Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1761/20 (E. J.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državni službenik
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Nenadležnost za odlučivanje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 63
- Odluka kojom se proglašava zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 63
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Odluka o načinu polaganja javnog i stručnog ispita · čl. 31
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o načinu polaganja javnog i stručnog ispita · čl. 31
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1761/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1761/20, rješavajući apelaciju Elvedina Jusufbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvedin Jusufbašić radi ocjene ustavnosti odredaba člana 63. stav (6) Zakona o državnoj službi („Službeni glasnik BiH“ br. 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 50/08 – Z.O., 43/09, 8/10, 40/12 i 93/17) i odredaba člana 31. st. (1) do (4) Odluke o načinu polaganja javnog i stručnog ispita („Službeni glasnik BiH“ br.
96/07, 43/10 i 103/12), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvedin Jusufbašić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030894 18 U od 4. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvedin Jusufbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 19. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi ocjene ustavnosti odredaba člana 63. stav (6) Zakona o državnoj službi i odredaba člana 31. st. (1) do (4) Odluke o načinu polaganja javnog i stručnog ispita, te protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 030894 18 U od 4. maja 2020. godine.
2. Rješenjem Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ADS BiH) od 10. septembra 2018. godine G.M. je imenovan na radno mjesto rukovodećeg državnog službenika-generalnog sekretara Sekretarijata Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK BiH), počev od 17. septembra 2018. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanta i o dopuni žalbe apelanta izjavljenim protiv navedenog rješenja, Odbor državne službe za žalbe Vijeća ministara BiH je rješenjem od 12. oktobra 2018. godine odbio kao neosnovane žalbu i dopunu žalbe apelanta.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 030894 18 U od 4. maja 2020. godine, u upravnom sporu radi poništenja rješenja tuženog (Odbora državne službe za žalbe Vijeća ministara BiH), odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja od 12. oktobra 2018. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Sud BiH je naveo da je pravilno tuženi odlučio kada je odbio žalbu apelanta i da takvo postupanje ima osnova u odredbi člana 28. stav (3) Zakona o državnoj službi u institucijama BiH kojom je propisano da će ADS BiH po službenoj dužnosti postaviti, odnosno imenovati najuspješnijeg kandidata ukoliko ovlaštena institucija imenovanje ne izvrši u roku od 30 dana. Sud BiH je naveo da je iz dokumentacije spisa evidentno da je CIK BiH razmatrao pitanje imenovanja rukovodećeg državnog službenika – generalnog sekretara Sekretarijata CIK-a BiH, što je vidljivo iz zapisnika sa 41. sjednice CIK-a BiH iz kojeg proizilazi da na sjednici nije donesena odluka o imenovanju jer nije postojala saglasnost među članovima CIK-a BiH. Sud BiH je ukazao da je CIK BiH obavijestio ADS BiH o nepostojanju saglasnosti za predmetno imenovanje, te je ADS BiH nakon proteka roka od 30 dana, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, imenovao najuspješnijeg kandidata. Imajući navedeno u vidu, Sud BiH je naveo da je predmetna tužba neosnovana, pa je u smislu odredbe člana 37. st. (1) i (2) Zakona o upravnim sporovima BiH odbio tužbu apelanta. Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da su mu osporenim odredbama Zakona o državnoj službi i Odluke o načinu polaganja javnog i stručnog ispita povrijeđena prava „iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine“. Apelant dalje smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant takođe navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje, a imajući u vidu „nerazumno i bezrazložno dugo trajanje upravnog postupka i upravnog spora“. Apelant dalje smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava u vezi sa članom 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. . stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Nenadležnost
7. Ustavni sud konstatuje da je apelant podnio apelaciju radi ocjene ustavnosti odredaba člana 63. stav (6) Zakona o državnoj službi i člana 31. st. (1) do (4) Odluke o načinu polaganja javnog i stručnog ispita. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelant podnio apelaciju radi ocjene ustavnosti navedenih odredaba Zakona o državnoj službi („Službeni glasnik BiH“ br. 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 50/08 – Z.O., 43/09, 8/10, 40/12 i 93/17) i Odluke o načinu polaganja javnog i stručnog ispita („Službeni glasnik BiH“ br. 96/07, 43/10 i 103/12), navodeći da su mu osporenim odredbama povrijeđena prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon, odnosno opšti akt sam po sebi krši neka od ustavnih prava apelanta (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-905/08 od 4. septembra 2008. godine, AP- 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, AP-3881/17 od 19. juna 2018. godine i AP-5019/18 od 22. maja 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije nadležan da ocjenjuje ustavnost odredaba navedenog zakona i navedene odluke. Dopustivost prima facie, u odnosu na presudu Suda BiH od 4. maja 2020. godine
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su predmetni upravni postupak i upravni spor, na čiju dužinu apelant ukazuje, trajali ukupno jednu godinu i sedam mjeseci, u kojem periodu je donesena odluka upravnog organa i sudska odluka po tužbi podnesenoj protiv navedene odluke upravnog organa. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da o njegovoj tužbi odluči sud u postupku u kojem je donesena meritorna presuda, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević