Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7037/18 (F. D.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Zastara
- Naknada štete
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7037/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7037/18, rješavajući apelaciju Ferida Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Dedića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 095476 15 Rev od 6. septembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 095476 15 Gž od 16. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ferid Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 29. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 095476 15 Rev od 6. septembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 095476 15 Gž od 16. marta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i advokata Salkice Hanadi iz Zenice kao pravnog zastupnika N. K., B. K. i F. K. (u daljnjem tekstu: tužitelji) u postupku pred redovnim sudovima zatraženo je u periodu od 28. februara do 3. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. marta 2020. godine, a Kantonalni sud 4. marta 2020. godine. Tužitelji u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 095476 13 P od 20. novembra 2014. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Obavezuje se apelant da tužiteljima isplati iznos od 14.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. novembra 1994. godine pa do isplate na ime stjecanja bez osnova a koji iznos je apelantov pravni prednik primio od pravnog prednika tužitelja po osnovu neformalnog pravnog posla“. Također, navedenom presudom tužitelji su obavezani da apelantu naknade troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelji od apelanta potražuju isplatu određenog novčanog iznosa na ime stjecanja bez osnova u smislu odredbe člana 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje je naveo da tužitelji tužbeni zahtjev zasnivaju na činjeničnim tvrdnjama da je prednik tužitelja (Ć. K.) sa apelantovim prednikom (A. D.) u novembru 1994. godine zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji određenih nekretnina (bliže opisanih u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) za kupoprodajnu cijenu od 25.000,00 KM, koja je predata u dvije rate, i to u iznosima od 14.000,00 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) i 11.000,00 KM, dok je apelantov prednik predniku tužitelja istovremeno predao u posjed kupljene predmetne nekretnine. Također je naveo da su tužitelji istakli da zbog određenih otežavajućih okolnosti između ugovarača nije došlo do zaključenja pismenog kupoprodajnog ugovora, za koju činjenicu tužitelji nisu znali sve dok im apelant samovlasno postupajući, koristeći se formalnim upisom u zemljišnoj knjizi kao nasljednik iza smrti oca A. D., nije oduzeo posjed u julu 2011. godine, zbog čega su vodili postupak pod brojem 43 0 P 055340 11 P (u daljnjem tekstu: raniji postupak) za predaju u posjed predmetnih nekretnina, u kojem postupku je njihov tužbeni zahtjev pravosnažno odbijen.
7. Općinski sud je istakao da je iz rezultata dokaznog postupka utvrdio da su tužitelji uspjeli dokazati samo dvije činjenice, a to je da su između prednika parničnih stranaka vođeni pregovori s rezultatom da je postignuta saglasnost da se naknadno pristupi kupoprodaji, te da je u načelu dogovoreno da kupoprodajna cijena iznosi 25.000.00 KM. Druga dokazana činjenica jeste da je apelantov prednik od prednika tužitelja prilikom pregovora primio predmetni iznos. Naime, s obzirom na to da tužitelji tokom postupka nisu dokazali da je među ugovaračima zaključen pismeni ugovor o kupoprodaji, tako posebno nisu dokazali ni postojanje usmenog, neformalnog ugovora, zbog čega ugovor među pravnim prednicima parničnih stranaka nije ni nastao, slijedom čega se u predmetnoj pravnoj stvari radi o nepostojećem pravnom poslu. Općinski sud je istakao da kod utvrđenja da među parničnim strankama, odnosno njihovim pravnim prednicima nije nastao valjan pravni posao, a nesporno je utvrđeno da je apelantov prednik od prednika tužitelja u novembru 1994. godine primio predmetni iznos proizlazi da je navedeni iznos bez valjanog pravnog osnova prešao u imovinu apelanta kao zakonitog nasljednika umrlog A. D., za koji iznos se apelant neosnovano obogatio.
8. Općinski sud je ukazao da je apelant tužbeni zahtjev osporio ističući da je potraživanje tužitelja zastarjelo budući je od dana kada je apelantov prednik zaprimio predmetni iznos od prednika tužitelja proteklo 19 godina u odnosu na datum podnošenja tužbe, slijedom čega su protekli svi rokovi u kojima su osnovano mogli potraživati isplaćeni iznos. Zatim je ukazao da su tužitelji istaknuti prigovor osporili tvrdnjom da su tek 2013. godine, u ranijem postupku, saznali da oni nisu zakoniti vlasnici predmetnih nekretnina, te kako je apelant u tom postupku priznao činjenicu da je njegov pravni prednik od prednika tužitelja na ime neformalne kupoprodaje primio predmetni iznos.
9. Općinski sud je istakao da iz sadržaja raspravnih zapisnika u ranijem postupku nije mogao zaključiti da je apelant priznao dugovanu obavezu u smislu i na način kako to predviđa odredba člana 366. ZOO-a. Zatim je istakao da nije mogao prihvatiti osnovanim navode tužitelja da se rok zastarjelosti ima računati od 12. jula 2011. godine kada su tužitelji pokrenuli raniji postupak radi predaje u posjed predmetnih nekretnina koje su navodno bile predmet kupoprodaje. Naime, pokretanjem tužbe s imovinskopravnim zahtjevom ne prekida se zakonom utvrđeni rok zastare u smislu člana 388. ZOO-a za isplatu po osnovu stjecanja bez osnova. Također je istakao da navodi tužitelja da su oni najranije u momentu kada im je apelant oduzeo posjed, što se desilo 2011. godine, saznali za činjenicu da nisu stvarni vlasnici predmetnih nekretnina, nisu osnovani jer su tužitelji za tu činjenicu mogli saznati odmah nakon smrti pravnog prednika.
10. Općinski sud je ukazao da su tužitelji imali mogućnost da uvidom u zemljišnu knjigu lično ili posredstvom punomoćnika u svakom momentu provjere stanje upisa u odgovarajućem zk. ulošku. Zatim je istakao, a u vezi sa činjenicom saznanja, da se time ne može produžavati apsolutni zastarni rok. Zbog svega istaknutog, Općinski sud je naveo da su tužitelji bespravnim korištenjem predmetne nekretnine i pasivnim držanjem u pogledu konačnog definiranja vlasničkopravnih odnosa na nekretnini svjesno preuzeli rizik da njihovo potraživanje na ime isplaćenog iznosa od njihovog pravnog prednika padne u zastaru jer kod nesporne činjenice da je njihov prednik apelantovom predniku u novembru 1994. godine predao traženi iznos, a oni tužbu podnijeli 2013. godine, jasno proizlazi da je protekao zastarni rok propisan odredbom člana 371. ZOO-a.
11. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da kada bi se uzelo da je i pogrešan zaključak tog suda i da se u predmetnoj pravnoj stvari radilo o usmenom ugovoru o kupoprodaji nekretnina, koji je ništav zbog nedostatka forme, u kojem slučaju bi saglasno odredbi člana 104. ZOO-a tužitelji imali pravo na restituciju, njihov zahtjev bi i u tom slučaju bio neosnovan. Naime, u tom slučaju njihov tužbeni zahtjev je trebao prije svega glasiti na utvrđenje da se radi o apsolutno ništavom ugovoru, a potom na vraćanje drugoj strani onog što je primila po osnovu takvog ugovora. Međutim, Općinski sud je istakao da, u smislu odredbe člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ima obavezu odlučivati u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a tužitelji nisu stavili tužbeni zahtjev upravljen na apsolutnu ništavost u smislu odredbe člana 103. ZOO-a, te u tom smislu sud tužbeni zahtjev tužitelja nije mogao ni cijeniti kao restitucijski, nego isključivo onako kako on glasi, a glasi na stjecanje bez osnova.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 095476 15 Gž od 16. marta 2015. godine usvojena je žalba tužitelja i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužiteljima isplati predmetni iznos „na ime naknade štete na ime stjecanja bez osnova, a koji iznos je primio apelantov pravni prednik od pravnog prednika tužitelja, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. augusta 2013. godine pa do konačne isplate, te da im nadoknadi troškove postupka“.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporna činjenica da su prednik tužitelja i apelantov prednik tokom 1994. godine vodili pregovore oko kupoprodaje predmetnih nekretnina, kojom prilikom je prednik tužitelja apelantovom predniku pred svjedocima predao predmetni iznos. Nadalje je naveo da je nesporna činjenica da ugovarači iz nekog razloga nikada nisu zaključili valjan pisani ugovor o prometu nekretnina, tako da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama sve vrijeme bile upisane kao vlasništvo apelantovog prednika, a prešle su u apelantovo vlasništvo nakon smrti njegovog prednika donošenjem dopunskog rješenja o nasljeđivanju od 10. augusta 2010. godine. Zatim je naveo da je nesporna činjenica da su prednici parničnih stranaka umrli, i to prednik tužitelja 13. augusta 1997. godine, te da ostavinski postupak iza njega iz nekog razloga nije okončan, a apelantov prednik je umro 11. januara 2008. godine, te da je kao jedini nasljednik imovine koja je predmet spora proglašen apelant s dijelom 1/1. Nakon toga je naveo da među parničnim strankama ne postoji saglasnost da li apelant ima obavezu da vrati tužiteljima predmetni iznos koji je njegov prednik primio od prednika tužitelja na ime kupnje predmetnih nekretnina koje su sad apelantovo vlasništvo.
14. Kantonalni sud je naveo da smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda po pitanju istaknutog prigovora zastare. Nadalje je naveo da se tužbeni zahtjev ticao naknade štete po osnovu neosnovanog bogaćenja (stjecanja bez osnova), u smislu člana 210. stav 2. ZOO-a (izričito izjašnjenje punomoćnika tužitelja na glavnoj raspravi 9. septembra 2014. godine), pa o prigovoru zastarjelosti treba odlučivati primjenom člana 376. ZOO-a, u kojem slučaju rokovi zastare za naknadu štete počinju teći od trenutka kada je za tužitelje nastala štetna posljedica. Naime, u konkretnom slučaju to je kada su predmetne nekretnine prešle u apelantovo vlasništvo i posjed, a to je donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju, a nikako ranije, odnosno momentom predaje novca apelantovom predniku od prednika tužitelja, kakav stav ima apelant, a i prvostepeni sud. Zatim je naveo da je tek momentom prelaska predmetnih nekretnina u apelantovo vlasništvo za tužitelje nastala šteta, odnosno štetne posljedice, te imajući u vidu činjenicu da je tužba podnesena 16. augusta 2013. godine, nisu protekli rokovi zastarjelosti iz člana 376. ZOO-a, na što i žalba osnovano i s razlogom ukazuje.
15. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da se apelantova pasivna legitimacija zasniva na odredbama člana 143. Zakona o nasljeđivanju jer je apelant (napisano tužitelj, ali se radi o očiglednoj grešci u pisanju) proglašen kao jedini nasljednik imovine koja je predmet spora, te kao nasljednik odgovara za dugove ostavioca do vrijednosti naslijeđene imovine. Također je istakao da se odluka o pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate zasniva na odredbama člana 277. ZOO-a, a one počinju teći danom podnošenja tužbe sudu.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 095476 15 Rev od 6. septembra 2018. godine odbijena je apelantova revizija.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano u reviziji prigovara da je osporena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 251. ZPP, tvrdeći da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je u izreci svoje presude naveo da se predmetni iznos dosuđuje tužiteljima na ime naknade štete na ime stjecanja bez osnova. Nadalje je naveo da je tačno da je drugostepeni sud u izreci svoje odluke upotrijebio termin „na ime naknade štete na ime stjecanja bez osnova“, dakle navodeći dva pravna osnova iako su tužitelji spor kvalificirali kao zahtjev za isplatu duga po osnovu stjecanja bez osnova. Zatim je naveo da je u skladu s tako postavljenim tužbenim zahtjevom prvostepeni sud tokom postupka utvrdio relevantne činjenice i podveo ih pod materijalnopravne norme koje uređuju institut stjecanja bez osnova. U vezi s tim je ukazao da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i pravni stav o zastarjelosti potraživanja tužitelja. Naime, drugostepeni sud nije sudio ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva, niti je svoju odluku zasnovao na činjeničnom osnovu drugačijem od onog na koji su se pozvali tužitelji, nego se pozvao na navode punomoćnika tužitelja date u završnoj riječi na glavnoj raspravi 9. septembra 2014. godine „...pa kako se radi o novcu koji je bez pravnog osnova prešao u imovinu apelantovog pravnog prednika, a radi se o materijalnoj šteti za tužitelje koja je nasljediva prema sudskoj praksi, a pravni osnov sadržan je u odredbama člana 137. ZOO-a, odnosno u članu 210. ZOO-a“. Vrhovni sud je istakao da upotreba pogrešnog termina „na ime naknade štete na ime stjecanja bez osnova“ u konkretnom slučaju nema karakter prekoračenja tužbenog zahtjeva (član 2. ZPP) niti je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
18. U vezi s primjenom materijalnog prava, Vrhovni sud je naveo da je potrebno da se steknu zakonom predviđeni uvjeti da bi bilo mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnova, tj. pravno neosnovanom obogaćenju propisanom članom 210. ZOO-a, a to je umanjenje imovine jednog lica povećanjem imovine drugog lica uz odsustvo, tj. nepostojanje pravnog osnova koji bi opravdao umanjenje i uvećanje ili kada se taj osnov nije ostvario, odnosno kada je kasnije otpao. U vezi s tim je naveo da je, nakon što je tužiteljima pravosnažno odbijen zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina, u ranijem postupku presudom Općinskog suda od 11. jula 2013. godine (koja presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 14. februara 2014. godine) otpao pravni osnov za izvršeno davanje predmetnog iznosa koji je prednik tužitelja dao apelantovom predniku na ime kupoprodajne cijene, zbog čega zahtjev za povrat izvršenog davanja sada ima karakter novčanog potraživanja zasnovanog na institutu stjecanja bez osnova – član 210. ZOO-a.
19. Vrhovni sud je ukazao da zastarijevanje stečenog bez osnova zastarijeva prema općem zastarnom roku od pet godina prema članu 371. ZOO-a. Naime, pravni osnov za držanje predmetnog iznosa otpao je 11. jula 2013. godine, a tužba je podnesena 16. augusta 2013. godine, što je u okviru roka od pet godina za zastaru potraživanja stečenog bez osnova shodno članu 371. ZOO-a. Zatim je ukazao da je drugostepeni sud, bez obzira na to što je smatrao da se o prigovoru o zastarjelosti treba odlučivati primjenom člana 376. ZOO-a, koja odredba se odnosi na rokove zastare zahtjeva za naknadu štete, donio pravilnu odluku, pa nije bilo razloga za preinačenje drugostepene odluke. Vrhovni sud je pojasnio da, prema stajalištu sudske prakse, kada je sud zasnovao svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebao primijeniti, pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi i uz primjenu odredbe materijalnog prava koju je valjalo primijeniti donio istu odluku.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Apelant je istakao, između ostalog, da su prednik tužitelja i apelantov prednik usmenim putem u novembru 1994. godine ugovorili kupoprodaju nekretnine za iznos od 25.000,00 KM, uz obavezu plaćanja predmetnog iznosa odmah, dok je preostali iznos (od 11.000,00 KM) prednik tužitelja bio u obavezi isplatiti u decembru 1994. godine (naknadni rok), a u kojem roku nije isplatio navedeni iznos. Naime, apelant smatra da je pravilnom primjenom člana 371. ZOO-a u konkretnom slučaju trebalo utvrditi da se radi o zastari potraživanja, računajući od dana kada je dogovoren naknadni rok za ispunjenje obaveze. U vezi s tim, apelant je ukazao na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 437/08 od 21. jula 2010. godine, u kojem slučaju se, prema apelantovim navodima, rješavalo o identičnom predmetu u pogledu zastare potraživanja. Stoga, apelant smatra da se rok zastare u konkretnom slučaju nije mogao računati od 11. jula 2013. godine, odnosno nakon pravosnažnog okončanja ranijeg postupka, kako to tvrdi Vrhovni sud, kao ni od dana kada je predmetna nekretnina prešla u apelantovo vlasništvo, kako je to tvrdio Kantonalni sud. Također je ukazao da je Vrhovni sud odbio njegovu reviziju, iako je konstatirao da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju.
22. Nadalje je istakao da je zbog proizvoljne primjene prava došlo i do povrede načela kontradiktornosti i jednakosti stranaka u postupku. Naime, drugostepeni sud je prekoračio tužbeni zahtjev u smislu da nije odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, nego je sam izmijenio, uredio i precizirao tužbeni zahtjev. U vezi s tim je istakao da drugostepeni sud u izreci presude dodaje formulaciju „na ime naknade štete“ (što se postavljenim tužbenim zahtjevom nigdje ne navodi, niti traži i što predstavlja drugačiji pravni osnov), briše dio tužbenog zahtjeva „po osnovu neformalnog pravnog posla“, te u pogledu zakonskih zateznih kamata samovoljno i proizvoljno mijenja period nadoknade zakonskih zateznih kamata (umjesto tužbenim zahtjevom traženih zakonskih zateznih kamata počev od 1. novembra 1994. godine u izreci navodi „počev od 16. augusta 2013. godine“). Međutim, Vrhovni sud je samo istakao da je drugostepeni sud upotrijebio termin „na ime naknade štete na ime stjecanja bez osnova“, ne osvrćući se na dio tužbenog zahtjeva koji je drugostepeni sud brisao, niti u pogledu zakonskih zateznih kamata. Apelant je istakao da nije imao mogućnosti da se izjasni na tako samovoljno postavljeni tužbeni zahtjev. Također, smatra da su na navedeni način revizioni i drugostepeni sud postupili suprotno odredbama čl. 5. i 7. ZPP, te da su svojim postupanjem počinili i povredu člana 240. stav 1. tačka 3. ZPP, odnosno čl. 176. i 191. stav 3. ZPP. Također je naglasio da je sve navedene okolnosti, kao i učinjene povrede detaljno obrazložio i u reviziji, a što revizioni sud nije cijenio. b)Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, da u postupku donošenja te odluke nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, da primjena prava nije bila proizvoljna, te da je odgovorio na sve relevantne prigovore koji su istaknuti u reviziji.
24. Kantonalni sud je istakao da se apelant ne slaže sa stavom koji je Kantonalni sud izrazio u svojoj odluci, odnosno da se radi o različitim pravnim shvatanjima, a različita pravna shvatanja ne bi se mogla dovoditi u vezu s povredama prava na koja se apelant pozvao. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Kad se duguje Član 277. stav 1.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 095476 15 Rev od 6. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je vođen zbog stjecanja bez osnova. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
35. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama donesenim u predmetnom parničnom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise na njegovu štetu, da Vrhovni sud nije obrazložio sve apelantove revizione prigovore, kao i da mu je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku.
36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje bilo da li je predmetno potraživanje tužitelja, po osnovu stjecanja bez osnova, zastarjelo u smislu relevantnih odredbi ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da među pravnim prednicima parničnih stranaka nije nastao valjan pravni posao, pa kod činjenice da je predmetni iznos prednik tužitelja apelantovom predniku predao u novembru 1994. godine, a tužitelji tužbu podnijeli 2013. godine, da je zastarni rok propisan odredbom člana 371. ZOO-a protekao. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je taj sud utvrđeno činjenično stanje doveo u vezu s odredbom člana 210. ZOO-a (naglašeno koji su to zakonom predviđeni uvjeti koji moraju nastupiti da bi se ostvarilo stjecanje bez osnova), tako da je u konkretnom slučaju otpao pravni osnov za izvršeno davanje predmetnog iznosa tek nakon što je tužiteljima pravosnažno odbijen zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina (u ranije okončanom postupku), odnosno da zastarni rok propisan odredbom člana 371. ZOO-a nije protekao (pogledaj tačke 18. i 19. ove odluke). Imajući u vidu navedeno obrazloženje Vrhovnog suda, kao i odredbu člana 210. ZOO-a, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu član 371. ZOO-a, kada je računao rok zastare od donošenja presude u ranije okončanom postupku (kojom je tužiteljima pravosnažno odbijen zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina). U vezi s Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 437/08 od 21. jula 2010. godine, na koju se apelant poziva, kojom je apelacija odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud zapaža da se predmet te odluke ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u apelaciji kojom je Ustavni sud odlučio u ovom odlukom. Naime, Ustavni sud podsjeća da svaki predmet razmatra u svjetlu apelacionih prigovora uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti koje prate svaki predmet zasebno. Pored toga, imajući u vidu da, iako je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju, on je primijenio materijalno pravo drugačije nego Kantonalni sud, odnosno da je osporena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u konkretnom slučaju, Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode kojima osporava primjenu materijalnog prava od Kantonalnog suda.
