Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7063/18 („Geoinženjering“ d.o.o. Banjaluka i „Gis Soft“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javne nabavke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7063/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7063/18, rješavajući apelacije „Geoinženjering“ d.o.o. Banjaluka i „Gis Soft“ d.o.o. Brčko na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Geoinženjering“ d.o.o.

Banjaluka i „Gis Soft“ d.o.o. Brčko podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 100339 18 Rev od 11.

septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. „Geoinženjering“ d.o.o. Banjaluka i „Gis Soft“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnijeli su 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 100339 18 Rev od 11. septembra 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-7063/18.

2. Apelanti su, također, 30. novembra 2018. godine podnijeli još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 100339 18 Rev od 11. septembra 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-7163/18.

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv iste presude koje se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-7063/18 i AP-7163/18, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-7063/18.

4. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 100339 17 Ps 2 od 9. juna 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženu Republiku Srpsku, Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da im na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. septembra 2012. godine i troškove postupka, kao neosnovan. Istovremeno, predmetnom presudom obavezani su apelanti da na ime troškova postupka isplate tuženoj određeni novčani iznos.

5. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je po provedenom postupku utvrdio da su parnične stranke 27. augusta 2009. godine zaključile Ugovor o javnoj nabavci usluga (u daljnjem tekstu: Ugovor), predmetom kojeg je bila nabavka usluga „geodetsko-tehničkih radova u vezi revizije sadržaja planova novog premjera i rješavanja prigovora" za LOT 1 na području Općina Petrovo, Banjaluka, Lopare, Sekovići, Kneževo, Lukavica, Teslić, Brod i Šipovo. Nadalje, utvrđeno je da iz člana 2. Ugovora proizlazi da se ukupna vrijednost radova određuje nakon prijema radova i tačno utvrđenog obima izvršenog posla, obračunata prema jediničnim cijenama, a do visine Planom predviđenih sredstava koja iznose određeni novčani iznos, te da u slučaju da vrijednost izvedenih radova premaši Planom predviđena sredstva zaključiti će se aneks Ugovora, u skladu sa Ugovorom i zakonom. Isto tako, utvrđeno je da su parnične stranke potom, zaključile aneks Ugovora 28. augusta 2009. godine kojim su bliže uredile način plaćanja, te da je tužena podneskom od 28. aprila 2010. godine obavijestila apelante da ukoliko se u toku izvođenja radova utvrdi da će vrijednost radova premašiti Planom predviđena sredstva neophodno je posao odmah obustaviti i o tome obavijestiti tuženu u kom slučaju je ona prisiljena provesti novi postupak javne nabavke za predmetne radove u skladu sa zakonskim propisima o javnim nabavkama. Također, utvrđeno je da iz Analize geodetskih poslova revizije sadržaja katastarskih planova novog premjera i usaglašavanja sa stanjem na terenu, od 20. septembra 2010. godine, proizlazi da se u toku realizacije poslova došlo do saznanja da je obim poslova znatno veći od prvobitno planiranog, zbog čega je izabranim izvođačima radova upućen dopis (od 28. aprila 2010. godine), da radove izvrše samo do visine Planom predviđenih sredstava.

6. Nadalje, Okružni privredni sud je utvrdio da su parnične stranke 1. jula 2011. godine zaključile još jedan aneks Ugovora kojim su ugovorile rok za završetak poslova sa 31. decembrom 2011. godine, a potom i aneks Ugovora od 19. jula 2011. godine kojim su preciznije odredile način plaćanja izvršenih radova. Isto tako, utvrđeno je da su apelanti podneskom od 24. novembra 2011. godine obavijestili tuženu da vrijednost izvršenih radova premašuje Planom predviđena sredstva, te da je potrebno u skladu sa Ugovorom i aneksima na taj ugovor, a shodno odredbama člana 11. stav (4) tačka d) alineja 2. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o javnim nabavkama), pristupiti pregovaranju i zaključenju novog ugovora, kojim bi se ugovoreni radovi obuhvatili u stvarnom (ukupnom) obimu. Zatim je utvrđeno da tužena nije odgovorila na podnesak apelanata, te da iz zapisnika o izvršenom nadzoru i primopredaji radova proizlazi da su apelanti izvršili radove koji su bili predmetom Ugovora i da im je tužena za te radove isplatila određeni novčani iznos, tj. do visine Planom predviđenih sredstava. Najzad, utvrđeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da ukupna vrijednost završenih radova iznosi određeni novčani iznos (koji je veći od Planom predviđenih sredstava). Na kraju, utvrđeno je da su apelanti tuženoj dostavili račune na ime vrijednosti radova koja premašuje Planom predviđena sredstva, u određenom novčanom iznosu, ali da je tužena te račune vratila, navodeći da nema osnova da ih isplati, jer nikad nije zaključen aneks Ugovora između parničnih stranaka kojima bi se regulirala vrijednost radova koji premašuju predviđena sredstva, te da su apelanti podnijeli tužbu 19. oktobra 2012. godine.

7. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja, Okružni privredni sud je naveo da zahtjev apelanata nije osnovan, pa je stoga sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude. Naime, navedeno je da je zahtjev apelanata neosnovan jer je tužena ispunila svoju ugovorenu obavezu iz Ugovora. U vezi s tim, ukazano je da sama činjenica da je Ugovorom bila predviđena mogućnost zaključenja aneksa Ugovora, u slučaju da vrijednost radova premaši planirana sredstva, po ocjeni Okružnog privrednog suda, ne utiče na drugačiji zaključak, jer Zakonom o javnim nabavkama nije predviđena mogućnost zaključenja aneksa ugovora. Naime, istaknuto je da je odredbama člana 39. Zakona o javnim nabavkama predviđena mogućnost varijabilne cijene (cjenovne formule), pod uslovom da se u tenderskoj dokumentaciji dopušta ova odredba. Kako u predmetnoj tenderskoj dokumentaciji nije bila predviđena varijabilna cijena, pa samim tim ni u Ugovoru, to po ocjeni Okružnog privrednog suda, a shodno odredbama člana 39. stav 3. Zakona o javnim nabavkama, cijena navedena u najuspješnijoj ponudi kao i uslovi utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji se nisu mogli mijenjati. Stoga se, po stavu Okružnog privrednog suda, neosnovanim ukazuje zahtjev apelanata da im se isplati određeni novčani iznos, kao iznos koji premašuje vrijednost radova utvrđen u tenderskoj ponudi i Ugovoru. Ovo tim prije, kako je našao Okružni privredni sud, što je tužena podneskom od 28. aprila 2010. godine obavijestila apelante da ukoliko se u toku izvođenja radova utvrdi da će vrijednost radova premašiti Planom predviđena sredstva, neophodno je posao odmah obustaviti i o tome obavijestiti tuženu u kom slučaju je ona prisiljena provesti novi postupak javne nabavke za predmetne radove u skladu sa zakonskim propisima o javnim nabavkama.

8. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 100339 17 Pž 2 od 25. januara 2018. godine žalba apelanata je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen zahtjev apelanata za troškove sastava žalbe u određenom novčanom iznosu.

9. Vrhovni sud je 11. septembra 2018. godine donio Presudu broj 57 0 Ps 100339 18 Rev, kojom je odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odluka drugostepenog suda pravilna. Nadalje, ukazano je kada se ima u vidu da je osnovom predmetnog potraživanja ispunjenje Ugovora, proizlazi da je mjerodavno pravo za razrješenje predmeta spora Zakon o javnim nabavkama. Shodno tome, navedeno je da nije sporno da je zaključenju Ugovora prethodio postupak javnih nabavki propisan Zakonom o javnim nabavkama, koji podrazumijeva specifičan postupak dodjele ugovora, propisan zakonom, na način da obavezuje ugovorni organ da sa kvalifikovanim ponuđačem, koji je dostavio najniže ocijenjenu prihvatljivu ponudu, zaključi ugovor u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) - član 39. stav 1. Zakonom o javnim nabavkama. Također, istaknuto je da tako kvalifikovani ponuđač postaje ugovorna strana sa kojim ugovorni organ zaključuje ugovor čiji predmet je određen tenderskom dokumentacijom, a ugovorena cijena je određena u iznosu koji je naveden u prihvaćenoj najpovoljnijoj ponudi, pa se cijena, kao i uslovi utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji, ugovorom ne mogu mijenjati (član 39. stav 3. Zakonom o javnim nabavkama). Slijedom navedenog, ukazano je da Zakon o javnim nabavkama obavezuje ugovarače da obligacione odnose, u pogledu onoga što je tim zakonom određeno, ne mogu urediti na drugačiji način, što se odnosi i na izmjene ugovora, koje su moguće izuzetno i pod uslovima koje taj zakon predviđa.

11. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tako odredbama člana 11. stav (4) tačka d) alineja 1. i 2. Zakona o javnim nabavkama propisano da ugovorni organi izuzetno mogu ugovore dodjeljivati putem pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci, u slučaju ugovora o javnim nabavkama usluga i radova za dodatne usluge ili radove koji nisu uključeni u prvobitno razmatrani projekat ili u prvobitno zaključeni ugovor ali koji uslijed nepredviđenih okolnosti postanu neophodni za izvršenje, odnosno radove i usluge koji se ne mogu tehnički ili ekonomski odvojiti od glavnog ugovora. Prema navedenim odredbama, istaknuto je da se takvi ugovori mogu zaključiti sa dobavljačem kome je dodijeljen glavni ugovor, a ukupna vrijednost radova, dodijeljenih za dodatne usluge ili radove, ne može preći 50% od vrijednosti glavnog projekta. Drugim riječima, navedeno je da je ugovor o javnoj nabavci usluga, kojeg ima u vidu Zakon o javnim nabavkama, strogo formalan pismeni ugovor, sačinjen u skladu sa odredbama tog zakona, kao prinudnim normama, tako da osnovanost svakog potraživanja po osnovu ugovora o javnoj nabavci usluga, zavisi od postojanja takvog ugovora.

12. Također, istaknuto je kada se ima u vidu da su parnične stranke zaključile Ugovor, u skladu sa tenderskom dokumentacijom, kojim su se apelanti, kao kvalifikovani ponuđači obavezali izvršiti određene usluge, pobliže opisane Ugovorom, a tužena kao ugovorni organ se obavezala da im za te usluge plati određeni novčani iznos, koliko iznose predviđena sredstva za te usluge, te da su apelanti izvršili svoju ugovorenu obavezu i da im je tužena platila određeni novčani iznos, koji se obavezala platiti, to je Vrhovni sud našao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da predmetno potraživanje, koje premašuje ugovorenu naknadu, nije osnovano. Naime, ukazano je da nije sporno da su u članu 2. Ugovora parnične stranke ugovorile „da u slučaju da vrijednost izvedenih radova premaši Planom predviđena sredstvu, zaključiće se aneks ugovora u skladu sa ovim ugovorom i Zakonom“. Kako nikad nije zaključen aneks ugovora, u smislu odredaba člana 11. stav (4) tačka d) alineja 1. i 2. Zakona o javnim nabavkama, navedeno je da se i zahtjev apelanata da im tužena isplati još novčanih sredstava, jer za taj iznos vrijednost urađenih radova premašuje planirana sredstva, ukazuje neosnovanim. Vrhovni sud je naveo da u prilog tome idu i činjenice da je tužena podneskom od 28. aprila 2010. godine obavijestila apelante da ukoliko se u toku izvođenja radova utvrdi, da će vrijednost radova premašiti Planom predviđena sredstva, neophodno je posao odmah obustaviti i o tome obavijestiti tuženu u kom slučaju je ona prisiljena provesti novi postupak javne nabavke za predmetne radove u skladu sa zakonskim propisima o javnim nabavkama, te da su se apelanti oglušili na ovaj podnesak tužene i da su nastavili sa izvođenjem radova, bez obzira što su uočili da vrijednost radova premašuje previđena sredstva. Stoga, navedeno je da na drugačiji zaključak ne utiče činjenica, da su apelanti 24. novembra 2011. godine, kada je isticao rok za završetak radova, pozvali tuženu da zaključe aneks Ugovora u smislu odredaba člana 11. stav (4) tačka d) alineja 1. i 2. Zakona o javnim nabavkama, jer vrijednost izvršenih radova premašuje predviđena sredstva.

13. Kod prednjeg stanja stvari, Vrhovni sud je naveo da se neosnovano revizijom ukazuje da je bilo moguće zaključiti aneks Ugovora bez provođenja posebnog postupka, jer da se nakon odabira apelanata kao najboljih ponuđača više nije primjenjivao Zakon o javnim nabavkama, već ZOO. Naime, istaknuto je da ovo tim prije što su se parnične stranke Ugovorom obavezale da će, u slučaju potrebe zaključenja aneksa Ugovora, zaključiti ga u skladu sa tim ugovorom i zakonom, prvenstveno Zakon o javnim nabavkama, zbog čega su i apelanti, podneskom od 24. novembra 2011. godine, pozvali tuženu da zaključe aneks Ugovora u smislu odredaba člana 11. stav (4) tačka

d) alineja 1. i 2. Zakona o javnim nabavkama, jer vrijednost izvršenih radova premašuje predviđena sredstva. Također, kada se ima u vidu, da je tužena podneskom od 28. aprila 2010. godine obavijestila apelante da ukoliko se u toku izvođenja radova utvrdi, da će vrijednost radova premašiti Planom predviđena sredstva, neophodno je posao odmah obustaviti i o tome obavijestiti tuženu u kom slučaju je ona prisiljena provesti novi postupak javne nabavke za predmetne radove u skladu sa zakonskim propisima o javnim nabavkama, a da su se apelanti oglušili na ovaj podnesak tužene i da su nastavili sa izvođenjem radova, bez obzira što su uočili da vrijednost radova premašuje previđena sredstva, to je Vrhovni sud naveo da apelanti ne mogu staviti na teret tuženoj povredu principa jednakih uzajamnih davanja. Najzad, Vrhovni sud je istakao obzirom da se nižestepeni sudovi nisu bavili zakonitošću postupka javnih nabavki u konkretnom slučaju, krajnje su neosnovani revizioni razlozi, da nižestepeni sudovi nisu nadležni da utvrđuju eventualno kršenje Zakona o javnim nabavkama.

14. Iz navoda predmetnih apelacija proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe Zakona o javnim nabavkama. U vezi s tim, apelanti tvrde da je u predmetnoj pravnoj stvari od krucijalne važnosti da se nakon odabira apelanata kao pružatelja usluga više i nije primjenjivao Zakon o javnim nabavkama, već isključivo ZOO. Naime, apelanti ukazuju da su redovni sudovi na Ugovor bili dužni primjenjivati odredbe ZOO koje reguliraju ispunjenje ili neispunjenje ugovornih obaveza koje su ugovorom ugovorene, a posebno imajući u vidu da je Ugovor pravno valjan i da ni u jednom postupku nije utvrđena njegova ništavost. Nadalje, apelanti navode da je bilo moguće zaključiti aneks Ugovora bez provođenja posebnog postupka, te da je postupanjem sudova došlo do povrede principa jednakih uzajamnih davanja predviđenih ZOO. Također, apelanti smatraju da redovni sudovi nisu nadležni da utvrđuju eventualno kršenje Zakona o javnim nabavkama, već mogu utvrđivati samo kršenje odredaba ZOO. Relevantni propisi

15. Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10, 87/13 i 47/14).

16. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10 i 87/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 11. stav (4) tačka d) alineja 1. i 2.

(Uslovi za primjenu postupaka dodjele ugovora) (4) Ugovorni organi izuzetno mogu ugovore dodjeljivati putem pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci, u niže navedenim slučajevima. Isključena je mogućnost primjene ovog postupka na ugovore koji na bilo koji način uključuju ili kojima prethodi konkurs za izradu idejnog rješenja. Slučajevi dodjele ugovora bez objavljivanja obavještenja o nabavci:

d) u slučaju ugovora o javnim nabavkama usluga i radova:

1) za dodatne usluge ili radove koji nisu uključeni u prvobitno razmatrani projekat ili u prvobitno zaključeni ugovor ali koji, usljed nepredviđenih okolnosti, postanu neophodni za izvršenje ili izvođenje u njima opisanih usluga, odnosno radova, i kada se takve dodatne usluge ili radovi ne mogu tehnički ili ekonomski odvojiti od glavnog ugovora bez većih nepogodnosti za ugovorni organ. Međutim, takvi ugovori jedino se mogu zaključiti s dobavljačem kome je dodijeljen glavni ugovor, a ukupna vrijednost ugovora dodijeljenih za dodatne usluge ili radove ne može preći 50% od vrijednosti glavnog ugovora;

2) za nove usluge ili radove koji predstavljaju ponavljanje sličnih usluga ili radova povjerenih dobavljaču kojem je isti ugovorni organ dodijelio raniji ugovor, uz uslov da su takve usluge ili radovi u skladu sa osnovnim projektom za koji je bio dodijeljen prvi ugovor u skladu s otvorenim ili ograničenim postupkom. Na mogućnost vođenja postupka ukazat će se već pri raspisivanju tendera za prvi projekat, a ukupne procijenjene troškove kasnijih usluga ili radova ugovorni organ uzet će u razmatranje prilikom procjenjivanja vrijednosti ugovora. Ovaj postupak može se primjenjivati samo tokom tri godine nakon zaključivanja prvobitnog ugovora.

Član 39. st. (1) i (3) (Ugovori) (1) Ugovorni organ nudi ugovor onom kvalificiranom ponuđaču koji je dostavio najniže ocijenjenu prihvatljivu ponudu u skladu s odredbama čl. 35. do 37. ovog zakona. Ugovor se zaključuje u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine o obligacijama. Nijedan ugovor ne može se zaključiti u periodu od 15 dana od datuma kada su ponuđači obaviješteni o rezultatu u skladu sa stavom (1) člana 38. ovog zakona.

(3) Prilikom dodjele ugovora o nabavci, cijena navedena u najuspješnijoj ponudi, kao i uslovi utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji ne mogu se mijenjati.

Ukoliko se u tenderskoj dokumentaciji dopušta odredba o varijabilnoj cijeni (cjenovna formula), zasnovana na određenim / definiranim objektivnim pravilima, takva odredba može biti unesena u ugovor.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti, između ostalog, tražili da im tužena na ime duga isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7063/18 („Geoinženjering“ d.o.o. Banjaluka… | Sudska praksa | Aktio