Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6669/18 (S.Ć.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 12. EK i član II/3.j) Ustava BiH (Pravo na sklapanje braka)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 12. EK – pravo na sklapanje braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6669/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-6669/18, rješavajući apelaciju S. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. Ć.
protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 023908 18 Gž od 29. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), iz Teslića, koju zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 023908 18 Gž od 29. maja 2018. godine. Uvodna napomena
2. Tužitelj Mo. Ć. je podnio tužbu protiv svog oca T. Ć. (u daljnjem tekstu: tuženi) i apelantkinje, radi poništenja njihovog braka. Apelantkinja je prije zaključenja braka sa tuženim, bila u braku sa M. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantkinjin bivši suprug), koji je sin tuženog, odnosno tužiteljev brat.
Činjenice predmeta
3. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 023908 17 P od 27. februara 2018. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je poništen brak između apelantkinje i tuženog koji je zaključen 18. oktobra 2013. godine u matičnom uredu Brezičani, Opština Čelinac pod brojem četiri za 2013. godinu. Prvostepenom presudom, odbijen je drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži matičnom uredu Brezičani, Opština Čelinac da iz evidencije izbriše ovaj brak koji kao takav ne proizvodi nikakva pravna dejstva od momenta zaključenja, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 011551 12 P od 20. februara 2013. godine razveden brak između apelantkinje i njenog bivšeg supruga. Dalje je naveo da su nakon toga apelantkinja i tuženi zaključili brak 18. oktobra 2013. godine, te da nakon zaključenja braka žive u porodičnoj kući u kojoj su živjeli prije sklapanja braka, da je tuženi osoba starije životne dobi i lošijeg zdravstvenog stanja. Nadalje je ukazao da iz Socijalne anamneze Centra za socijalni rad u Tesliću od 10. februara 2015. godine za tuženog (urađena na zahtjev unuka tuženog radi ostvarivanja prava na dodatak za pomoć i njegu drugog lica) proizilazi da je socijalni radnik posjetio porodicu tuženog i da je tom prilikom utvrdio da tuženi živi u domaćinstvu sa sinom (apelantkinjin bivši suprug), sa snahom (apelantkinja), unukom i njegovom porodicom, te sa kćerkom (greškom navedeno kćerka, treba da stoji unuka) i njenom porodicom. Takođe je naveo da iz dopisa Centra za socijalni rad u Tesliću od 29. decembra 2017. godine i dopisa tog Centra od 7. avgusta 2017. godine proizilazi da je 15. marta 2013. godine, na osnovu zahtjeva unuke tuženog, doneseno rješenje kojim je tuženom postavljen staralac za poseban slučaj – u postupku podizanja penzije, koje rješenje je kasnijim rješenjem Centra za socijalni rad u Tesliću oglašeno ništavim, a privremeno starateljstvo obustavljeno.
5. Osnovni sud je naveo da je proveo dokaz saslušanjem tužitelja i apelantkinje u svojstvu parničnih stranaka, te da je kao svjedoke saslušao apelantkinjinog bivšeg supruga, zatim sina apelantkinje i njenog bivšeg supruga, kao i tužiteljevog sina, te M. A. i M. P., dok nije proveden dokaz saslušanjem tuženog u svojstvu parnične stranke jer nije pristupio na ročište. Osnovni sud je ukazao da iskaz apelantkinje nije prihvatio u dijelu koji se odnosi na njen bračni odnos sa tuženim, jer je prilikom saslušanja u više navrata, bivšeg supruga oslovljavala kao muž, dok je u odnosu na tuženog njen iskaz bio štur uz konstataciju da brine o njemu. Nadalje je naveo da iskaz apelantkinjinog bivšeg supruga nije prihvatio u dijelu u kojem je govorio o odnosu apelantkinje i tuženog, iz razloga što imajući u vidu stav i ponašanje ovog svjedoka prilikom saslušanja nije logično da je on, nakon zaključenja braka između apelantkinje, kao njegove bivše supruge i tuženog, kao njegovog oca, indiferentan u odnosu na činjenicu zaključenja predmetnog braka. Takođe je naveo da iskaz sina apelantkinje i njenog bivšeg supruga nije prihvatio u dijelu koji se odnosi na to da on kao njihov sin i unuk tuženog nije ispoljio nikakvu reakciju u smislu nelagode, prigovora i sl. nakon zaključenja braka između njegove majke i djeda, te da smatra da je to njihova stvar.
6. Zatim je ukazao na odredbe člana 29. Porodičnog zakona kojima je propisano da brak nije valjan ako nije zaključen u cilju zajednice života bračnih supružnika, dok je članom 45. istog zakona propisano da će se brak poništiti ako se utvrdi da je prilikom njegovog zaključenja postojala neka od bračnih smetnji navedenih u čl. 29 do 36. Porodičnog zakona. Osnovni sud je naveo da Porodični zakon brak definiše kao zakonom uređenu zajednicu života žene i muškarca. Takođe je naveo da zajednica života podrazumijeva namjeru supružnika za trajnijom zajednicom, njihovu volju da žive zajedno, kao i uzajamno zadovoljenje raznovrsnih potreba (fizičke, emotivne, kulturne, ekonomske i dr.). Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelantkinja pomaže tuženom na razne načine, odnosno brine o njemu, pazi ga i čuva, te da žive u istoj porodičnoj kući.
7. Međutim, s obzirom na provedene dokaze i ispoljene stavove i ponašanje saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, Osnovni sud je naveo da je uvjerenja da se apelantkinja u suštini brine o tuženom kao starijoj osobi narušenog zdravstvenog stanja, a da činjenica da žive na istom spratu porodične kuće ne znači da je između njih uspostavljena zajednica života. Osnovni sud je ukazao da je činjenicu nepostojanja zajednice života utvrdio na osnovu iskaza apelantkinjinog bivšeg supruga, kao i iskaza sina apelantkinje i njenog bivšeg supruga, koji o braku između majke i djeda, govori kao o nečemu što je uobičajeno i normalno, što prema ocjeni suda, s obzirom na patrijarhalnu sredinu u kojoj žive i lokalne običaje, nije logično i uvjerljivo, te su i pored toga sa apelantkinjom i tuženim u dobrim odnosima, kao i iz činjenice da apelantkinjin bivši suprug i dalje dolazi u tu kuću. Nadalje je ukazao da je na osnovu iskaza ostalih svjedoka utvrdio da apelantkinja i njen bivši suprug i dalje zajednički idu na iste događaje (slave, sahrane), dok se apelantkinja sa tuženim vrlo rijetko, skoro nikada, ne pojavljuje u javnosti. Takođe je ukazao da je činjenicu nepostojanja zajednice života između apelantkinje i tuženog utvrdio na osnovu iskaza apelantkinje koja je u više navrata bivšeg supruga oslovila kao „moj muž“, a nakon prigovora punomoćnika na način unošenja izjave, na upit suda, ponovo u zapisnik svog bivšeg supruga oslovila kao „muž koji dolazi iz Banjaluke“, što upućuje na to da sporni brak nije zaključen u cilju zajednice života, već ostvarenja prava na porodičnu penziju i drugih imovinskih interesa (iz dopisa Centra za socijalni rad od 7. avgusta 2017. godine, te iskaza svjedoka i parničnih stranaka, nesporno proizilazi da tuženi prima inostranu penziju, da ima deviznu štednju, te da posjeduje određene nekretnine).
8. S obzirom da je tužba za poništenje braka deklarativna tužba, povodom koje se donosi utvrđujuća presuda, čijom pravosnažnošću se konačno ostvaruje pravo na pravnu zaštitu, Osnovni sud je naveo da je u skladu sa članom 44. st. 1. i 3. Porodičnog zakona, odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se iz evidencije izbriše brak koji kao takav ne proizvodi nikakva pravna dejstva od momenta zaključenja.
9. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 023908 18 Gž od 29. maja 2018. godine odbijena je žalba apelantkinje i tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
10. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostepena presuda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka, da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Dalje je ukazao da su bez osnova žalbene tvrdnje da prvostepeni sud nije cijenio provedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, kao i materijalne dokazi u spisu, te je pravilno zaključio da brak apelantkinje i tuženog nije zaključen u cilju zajednice života. Nadalje je naveo da na takav zaključak upućuje i Socijalna anamneza Centra za socijalni rad u Tesliću od 10. februara 2015. godine iz koje jasno proizilazi da je u vrijeme izlaska socijalnog radnika na teren apelantkinja tretirana kao snaha tuženog, iako je njihov brak bio zaključen još u 2013. godini, pa se očito radi o fiktivnom braku radi ostvarivanja određenih interesa. Zatim je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo zbog čega se iskazi određenih svjedoka i u kom dijelu ne mogu prihvatiti, iz kog razloga su neosnovani suprotni žalbeni navodi. Takođe je naveo da su relevantnim odredbama Porodičnog zakona propisane smetnje za zaključenje braka, te je citirao odredbe člana 29. tog zakona, po kom osnovu je tužitelj tražio poništenje braka između apelantkinje i tuženog. Okružni sud je ukazao da jesu osnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi odredio da će o prijedlogu apelantkinje i tuženog za dodatne dokaze odlučiti nakon provođenja svih dokaza i da o tome nije odlučio. Okružni sud je naveo da su apelantkinja i tuženi propustili da upozore prvostepeni sud na taj propust iako su na raspravi bili prisutni i apelantkinja i punomoćnik tuženog i apelantkinje, te su bez primjedbe potpisali raspravni zapisnik.
Apelacioni navodi
11. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na sklapanje braka iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije.
12. Dalje je navela da je prvostepeni sud proizvoljno utvrdio činjenice i proizvoljno primijenio pravo kada je poništio brak zbog ocjene da ne postoji zajednica života apelantkinje i tuženog u vrijeme izrade socijalne anamneze, iako to nije propisani razlog nevaljanosti braka. Takođe je navela da je socijalna anamneza iz 2015. godine zasnovana na pogrešnom utisku socijalnog radnika koji je nju tretirao kao snahu tuženog, dok je u socijalnoj anamnezi navedeno da tuženi ima kćerku, iako on ima dva sina, a ne kćerku, pa je jedan navod prihvaćen kao dokaz o odlučnoj činjenici, a drugi navod je cijenjen kao greška. Zatim je navela da to što je bivšeg muža oslovila kao „muž koji dolazi iz Banje Luke“ ne može ukazivati na to šta je cilj zaključenja braka sa tuženim, jer je njen prethodni brak razveden, te da je razjasnila da kada kaže muž, da misli na bivšeg muža jer su rastavljeni. Takođe je navela da je prvostepena presuda zasnovana na iskazima pojedinih svjedoka kojima nije poznato stanje zajednice života između nje i tuženog, te da je poništenje braka opravdano shvatanjima patrijarhalne sredine i lokalnim običajima. Apelantkinja je navela da prvostepeni sud nije u obrazloženju presude naveo zaključak da brak između nje i tuženog nije zaključen u cilju zajednice života, već da po ocjeni tog suda ne postoji zajednica života u smislu člana 29. Porodičnog zakona. Apelantkinja smatra da Okružni sud nije razmotrio suštinska pitanja iz njene žalbe. Apelantkinja ističe da je prvostepeni sud povrijedio princip „jednakosti oružja“ jer je dozvolio tužitelju da na glavnoj raspravi predloži nove dokaze, a njoj nije omogućio da izvede dokaze koje je predložila na glavnoj raspravi. Apelantkinja smatra da je poništenjem braka povrijeđeno pravo na sklapanje braka, jer je brak zaključen između nje i tuženog poništen protivno zakonima koji uređuju ostvarivanje prava na sklapanje braka, tj. protivno Porodičnom zakonu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja povredu prava na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
19. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju djelimično usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i poništen brak kojeg su zaključili apelantkinja i tuženi. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilaze jasni razlozi kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u odnosu na primjenu relevantnih zakonskih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi apelantkinjinih navoda da je na njenu i štetu tuženog povrijeđen princip „jednakosti oružja“, Ustavni sud ukazuje taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V.protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud zapaža da su apelantkinja i tuženi u predmetnom postupku imali priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani, pod uslovima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda Osnovnog suda i Okružnog suda proizilazi da su apelantkinja i tuženi bili zastupani po punomoćniku, da im je omogućeno predlaganje i izvođenje dokaza i da su imali priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani, pod uslovima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu, kao i da se Okružni sud izjasnio u odnosu na navode za provođenje dodatnih dokaza na glavnoj raspravi. Pri tome, a u odnosu na apelacione navode da Okružni sud nije cijenio sve navode iz žalbe protiv prvostepene presude, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge svoje odluke, što je i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević