Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4934/18 (M. P. i S. S.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4934/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP 4934/18, rješavajući apelaciju Marice Priljeva i Snežane Stefanović, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Priljeva i Snežane Stefanović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 139014 16 Gž 2 od 19. svibnja 2018. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 139014 14 P 2 od 1.

srpnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Marica Priljeva i Snežana Stefanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zrenjanina, Republika Srbija, koje zastupa Senija Poropat odvjetnica iz Vogošće, podnijele su 31. kolovoza 2018. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 139014 16 Gž 2 od 19. svibnja 2018. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 139014 14 P 2 od 1. srpnja 2016. godine.

2. Apelantice su 12. srpnja 2019. godine podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio obustavu provođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 763012 19 I od 29. svibnja 2019. godine do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4934/18 od 10. rujna 2019. godine odbio zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 139014 14 P 2 od 1. srpnja 2016. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se naloži tuženom Ž.I. (u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplati naknadu za korištenje stana u Sarajevu sa podacima kao u izreci presude, za period od travnja 2004. godine do 1. rujna 2015. godine u mjesečnom iznosu od 32,00 KM, a za period od 1. listopada 2015.godine do 25. travnja 2016. godine u mjesečnom iznosu od 400,00 KM, sve u ukupnom iznosu od 7.184,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom, apelantice su obvezane da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka.

4. Općinski sud je ocjenom navoda i izvedenih dokaza utvrdio da je među strankama nesporna činjenica da su apelantice suvlasnice spornog stana, da su taj stan koristili prednici tuženog M.I. i Lj.I. (roditelji tuženog) kao nositelji stanarskog prava sve do svoje smrti, a da je tuženi kao član njihovog obiteljskog domaćinstva, nakon njihove smrti nastavio koristiti sporni stan. Pred Upravom za stambena pitanja KS tuženi je pokrenuo postupak radi donošenja rješenja koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a apelantice su podnijele prijedlog za utvrđivanje visine stanarine na ime korištenja predmetnog stana. Rješenjem Uprave za stambena pitanja od 6. svibnja 2015. godine, koje nije osporavano pravnim lijekovima, utvrđeno je pravo tuženom da nastavi koristiti sporni stan te je istovremeno odbijen prijedlog apelantica za utvrđivanje visine stanarine na ime korištenja stana. Tuženi tijekom postupka nije sporio da apelantice polažu legitimna prava na spornom stanu i da zbog zakonskih rješenja trpe štetu, jer su kao vlasnice stana ograničene u korištenju imovine i pravu da iz te imovine izvlače profit, ali je isticao da država, svojim propustom da uredi pravni status, uzrokuje štetu vlasnicima stanova u privatnom vlasništvu i nositeljima stanarskog prava na njima.

5. Općinski sud je, nakon što je citirao odredbe članka 2 stavak 2. te čl. 38, 46, 55. do 58. Zakona o stambenim odnosima, istakao da je utvrđivanje i povećanje stanarine bilo normativno regulirano zavisno od utvrđenog programa i politike cijene i to istovremeno za sve korisnike stanova. Međutim, kako do 4. srpnja 2015. godine, kao trenutka stupanja na snagu Zakona o zakupu stana („Službene novine KS“, broj 24/15) važećim stambenim zakonodavstvom nije bilo regulirano pitanje visine naknade stanarine za korištenje privatne imovine niti su bili uspostavljeni djelotvorni mehanizmi za zaštitu stanara u lošijem materijalnom položaju, Općinski sud je zaključio da do navedenog datuma, tužbeni zahtjev apelantica nije utemeljen budući da sud nije u mogućnosti utvrditi visinu tražene naknade stanarine za traženo razdoblje. Dalje, Općinski sud je istakao da se određivanje stanarine i troškova naknade za korištenje stanova ne može izvršiti kroz institut naknade štete i izgubljene koristi u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima, jer da bi radnja jedne osobe vodila nastanku obveznog odnosa, odnosno imala za posljedicu naknadu štete, moraju biti ispunjeni određeni opći uvjeti odštetne odgovornosti, a imajući u vidu da se za dopuštene radnje ne odgovara, to se pitanje određivanja stanarine i naknade za korištenje stana ne može sagledati proizvoljno, niti odvojeno od prava stanara bez odgovarajućih pravnih normi. Općinski sud je naveo da u takvoj pravnoj situaciji, zbog nedostatka zakonodavnih instrumenata i manjkavosti odredbi u svezi sa određivanjem stanarine, odnosno naknade za korištenje stanova, nije mogao nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu, niti je o zahtjevu apelantica mogao odlučiti proizvoljno, pa samim tim ni usvojiti tužbeni zahtjev za traženo razdoblje. Također, Općinski sud je istakao da, kako u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi da su parnične stranke još uvijek u stadiju pregovora radi sklapanja ugovora o zakupu spornog stana, izvodi se jasan zaključak da taj ugovor još uvijek nije formalno zaključen, te stoga da nisu ni uređena međusobna prava i obveze apelantica kao zakupodavaca i tuženog kao zakupca stana. S obzirom da apelantice tijekom postupka u smislu članka 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nisu predlagale niti izvodile dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva za razdoblje od 4. srpnja 2015. godine do 25. travnja 2016. godine, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev i u tom dijelu nije utemeljen.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 139014 16 Gž 2 od 19. svibnja 2018. godine žalba apelantica je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev kojim su tražile da se naloži tuženom Ž.I. da im solidarno isplati naknadu za korištenja spornog stana mjesečnom iznosu od 79,00 KM počev od 13. travnja 2004. godine do 18. lipnja 2014. godine a od 18. lipnja 2014. godine do predaje stana u posjed u mjesečnom iznosu od 158,00 KM, te da im solidarno nadoknadi troškove postupka.

7. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno cijenio i utemeljenost postavljenog zahtjeva u odnosu zakonske odredbe na temelju kojih je postavljen tužbeni zahtjev. Naime, polazeći od činjeničnog stanja, koje među strankama i nije bilo sporno, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da apelantice na temelju utvrđenih činjenica suvlasništva nad stanom i stanarskog prava tuženog nisu dokazale utemeljenost zahtjeva za isplatu naknade za korištenje stana za utuženo travanj 2004. godine – rujan 2015. godine, pri čemu je prvostupanjski sud sve činjenice relevantne za odluku ocijenio u odnosu na zakonske propise po svim istaknutim pravnim osnovama tužbenog zahtjeva. Međutim, prilikom donošenja odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je prekoračio tužbeni zahtjev kada je odlučio o tužbenom zahtjevu o kojem, zbog preinačenja u fazi glavne rasprave, nije dozvolio raspravljanje. Na taj način je odbio i dio tužbenog zahtjeva o kojem se u postupku nije raspravljalo što predstavlja povredu članka 2. stavak l. ZPP, na štetu apelantica koje taj zahtjev više ne bi mogle isticati zbog presuđenja. Obzirom da prvostupanjski sud u izreci pobijane odluke kojom odbija tužbeni zahtjev zbog neutemeljenosti nije naveo tužbeni zahtjev apelantica koji je na pripremnom ročištu odredio za raspravljanje i o kojem su stranke do zaključenja glavne rasprave raspravljale, iz navedenih razloga je navedena povreda postupka otklonjena preinačenjem prvostupanjske presude kao u izreci.

Apelacijski navodi

8. Apelantice smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantice vide u proizvoljnoj primjeni ZPP, Zakona o zakupu stana i Zakona o obligacijskim odnosima te navode da je Kantonalni sud donio nerazumljivu, proturječnu i proizvoljnu presudu i da nije odučio o svim žalbenim navodima apelantica. Apelantice ističu da su tužbeni zahtjev morale mijenjati zbog proteka vremena i promjene propisa a da je Općinski sud presudom odbio njihov tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog korištenja njihove imovine do 4. srpnja 2015. godine jer nisu postojali propisi o visini naknade za korištenje stana, a nije utemeljen ni zahtjev za isplatu naknade nakon toga datuma jer parnične stranke nisu zaključile ugovor o zakupu stana već su u stadiju pregovaranja. U svezi sa time, apelantice navode da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrdio činjenicu da su apelantice potpisale ugovor o zakupu stana a da tuženi to nije učinio pa je postao bespravni korisnik njihovog stana. Također, apelantice su predložile da Ustavni sud predmetnu apelaciju spoji sa predmetom AP 3009/18 koja je podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 537729 17 Gž kojom je također odbijena njihova žalba [o toj apelaciji je Ustavni sud odlučio svojom odlukom od 19. februara 2020. godine te ju je odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu], te da Ustavni sud donese jednu odluku. Konačno apelantice potražuju i naknadu nematerijalne štete zbog kršenja njihovih prava u iznosu od 2.000,00 KM.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Razmatrajući navode apelantice, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih presuda, dali jasne i precizne razloge za stanovište da je neutemeljen tužbeni zahtjev apelantica kojim je tražila da se tuženi obveže da im na ime naknade za korištenje stana plati određene novčane iznose. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se stav redovitih sudova da tužbeni zahtjev apelantica za isplatu naknade za korištenje stana do 4. srpnja 2015. godine do trenutka stupanja na snagu Zakona o zakupu stana nije utemeljen zbog nedostatka pravnih propisa koji reguliraju tu materiju, korespondira sa praksom Ustavnog suda u predmetu broj AP 2804/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2804/14 od 7. ožujka 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojemu je Ustavni sud razmatrao slično činjenično i pravno pitanje. Naime, u toj odluci Ustavni sud je odbio apelaciju kao neutemeljenu protiv presude Vrhovnog suda kojom je, zbog identičnih razloga kao u konkretnom slučaju, odbijen zahtjev apelanta kao vlasnika stana za isplatu stanarine/naknade štete od tužene kao zaštićenog stanara (nositeljice stanarskog prava) zbog nedostatka pravnih propisa u vezi s određivanjem stanarine i u kojoj Ustavni sud sa aspekta primjene materijalnog prava odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine nije našao proizvoljnost u primjeni prava, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja neutemeljenosti navoda apelantica u konkretnom predmetu u cijelosti poziva na tu odluku. Također, glede dijela tužbenog zahtjeva apelantica da im se na ime naknade za korištenje stana isplati naknada sukladno odredbama Zakona o zakupu stana, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih odluka proizlazi da su parnične stranke još uvijek u fazi pregovora radi sklapanja ugovora o zakupu stana te da apelantice nisu predlagale niti izvodile dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva za to razdoblje, što apelantice i ne spore u apelaciji, iz čega proizlazi da nema ništa što ukazuje da je osporenim odlukama u tom dijelu povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da im na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava imovinu te prava na djelotvoran pravni lijek osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke, pa stoga nema ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na imovinu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4934/18 (M. P. i S. S.) | Sudska praksa | Aktio