39. Ustavni sud zapaža da apelant smatra i da su Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud povrijedili, odnosno proizvoljno primijenili odredbe ZPP jer je Kantonalni sud odlučivao izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj presudi u bitnom dijelu izjasnio na apelantove navode koji se odnose na „izmijenjeni“ tužbeni zahtjev od Kantonalnog suda (pogledaj tačku 17. ove odluke), te jasno i detaljno obrazložio zašto ti navodi ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Naime, iako se Vrhovni sud osvrnuo samo na dio izreke Kantonalnog suda u kojem je taj sud upotrijebio pogrešan termin „na ime naknade štete na ime stjecanja bez osnova“, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke u suštini odgovorio na sve apelantove navode koji se tiču „izmijenjenog“ tužbenog zahtjeva od Kantonalnog suda, smatrajući da on nema karakter prekoračenja tužbenog zahtjeva, u smislu člana 2. ZPP, niti da je bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Ustavni sud podsjeća da je članom 2. stav 1. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Imajući u vidu navedenu odredbu ZPP, obrazloženje Vrhovnog suda, te da su tužitelji tužbenim zahtjevom tražili da se apelant obaveže „da tužiteljima isplati iznos od 14.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. novembra 1994. godine, pa do isplate na ime stjecanja bez osnova, a koji iznos je apelantov pravni prednik primio od pravnog prednika tužitelja po osnovu neformalnog pravnog posla“, Ustavni sud smatra da, iako je Kantonalni sud dodao „na ime naknade štete“ i izbacio dio rečenice tužbenog zahtjeva (po osnovu neformalnog pravnog posla), ne može se zaključiti da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZPP, odnosno da su primijenjene na apelantovu štetu. Također, u vezi s periodom za koji su dosuđene zakonske zatezne kamate, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dosudio zakonske zatezne kamate za kraći period od perioda koji je tražen tužbenim zahtjevom tužitelja, što svakako nije mimo onog što su tužitelji tražili, odnosno u granicama je njihovog postavljenog tužbenog zahtjeva, a to što im one nisu priznate za cijeli period koji su tražili može biti samo na štetu tužitelja, a nikako na apelantovu štetu, pa se on u vezi s tim dijelom ne može ni pozivati na proizvoljnu primjenu odredbi ZPP. U vezi s navodima da se radi o sasvim drugom pravnom osnovu i da apelantu nije data mogućnost da raspravlja o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud ponavlja da je Vrhovni sud u svojoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju koja jedina može biti i jeste osporena apelacijom, razmatrao predmetni tužbeni zahtjev po osnovu stjecanja bez osnova i primijenio odredbu člana 371. ZOO-a, kao i prvostepeni sud, umjesto 376. ZOO-a koju je primijenio Kantonalni sud, tako da je suvišno raspravljati o odredbi, odnosno osnovu koju je primijenio Kantonalni sud, pogotovo što je kriterij kojim se rukovodio Kantonalni sud bio stroži za tužitelje, odnosno nije utjecao na drukčije odlučenje.
40. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava smatra neosnovanim.
41. U vezi s apelantovim navodima kojima se u suštini ukazuje kako Vrhovni sud u osporenoj odluci nije odgovorio na sve njegove revizione prigovore, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije ni bio obavezan da iznese sve detalje i da dâ odgovore na sve iznesene revizione argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je Vrhovni sud i učinio. Naime, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda u skladu sa standardima Evropske konvencije, kao i da ga apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje. Također, u vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu primjene pozitivnopravnih propisa, te datog obrazloženja, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su Kantonalni i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“.
42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, da Vrhovni sud nije obrazložio sve apelantove revizione prigovore, te da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku), pa s obzirom na to da je u odnosu na te navode u vezi s pravom na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada je Vrhovni sud za svoju odluku, kao konačnu odluku u konkretnom slučaju, dao argumentirane i jasne razloge zašto smatra da predmetno potraživanje tužitelja nije zastarjelo u smislu člana 371. ZOO-a. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka narušeno načelo ravnopravnosti strana u postupku.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević