Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4838/19 (K. S.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4838/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-4838/19, rješavajući apelaciju Konstantina Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Konstantina Savića podnesena protiv Rješenja Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Republičkog javnog tužilaštva RS broj T12 1 KTP 0001036 19 od 16.
oktobra 2019. godine, Naredbe o nesprovođenju istrage Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Republičkog javnog tužilaštva RS broj T12 1 KTAO 00001016 19 od 13. novembra 2019. godine i Rješenja Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Republičkog javnog tužilaštva RS broj T12 1 KTP 0001016 19 od 30. decembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Konstantina Savića podnesena protiv Rješenja Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Republičkog javnog tužilaštva RS broj T12 1 KTP 0001036 19 od 16.
oktobra 2019. godine, Naredbe o nesprovođenju istrage Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Republičkog javnog tužilaštva RS broj T12 1 KTAO 00001016 19 od 13. novembra 2019. godine i Rješenja Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Republičkog javnog tužilaštva RS broj T12 1 KTP 0001016 19 od 30. decembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Konstantin Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 14. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Republičkog javnog tužilaštva RS (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) broj T12 1 KTP 0001036 19 od 16. oktobra 2019. godine. Apelant je 31. decembra 2019. godine dopunio apelaciju. Dopunom apelacije apelant je osporio i Naredbu o nesprovođenju istrage Republičkog tužilaštva broj T12 1 KTAO 00001016 19 od 13. novembra 2019.godine i Rješenje Republičkog tužilaštva broj T12 1 KTP 0001016 19 od 30. decembra 2019. godine
2. Rješenjem Republičkog tužilaštva broj T12 1 KTP 0001036 19 od 16. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba izjavljena protiv Naredbe o nesprovođenju istrage broj T12 1 KTAK 0001036 19 od 3. septembra 2019. godine kojom je odlučeno da se neće provoditi istraga protiv prijavljenih Š.M., B.M. i G.D. zbog krivičnog djela Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) jer je zaključeno da nema osnova sumnje da su prijavljeni učinili krivično djelo.
3. Naredbom o neprovođenju istrage Republičkog tužilaštva broj T12 1 KTAO 0001016 19 od 13. novembra 2019. godine utvrđeno je da ne postoje osnovi sumnje da je učinjeno bilo koje krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Rješenjem Republičkog tužilaštva broj T12 1 KTP 0001016 19 od 30. decembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba izjavljena protiv Naredbe o nesprovođenju istrage broj T12 1 KTAO 0001016 19 od 13. novembra 2019. godine.
4. U obrazloženju osporenog Rješenja od 16. oktobra 2019. godine, Republičko tužilaštvo je navelo da kolegijum Republičkog tužilaštva zaključuje da je postupajući tužilac donio odluku u krivičnom predmetu po krivičnoj prijavi protiv Š.M., B.M. i G.D., pri čemu je u krivičnoj prijavi, kao i u podnesenoj pritužbi, apelant naveo kako navedeni štite LJ.M. predsjednicu Osnovnog suda u Tesliću i navodni kriminal, vršeći na taj način zloupotrebu službenog položaja ili ovlašćenja. Republičko tužilaštvo je navelo da apelant nije priložio niti ukazao na dokaze koji idu u prilog njegovih tvrdnji, izuzev uopštenih navoda da su prijavljeni navodnim nečinjenjem učinili navedeno krivično djelo, niti konkretizuje navodne radnje izvršenja, odnosno nečinjenja prijavljenih koje bi predstavljale obilježja bića prijavljenog krivičnog djela.
5. U obrazloženju osporenog Rješenja od 30. decembra 2019. godine, Republičko tužilaštvo je navelo da je naredba o nesprovođenju istrage od 13. novembra 2019. godine donesena jer ne postoje osnovi sumnje da je učinjeno bilo koje krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Kolegijum Republičkog tužilaštva je naveo da je, nakon što se upoznao s predmetom i Naredbom o nesprovođenju istrage cijenio da je postupajući tužilac donio odluku u predmetnom slučaju u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske, da je njegova odluka zakonita i donesena u zakonom predviđenoj formi sa obrazloženjem činjenica i dokaza koje je prihvatio i ovaj kolegijum. Republičko tužilaštvo je navelo da tužilac može narediti istragu samo ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo, a što u konkretnom nije slučaj.
Apelacioni navodi
6. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Republičko javno tužilaštvo propustilo da preduzme sve zakonom propisane radnje da bi utvrdio izvršenje krivičnog djela i provelo djelotvornu istragu u skladu sa zakonskim propisima. Također apelant navodi da mu je onemogućeno da izvrši predaju podneska (žalbe) njegovog oca, što je nehumano postupanje jer je doveden u poziciju lica koja nemaju ni elementarnih prava svakog naroda. Apelant smatra da je sve naprijed navedeno činilo radnje nečovječnog postupanja koje mu je nanijelo teške bolove obzirom da je takvo stanje trajalo više mjeseci, te po tom osnovu potražuje i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 50.000 KM.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i zabrani diskriminacije
8. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
9. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Republičkim javnim tužilaštvom odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelant pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član
6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Konačno, u pogledu navoda apelanta o kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da navedeni član sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Budući da apelant osporava odluke kojima nije odlučivano o osnovanosti krivične optužbe protiv njega, već protiv trećeg lica, slijedi da osporena odluka ne pokreće pitanje povrede prava zaštićenih članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na zabranu mučenja, nehumanog i ponižavajućeg tretmana
12. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani i u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U konkretnom slučaju apelant je dakle nezadovoljan odlukama koju je donijelo Republičko tužilaštvo, kojima je obustavljena istraga u predmetima po prijavi apelanta i u kojima su pritužbe apelanta ocijenjene kao neosnovane i naredbe o nesprovođenju istrage od 3. septembra 2019. godine i 13. novembra 2019. godine potvrđene kao pravilne i zakonite. Apelant smatra da je Republičko tužilaštvo propustilo da preduzme sve zakonom propisane radnje da bi utvrdilo izvršenje krivičnog djela i provelo djelotvornu istragu u skladu sa zakonskim propisima, kao i da mu je onemogućeno da izvrši predaju podneska (žalbe) njegovog oca, što predstavlja nehumano postupanje jer je doveden u poziciju lica koja nemaju ni elementarnih prava svakog naroda. Apelant smatra da je sve naprijed navedeno činilo radnje nečovječnog postupanja koje mu je nanijelo teške bolove obzirom da je takvo stanje trajalo više mjeseci.
14. U vezi sa navedenim Ustavni sud primjećuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član
3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja nameće državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnova za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, takođe, zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Evropski sud za ljudska prava je u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu člana 3. Evropske konvencije iako nije bilo moguće dokazati da je, zaista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kmetty protiv Mađarske, od 16. decembra 2003. godine, st. 38-43).
15. Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, strana 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ģakici protiv Turske, od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; Odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 10. maja 2002. godine, st. 111-119).
16. Takođe, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u predmetu broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine u kojem je našao da činjenica da vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata i nisu apelantima dostavile informacije o tome apelante ne može ostaviti ravnodušnim, tj. kod njih mora izazvati osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira, što predstavlja nehumano postupanje koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.
17. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetne apelacije Ustavni sud zapaža da je Republičko tužilaštvo postupilo po prijavi apelanta te provelo postupak nakon kojeg je donijelo odluke o nesprovođenju istrage, za šta je dalo svoje obrazloženje. Ustavni sud primjećuje da i da je kolegij Republičkog tužilaštva ispitao pritužbe apelanta, ali je zaključio da isti ne dovode u sumnju tužilačku odluku o nesprovođenju istrage, što je takođe obrazloženo. Ustavni sud primjećuje da je apelant nezadovoljan ovakvim odlukama i čini se da upravo zbog samih odluka ukazuje na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da proceduralno pozitivna obaveza države, prema članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 3. Evropske konvencije, zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi se utvrdili, rasvijetlili i djelotvorno istražili sporni događaji, te zavisno od rezultata istrage da se donesu odgovarajuće tužilačke odluke. U konkretnom slučaju Republičko tužilaštvo je odlučilo da ne sprovodi istragu, jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljena lica učinila krivično djelo, odnosno da ne postoje osnovi sumnje da je učinjeno bilo koje krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti – čime je Republičko tužilaštvo obavilo svoj dio posla, a Ustavni sud iz dokumentacije priložene uz apelaciju zaključuje da je ovakva odluka, bez obzira na nezadovoljstvo apelanta, rezultat utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene rezultata provedenih dokaza za koje je dato obrazloženje, uz primjenu relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku, a koje se ne doima proizvoljno ili arbitrarno. Osim toga apelant nije naveo nikakve okolnosti u vezi konkretnih predmeta (osim dakle što je generalno nezadovoljan odlukama i što navodi iste argumente koje su ispitani od strane kolegija Republičkog tužilaštva), a koje bi bile osnov za dalje ispitivanje slučaja, odnosno eventualno ukazivale na propust da se slučaj detaljno ispita i druge okolnosti koje bi upućivale na povredu navedenog prava.
18. Stoga, iako postoji nezadovoljstvo apelanta osporenom odlikama Republičkog tužilaštva, Ustavni sud nalazi da obrazloženja pobijanih odluka sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega su donesene osporene odluke, a apelant ni navodima u apelaciji (isto kao ni u pritužbi) nije uspio da dokaže da je odluka proizvoljna, suprotna važećim propisima, kao i da je došlo do propusta koji upućuju na povredu prava na koje se apelant poziva. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i član (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević