Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-902/20 (S. P., V. P., K. S. i M. J.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kamata
- Obustava postupka - apelant umro
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-902/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-902/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Stjepo Pranjić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) toč. a) i d), članka 63. stavak (1) točka c) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I OBUSTAVI
POSTUPKA
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Stjepo Pranjić, Vesna Pranjić i Marko Jurišić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 58 0 P 102778 19 Rev od 19.
studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 102778 19 Gž 3 od 29. svibnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 102778 18 P 2 od 24. prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Kreše Soldo protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 58 0 P 102778 19 Rev od 19. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 102778 19 Gž 3 od 29. svibnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 102778 18 P 2 od 24.
prosinca 2018. godine, zbog toga što je apelant umro.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepo Pranjić, Vesna Pranjić, Krešo Soldo i Marko Jurišić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 11. ožujka 2020 godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 102778 19 Rev od 19. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 102778 19 Gž 3 od 29. svibnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 102778 18 P 2 od 24. prosinca 2018. godine. Apelanti su dopunili apelaciju podneskom od 18. ožujka 2020. godine, a na traženje Ustavnoga suda od 26. travnja 2020. godine su dopunili apelaciju podneskom od 6. svibnja 2020. godine
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavnim ugovor o kreditu zaključen 29. travnja 2008. godine između apelanta Stjepe Pranjića kao korisnika kredita, apelantice Vesne Pranjić kao sudužnice, apelanta Marka Jurišića kao solidarnoga dužnika-jemca, te apelanta Kreše Soldo kao založnoga dužnika, s jedne strane i tuženice („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo) s druge strane, te da se slijedom toga utvrđenja tuženica obveže apelantu Stjepi Pranjiću isplatiti određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je kao neutemeljen supsidijarni tužbeni zahtjev kojim se tražilo da se naloži tuženici da apelantu Stjepi Pranjiću kao korisniku kredita isplati neutemeljeno naplaćene iznose na temelju ugovora o kreditu za vremensko razdoblje od 28. travnja 2008. godine do 30. travnja 2016. godine, i to na ime neutemeljeno naplaćenih tečajnih razlika određeni iznos, na ime neutemeljeno naplaćenih kamata određeni iznos, na ime neutemeljeno naplaćene naknade za obradu kredita određeni iznos, na ime neutemeljeno naplaćene interkalarne kamate određeni iznos, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da smatra da stoji ocjena nižestupanjskih sudova da je između apelanta Stjepe Pranjića i tuženice zaključen ugovor o kreditu u domaćoj valuti s valutnom klauzulom u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF), tako da je isplata izvršena u konvertibilnim markama (u daljnjem tekstu: KM) po srednjem tečaju CHF na dan isplate, kao i uplata mjesečnih rata u KM po srednjemu tečaju CHF na dan uplate, jer je tako ugovoreno, te je ugovor i izvršen isplatom korisniku kredita i otplatom od apelanta Stjepe Pranjića kao korisnika kredita. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo dozvoljeno odobrenje kredita sa valutnom klauzulom, shodno odredbama čl. 59. st. 1. Zakona o deviznome poslovanju, te čl. 395 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni je sud istakao da su se nižestupanjski sudovi pravilno pozvali i na pravni stav Vrhovnoga suda, koji je usvojen u postupku rješavanja spornih pravnih pitanja, a koji je primjenjiv i u ovome predmetu u pogledu ocjene da se radi o ugovoru o kreditu sa valutnom klauzulom, a ne o deviznome kreditu kako to apelant tvrdi. Vrhovni je sud istakao da za ocjenu punovažnosti ili ništavnosti ugovora o kreditu, i utemeljenosti glavnoga tužbenoga zahtjeva i eventualnih zahtjeva za isplatu tečajnih razlika, prethodno pravno pitanje je dopuštenost ugovaranja valutne klauzule u CHF, a da je pravilno ocijenjeno da je to bilo dopušteno.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo smatrajući da je neutemeljeno i nepošteno ugovarana valutna klauzula u CHF, protivno odredbama ZOO i drugim propisima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 63. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Članak 63. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(1) Ustavni sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak o zahtjevu/apelaciji kada je u tijeku postupka:
c) apelant umro, ili kada je apelant koji je pravna osoba prestao postojati;
a)Dopustivost u odnosu na apelante Stjepu Pranjića, Vesnu Pranjić i Marka Jurišića
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. srpnja 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni. b)Dopustivost u odnosu na apelanta Krešu Soldu
9. Ustavni sud zapaža da činjenica smrti apelanta Kreše Soldo proistječe iz navoda apelacije, ali i raspoloživih dokumenta koji su dostavljeni. Naime, iz Obavještenja Službe za opću upravu i gradska područja Grada Mostara broj 04/1-10-5198/20 od 4. svibnja 2020. godine proizlazi da je Krešo Soldo umro 6. studenoga 2018. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelant umro prije podnošenja apelacije.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) i članka 63. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, odnosno prema kojoj će se obustaviti postupak, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević