Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4050/18 (H. Č.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izbori
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4050/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4050/18, rješavajući apelaciju Harisa Čekre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Čekre podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 063976 18 KŽ od 17. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 K 063976 17 K od 29. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Haris Čekro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupaju Melča Tule i Adonisa Đuliman, advokati iz Mostara, podnio je 21. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 063976 18 KŽ od 17. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 K 063976 17 K od 29. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 6. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 53 0 K 063976 17 K od 29. decembra 2017. godine apelant je proglašen krivim što je 2. oktobra 2016. godine, za vrijeme trajanja lokalnih izbora u BiH, na (u presudi označenom) biračkom mjestu u Stocu, svjestan svog djela i htijući to, prekinuo izborni proces i tok glasanja tako što je s grupom NN lica uzeo biračku kutiju, te je iznio vani, nakon čega je stavio u vozilo koje je bilo parkirano ispred biračkog mjesta, ušao u vozilo i otišao u pravcu centra Stoca. Dakle, apelant je na izborima za institucije u Federaciji oduzeo predmet koji služi za izbor, čime je počinio krivično djelo uništenja izbornih isprava iz člana 199. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine računajući od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je prvenstveno pobrojao dokaze koje su provele optužba i odbrana, navedeno je da apelant nije iznosio odbranu, te su pobrojani dokazi na koje je odbrana prigovarala.
6. Dalje, navedeno je da je Općinski sud, analizirajući sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela uništenja izbornih isprava. Naime, utvrđeno je da je apelant, s namjerom da prekine izborni proces i tok glasanja, s grupom NN lica ušao na biračko mjesto, uzeo biračku kutiju te je iznio van, stavio u vozilo (označeno u presudi) i otišao u pravcu Stoca. Navedeno je potvrdilo više svjedoka saslušanih tokom postupka (označenih u presudi), za čije je iskaze Općinski sud ocijenio da se u bitnim dijelovima ne razlikuju, odnosno da je upravo apelant s grupom momaka došao na glasačko mjesto, uzeo i odnio glasačku kutiju, zbog čega je sud iskaze navedenih svjedoka u cijelosti prihvatio smatrajući ih tačnim i istinitim jer su svi svjedoci svojim neposrednim zapažanjem jasno vidjeli šta se dešavalo tokom izbornog dana. Svjedok Nedžad Ivanković, policijski službenik koji je osiguravao predmetno glasačko mjesto, potvrdio je da je upoznat da je na navedeno glasačko mjesto došla grupa ljudi koju je predvodio apelant, te da je apelant otuđio glasačku kutiju, o čemu je sačinio službenu bilješku. Sud je naveo da je svjedok Marinko Raič u iskazu datom pred Tužiteljstvom 13. decembra 2016. godine iznio svoja zapažanja, te naveo da je nakon što je grupa momaka ušla na glasačko mjesto, jedan od njih, čije ime i prezime ne zna, „ali da ga danas vidi jasno bi ga prepoznao“, uzeo biračku kutiju sa stola, a ostali momci su napravili kordon oko njega štiteći ga i odnio je kutiju sa sobom. Svoj iskaz dat pred Tužiteljstvom navedeni svjedok je izmijenio na glavnoj raspravi navodeći da je glasačku kutiju odnijela grupa u kojoj se nalazio i apelant. Sud tom iskazu nije poklonio vjeru smatrajući da je njegovo zapažanje bilo svježije i jasnije odmah nakon samog događaja, pa je prema ocjeni suda i njegov iskaz dat pred Tužiteljstvom tačniji, ali na tom iskazu sud nije zasnivao svoju odluku. Navedeno je da su iskazi navedenih svjedoka objektivizirani naredbom Općinskog suda u Čapljini o čuvanju predmeta od 11. novembra 2016. godine iz koje je vidljivo da su pronađene glasačke kutije s više biračkih mjesta, među kojima se nalazi i glasačka kutija sa spornog glasačkog mjesta. Te su kutije pronašli policijski djelatnici i deponirali u službenim prostorijama PS Stolac, kao mjesto čuvanja određen depozit u PU Čapljina. Općinski sud je istakao da je tačno da Tužiteljstvo nije dostavilo dokaz gdje su navedene kutije pronađene, ali cijeneći cijelu situaciju nastalu na izborni dan u Stocu, kada je s više biračkih mjesta odnesen birački materijal i glasačke kutije, koje su djelatnici policije pronalazili na raznim lokacijama, sud nije imao razloga sumnjati da su ovlaštena službena lica, vršeći svoju profesionalnu dužnost, navela neistinite podatke. Iz tog razloga sud nije prihvatio prigovor odbrane koji osporava naredbu Općinskog suda u Čapljini o čuvanju privremeno izuzetih predmeta od 11. novembra 2016. godine. Nadalje, navedeno je da su iskazi svjedoka kojima je sud poklonio vjeru objektivizirani i izvješćem Izborne komisije Stolac o vinovnicima protuzakonitih i protupravnih radnji u općini Stolac na izborni dan 2. oktobra 2016. godine sa izvješćima izbornih procesa po biračkim mjestima. U navedenom izvješću je opisan i predmetni događaj upravo onako kako su to naveli svjedoci. To što navedeno izvješće nije potpisano od jednog člana komisije sud je smatrao formalnim nedostatkom koji ne utječe na validnost navedenog dokaza. Primjedba odbrane da su članovi Općinske izborne komisije koji su potpisali izvješće kažnjeni odlukom Centralne izborne komisije zbog nepravilnosti u radu sud nije prihvatio jer odbrana nije navela zbog čega su oni kažnjeni i da li se njihovi propusti odnose upravo na to izvješće, zbog čega ono ne bi trebalo biti prihvaćeno. Prema ocjeni Suda, u navedenom izvješću su upravo navedene sve nepravilnosti i protupravne radnje počinjene na više biračkih mjesta u općini Stolac, pa tako i na predmetnom biračkom mjestu, što je i bila obaveza Općinske izborne komisije prema Izbornom zakonu BiH i Pravilniku o načinu provođenja izbora u Bosni i Hercegovini. Dalje, navedeno je da je Tužiteljstvo to da su na predmetnom glasačkom mjestu izbori prekinuti na način da je odnesena glasačka kutija dokazalo materijalnim dokazom, tj. zapisnikom o uviđaju i fotodokumentacijom koja je sastavni dio zapisnika o uviđaju koji je sačinila Policijska uprava Čapljina. Iskaze svjedoka odbrane Ajdina Žele i Nermina Baljića sud je ocijenio kao nebitne za predmetni događaj jer nisu bili svjedoci događaja na predmetnom biračkom mjestu. Dokaz odbrane – Presudu Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 K 063 665 17 K od 12. jula 2017. godine sud nije prihvatio zato što se ne odnosi na apelanta, niti je sud našao nekakvu povezanost s njim. Sud nije prihvatio ni dokaz odbrane izvod iz Biltena MUPHNK, Uprava policije – PU Čapljina od 23. juna 2017. godine smatrajući ga irelevantnim za utvrđivanje apelantove odgovornosti. Na osnovu navedenog, sud je apelanta proglasio krivim i kaznio po zakonu. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije sud je od otežavajućih okolnosti kod apelanta cijenio posebnu društvenu opasnost počinjenog krivičnog djela, pogotovo imajući u vidu važnost izbornog procesa za normalno funkcioniranje općinskih organa vlasti, a samim tim i stabilnost lokalne zajednice. Od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio apelantovu mladu životnu dob, raniju neosuđivanost i korektno držanje pred sudom. Sud je, cijeneći cijelu situaciju u općini Stolac na izborni dan 2. oktobra 2016. godine, te događaje koji su se dešavali na većini glasačkih mjesta, smatrao da je apelant kao mlada osoba pao pod utjecaj svih događanja, što ga je navelo da počini protuzakonite radnje, što je cijenio kao olakšavajuću okolnost za apelanta. Dalje, naveo je da je, vodeći se svrhom kažnjavanja u pogledu specijalne prevencije, utvrdio da je nju moguće postići i mjerom upozorenja – uvjetnom osudom. Sud je smatrao će se takvom sankcijom ostvariti i svrha generalne prevencije.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 K 063976 18 KŽ od 17. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv presude Općinskog suda od 29. decembra 2017. godine. Istom je presudom, uvažavanjem žalbe Tužiteljstva, preinačena prvostepena presuda u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako da je apelant zbog krivičnog djela uništenja izbornih isprava osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu protiv prvostepene presude podnio zbog bitne povreda krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) i člana 312. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede Krivičnog zakona i zbog odluke o kazni i troškovima postupka. Žalbu na odluku o kazni je uložilo i Tužiteljstvo koje je predložilo da se optuženiku izrekne zatvorska kazna.
9. U pogledu apelantovih navoda da u prvostepenoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, konkretno da u osporenoj presudi iskazi saslušanih svjedoka nisu ocijenjeni pojedinačno niti u njihovoj međusobnoj vezi, kao i da su u osporenoj presudi prihvaćeni iskazi svjedoka Doris Marić i Marinka Raiča iz istrage, bez obrazloženja iz kojih razloga nisu prihvaćeni njihovi iskazi s glavnog pretresa, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani. Navedeno je da je pažljivim čitanjem prvostepene presude Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni sud cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa je na osnovu takve ocjene izveo zaključak da je optužba dokazala da je optuženik počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i u skladu s odredbom člana 305. stav 7. ZKPFBiH dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza – u konkretnom slučaju iskaza svjedoka, što je Kantonalni sud detaljno pojasnio na stranici 4. svoje presude.
10. Dalje, Kantonalni sud je naveo kako je izreka osporene presude jasna i razumljiva jer sadrži sve bitne i potrebne elemente krivičnog djela, kako je to propisano odredbom člana 305. stav 4. u vezi sa članom 300. ZKPFBiH, kao i da je u navedenoj izreci na jasan način označeno vrijeme, mjesto, radnja i posljedica, kao i apelantova ulogu, te da sadrži i ostalo u skladu s navedenim odredbama procesnog zakona. Prema tome, u izreci osporene presude nema nerazumljivosti niti proturječnosti na koje je žalbom ukazano, pa je suprotne žalbene prigovore u tom smjeru sud našao neosnovanim.
11. U pogledu navoda iz žalbe koji se odnose na povrede Krivičnog zakona, istaknuto je da je apelant naveo da se krivično djelo koje mu je stavljeno na teret može počiniti samo na izborima za institucije u Federaciji BiH, a nikako na lokalnim izborima. Osim toga, naveo je i da se djelo može počiniti samo s umišljajem, dok je u osporenoj presudi navedeno da je apelant htio zaustaviti i onemogućiti izborni proces, a da njegov umišljaj nije dokazan. Kantonalni sud je te navode našao neosnovanima. Ukazano je da se inkriminacija krivičnog djela uništavanja izbornih isprava odnosi i na općinske izbore u općinama u Federaciji BiH, a ne, kako to pogrešno navodi žalba, samo na izbore za institucije u Federaciji BiH. Pod pojmom Federacija BiH se podrazumijeva čitava teritorija Federacije BiH, a sintagma izbori za institucije u Federaciji BiH se, smatra Kantonalni sud, ima pravilno tumačiti kao izbori za sva tijela vlasti (institucije) na području te teritorije. Zaštitni objekt su izborne isprave i/ili predmet koji služi za izbor. Ukoliko bi se prihvatilo tumačenje odbrane, onda svi izbori u Federaciji BiH za kantonalne i općinske organe vlasti ne bi bili ,,štićeni“ od uništenja izbornih isprava, što apsolutno nije bio cilj zakonodavca. Prihvatanjem takvog stava bi se uvela pravna nesigurnost u odnosu na slobode i prava čovjeka i građanina, pa tako i na jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo da bira i bude biran. U pogledu žalbenih navoda da prvostepeni sud pogrešno poprima da na apelantovoj strani postoji umišljaj, Kantonalni sud je ukazao da izreka presude sadrži pravilan opis djela koji u sebi daje i subjektivnu stranu predmetnog krivičnog djela, odnosno sadrži sve elemente za izvođenje zaključka da je apelant djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret izvršio s umišljajem. Ponašanje apelanta koji dolazi automobilom sa udaljenosti od više kilometara od mjesta počinjenja djela, ulazak sa grupom ljudi i iznošenje glasačke kutije kada ga više ljudi štiti u tom iznošenju jasno pokazuje njegov umišljaj. Zbog navedenog su neosnovani žalbeni prigovori povrede Krivičnog zakona.
12. U odnosu na žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u kojem tvrdi da se iz iskaza svjedoka Ivanka Maslača ne može zaključiti da je on mogao vidjeti apelanta kako odnosi glasačku kutiju jer se u tom trenutku nalazio izvan prostorije u kojoj se kutija nalazila, ukazujući da iz dopisa PU Čapljina i Biltena MUP za dan 2. oktobar 2016. godine proizlazi da on nije očevidac događaja, te da je svjedok Doris Marić izjavila da nije prepoznala apelanta jer je lice za koje Tužiteljstvo tvrdi da je apelant imalo kapuljaču, Kantonalni sud je, detaljno opisujući razloge na str. 6. i 7. presude, utvrdio da ti navodi nisu osnovani.
13. Dalje, navedeno je da je Tužiteljstvo u žalbi na odluku o kazni, između ostalog, navelo da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio objektivnu težinu krivičnog djela koje je zbog prekida izbornog procesa za posljedicu imalo onemogućavanje normalnog funkcioniranja općinskih organa vlasti i ugrožavanje osnovnog ljudskog prava – prava da bira i bude biran, da kao otežavajuće okolnosti kod optuženika nije cijenio optuženikovu upornost i agresivnost u njegovoj namjeri da odnese glasačke kutije s glasačkim listićima, da kao olakšavajuću okolnost nije mogao cijeniti činjenicu da je kao mlada osoba pao pod utjecaj svih događanja i navela da počini krivično djelo, da izrečena uvjetna osuda ne zadovoljava zahtjeve svrhe kažnjavanja jer ona nije odgovarajuća težini djela i njegovim posljedicama. Apelant u žalbi na odluku o kazni i troškovima postupka nije naveo konkretne razloge, ali sud je razmotrio u skladu s odredbom člana 323. ZKPFBiH. Dalje, navedeno je da je ispitujući osporenu presudu u odluci o kazni Kantonalni sud našao da je prvostepeni sud utvrdio okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne. Kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, od olakšavajućih okolnosti kod optuženika cijenio je mladu životnu dob, raniju neosuđivanost i korektno držanje pred sudom, te da je kao mlada osoba pao pod utjecaj svih događanja. Pored toga, prvostepeni sud je izričući uvjetnu osudu imao u vidu i stepen krivične odgovornosti optuženika, jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima su optuženici djelo počinili te njegovo ponašanje nakon počinjenog krivičnog djela. Ukazano je da, iako je prvostepeni sud nepravilno naveo da je od otežavajućih okolnosti cijenio „posebnu društvenu opasnost počinjenog krivičnog djela, pogotovo ako se ima cijeniti važnost izbornog procesa za normalno funkcioniranje općinskih organa vlasti, a samim tim i stabilnost lokalne zajednice“, očigledno je riječ o objektivnoj težini djela i njegovim posljedicama, tako da faktički, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud i nije našao neke posebne otežavajuće okolnosti kod optuženika, odnosno one koje je naveo pripadaju objektivnoj težini djela i ne mogu se uzeti kao otežavajuće okolnosti. U pogledu žalbe Tužiteljstva, Kantonalni sud smatra da se osnovano u toj žalbi navodi da prvostepeni sud nije u uzeo u obzir težinu krivičnog djela i posljedice koje su nastale izvršenjem krivičnog djela. Posebno je osnovanim našao navode da prvostepeni sud nije cijenio apelantovu upornost i agresivnost da odnese glasačke kutije s glasačkim listićima, kao i da se kao olakšavajuća okolnost nije mogla cijeniti navodna činjenica da je apelant kao mlada osoba pao pod utjecaj svih događanja. Kantonalni sud je ukazao da se kako objektivna težina djela tako i posljedice djela koje je apelant počinio svakako moraju cijeniti kod izbora vrste krivične sankcije, a zatim i kod odmjeravanja njene visine. Ukazano je da su osnovani navodi Tužiteljstva da su posljedice djela teške – prekidanje izbornog procesa na biračkom mjestu, te ozbiljno ugrožavanje osnovnog ljudskog prava – prava da bira i bude biran. Uz to, što u prvostepenoj presudi uopće nije navedeno, niti cijenjeno, kao objektivna težina djela javlja se i nesigurnost građana u instituciju izbora, što se snažno manifestiralo na području čitave Federacije BiH. Apelantovo ukupno ponašanje – dolazak automobilom sa udaljenosti od više kilometara od mjesta počinjenja djela, ulazak s grupom ljudi i iznošenje glasačke kutije kada ga više ljudi štiti u tom iznošenju govori o njegovoj čvrstoj odluci da počini djelo, ali i o njegovoj upornosti te agresivnosti. Kantonalni sud smatra da je osnovan i navod Tužiteljstva da se izrečenom uvjetnom osudom neće ostvariti svrha kažnjavanja. Drugostepeni sud smatra da izrečena uvjetna osuda nije razmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivnje, te se njome ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja. Kantonalni sud je stava da je prvostepeni sud potcijenio objektivnu težinu krivičnog djela i posljedice koje je djelo proizvelo. Počinitelji ovih krivičnih djela se ne mogu honorirati uvjetnom osudom, posebno i zbog toga što su bitni razlozi svrhe kažnjavanja, između ostalih, utjecati na ostale da ne počine krivična djela i utjecati na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja počinitelja. Izricanjem uvjetne osude u konkretnoj situaciji bi se poslala vrlo ružna poruka društvu kao cjelini, a ohrabrujuća potencijalnim počiniteljima ovih krivičnih djela.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav l. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
15. Smatra da se povreda njegovog prava na pravično suđenje ogleda u proizvoljnom postupanju suda u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnih pravnih propisa, dakle u arbitrarnom postupanju redovnih sudova. Smatra da mu je pravo na odbranu povrijeđeno eliminacijom svih dokaza koje je provela odbrana uz neadekvatno obrazloženje njihovog odbijanja. Povredu prava na djelotvorni pravni lijek vidi u tome što, kako tvrdi, drugostepeni sud nije obrazložio svoju odluku kao ni sve žalbene razloge. Povredu načela in dubio pro reo vidi u tome što su postojale činjenice koje su išle u prilog apelantu, na koje je odbrana svojim dokazima ukazivala, ali sud ne samo da ih bezrazložno nije prihvatio utvrđenim kao tačne nego ih je smatrao irelevantnim, te zbog toga što su sudovi sudili s predubjeđenjem o apelantovoj krivnji. Osim toga, tvrdi da je sud postupajući u predmetima koji se odnose na isti slučaj različitom ocjenom istih dokaza i različitim sankcijama povrijedio apelantovo pravo na nediskriminaciju.
16. Istakao je da se predmetno krivično djelo može izvršiti samo na izborima za institucije u Federaciji pri glasanju o opozivu predstavnika u institucijama u Federaciji ili na referendumu u Federaciji (jer je tako propisano članom 199. KZFBiH), a ovdje se radilo o lokalnim izborima, pri čemu se birao načelnik Općine Stolac i članovi Općinskog vijeća. Tvrdi da je očigledno da se ta norma ne odnosi uopćeno na izbore za institucije u Federaciji, već konkretno na izbore za opoziv predstavnika u institucijama u Federaciji ili na referendumu u Federaciji. Tvrdi da ne samo odredbe člana 199. KZFBiH već ni bilo kojeg drugog zakona uopće nisu predvidjele da se ovo djelo može počiniti prilikom održavanja izbora na nivou lokalne samouprave, pa u tom smislu nije smjelo doći ni do optuženja, a kamoli krivičnog procesuiranja. Ukazao je da je sud prigovor odbrane u tom smislu odbacio, uz obrazloženje da se izbor za načelnika općine i tijela vlasti „u širem smislu“ imaju smatrati izborom za institucije u Federaciji BiH, čime je direktno povrijedio odredbe člana
313. ZKPFBiH.
17. Dalje, naveo je da i prvostepena i drugostepena presuda nisu obrazložene u skladu sa krivično-procesnim zakonom, kontradiktorne su same sebi i ne zasnivaju se na činjenicama koje su relevantne, a povreda se naročito ogleda u postupanju drugostepenog suda koji se nije upuštao u ispitivanje svih žalbenih navoda, već se samo paušalno i citirajući prvostepenu presudu pozvao na zaključke i obrazloženja prvostepenog suda, ne obrazlažući nijedan navod odbrane kao žalbeni navod, u skladu sa zakonom. Tvrdi da se diskreciona ocjena suda ne može primijeniti u odnosu na žalbene navode, nego se imperativno mora obrazložiti odbijanje ili usvajanje bilo kojeg navoda. Donoseći zaključke bez osnova u zakonu, apelantovo pravo na žalbu i pravo na odbranu postali su iluzija, odnosno njegovo pravo na žalbu je samo formalno zadovoljeno jer je nadležni sud o njoj paušalno odlučivao, pa je izostalo efektivno i djelotvorno odlučivanje suda o svim razlozima i navodima koji su u žalbi navedeni, zbog čega je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ukazao je da se u takvoj situaciji najbolje vidi nedostatak adekvatnog vanrednog pravnog lijeka, putem kojeg bi se prije obraćanja apelacijom okrivljeni uslijed ovakvih višestrukih povreda prava mogli najprije obratiti Vrhovnom sudu FBiH s obzirom na to da nedostatak takvog pravnog lijeka postoji samo na području Federacije Bosne i Hercegovine. Ne samo što bi time zasigurno manji broj apelacija uopće bio izjavljivan, već bi se zakonodavstvo entiteta usaglasilo, što sada nije slučaj, tako da su u odnosu na legislativu Republike Srpske svi učesnici krivičnih postupaka na području Federacije Bosne i Hercegovine, a ne samo apelant, diskriminirani u odnosu na one u Republici Srpskoj.
18. Nadalje, apelant tvrdi da prvostepeni sud iskaze saslušanih svjedoka uopće nije ocijenio pojedinačno, niti ih je ocijenio dovodeći ih u međusobnu vezu, te upravo zbog toga presuda nije sadržavala razloge o odlučnim činjenicama. Drugostepeni sud je taj žalbeni navod smatrao neosnovanim, ali nije dao nikakvo obrazloženje niti usporedne parametre da čitatelja uvjeri u ono što paušalno tvrdi. Na ovaj način se arbitriranje, koje nije dozvoljeno, ponavlja, a ne primjenjuje se obaveza davanja ocjene kontradiktornih dokaza.
19. Tvrdi da su sudovi pogrešno utvrdili odlučnu činjenicu, tu da u vrijeme izvršenja radnje izvršenja opisane optužnicom apsolutno nije bio na mjestu izvršenja krivičnog djela, i da je to dokazano materijalnim dokazom, pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 K 063665 17 K, kojim je objektivizirana i dokazana činjenica da su na glasačkom mjestu Kruševo, na kojem je apelant boravio kao promatrač, izbori prekinuti u 15.20 sati. Ostalim izvedenim dokazima utvrđeno je kako je glasačko mjesto Kruševo udaljeno najmanje oko 30 minuta vožnje automobilom od predmetnog glasačkog mjesta, pa apelant nikako nije mogao biti istovremeno na ta dva glasačka mjesta.
20. Nadalje, tvrdi da je preinačavanjem prvostepene presude u pogledu izrečene sankcije i izricanjem kazne zatvora apelant dodatno, uz teške povrede Ustavom BiH garantiranih prava, oštećen. Tvrdi da je kazna previsoko određena, da je drugostepeni sud neispravno i potpuno neosnovano prestrogo ocijenio okolnosti koje su utjecale na visinu kazne, te takvim postupanjem povrijedio princip pretpostavke nevinosti jer je očigledno postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivnji.
21. Istakao je da se povreda prava na nediskriminaciju ogleda u činjenici da su sudovi u identičnim pravnim situacijama ne samo izrekli različite vrste i visine sankcije, nego su čak i drugačije ocijenili istovjetne dokaze, čime je diskriminacija u odnosu na apelanta direktno dokazana. U tom smislu ukazao je da su u predmetu vođenom protiv okrivljenog I. H. (53 0 K 064300 17 K) sudili isti sudovi, radilo se o potpuno istom događaju, istim materijalnim dokazima, istom krivičnom djelu kao i u apelantovom predmetu. U predmetu I. H. izrečena je uvjetna kazna, dok je apelant osuđen na kaznu zatvora. Apelant smatra da su mu takvim postupanjima suda povrijeđena prava na nediskriminaciju. Osim toga, istakao je da je diskriminacija u odnosu na njega počela još u istrazi jer je Tužiteljstvo, povodom istog događaja, podizalo optužnice samo protiv lica jednog naroda – Bošnjaka, dok su prijave protiv lica druge nacionalnosti, za koje su također odlukama CIKBiH utvrđene nedozvoljene radnje, završavale donošenjem rješenja o neprovođenju istrage ili prijave nisu ni podnesene.
b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na relevantne dijelove osporene drugostepene presude iz kojih je, kako tvrdi, vidljivo da je odgovoreno na sve apelantove navode i donesena pravilna odluka. Dalje, navedeno je da apelacija sadrži identične tvrdnje kao i žalba koju je taj sud riješio svojom presudom tako da, po stavu tog suda, ona pledira da Ustavni sud BiH kao neka vrsta trećestepenog suda postupa po žalbi koju sada braniteljice nazivaju apelacijom. Kantonalni sud navode apelacije ocjenjuje paušalnim i smatra da ne pokazuju da je taj sud postupao proizvoljno i diskriminatorski. Naglašeno je da tokom postupka nije bilo prekršeno niti jedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminacijska ili proizvoljna, zbog čega je Kantonalni sud predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Općinski sud je naveo da svi navodi koji se odnose na postupanje prvostepenog suda nisu osnovani zato što je krivični postupak vođen i okončan u skladu sa svim načelima koje propisuje ZKPFBiH, da niti jednog momenta nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, štaviše, dozvoljeno je provođenje dokaza odbrane (saslušanje određenih svjedoka) koji se nisu odnosili na činjenični opis optužnice. Ukazano je da je savjesno ocijenjen svaki dokaz kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja donesena presuda bez ikakvog predubjeđenja o apelantovoj krivnji.
24. Tužiteljstvo je u odnosu na apelantove navode da postoji očigledna proizvoljnost u utvrđivanju činjenica u primjeni relevantnih pravnih propisa istaklo da oni apsolutno nisu osnovani na utvrđenim činjenicama i dokaznoj građi koju je Tužiteljstvo prezentiralo tokom postupka. Ukazano je da su, za razliku od apelantovih paušalnih navoda, redovni sudovi na pouzdan način utvrdili odlučne činjenice. U odnosu na apelantove navode da je ocjenom dokaza povrijeđeno načelo in dubio pro reo, Tužiteljstvo je istaklo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve dokaze provedene tokom dokaznog postupka, dovodeći ih u međusobnu vezu, te dajući jasne razloge kojim je dokazima poklonio vjeru, a kojima nije i zbog čega. Shodno navedenom, Tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 199.
Uništenje izbornih isprava Ko na izborima za institucije u Federaciji pri glasanju o opozivu predstavnika u institucijama u Federaciji ili na referendumu u Federaciji uništi, prikrije, ošteti ili oduzme kakvu ispravu o izborima ili o glasanju o opozivu ili kakav predmet koji služi za izbor ili za glasanje o opozivu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 53 0 K 063976 18 KŽ od 17. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja [...] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].
2)Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
34. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje kroz proizvoljno postupanje suda u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnih pravnih propisa, dakle kroz arbitrarno postupanje redovnih sudova. Smatra da mu je pravo na odbranu povrijeđeno eliminacijom svih dokaza koje je provela odbrana uz neadekvatno obrazloženje njihovog odbijanja. Povredu prava na djelotvorni pravni lijek vidi u tome što, kako tvrdi, drugostepeni sud nije obrazložio svoju odluku kao ni sve žalbene razloge. Povredu načela in dubio pro reo vidi u tome što su postojale činjenice koje su išle u prilog apelantu, na koje je odbrana svojim dokazima ukazivala, ali sud ne samo da ih bezrazložno nije prihvatio utvrđenim kao tačne nego ih je smatrao irelevantnim, te zbog toga što su sudovi sudili s predubjeđenjem o apelantovoj krivnji. Osim toga, tvrdi da je sud postupajući u predmetima koji se odnose na isti slučaj, različitom ocjenom istih dokaza i različitim sankcijama povrijedio apelantovo pravo na nediskriminaciju.
36. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
38. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stav 78).
39. U kontekstu navedenih stavova i iznijetih apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka u kojem je apelant imao branitelje koji su imali mogućnost da pozivaju svjedoke i izvode dokaze (član 276. stav 1. ZKP-a) i osporavaju dokaze optužbe, proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo uništenja izbornih isprava iz člana 199. KZ i izrekao mu uvjetnu osudu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud (što je potvrdio i Kantonalni sud), na osnovu provedenih dokaza i njihovom analizom i ocjenom zaključio da je apelant navedeno krivično djelo počinio na način kako mu je optužnicom stavljeno na teret. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoje utvrđenje o apelantovoj krivnji zasnovali na iskazima svjedoka optužbe koji su vidjeli upravo apelanta kako dolazi na biračko mjesto, uzima kutiju i odnosi je u vozilo kojim se zatim udaljava s lica mjesta. Dalje, redovni sudovi su naveli da su ovi svjedoci bez dileme sadržajno istovjetno opisali događaj, kao i da je Općinski sud dao zadovoljavajuće obrazloženje zašto izjavama nekih od svjedoka nije poklonio vjeru.
40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je protiv presude Općinskog suda apelant izjavio žalbu u kojoj je iznosio prigovore koje je ponovio i u apelaciji, a koju je ispitao Kantonalni sud. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud ukazao, između ostalog, da ZKP ne propisuje poseban formalni dokazni postupak u kojem se određenom dokazu daje određena dokazna snaga, već se primjenjuje načelo slobodne ocjene dokaze, koje je sud primijenio i svoju odluku obrazložio, te je podržao zaključke prvostepene presude, uz eventualna dodatna pojašnjenja. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, a zatim i drugostepeni sud odgovorio na sva pitanja koja je apelant pokrenuo, pozivajući se na relevantne odredbe KZ, a data obrazloženja i način na koji je sud tumačio primjenu, sadržaj i inkriminaciju propisanu u članu 199. KZ ne doimaju se proizvoljno.
41. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su Općinski sud, a potom i Kantonalni sud analizom dokaza, imajući u vidu i izjave svjedoka kojima je poklonio vjeru, a za što je dao jasno obrazloženje, te jasno navodeći zašto nije prihvatio ili nije cijenio određene dokaze, ili zašto su oni u konkretnoj stvari irelevantni, pozivajući se na relevantne odredbe KZ i ZKP, došli do zaključka da je apelant na način kao je opisano u presudi počinio krivično djelo. Ustavni sud smatra da su sudovi tokom prvostepenog i žalbenog postupka, postupanjem na navedeni način, naveli razloge u obrazloženjima osporenih presuda koji ne dovode u sumnju odluku o apelantovoj krivnji. S obzirom na izneseno, a imajući u vidu relevantne odredbe čl. 16. i 296. stav 2. ZKP-a, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Čini se da apelant zaključcima suda suprotstavlja svoje lično viđenje činjenica, okolnosti, ocjene dokaza, kao i primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno da osim nezadovoljstva osporenim odlukama apelant nije pružio uvjerljive argumente da je došlo do povrede garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
42. U pogledu apelantovih navoda da je donesenim presudama prekršen princip in dubio pro reo i da je u postupku povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o apelantovoj krivnji rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija. Ustavni sud u kontekstu navedenog u prethodnim tačkama ove odluke zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o apelantovoj krivnji dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju ili kršenje presumpcije nevinosti, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
44. Apelant je naveo da mu je prekršeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije navodeći da je diskriminacija počela već tokom istrage, ukazujući da je Tužiteljstvo podizalo (u identičnom događaju 2016. i 2017. godine) optužnice samo protiv lica iz jednog naroda. U ovom dijelu Ustavni sud bi mogao da zaključi da se apelant žali na „selektivni“ odabir određenih lica koja se krivično gone, u odnosu na druga po nacionalnoj pripadnosti. Međutim, s obzirom na to da su predmet osporavanja apelacijom presude Općinskog i Kantonalnog suda, postavlja se pitanje da li povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije apelant dovodi u vezu s predmetnim postupkom. Ustavni sud nalazi da način na koji je apelant obrazložio diskriminaciju ne upućuje da je apelant diskriminiran pred sudom, već da postoji diskriminacija od Tužiteljstva. Stoga, činjenica da je apelant nezadovoljan radom Tužiteljstva ne može se isticati u odnosu na donijete sudske presude koje su osporene apelacijom, pa Ustavni sud nalazi da je navod o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije neosnovan.
45. Nadalje, iako nije jasno naveo povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (u apelaciji za to označenom dijelu), apelant u tekstu apelacije ukazuje na navedenu povredu, i to zbog načina kako je Kantonalni sud odlučio po žalbi na prvostepenu presudu, što bi upućivalo da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih zakonom u krivičnom postupku, te činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za odluku kojom je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo uništenja izbornih isprava iz člana 199. KZ dali jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, njihove ocjene, te utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih odredbi, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada je apelant nezadovoljan radom Tužiteljstva, odnosno kada navode o diskriminaciji ne dovodi u vezu s osporenim odlukama i postupanjem sudova u konkretnom predmetu.
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih u ZKP-u, pa činjenica da je, u konačnici, apelant pravosnažno proglašen krivim i osuđen na kaznu u zakonskim okvirima u redovnom krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević