Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4035/18 („Bobar Banka“ a.d.- u stečaju)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4035/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4035/18, rješavajući apelaciju „Bobar banke“ a.d. Bijeljina – u stečaju, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Bobar banke“ a.d.

Bijeljina – u stečaju podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 197674 18 GŽ od 24. aprila 2018.

godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 197674 15 I 2 od 1. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Bobar banka“ a.d. – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 19. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 197674 18 GŽ od 24. aprila 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 197674 15 I 2 od 1. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i izvršenika Lj. K., R. A. i M. P. (u daljnjem tekstu: izvršenici) zatraženo je 24. i 25. decembra 2019. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i izvršenik Lj. K., kojeg zastupa advokat Aleksandar Popović, dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 30. decembra 2019. godine do 3. januara 2020. godine. Izvršenici R. A. i M. P. u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

Tok postupka

5. Apelantkinja je 21. avgusta 2014. godine na osnovu izvršne isprave (ugovor o zasnivanju hipoteke od 25. decembra 2012. godine) Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi naplate svog novčanog potraživanja proisteklog iz ugovora o kreditu od 27. decembra 2012. godine putem izvršenja na nepokretnostima izvršenika.

6. Dopisom od 23. septembra 2015. godine Osnovni sud je od Okružnog privrednog suda u Bijeljini tražio podatak o tome da li je nad apelantkinjom otvoren likvidacioni postupak.

7. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 197674 14 I od 16. oktobra 2015. godine odredio prekid izvršnog postupka zbog toga što je rješenjem Agencije za bankarstvo Republike Srpske od 26. decembra 2014. godine nad apelantkinjom otvoren likvidacioni postupak te je uvedena privremena uprava.

8. Apelantkinja je podneskom od 22. oktobra 2015. godine predložila nastavak postupka, a Osnovni sud je zaključkom od 24. februara 2016. godine naložio apelantkinji da uredi prijedlog za izvršenje.

9. Apelantkinja je 7. marta 2016. godine Osnovnom sudu dostavila uređeni prijedlog za izvršenje (označena vrijednost spora 202.800,11 KM), nakon čega je Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju broj 71 01 197674 15 I 2 od 7. aprila 2016. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.

10. Dostavljanje rješenja o izvršenju izvršeniku M. P. izvršeno je putem dnevnih novina i oglasne table jer se on nalazio u inostranstvu.

11. Rješenje o izvršenju je postalo pravosnažno 2. jula 2016. godine, nakon čega je naložena procjena vrijednosti nepokretnosti koje su predmet izvršenja.

12. Nalazom i mišljenjem Centra za vještačenje „Zenit“ d.o.o. od 20. februara 2017. godine procijenjena je vrijednost nepokretnosti na iznos od 189.582,68 KM.

13. Sud je zaključkom od 14. avgusta 2017. godine odredio prvo ročište za prodaju nepokretnosti za 15. septembar 2017. godine. Na tom ročištu Osnovni sud je zaključkom konstatovao da ročište nije uspjelo jer se nije pojavio niko od potencijalnih kupaca, te je zakazano drugo ročište za prodaju nepokretnosti.

14. Drugo ročište za prodaju nepokretnosti održano je 25. oktobra 2017. godine na kojem se kao jedini ponuđač pojavila apelantkinja, koja je za sporne nepokretnosti ponudila iznos od 63.195,00 KM, što predstavlja 1/3 procijenjene vrijednosti tih nepokretnosti.

15. Osnovni sud je 31. oktobra 2017. godine donio rješenje o dosudi tih nepokretnosti apelantkinji.

Odluke osporene apelacijom

16. Rješenjem o namirenju Osnovnog suda broj 71 0 I 197674 15 I 2 od 1. decembra 2017. godine utvrđeno je da se prodajom nepokretnosti izvršenika detaljnije označenih u izreci presude čija je vrijednost procijenjena u iznosu od 189.582,68 KM namiruju potraživanja apelantkinje kao tražioca izvršenja, i to troškovi izvršnog postupka u iznosu od 2.390,00 KM, redovna kamata na glavni dug u iznosu od 3.727,21 KM, zakonska zatezna kamata na glavni dug u iznosu od 131.459,20 KM i dio glavnog duga u iznosu od 52.006,27 KM (ukupan iznos 189.582,68 KM). Takođe, navedenim rješenjem je konstatovano da apelantkinja ostaje nenamirena za preostali dio glavnog duga u iznosu od 112.993,73 KM.

17. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je na drugom ročištu za prodaju nepokretnosti apelantkinja bila jedini ponuđač, te je za nepokretnosti ponudila iznos od 63.195,00 KM, što predstavlja 1/3 procijenjene vrijednosti tih nepokretnosti, pa su te nepokretnosti za taj iznos prodate apelantkinji. Kako apelantkinjino potraživanje prelazi iznos kupoprodajne cijene, to apelantkinja kao kupac, u skladu sa članom 92 stav 8 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), nije bila dužna da položi iznos kupoprodajne cijene. Osnovni sud je naveo da je nakon izvršene prodaje primjenom člana 93 ZIP-a donio rješenje o dosudi tih nepokretnosti apelantkinji, koje je postalo pravosnažno, nakon čega je, u skladu sa članom 96 ZIP-a, pristupio donošenju odluke o apelantkinjinom namirenju, te je pozvao da za potrebe donošenja rješenja o namirenju dostavi sudu tačan iznos, odnosno visinu potraživanja kako po osnovu glavnog duga tako i po osnovu obračunate kamate na glavni dug, te iznos troškova izvršnog postupka, a sve u skladu s rješenjem o izvršenju od 7. aprila 2016. godine. Apelantkinja je dostavila specifikaciju ukupnog potraživanja, a na tu specifikaciju izvršenici u ostavljenom roku nisu dali svoje izjašnjenje. Osnovni sud je naveo da se pri donošenju odluke o tome za koji iznos se apelantkinja smatra namirenom rukovodio Odlukom Ustavnog suda broj AP 4380/13 od 22. novembra 2016. godine i da je razmatrajući navedenu specifikaciju apelantkinjinog ukupnog potraživanja, kao i isprave koje se nalaze u spisu predmeta odlučio kao u izreci.

18. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 197674 18 GŽ od 24. aprila 2018. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

19. Okružni sud je u obrazloženju istakao da navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Naime, iz razloga prvostepenog suda proizlazi da prvostepeno rješenje, suprotno navodima žalbe, sadrži obrazloženje za čitav tok izvršnog postupka, počev od donošenja rješenja o izvršenju pa do donošenja osporenog rješenja o namirenju. Takođe, tačno je da je odredbom člana 98 stav 1 ZIP-a propisano da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa dobijenog prodajom nepokretnosti. U konkretnom slučaju založno pravo na nepokretnostima izvršenika je zasnovano ugovorom od 27. decembra 2012. godine radi osiguranja potraživanja koje apelantkinja ima prema izvršenicima iz ugovora o kreditu od 27. decembra 2012. godine u iznosu od 165.000,00 KM. U izvršnom postupku nepokretnosti su prodate apelantkinji kao tražiocu izvršenja koja je postala vlasnica predmetnih nepokretnosti, čija vrijednost je procijenjena na iznos od 189.582,68 KM, a za te nepokretnosti je apelantkinja platila iznos od 63.195,00 KM, što predstavlja 1/3 procijenjene vrijednosti tih nepokretnosti. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da, prema članu 139 stav 1 Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZSP), založno pravo daje svom nosiocu pravo da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari. Dakle, proizlazi da se povjerilac namiruje iz „vrijednosti stvari“, a ne iz prodajne cijene, pa kako je u konkretnom slučaju apelantkinja kupila predmetne nepokretnosti izvršenika i postala njihova vlasnica, onda se u smislu relevantnih odredbi čl. 68 i 98 stav 1 ZIP-a i ustavnog prava na imovinu može zaključiti da se apelantkinja u određenom dijelu namirila iz vrijednosti stvari, a ne iz prodajne cijene, na šta žalba pogrešno ukazuje. Osporenim rješenjem su namirena apelantkinjina potraživanja po redoslijedu kako je to propisano odredbom člana 98 ZIP-a i pravilno utvrđeno da apelantkinja ostaje nenamirena za preostali dio glavnog duga u iznosu od 112.993,73 KM. Imajući u vidu navedeno, apelantkinjinu žalbu je valjalo odbiti i osporeno rješenje potvrditi primjenom odredbe člana 235 tačka 2 ZPP, u vezi sa članom 21 stav 1 ZIP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. U vezi s tim, apelantkinja je istakla da ZIP ne pravi razliku između trećeg lica kao kupca i tražioca izvršenja kao kupca, pa se tako i namirenjem ne može različito tretirati tražilac izvršenja u odnosu na treće lice kao kupca. Apelantkinja dalje ukazuje da odredba člana 98 ZIP-a izričito propisuje da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa dobijenog prodajom nepokretnosti, a ne u iznosu na koji je procijenjena nepokretnost. Takođe, smatra da situacija iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4380/13 od 22. novembra 2016. godine nije ni približno ista kao u konkretnom slučaju jer je apelantkinja bila primorana da postane vlasnica predmetne nepokretnosti s obzirom na to da se nepokretnosti na tom području jako slabo ili nikako prometuju pa se moglo pretpostaviti da se kao kupci neće pojaviti treća lica i jer je pravno lice koje se nalazi u stečaju. Osim toga, apelantkinja ukazuje da je u predmetu na koji su se redovni sudovi pozvali tražilac izvršenja nepokretnost u vrijednosti od 195.109,00 KM kupio za iznos 1.000,00 KM, a u konkretnom slučaju apelantkinja je nepokretnost koja je procijenjena na 189.582,68 KM kupila za trećinu te vrijednosti, što se ne može smatrati bagatelnom cijenom. Takođe, zakonodavac u Republici Srpskoj je zaštitio prava izvršenika na način da je članom 131 ZIP-a propisao da se nepokretnost koja je predmet izvršenja ne može prodati ispod 1/3 procijenjene vrijednosti, a u Odluci broj AP 4380/13 odlučivano je o slučaju koji se vodio prema Zakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine prema kojem se nepokretnost mogla prodati bez ograničenja. Apelantkinja smatra da se takvim stavom redovnih sudova štite prvenstveno imovinska prava izvršenika, a ne vodi se računa o pravima apelantkinje kao tražioca izvršenja, naročito jer su izvršenici nesavjesna strana koja je prouzrokovala postupak, o čemu je sud morao voditi računa. U tom pogledu, apelantkinja smatra da je prema tumačenju redovnih sudova tražilac izvršenja u lošijem položaju od trećih lica koja se javljaju kao kupci, čime je narušena ravnopravnost stranaka pred sudom, pri čemu takvo tumačenje može dovesti do zloupotrebe prava u izvršnom postupku. Na kraju, apelantkinja je zatražila da joj Ustavni sud zbog dužine trajanja postupka dosudi naknadu štete u iznosu od 1.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

22. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom apelantkinji nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Osnovni sud je naveo da se pri donošenju odluke za koji iznos se apelantkinja smatra namirenom rukovodio Odlukom Ustavnog suda broj AP 4380/13 od 22. novembra 2016. godine, te smatra da bi donošenjem drugačije odluke povrijedio pravo izvršenika na imovinu zagarantovano Ustavom. Naime, Osnovni sud smatra da založno pravo svom nosiocu daje pravo da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti založene stvari, a kako je u konkretnom slučaju apelantkinja kupila založene stvari – predmetne nepokretnosti izvršenika i postala njihov vlasnik, to se u određenom dijelu namirila iz vrijednosti stvari, a ne iz prodajne cijene. S obzirom na to, Osnovni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje i povredi prava na imovinu. Takođe, Osnovni sud je u odgovoru izložio tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, te je istakao da, imajući u vidu složenost izvršnog postupka, ocjenjuje neosnovanim apelantkinjine navode u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka jer je taj sud nakon prekida postupka i nakon donošenja rješenja o izvršenju od 7. aprila 2016. godine postupao hitno, te je predmetno izvršenje sproveo u potpunosti zaključno s danom donošenja rješenja o namirenju od 1. decembra 2017. godine, pazeći pri tom na zakonom propisana pravila postupka i zakonom određene rokove za postupanje.

24. Punomoćnik izvršenika Lj. K. je istakao da je Okružni sud pravilno u osporenom rješenju ukazao na činjenicu da se tražilac izvršenja namiruje iz vrijednosti stvari, a ne iz prodajne cijene, kako to pogrešno smatra apelantkinja, te da tom odlukom ni na koji način nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu. Takođe, izvršenik ističe da su navodi apelacije koji su usmjereni na povredu prava na pravično suđenje, te narušenu ravnopravnost stranaka pred sudom apsolutno neosnovani i ničim bitnim argumentovani, te su usmjereni isključivo na činjenicu dokazivanja navodne nesavjesnosti izvršenika, između ostalih, podnosilaca ovog odgovora, a ne na klasičnu zloupotrebu prava koju je učinila apelantkinja. S obzirom na to, izvršenik je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 43/17 – odluka USBiH, 90/17

– odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji u relevantnom dijelu glasi: Hitnost i redoslijed postupanja Član 5 (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Primjena odredaba drugih zakona Član 21. stav (1) (1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno Prekid postupka Član 34. stav (2) (2) U drugim slučajevima prekida postupka predviđenim odredbama Zakona o parničnom postupku, sud može, ako to okolnosti slučaja dopuštaju, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, odlučiti da postupak nastavi, imenovanjem privremenog zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog zbog kojeg dolazi do prekida postupka.

Prodajna cijena Član 89. stav (4) (4) Na drugom ročištu nepokretnost ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.

Kad se pristupa namirenju Član 96 Sud pristupa namirenju tražilaca izvršenja odmah nakon donošenja rješenja o dosudi.

Prvenstveno namirenje Član 98. st. (1) i (2) (1) Iz iznosa dobijenog prodajom namiruju se prvenstveno, i to ovim redoslijedom:

1) troškovi izvršnog postupka, 2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, 3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje, 4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja, 5) naknada za lične služnosti koje se prodajom gase.

(2) Ako izvršenik pored glavnog potraživanja duguje i kamatu, ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja.

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

PREKID, ZASTOJ I OBUSTAVA POSTUPKA

Član 378. stav (1) tačka 4) Postupak se prekida:

4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;

27. Zakon o likvidacionom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/02) u relevantnom dijelu glasi:

Primjena propisa o stečaju Član 16. stav (1) Odredbe zakona o stečajnom postupku shodno se primjenjuju i na postupak likvidacije, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

28. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 i 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Namirenje potraživanja Član 139. stav (1) (1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlašćenje svom nosiocu (založnom povjeriocu) da određeno potraživanje, ukoliko mu ne bude ispunjeno nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a vlasnik stvari (založni dužnik) dužan je to da trpi.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 197674 18 GŽ od 24. aprila 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno rješenje Okružnog suda dostavljeno apelantkinjinom punomoćniku 24. maja 2018. godine, a da je apelacija podnesena 19. jula 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se vodi po prijedlogu apelantkinje kao tražioca izvršenja radi naplate novčanog potraživanja izvršenjem na nepokretnostima izvršenika na osnovu izvršne isprave, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

aU odnosu na osporene odluke

37. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 98 ZIP-a.

38. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom izvršnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

40. Razmatrajući apelantkinjine navode, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), na koju su se pozvali i redovni sudovi, razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, odnosno namirenje potraživanja založnog povjerioca iz prodajne cijene izvršenikove nepokretnosti u situaciji kada je založni povjerilac ujedno i kupac te nepokretnosti kojom je rješavano slično činjenično i pravno pitanje. U navedenoj odluci Ustavni sud je, prije svega, ukazao na svoj stav iz Odluke broj U 3/16 od 1. januara 2016. godine prema kojem u principu nijedna odredba ZIP-a ne sprječava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nepokretnosti kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi suprotno tumačenje vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu (tačke 33 i 34). U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da je u tom predmetu tražilac izvršenja postao vlasnik založenih izvršenikovih nepokretnosti, čija je vrijednost procijenjena na iznos od 195.109,00 KM, koji je daleko veći od iznosa njegovog potraživanja od 72.048,41 KM, a da je redovni sud zaključio da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM (za koji su prodate založene nepokretnosti). U vezi s tim, Ustavni sud je naveo da je odredbama člana 98 stav (1) ZIP-a, na koje se pozvao redovni sud, zaista propisano da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa koji je dobijen prodajom nepokretnosti, ali da je u konkretnom slučaju redovni sud zanemario da je tražilac izvršenja, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nepokretnosti, slijedom čega je Ustavni sud zaključio da u tom slučaju miješanje u izvršenikovu imovinu nije izvršeno u „skladu sa zakonom“ (jer su odredbe člana 98 ZIP-a primijenjene proizvoljno), što je za posljedicu imalo kršenje izvršenikovog ustavnog prava na imovinu (tačke 44 i 45).

41. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da stavovi redovnih sudova da se apelantkinja smatra namirenom za visinu procijenjene vrijednosti nepokretnosti u cijelosti korespondiraju stavovima iz Odluke broj AP 4380/13 i zasnivaju na tumačenju identičnih odredaba ZIP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja poziva na te stavove. Takođe, u vezi s apelantkinjinim navodima kojima ukazuje da je bila prinuđena kupiti sporne nepokretnosti, da se navedenim tumačenjem dovodi u neravnopravan položaj s trećim licima kao kupcima, da se ponuđeni iznos ne može smatrati bagatelnom cijenom, te da se takvim tumačenjem štite izvršenici, Ustavni sud zapaža da su ti navodi suštinski razmotreni u odluci na koju su se redovni sudovi pozvali, te oni ne mogu dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda u okolnostima konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka osporenih apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 98 ZIP-a na apelantkinju štetu, zbog čega Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantkinjine tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Suđenje u razumnom roku Relevantni principi

43. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

44. Takođe, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i obezbijedi njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud, Scollo protiv Italije, 1995. god.). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuju izvršenje u svim okolnostima (vidi Fuklev protiv Ukrajine, st. 84–86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično sprovođenje sudskog postupka.

Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka razmatrati period od 21. avgusta 2014. godine kao dana podnošenja prijedloga za izvšenje pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 24. aprila 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao tri godine i osam mjeseci.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

46. Rukovodeći se navedenim kriterijumima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. Osim toga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na vrstu i prirodu izvršenja (izvršenje na nepokretnostima) i broj izvršenika, može govoriti o složenijem predmetu.

47. Razmatrajući postupanje Osnovnog suda, Ustavni sud uočava da je taj sud nakon prijema prijedloga za izvršenje prvu procesnu radnju preduzeo nakon proteka nešto više od godinu dana kada je rješenjem od 16. oktobra 2015. godine odlučio o prekidu postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da su se razlozi za prekid postupka javili prije donošenja tog rješenja (26. decembra 2014. godine kada je nad apelantkinjom otvoren likvidacioni postupak), o čemu apelantkinja nije blagovremeno obavijestila Osnovni sud, pa kod postojanja tih razloga Ustavni sud nije mogao da zaključi da je taj period neaktivnosti uticao na dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka. Ovo pogotovo što iz odgovora Osnovnog suda na apelaciju o radnjama koje je preduzimao u daljem toku postupka, koje su navedene u činjeničnom dijelu ove odluke, proizlazi da je taj sud nakon prijedloga za nastavak postupka u razumnim rokovima preduzimao radnje s ciljem sprovođenja izvršnog postupka pa je tako nakon donošenja rješenja o izvršenju odredio vještačenje radi utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti, zakazao ročišta radi prodaje, te donio rješenje o dosudi i rješenje o apelantkinjinom namirenju. U vezi s tim periodom, Ustavni sud ne uočava bilo šta što bi se moglo staviti na teret Osnovnom sudu, odnosno ne uočava neaktivnost tog suda koja bi ukazala na kršenje apelantkinjinog prava u segmentu suđenja u razumnom roku. Takođe, u stanju u spisu nema ničega što ukazuje da su izvršenici ili Okružni sud doprinijeli trajanju predmetnog izvršnog postupka. Stoga, cijeneći sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, prije svega složenost postupka i postupanje redovnih sudova, Ustavni sud ne može da prihvati opravdanim apelantkinjine tvrdnje da joj je zbog dužine trajanja izvršnog postupka prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje.

48. S obzirom na sve navedeno i standarde koje je Ustavni sud cijenio prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

49. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na kršenje principa sadržanih u okviru prava na pravično suđenje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz istog razloga smatra da nema ni kršenja apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je apelantkinja u svojstvu tražioca izvršenja djelimično namirena u visini procijenjene vrijednosti spornih nepokretnosti tako što je postala njihova vlasnica, a ne iz prodajne cijene kako je tražila tokom postupka, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje u segmentu prava na suđenje u razumnom roku kada u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak i zloupotrijebili svoja ovlašćenja, te na takav način suštinski ugrozili princip efikasnog rukovođenja (kontrolisanja) postupka na apelantkinjinu štetu.

51. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4035/18 („Bobar Banka“ a.d.- u stečaju) | Sudska praksa | Aktio