Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1746/20 (Grad Tuzla)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1746/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1746/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Grad Tuzla, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Tuzla protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 136723 19 Pž 3 od 16. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Gradsko pravobraniteljstvo Tuzla, podnio je 15. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 136723 19 Pž 3 od 16. ožujka 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskoga suda u Tuzli od 11. listopada 2019. godine stavkom I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (Hotel d.d. Tuzla), u kojem je tražio da se utvrdi da su tuženici (apelant, Tehnograd d.o.o. Tuzla, Dženex d.o.o. Lukavac, Luciana d.o.o. Lukavac) samovlasno smetali tužitelja u posljednjem faktičkom i mirnom stanju posjeda na nekretnini, bliže označeno u izreci prvostupanjskoga rješenja, te kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženicima da u roku od 15 dana uspostave pređašnje stanje posjeda. Stavkom II izreke obvezan je tužitelj da tuženicima naknadi troškove parničnoga postupka, konkretno apelantu u iznosu od 4.696,00 KM, te ostalim tuženicima određene iznose, bliže označeno u izreci prvostupanjskoga rješenja.
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 16. ožujka 2020. godine priziv tužitelja je djelomično uvažen, te je prvostupanjsko rješenje preinačeno u odluci o troškovima postupka sadržanoj u stavci II izreke, tako da se dosuđeni iznos apelantu sa iznosa od 4.696,00 KM snižava na iznos od 1.500,00 KM, te se ostalim tuženicima također snižavaju dosuđeni iznosi troškova postupka, bliže označeno u izreci ovoga rješenja.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je priziv tužitelja utemeljen u dijelu navoda da su prilikom donošenja odluke o troškovima postupka pogrešno primijenjene odredbe Odvjetničke tarife (u daljnjem tekstu: OT). Kantonalni je sud istakao da je sukladno čl. 22. točka 1. OT, u neprocijenjenim stvarima, kao što su parnice zbog smetanja posjeda, koji nisu obuhvaćeni odredbama ove OT, a niti se vrijednost spora može na drugi način utvrditi, odvjetnik ima pravo na nagradu za zastupanje pred općinskim sudovima 80 bodova, a isto tako prema čl. 321. st. 2. Zakona o parničnom postupku, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost spora naznačena u tužbi, što bi u konkretnomu slučaju bio iznos od 1.000,00 KM, za koju vrijednost sukladno čl. 12. OT nagrada također iznosi 80 bodova. Kantonalni je sud istakao da u konkretnomu slučaju apelantu pripadaju troškovi postupka za zastupanje na pripremnome ročištu iznos od 240,00 KM, za zastupanje na dva nastavka pripremnoga ročišta iznos od po 120,00 KM, za zastupanje na očevidu iznos od 180,00 KM, za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu iznos od 240,00 KM, za zastupanje na nastavku ročišta za glavnu raspravu (ukupno pet nastavaka) iznos od po 120,00 KM, što ukupno iznosi 1.500,00 KM.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju pobijane odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno Odvjetničku tarifu, kada je smanjio iznos troškova postupka kojega mu je dosudio prvostupanjski sud.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke pobijane predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba OT. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena pobijana odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević