu odluku CPRC-a, pa je primjenom člana 18.d) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima donijela rješenje kojim je drugotuženoj dodijelila na korištenje predmetni stan sa stanarskim pravom. Stoga je Općinski sud naveo da je neosnovan prigovor pasivne legitimacije koji je istakla drugotužena jer predmetni stan drugotužena koristi zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva.

7. Općinski sud je primjenom člana 39a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) utvrdio da je tužilac nosilac prava na predmetnom stanu koji je na raspolaganju Ministarstvu odbrane Federacije Bosne i Hercegovine, da je shodno odluci CRPC-a stekao pravo da predmetni stan koristi legalno, te da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO u skladu sa članom 39. ovog zakona, pa je apelantica u obavezi da izda nalog da se tužilac kao nosilac prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Zatim je ukazao da apelantica, a ni drugotužena nisu provele niti jedan dokaz da su pokrenule postupak ponovnog razmatranja odluke CPRC-a u roku koji je ostavljen u odluci, pa stanarsko pravo tužiocu nije prestalo, tako da nisu ispunjeni uvjeti da apelantica vrši raspolaganje predmetnim stanom. Stoga je Općinski sud naveo da je primjenom odredbi člana 13. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ništavno rješenje kojim se drugotuženoj dodjeljuje na korištenje predmetni stan sa stanarskim pravom. Osim toga, Općinski sud je ukazao da apelantica nije uspjela dokazati da je tužilac riješio stambeno pitanje, niti je dokazala činjenicu da se tužilac odrekao predmetnog stana. Općinski sud je naveo da su ispunjeni uvjeti za punovažnost ugovora koje propisuje član 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, te da je ugovor o otkupu predmetnog stana ispunjavao sve uvjete propisane odredbom člana 9. u to vrijeme važećeg Zakona o prometu nekretnina.

8. Presudom Kantonalnog suda 65 0 P 166117 14 Gž od 15. marta 2017. godine žalbe apelantice i drugotužene su djelimično uvažene i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu stava I izreke kojim je naloženo apelantici da tužiocu izda podobnu tabularnu ispravu na osnovu koje će se tužilac uknjižiti kao zk. vlasnik s dijelom 1/1, a koju tabularnu ispravu će zamijeniti ova presuda; u odnosu na stav II izreke kojim je utvrđeno da je ništavo apelanticino rješenje kojim je izvršena dodjela predmetnog stana, te u odnosu na stav III izreke kojim je drugotužena obavezana da se iseli iz predmetnog stana i da ga slobodnog od lica i stvari preda u posjed tužiocu. U preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na prvi dio stava I i stav IV izreke prvostepene presude.

9. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su ispunjeni kumulativni uvjeti iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova za priznavanje pravne valjanosti predmetnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da za pravnu valjanost ugovora nije od značaja prigovor drugotužene da ugovor nije ovjeren na sudu, odnosno da se potpis ne slaže u knjizi ovjera s datumom ovjere, s obzirom na to da iz obavještenja Odjeljenja arhive Dobrinja proizlazi da je u ratnom periodu stradao znatan dio arhivske građe i nestao izvjestan broj knjiga ovjere. Također je naveo da se u žalbi tuženih neosnovano navodi da je tužilac riješio svoje stambeno pitanje van Bosne i Hercegovine, u Republici Srbiji, dobivanjem drugog stana iz Vojno-stambenog fonda bivše JNA, jer je u prvostepenom postupku utvrđeno da prema evidenciji tužilac nije korisnik stana u zakup na određeno ili neodređeno vrijeme, niti je otkupio stan iz Stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije, ali da tužilac ima prihvaćen zahtjev za dodjelu troiposobnog stana od 3. novembra 2006. godine. U vezi s tim je ukazao da iako je tužiocu zaključkom Sektora za ljudske resurse Uprave za kadrove prihvaćen zahtjev za dodjelu stana u zakup na neodređeno vrijeme, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da tužilac nije riješio stambeno pitanje dodjelom drugog stana iz istog Vojno-stambenog fonda. Kantonalni sud je dalje ukazao na izmijenjenu odredbu člana 39e. Zakona o prodaji stanova prema kojoj umjesto prava upisa vlasništva po zaključenom ugovoru, tužilac ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje je ukazao i na član 39a. Zakona o prodaji stanova, te naveo da zakonska odredba za stjecanje prava na uknjižbu vlasništva na stanu iz navedenog ugovora propisuje ispunjenje dva kumulativna uvjeta – zaključenje pravno obavezujućeg ugovora i legalno korištenje stana. Zatim je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužilac poslije 14. decembra 1995. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije i da nije korisnik predmetnog stana, te da predmetni stan koristi drugotužena na osnovu apelanticinog rješenja, te da je kod nesporne činjenice da se tužilac ne nalazi u posjedu predmetnog stana Kantonalni sud, suprotno zaključku prvostepenog suda, istakao je da nije ispunjen drugi uvjet za izdavanje naloga za knjiženje tužioca kao vlasnika predmetnog stana. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelantica kao nositeljica prava raspolaganja na predmetnom stanu mogla raspolagati predmetnim stanom, što je i učinila dodijelivši stan drugotuženoj, koja je legalni korisnik stana po osnovu pravomoćnog apelanticinog rješenja. Stoga je naveo da je, cijeneći sadržaj odredbe člana 39. stav 2. Zakona o prodaji stanova, tužilac mogao da ostvari samo pravo na novčanu naknadu za predmetni stan, a ne i predaju stana u posjed. S obzirom na izneseno, suprotno zaključku prvostepenog suda, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan tužiočev zahtjev za utvrđenje ništavosti apelanticinog rješenja o dodjeli predmetnog stana drugotuženoj i zahtjeva za njeno iseljenje i predaju stana tužiocu.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 166117 17 Rev od 13. novembra 2018. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

11. Vrhovni sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ispunjavao sve uvjete iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, pa se smatra pravno obavezujućim ugovorom, te je tužilac aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe, za kakav zahtjev je po članu 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku, i prema shvaćanju ovog suda, imao opravdan pravni interes u vezi s tužiočevim pravom na ostvarenje naknade od Federacije Bosne i Hercegovine. Zatim je ukazao da je ugovor o kupoprodaji zaključen u pisanoj formi, ovjeren od strane Vojnog pravobranilaštva i nadležne Uprave prihoda, a i kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena, te kako je tužilac ostao u Vojsci Jugoslavije odnosno Srbije, to njemu ne pripada pravo upisa prava vlasništva na predmetnom stanu, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi, odbijajući u tom dijelu tužiočev postavljeni zahtjev kao neosnovan. Vrhovni sud je dalje istakao da apelantica u prvostepenom postupku, do kada je to jedino bilo moguće, nije pružila relevantne dokaze na okolnosti da je tužilac u smislu člana 39.e stav 1. Zakona o prodaji stanova iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Dalje je ukazao da apelantica nije dokazala tu relevantnu činjenicu, tj. da je tužilac ostvario pravo na troiposobni stan u Beogradu, na čemu insistira i u podnesenoj reviziji. Naime, tačno je da iz zaključka nadležnog organa slijedi da je prihvaćen tužiočev zahtjev za dodjelu troiposobnog stana u zakup na neodređeno vrijeme, ali to još uvijek ne znači da je tužilac navedeno pravo i ostvario, u kom smislu pravilno rezoniraju i nižestepeni sudovi. Takav pravni stav izrazio je Vrhovni sud u nizu svojih odluka donesenih u sličnim činjeničnim i pravnim situacijama, pa je suprotno neosnovanim revizionim prigovorima stranaka, odluka drugostepenog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Iz navedenih razloga, neosnovano se revizijom prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane drugostepenog suda, te je revizioni razlog povrede odredbi parničnog postupka samo paušalno istaknut jer nema konkretnog navođenja u čemu se te povrede sastoje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je prilikom donošenja osporene presude, Vrhovni sud u potpunosti „ignorirao“ činjenice predmeta i nije cijenio dokaze koji su isticani u toku cijelog parničnog postupka, a to su dokazi koji upućuju na činjenicu da je tužiocu zaključkom Ministarstva odbrane Republike Srbije priznato pravo na dodjelu stana iz novoformiranog vojno-stambenog fonda oružanih snaga susjedne države, odnosno da je apelantica u toku cijelog parničnog postupka ukazivala na postojanje činjenice da je tužilac ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. i 14.decembra 1995. godine i da se tužilac nalazi na stambenom zbrinjavanju u Republici Srbiji, te da je stambeno zbrinut. Apelantica je istakla da je tužilac prilikom podnošenja zahtjeva za dodjelu stana u Republici Srbiji morao potpisati izjavu da se odriče predmetnog stana kao preduvjet za priznavanje prava na dodjelu stana, razvrstavanja u određenu kategoriju za dodjelu stana i samu dodjelu stana, te se pozvala na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Aleksić Tihomir i dr. protiv BiH (aplikacija broj 38233/05) i predmet Mara Mandić, Krsto Bošković, Strahinja Starčević, Milica Vlahović protiv BiH (aplikacija broj 1495/07). Apelantica je navela da prema odredbama člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima tužilac se ne smatra raseljenim licem i izbjeglicom, te nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Zbog svega navedenog smatra da je osporena presuda u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije i odredbama čl. 39. i 39e. Zakona o prodaji stanova i člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

b) Odgovori na apelaciju

13. Općinski sud navodi da u odnosu na navode iz apelacije nije bilo kršenja apelanticinog prava u prvostepenom postupku. Općinski sud smatra da je postupak proveden u skladu sa zakonskim propisima, te da primjena prava u prvostepenoj presudi nije bila proizvoljna, kao i da je zauzeo pravni stav koji je djelimično potvrđen odlukama viših sudova.

14. Kantonalni sud smatra da prilikom donošenja drugostepene presude nije došlo do povrede ustavnih prava koja se navode u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Vrhovni sud navodi da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci, te predlaže da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana. Ističe da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana 6. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3. st. (1) i (2) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

17. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka USFBiH, 50/12 – odluka USBiH i 11/13 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39e. st. (1) i (2) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 166117 17 Rev od 13. novembra 2018. godine. Ustavni sud smatra da nije potrebno utvrđivati datum kada je apelantica primila osporenu presudu budući da je osporena presuda donesena 13. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Ustavni sud, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo postupku radi povrata tzv. vojnog stana u kojem je apelantica radi zaštite svojih prava i interesa učestvovala kao stranka, smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv i da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje.

26. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je osporena presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u konačnici djelimično usvojen tužiočev tužbeni zahtjev tako što je utvrđeno da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva da apelantica tužiocu izda podobnu tabularnu ispravu na osnovu koje će se tužilac uknjižiti kao zk. vlasnik s dijelom 1/1 i dio da se utvrdi da je ništavo apelanticino rješenje kojim je izvršila dodjelu predmetnog stana drugotuženoj i slijedom toga da se obaveže drugotužena da se iseli iz predmetnog stana i da ga slobodnog od lica i stvari preda u posjed tužiocu. Ustavni sud, također, zapaža da je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana.

30. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ispunjavao sve uvjete iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, pa se smatra pravno obavezujućim ugovorom, odnosno da je ugovor o kupoprodaji zaključen u pisanoj formi, ovjeren od strane Vojnog pravobranilaštva i nadležne Uprave prihoda, a i kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena.

31. Apelantica navodi da je prilikom donošenja osporene presude, Vrhovni sud u potpunosti „ignorirao“ činjenice predmeta i nije cijenio dokaze koji su isticani u toku cijelog parničnog postupka, a to su dokazi koji upućuju na činjenicu da je tužiocu zaključkom Ministarstva odbrane Republike Srbije priznato pravo na dodjelu stana iz novoformiranog vojno-stambenog fonda oružanih snaga susjedne države. U vezi s navedenim Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da apelantica nije dokazala da je tužilac ostvario pravo na troiposoban stan u Beogradu, na čemu insistira i u podnesenoj reviziji, odnosno da je tačno da iz zaključka nadležnog organa slijedi da je prihvaćen tužiočev zahtjev za dodjelu troiposobnog stana u zakup na neodređeno vrijeme, ali to još uvijek ne znači da je tužilac navedeno pravo i ostvario, u kom smislu pravilno rezoniraju i nižestepeni sudovi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je razmatrao apelacije iste apelantice s gotovo identičnim činjeničnim i pravnim pitanjem, te u vezi s tim donio Odluku u dopustivosti i meritumu broj AP 2762/15 u kojoj nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasniva na nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a zatim i Odluku o dopustivosti broj AP 392/16 koja je slijedila nakon nje, u kojoj Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2762/15 od 27. februara 2018. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 392/16 od 10. aprila 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime u predmetu broj AP 2762/15, Ustavni sud se pozvao na Odluku broj AP 5521/15 od 20. decembra 2017. godine i ukazao da je u navedenoj odluci istaknuto: „Dakle, u ovom predmetu, fizičko lice kao nosilac prava na 'vojnom stanu' nije podnosilac apelacije, već upravo suprotna strana u postupku – apelantica, koja osporava konačnu odluku redovnog suda, shodno kojoj je R. G. u konačnici omogućeno vraćanje u posjed predmetnog stana.“ Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo sljedeće: „Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće, suprotno apelanticinom mišljenju, dalo jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da su neosnovani apelanticini navodi da je R. G. stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ, a koji navodi se, kako to proizlazi i iz apelacije, zasnivaju na tvrdnjama da je R. G. kao pripadnik oružanih snaga susjedne države podnio zahtjev za dodjelu stana iz Vojnostambenog fonda u Republici Srbiji i da je evidentiran kao lice kojem je priznato pravo na dodjelu stana iz Vojnostambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije [...]. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.“

32. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u navedenim odlukama, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava.

33. U vezi s tim, a u pogledu apelanticinog ukazivanja na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Aleksić Tihomir i dr. protiv BiH (aplikacija broj 38233/05) i predmetu Mara Mandić, Krsto Bošković, Strahinja Starčević, Milica Vlahović protiv BiH (aplikacija broj 1495/07), Ustavni sud je u Odluci broj AP 3065/17 istakao: „Imajući u vidu citiranu odluku Tihomir Aleksić protiv BiH, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, dosljedno svojoj praksi, zaključio da činjenica da li je aplikantu zaista dodijeljen zamjenski stan u Republici Srbiji u konkretnom slučaju nije od značaja budući da aplikant ima pravno valjan ugovor o otkupu stana i pravo na naknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova.“ Nadalje u istoj odluci Ustavni sud je naveo: „U vezi s tim Ustavni sud ukazuje i na odluku Evropskog suda u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine) u kojoj je Evropski sud, također, razmatrao aplikacije četiri aplikanta koji su, kako proizlazi iz navedene odluke, otkupili stanove u Sarajevu krajem 1991. godine i početkom 1992. godine u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da su nakon napuštanja tih stanova dobili zamjenske vojne stanove u Srbiji, a njihovi zahtjevi za povrat stanova u Sarajevu su odbijeni primjenom člana 3.a Zakona o prestanku primjene“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3065/17 od 10. septembra 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno činjenično stanje i navedeno obrazloženje redovnih sudova u konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da apelantica neosnovano ukazuje na navedenu praksu.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, odnosno kada je jasno obrazloženo da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ispunjavao sve uvjete iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, zbog čega se smatra pravno obavezujućim ugovorom.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević